San usnio beže Omer beže,
Đe mu dođe uvehla jabuka
Od punice i od zaručnice,
I u njojzi stručak karanfila —
Propupčo je, al’ ne procaptio! 5
Pa on sanak Husu sluzi kaže:
„Ja sam noćas čudan san vidio,
Đe mi dođe uvehla jabuka
Od punice i od zaručnice
I u njojzi stručak karanfila — 10
Propupo je, al’ ne procaptio!“
A veli mu sluga Husejine:
„Tabir bih ti sanak učinio,
Ako ćeš mi vjeru založiti,
Da mi ne ćeš ništd učiniti.“ 15
A veli mu beže Omer beže:
„Tvrda vjera, vjerna slugo moja,
Ništa tebi učiniti ne ću!“
„To je tvoja ljubljena đevojka;
Štoje u njoj stručak karanfila. 20
Propupčao, al’ ne procaptio —
Živo joj je čedo cod pojasom,
Oživilo, al’ ne zaplakalo!“
Kada čuo beže Omer beže,
Mahnu glavom, suzam oborio, 25
A Husu je sluzi govorio:
„Da ti nisam vjeru založio,
Sad bih tebi posijeko glavu.
Kunem t se a, vjeru zadajem,
Dok se svane i ograne sunce, 30
Hoću kupit kitu i svatove
I dovešću lijepu đevojku;
Ako bude čedo pod pojasom,
Ništa tebi učiniti ne ću;
Ak’ ne bude čedo pod pojasom, 35
Odmah ću ti posijećn glavu!“
Dok u jutru sunce ogrijalo,
Uput spremi kitu i svatove
I dovede lijepu đevojku.
Do po noća zdravo i veselo, 40
Od po noća čedo porodila.
Kad to viđe beže Omer beže,
Zavi čedo u bijelo platno,
Odnese ga, metnu u džamiju.
Kad u jutru bijel dan svanuo, 45
Pred dvorom mu tri kola igraju
U trećemu sluga Husejine.
Podranio beže Omer beže.
I veliki ćurak prigrnuo,
Golu sablju pod ćurak uzeo; 50
Pa naljeze pokraj Husa sluge —
Mahnu sabljom i desnicom rukom,
Sluzi Husi osiječe glavu![1]
