San usnila Hasanaginica
na bijeloj Hasanage kuli,
san usnila, u sanku vidjela:
gdje se vedro nebo prolomilo,
sjajne zv'jezde kraju pribjegnule, 5
a Danica mjesecu pribjegla,
žarko sunce na zemlju panulo.
Ona sanka nikom ne kazuje
dok ne svane i sunce ne grane.
Kad svanulo i sunce granulo, 10
tad svekrvi sanak kazivala:
„Svekrvice, moja mila majko,
kakav sam ti noćas san usnila:
gdje se vedro nebo prolomilo,
sve zvijezde kraju pribjegnule, 15
a Danica mjesecu pribjegla,
žarko sunce na zemlju panulo."
Kad to čula Hasanage majka,
nevjestici tiho govorila:
„Ah čuješ li, moja nevjestice, 20
taj se sanak ovdi ne kolio,
već u tvoje braće Atlagića!"
Nevjestica njojzi progovara:
„O, svekrvo, mila moja majko,
đe se snilo, tu se i kolilo, 25
na tvom sinu agi Hasanagi!"
U riječi u kojoj bijahu,
Hasanagu mrtva donesoše.
Seka ljubi vitke merdevine:
„Ovud mi je bratac prohodio." 30
Majka ljubi svilenu košulju:
„Ovu mi je sinak oblačio."
Ljuba meće zlatne kavadove:
„Ostalo mi ovo od nićaha,
drugome ću odn'jet od miraza, 35
i drugom ću draža mlada biti,
nego svome agi Hasanagi."
Reference
Izvor
Krnjević Hatidža, Antologija narodnih balada, Srpska književna zadruga, Beograd, 1978., str. 222-223.
