San (Risto Milić)
| San (1870) Pisac: Risto Milić |
Kosovo sam gled’o, ko da je na javi,
Đe se dugo pruža, a zora ga plavi;
Odasvuda k njemu Srbin žurno leti,
Da već rodu skine Turski jaram kleti.
Najedared silna trobojna zastava,
K’o duga s’ ukaza na nebesni svod;
Pod grbom joj stoji: da uskrsne slava!
Ustanite, Srbi! proslavite rod!
Gledajući dugo to čudno znamenje,
Nebo se natmuši, a munja zasjevne,
Od gromovnog tutnja sve polje zatrepti,
Tek zastava sama sva u plamen sv’jetli.
Oluja se širi, a treski se oru,
Rek’o bi, da dođe sv’jetu strašni sud:
A gromovi huče, kao da govoru:
Napred, složno, Srbi! past’ će zlotvor hud.
Natmušeno nebo vedriti se stade,
Samo oblak jedan viditi se dade;
Iz oblaka toga čudna sjajnost s’jevnu
I predstavi dičnu svetog Save sjenu,
Đe pruženom rukom sa nebesnog svoda
Pokazuje ovi napisani stih:
Napred smjelo s mačem, sinci moga roda!
Srbske majke tužan osvetite klik!
Napisani listak u luči se stvori,
I po grobovima Kosovskim se proli!
Iz grobova tijeh sjeni su ustale,
Na Vidov-dan što su za slobodu pale.
Grob Milošev one kolom okružiše,
I potmukli njini ispustiše glas:
Diži se, Miloše! dušman već izdiše!
Ustadoše Srbi, da osvete nas!
Kad ta priviđenja Srbska vojska viđe,
Na susret zlotvoru niz Kosovo siđe;
Poče top da puca, a handžar da zveči,
A junačka krvca nagne r’jekom teći.
Sa Avale vila dovikuje, budi:
Ko je Srbin, s mačem nek hita u boj!
U tom naglo skočih, te s’ od sna probudih
I poviknuh glasno: odma, rode moj!
Izvor[uredi]
Milić R. 1870. Serbobranke: lirične rodoljubne pjesme. Na Cetinju, u državnoj Pečatnji. str. 6-7.
|