San carice Milice
San usnila carica Milica,
Vjerna ljuba slavna car Lazara,
Đe j' izišla na demir pendžera,
Na pendžera u carevu dvoru,
Pak u sunce okrenula lice, 5
Na krilu joj dvije lastavice,
Sve zlatnijeh krila do ramena,
A biserli kruna' do očiju,
Njihe drži na bijelu krilu,
A ljubi ih u bijelo lice; 10
Dok doleće soko 'tica siva,
A za njime gavran 'tica crna,
U gavrana glava labudova,
U krilima pera gavranova;
U sokola krila pozlaćena, 15
Na glavi mu perjanica zlatna,
Pak padoše na careve dvore,
Pogledaše caricu Milicu,
Pogledaše, pak joj govoriše:
»Gospojice, carice Milice!
Daj ti nama dvije lastavice?«
A veli im carica Milica:
»Ču li te me, dvije 'tice mlade?
Ne ištite dvije lastavice
U gospoje carice Milice,
Već u moga slavna gospodara,
Gospodara slavna car Lazara,
Njegove su 'tice lastavice.«
A kad začu gavran 'tica crna,
Što j' na njemu glava labudova,
On poleće niz carevu kulu,
Pak on pade caru na pendžera,
A s pendžera u šikli odaju,
Pade caru na desno koljeno,
Poljubi mu ruku i koljeno,
Zaiska mu 'ticu lastavicu,
Dade mu je slavan car Lazare,
Prihvati je gavran 'tica crna,
Prihvati je pod bijelo krilo,
Pak on stade na carevoj kuli,
I zapjeva gavran 'tica crna,
On zapjeva iza svega glasa,
Davoriju grlom oglasio,
I ovako u njoj govorio:
»Veseli se, slavan car Lazare!
Đe zadobi zeta gospodara,
Od poroda od vrana gavrana!«
Koliko je jasno zapjevao,
Od očiju suze propuštio,
Padaju mu na zelenu travu,
Na zemljici zapaljuju travu,
I careve zapališe dvore,
Zapališe su četiri strane,
Pak odnese 'ticu lastavicu.
A kad viđe soko 'tica siva.
Đe carevi izgoreše dvori,
Razavio srpskoga barjaka,
Te careve pogasio dvore,
Pak se savi carici Milici,
Zaiska joj 'ticu lastavicu:
»Daj mi, gospo, 'ticu za ljubovcu?«
A veli mu carica Milica:
»Siv sokole, iz gore zelene!
Ja bi' tebi 'ticu poklonila,
Al' ta 'tica ima gospodara,
Gospodara slavna car Lazara,
Njegova je 'tica lastavica.«
A kad začu soko 'tica siva,
On se savi caru na koljeno,
Poljubi mu ruku i koljeno,
Zaiska mu 'ticu lastavicu,
Al' ne dade slavan car Lazare,
Već sokolu 'vako odgovara:
»Dalje stani, soko 'tice siva!
prije bih te pogubio živa
Nego bi ti 'ticu poklonio.«
A kad začu soko 'tica siva,
Povrati se iz careva dvora,
A nikakva nejma pogovora,
Pak razavi pozlaćena krila,
Pak poleti na više planine,
A kad viđe gospoja Milica,
Đe siv soko grozne suze lije,
Žao gospi sivoga sokola,
Pa zavika grlom bijelijem:
»Povrati se, soko 'tice siva!
Pani meni, na desno koljeno,
Da obiđem grozne suze tvoje,
Zašto plačeš i suze proljevaš,
Daću tebi 'ticu lastavicu?«
A kad začu soko 'tica siva,
On se savi gospi na koljeno,
Gospojici carici Milici,
Proli suze niz bijelo lice,
Saljeva ih na zemljicu crnu,
Kud se bistre suze proljevaju,
Sve vesele travu đetelinu,
A poniče pitomo cvijeće,
A po njemu 'čelica lijeće;
Kud padaju niz careve dvore,
Sve ostaju dvori pozlaćeni,
I svakijem kitam' potkićeni.
Kad to viđe carica Milica,
Dage njemu 'ticu lastavicu,
Soko skupi kićene svatove,
A razavi krstata barjaka,
Odnese je svom bijelu dvoru.
Kad je gospa tak'i san usnila,
Ona osta jadna kukajući,
Kukajući i suze lijući,
Oda sna se ljuto prepa'nula,
A iza sna na noge skočila,
Pak s' umila i Bogu molila,
Kad s' umila i Bogu molila,
Pošetala po bijelu dvoru,
Pravo ode gospodaru svome,
Gospodaru slavnu car Lazaru,
Stade njemu sanak kazivati,
Ns bi li joj sanak tolkovao,
Al' joj care tolkovat ne može,
Već ovako njojzi govorio:
»Ljubo moja, slavna gospojice,
Gospojice, carice Milice!
Što si, gospo, tak'i san usnila,
San je klapnja, a Bog je istina,
Od toga se nemoj prepa'nuti,
Bog će dati, pa će dobro biti.«
Pak s' otalen natrag povratila,
Ona ode u drugu odaju,
Đeno sjedi dvanajest vojvoda.
Među njima Strahinjiću bane,
Oko njega Srbi izabrani,
Njima gospa božju pomoć daje,
Vojvode joj prihvatiše zdravlje,
A ispred nje na noge skočiše,
Gospojici ruku poljubiše,
Među sobom mjesto načiniše,
A mlađi je vinom poslužiše,
Stade gospa hladno piti vino,
Vino pije, grozne suze lije.
A veli joj Strahinjiću bane:
»Gospojice, carice Milice!
Što si nam se, gospo, porušila,
Što l' si suzam' lice pokvasila,
A u zdravlju gospodara tvoga,
Gospodara slavna car Lazara,
Gospodara i moga i tvoga?«
A veli mu carica gospoja:
»Ču li mene, Strahinjiću bane!
Noćas sam ti čudan san usnila,
Oda sna se ljuto prepa'nula,
Đe ja sjedim na carevu dvoru,
U bijelu dvoru na pendžeru,
A u sunce okrenula lice,
Na krilu mi dvije lastavice,
Dok doleće gavran 'tica crna,
A za njime soko 'tica siva,
U gavrana glava labudova,
U sokola krila pozlaćena,
Pak mi obje 'tice odnesoše,
Stariju mi gavran ugrabio,
Ja ostadoh mlada kukajući,
Kukajući i suze lijući,
I što ću ti dalje kazivati,
Kad zaplaka gavran 'tica crna,
Sve mu suze na zemlju padaju,
A po zemlji travu zapaljuju,
I careve zapališe dvore!
A kad viđe soko 'tica siva,
Razavio srpskoga barjaka,
Dok careve pogasio dvore,
Pak doleće soko 'tica siva,
Pak mi uze drugu lastavicu,
Prihvati je pod bijelo krilo,
Odnese je zavičaju svome,
Ja ostadoh mlada kukajući!«
A kad začu Strahinjiću bane,
Ne može joj sanak tolkovati,
Il' ne može il' ne šćadijaše,
Već ovako gospi govoraše:
»Gospojice carice Milice,
Ti se nemoj od tog prepadati,
San je klapnja, a Bog je istina,
Bog će dati, pak će dobro biti«.
A kad začu gospoja Milica,
Nimalo joj milo ne bijaše,
Đe joj sanak ne istolkovaše,
Pa se gospa natrag povratila,
Pravo ode u šikli odaju,
Đeno sjedi dijete Stevane,
Njemu nejma već sedam godina,
Njemu majka božju pomoć daje,
A Stevan joj prihvatio zdravlje,
Ispred majke na noge skočio,
Pak materi poljubio ruku,
A majka ga prihvati za ruku,
Posjede ga na bijelo krilo,
Ona veli svom Stevanu sinu:
»O moj sine, dijete Stevane,
Noćas sam ti čudan san usnila, 200
Đe sam sjela u bijelu dvoru,
U carevu dvoru na pendžeru,
A u sunce okrenula lice,
Na krilu mi dvije lastavice,
Igraju se igre svakojake, 205
Dok evo ti dvije 'tice mlade,
Naprijeda gavran 'tica crna,
A na n>emu glava labudova,
U krilima pera gavranova,
A za njime soko 'tica siva, 210
U sokola krila pozlaćena,
Pad padoše na carevu kulu,
Zaprosiše dvije 'tice mlade,
Dvije 'tice, dvije lastavice,
U gospode slavna car Lazara, 215
Zaprosiše, pa ih odvedoše;
Što bijaše gavran 'tica crna.
Tom' je care jednu poklonio,
Što bijaše soko 'tica siva,
Tome sam ja drugu poklonila, 220
Odnesoše dvije 'tice mlade,
A što ću ti dalje kazivati :
Kad poleće gavran 'tica crna,
I ponese 'ticu lastavicu,
On zapjeva iza svega glasa, 225
Izgovori ovu davoriju:
»Veseli se, slavan car Lazare,
Đe zadobi zeta gospodara.
Od poroda od vrana gavrana!«
Kad zapjeva gavran 'tica crna. 230
Niz lice mu suze udariše,
Na crnu se zemlju saljevaju.
Sve po zemlji travu zapaljuju,
I careve zapališe dvore,
Moj Stevane, su četiri strane, 235
A kad viđe soko 'tica siva,
On razavi srpskoga barjaka,
Pa careve pogasio dvore,
Pak se savi caru na koljeno,
Zaiska mu 'ticu lastavicu,
Kad ne dade slavan car Lazare,
On se savi meni na koljeno,
Poljubi Mi ruku i koljeno,
Zaiska mi 'ticu lastavicu,
Ja mu dadoh 'ticu za ljubovcu,
Odnese je svom bijelu dvoru,
Od radosti suze upuštio,
Padaju mu na zemljicu crnu,
Kud se bistre suze proljevaju,
Sve po zemlji travu veseliše,
I pitomo cv'jeće iznicaše,
Bog će dati pa će dobro biti«.
Sve mu kaza što je i kako je,
A kad začu dijete Stevane,
Što mu mila majka kazivaše,
Ovako je majci govorio:
»Majko moja, carice Milice,
Ja ću tebi sanak tolkovati,
Sve ti kazat šta će nama biti:
Što si sjela na carevu dvoru,
To si, majko, slavna gospojica,
Vazda sjediš dvoru na pendžeru;
Što l' si suncu okrenula lice,
To pogledaš srpsku carevinu:
Što li držiš dvije lastavice,
Majko moja na bijelu krilu,
To su tvoje dvije šćeri mile:
Jelisavka i Marija mlada;
Što su dvije 'tice dolećele,
To će biti kićeni svatovi,
Pak đevojke dvije zaprositi,
I odvesti sebi za ljubovce,
Marija će poći za gavrana;
U gavrana glava labudova,
To će biti srpska porodica,
Što su njemu krila gavranova,
To će biti srpska izdajica,
I nevjera, da je Bog ubije!
Nevjeru će caru učiniti,
A što suze gavran proljevaše, 280
I na crnu zemlju saljevaše,
Te po zemlji zapaljuju travu,
To će našu zemlju zapaliti;
Što l' zapali dvore Lazareve,
Gospodara slavna car Lazara, 285
To će carsku krunu oboriti,
I njegovu slavu porušiti,
Porušiti, cara pogubiti,
Naše carstvo Turcim pokloniti !
Što l' si drugo u sanku viđela, 290
Đe doleće soko 'tica siva,
Pak odnese drugu lastavicu,
Od radosti suze protočio,
Saljeva ih na zemljicu crnu,
Sve veseli travu đetelinu, 295
Što veseli travu đetelinu,
To će našu braću veseliti ;
Što l' odnese 'ticu lastavicu,
To će odvest Jelisavku mladu;
Što l' poniče pitomo cvijeće, 300
To će cara slavno poslužiti,
Gospodara slavna car Lazara,
Što razavi srpskoga barjaka,
Te pogasi dvore Lazareve,
To će soko baba osvetiti, 305
Pogubiti turskog car Murata.«
A kad začu carica Milica,
Suze proli, a sinu govori:
»O, moj sine, dijete Stevane,
Ja imadem dvije šćeri mile: 310
Jelisavku i mladu Mariju,
Obje su mi lude i nejake,
Kad li će im vojna sreća doći?
Kad li će ih svati zaprositi?«
Malo vr'eme, za dugo ne bilo, 315
Dok odgoji dvije šćeri mile:
Jelisavku i mladu Mariju,
Odgojila na bijelu krilu,
Stadoše ih svati zagledati,
Gledaju ih svati na zagledu,
Svaki prosi đevojke po redu,
Slavan care ne da ni jednome,
Već odbija mloge mušterije,
Dok mu dođe Brankoviću Vuče,
Te zaprosi stariju đevojku,
Po imenu kićenu Mariju,
Dade mu je care za ljubovcu,
Prevari ga, vesela mu majka!
Brankovića prokleto koljeno,
Prihvati se soja Njemanića,
Njemanića slavna car Lazara,
Gospodara od zemlje Srbije,
Brankovića prokleto koljeno,
Koje vazda o nevjeri radi,
Odvede mu Mariju đevojku,
Sve to gleda dijete Stevane,
Nimalo mu milo ne bijaše,
Ali Stevan sve Boga moljaše,
Da ga babo u Rusiju spremi,
Da ne dvori Brankovića Vuka.
Kad Branković u punice dođe,
Malko vreme za dugo ne bilo.
Dok odraste Jelica đevojka.
I nju prose mloge mušterije,
Al' je care ne da ni jednome,
Već odbija mloge mušterije,
Pak je dade gospoja Milica,
Zajunaka Obilić Miloša.
Malo vreme za dugo ne bilo,
Zavojštiše na Srbiju Turci,
Oboriše Njemanića carstvo,
Pogubiše slavna car Lazara,
Na Kosovu polju širokome.
Tu izdade Brankoviću Vuče,
Izdalo ga ljeto i godina!
A vojvoda Obilić Miloše,
Tvrda vjera prva i potonja,
Rasporio turskog car-Murata,
Osvetio gospodara svoga!
Gospodara slavna car-Lazara.
Ispuni se od sna tolkovanje,
Sve se steče kako Stevan reče.
