Sanak javu posestrio

Izvor: Викизворник
Sanak javu posestrio
Pisac: Jovan Grčić Milenko


Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:

Kad na kuli zvono plače,
S njim bih plak’o i ja tade;
Ja osećam isto ono —
Ja osećam zvona jade,
Jer ga razumem!

Dok na kuli zvono plače,
Mene teret neki goni;
No čim stane, nepravo mi
Što i dalje još ne zvoni,
Kad ga razumem!
I
Na selo je tama pala.
Davno većem selo sniva.
A Dunavo, reka hučna,
Još dublje ga uspavljiva.

Sve je mirno...

Sitne vrule, sevdisanke,
Ućutkale svoje glase;
Davno većem svirnule su:
Cure žiške da pogase.

Sve je mirno...

Iz oblaka mesec bledi
Tek po katkad što proviri;
Iz kako mu oblak smeta,
Mora i on da zažmiri.

Sve je mirno...

S tanke kule noćni sati
Tek po katkad što odjeknu;
Pa kada ih dvanajst brojiš,
U srce te čisto teknu.

Sad je dvanajst.

U tišini noći tavne
Brojila ih mati vajna;
Brojila ih suza njena
Iz srdašca uzdisajna.

Gorka suza...

*
Na prozoru kuće male
Slabi žižak drhtao je,
U zejtinu utančanom
Samog sebe sagor’o je.

Jedva jošte krili maše!
Ko da brzu pomoć traži;
Ali tužnoj udovici
Nije do tog da ga snaži.

Njoj ugibe draža svetlost:
Vojno što ga milovala;
Pa ne osta srcu volje
Da se seća žiška mala.

Nju tereti jači lome.
Veća briga srce para.
Pa utehe kako nema,
Sa suzom se razgovara.

Po čelu joj misli lete –
Crne ptice brzih krila —
Pa k’o da joj tajno šapću:
»Nisi dugo srećna bila!«

»Nisam! Nisam! On — još manje!
Bolni su mu bili dani;
A današnji — nemilostan —
Odneo ga da sahrani«.
— Nano! Nano!

»Snago moja, zar si budan?
Zar i tebi nema sanka?
Zar i tebe java mori
Današnjega tužnog danka?

»Zar te jošte pesma buni?
Tužno su je vili đaci,
Sve drugovi tvojn mali
Sa krstićem i čiraci.«

»Pa kud li nam tajka ode?
Kamo nam se mahom skrio?
Zar mu nismo dobri bili?
Zar mu nije sinak mio?«

»Nano, hodi! Ja se bojim!«
»Koga,’pano, nego moja?
Hajde bujkaj, a uz tebe
Prileći će majka tvoja...

»Ućut’o je... Zaspao je.
— O, sreća mu nezaspala! —
Ali moga sanka nema,
Duša mi se uzdrhtala.

»U srcu mi strava neka,
A oči mi mrake snuju,
Pa sve zvona k’o da čujem,
Kako njega oglašuju.

»Zvona! Zvona! Oh, čujem ih!
Čas utehu meni zbore,
Čas me mole, pa me zovu
Tamo nebu, tamo gore«.

II
Na prozoru kuće tužne
Mali žižak drhtao je,
Molio je, preklinj’o je,
U čekanju izda’n’o je.

To spazio noćni sanak,
Pa se brzo na dom svio,
I nad majkom prošaptao:
»Sanak javu posestrio!«
— — — — — — — — — — — —
Sa visine neba plava
Žarko sunce zasijalo,
Misliš, zrakom sagoreće
Kraj Dunava selo malo.

Al’ Dunav je srca dobra,
Pa o dobru selu radi:
Hladovitim valom svojim
Zove selo da rashladi.

Pa kad reka umiljata
Tako lepo nedra širi,
Ko li ne bi pohitao
Žegu valom da umiri?

Ali tužna udovicca
Drukče veli sinku svome:
»Nej’di, ’pano, da se kupaš
U Dunavu nesitome!

»A drugovi ako pođu,
Ti se majci natrag vrni:
Vi’š da su joj dani brigom
Već i tako dosta crni!«

I brižna ga majka ljubi,
Celiva mu oči mlade:
Dve zvezdice umiljate,
Sjaj-svetila njene nade!

I dugo ga još gledala
Dok ne ode... Kuda? zna li?
P’onda sede zamišljeno,
I započe vezak mali...

U vezak je mis’o plela,
Prošlu sreću prošlih dana,
Kad joj dani mili behu
Ko ptičici rosna grana.

U vezak je tugu plela,
Crni oblak iznenada;
Pa k’o da ga, setna, pita:
Zašto tako da postrada?

No kad poče nadu plesti
Što u sinku hrani svome,
Sve joj žice popucaše
U vezivu tananome!

»Joj!« — uzviknu, uplašena,
Na što li se ovo sluti?
I lice joj rumen posu,
Čelo poče da se muti.

Hladna strava, zlokobnica,
Udrila je sred nedara,
Pa k’o zmijče, slepa oka,
Poče srce da joj para.

I još slutnju ne utiša,
A s Dunava evo glasi:
»Jadna majko, sinak, eno,
Ugin’o ti u talasi!«

Baš k’o bura lišće suho,
Vest joj tako šinu grudi.
Misliš, leti kobnoj reci:
»Pomoć, pomoć, dobri ljudi!«

Ali dockan!.. U talase
Utonu joj dete njeno,
Na dnu reke nemilosne
Telo mu je sahranjeno.

Kano slepa Dunav gazi,
K‘o da vidi sinka svoga,
Pa bi htela da ga vadi
Iz oceka nesitoga.

I već, eno, očajanu,
Voda grli do pojasa,
Al’ u času tome s kule
Poče zvono vaka glasa:

»Kud ćeš, ženo,
Nesmišljeno?
Smoždiće te
Rečne grudi;
Ta u žiću
Sreće ima,
I nađu je
Dobri ljudi!
Bež’ iz reke,
Očajana,
Pa božijem
Hajde hramu,
A molitva
Milostiva
Razagnaće
Majci tamu!..«

Baš k’o kamen zastala je
Među hučni međ talasi;
A dušu joj potresahu
Večernjega zvona glasi:

»Kud ćeš, ženo,
Nesmišljeno?
— — — — — — — —
— — — — — — — —
Razagnaće
Majci tamu!...«
— — — — — — — —

I gle, zvono glasom svojim
Savlada joj dušu tajno,
Utehe joj mahom uli
U srdašce, u očajno!

Pa k’o munja poletela
Svetom hramu Večitoga;
A uz put je zvono prati
Mukla glasa, iskrenoga.

Po ulici sve joj svrće;
Zaplakali tol’ki glasi:
»Kuku! lele! ugibe joj
Milo dete u talasi!«

No zvono je vazda teši:
»Hajde, ženo, božjem hramu;
Molitvica milostiva
Odagnaće majci tamu«.

I jadnica klonu, eno,
U preprati crkve male;
P’onda svece stade ljubit’,
Da joj srce porazgale.

A sveci joj zvonom zbore:
»Slušaj, ženo, pesme divne!
Pesma jedna miloglasna
Život će ti da oživne!«

I majka se utišala...
Sluša pesme đaka mali’...
Oh! i, evo, glasak jedan
Poče život da joj pali.

Ta još pesma ne izda’nu,
Prekipeše majci grudi:
»Snago moja! Oh, ta živ si!
I jaukom dete budi...

— »Nano, šta je?«

»Oh, ustanя, snago moja!
Noći moje zoro mila!
Pomoli se dobrom Bogu:
Težak sam ti sanak snila!

»Crna java jučeranja
Udrila me sred nedara;
Ali sanak poče, evo,
Većma jošte da ih para!«

I tek dete što se razbra,
A sa kule zvono jeknu;
Na jutrenje tiho zvoni:
Glas u srce majku teknu.

K’o da sluša noćno zvono
Čarovitog onog glasa,
Pa mu hvalu tiho šapće
Što ju spaslo od užasa.

Pa ga moli sve da zvoni,
Ma da ne sme da ga čuje:
Čini joj se k’o da snova
Pokojnika oglašuje...

III
Nedelja je.

Pred ikonom kuće tužne
Mali žižak drhtao je,
Pa sa tužnom udovicom
Dugo, dugo plakao je...

Izvor[uredi]

Jovan Grčić Milenko: Celokupna dela, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta, str 232-242


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Grčić Milenko, umro 1875, pre 149 godina.