Ruska politika i srpska omladina

Izvor: Викизворник
Ruska politika i srpska omladina
Pisac: Triša Kaclerović
Govor koji je držao Triša Kaclerović na Velikoj Školi, 22. decembra 1902. godine na zboru „Pobratimstva" u Beogradu, povodom putovanja ruskog grofa Lamsdorfa po Srbiji.


Gospodo,

Silazak grofa Lamsdorfa na jug, njegova smisija, pokrenula je sve u Srbiji pa i omladinu srpsku. Omladina velikoškolska izjavila je svoje simpatije carskom čoveku, činila mu ovacije, oduševljeno ga pozdravila. Ona je te počasti odavala apsolutnoj Rusiji. Znači: omladina velikoškolska odobrava rusku politiku na Balkanu, drži se politike naslona na Rusiju.

No to mišljenje velikoškolske omladine nije jednodušno, ono nije izraz sve omladine bez izuzetka, izraz svakog omladinca. Treba u ovakvom jednom važnom pitanju čuti i druga mišljenja, a ona postoje. — Grupa, u čije ime ja govorim, da bi sačuvala sebe od svakog učešća u pitanjima i stvarima sa kojima se ne slaže, smatrala je kao jedan deo omladine da na ovom mestu u obliku jedne principijelne izjave iznese svoje poglede o pitanju naše spoljne politike, o oslobođenju još neosloboćenih Srba u Turskoj carevini.

Iznoseći svoje poglede ona odmah ima da učini jednu zamerku upravi „Pobratimstva" što je na način netaktičan angažovala svu omladinu velikoškolsku bez razlike u izjavi odanosti Rusiji i njenoj politici. Ovom se izjavom, koja nije neka opširna i naučna studija, želi još i to: da se otvori jedna ozbiljna i tolerantna diskusija o ovom zaista važnom pitanju po pravilan razvitak srpskog naroda.

Ruska politika nije slovenofilska, ona je samo rusofilska. Prva se ne da zamisliti, druga se stvara kao potreba vladajućih klasa. Ona je osnovana na principu: borba interesa, a u borbi suprotnih interesa nema ljubavi. Gde je interes, tu je surova borba, tu nije mesto srcu i filantropiji. Rusofilstvo danas znači vladu despotizma, vladu knute i tamnice, vladu belog i krvavog terora. Despotizam ruski kočnica je istinskog napretka i civilizacije, slobode i svesti. Politika ruskog carizma osvajačka je, ona nema ničega ni filantropskog ni moralnog u sebi. Pljačkaška politika u nešto civilizovanijem obliku, kao što je ruska, preti životu i opstanku manjih, slabijih od sebe. Sreća i sloboda malih narodića balkanskih toj politici nije cilj.

Interesi vladajućih klasa ruskih nisu ugroženi interesima srpskih kapitala, ali su ugroženi interesima zapadnih kapitala i vladajućih klasa. I obrnuto, veliki kapitali sa svih strana jure na Balkan. Balkan je postao poprište njihovo, i oni se bore za prevlast preko pleća balkanskih naroda, na račun njihove ekonomske i političke samostalnosti. Borba se vodi izmeću Zapada i varvarske Rusije; iz težnje da jedna strana održi prevlast stvara se još veća teškoća oko rešenja Istočnog pitanja ...

Ma u kom se obliku javljale težnje zainteresovanih sila, one su svuda ekonomskog karaktera. Suština je svake politike obezbeđenje ekonomske nadmoćnosti naroda nad narodom, klase nad klasom. Traže se nova tržišta, novi putevi, novi izvori gde bi se mogla da pojača ekonomska snaga naroda, klase vladajuće; žudi se za novim strategijskim tačkama sa kojih bi posle lako bilo gospodariti i ekonomski i politički. Zapadne sile kao i ruski despotizam, svi u licu svojih kapitala, bore se za ekonomoku nadmoćnost na Balkanu.

Ekonomska nadmoćnost nemilostivo ruši političku samostalnost. A ostvarenje težnje vladajućih klasa ruskih i zapadnih da postanu ekonomski gospodari na Balkanu uništava političku samostalnost balkanskih naroda. Narodi se danas bore protiv naroda ne radi zadovoljenja svojih ratničkih kaprica već radi svojih ekonomskih interesa. Nije to prosta borba nacije protiv nacije, krvi protiv krvi, već borba interesa protiv interesa, klase protiv klase. Po suštini svojoj to je s jedne strane borba potištenih protiv vladajućih, s druge strane borba vladajućih protiv vladajućih. Ova je borba kapitala sa samim sobom, borba buržoazije sa sebe samom. Ta borba guta i uništava svoje rođeno čedo, ona govori koliko je već trula kapitalistička bastilja današnjeg društva, koliko u sebi nema zdrave moralne i životne osnove za dalji opstanak i napredak. U stvari u Evropi ima samo dve partije, dve nacije: buržoazija i proletarijat, vladajući i potišteni. Sva borba, ma gde se ona vodila u kulturnom svetu, ma u kojoj razmeri, u krajnjoj liniji je ona opet borba tih nacija. Ta borba uvek nosi takav klasni karakter. To i jeste u pravom smislu borba klasa, koja se danas vodi. U ovoj borbi proletarijat je u boljem, nadmoćnijem moralnom položaju. Dok buržoazija mora da vodi tešku i očajnu borbu sa proletarijatom, koji sve jači biva, ona mora u isto vreme da vodi borbu i sa sobom, sama, protiv sebe ide — takva je suština njena. Proletarijat pak zgrupisan, solidaran i vezan potpuno istovetnim interesima sav i jednodušno izilazi u borbu protiv buržoazije. Tamo se snaga cepa, propada, ovamo raste. U toj borbi proletarijat je u nadmoćnosti jer je njegova budućnost. Svi znaci sadašnjosti govore o njegovoj budućoj slavnoj pobedi, o društvu njegova morala nad moralom mrtve i istrulele buržoazije ...

I politika ruskog apsolutizma ulazi u tu veliku borbu. Ona tu borbu još više zaoštrava i svojom suštinom smetnja je uspešnom delu svega proletarijata. Ta politika ruske diplomatije za civilizaciju je jedna velika laž: prema svojoj jačini ona je i najveća laž. Sve političke kombinacije stvara sebe radi. Popuštanja i ustupci daju joj mogućnosti da se još bolje pripremi; zgodne trenutke po nju otklanja svima diplomatskim mahinacijama.

Oličena u svojoj diplomatiji bila je Rusija, kroz ceo prošli vek a i danas je, najočigledniji neprijatelj pravilnog narodnog grupisanja i najveća smetnja narodnosnom razvitku. „Ruska je diplomatija bez malo svima narodima evropskim otimala i poklanjala čitave pokrajine kako joj je kad sopstven interes diktovao; ona je u svima državama obarala i podizala dinastije, uništila ustave ili zamenjivala drugim; samovoljno menjala sisteme vladavine, ugušivala pokrete narodne za slobodom i pomagala jednu političku stranku u borbi sa drugom.“

Rusija ima svuda svoje agente. Jedni joj služe svesno, drugi nesvesno. Kad nije na Balkanu živom akcijom, onda održava Tursku sa svima grozotama njene fabulozne uprave; kad je tu ona se služi svima sredstvima na ostvarenju svojih ciljeva na Balkanu. Svuda, svuda se brine samo o svojim interesima. Ne misli ona o sreći Srbije, Bugarske i drugih balkanskih naroda. Da priložimo jedan dokumenat o velikoj bratskoj i slovenskoj ljubavi moćne Rusije. Aleksandar I 1812. g. jednom svom admiralu, Čičagovu, ovako piše:

„Najvažnije je za nas da ratnički duh naroda slovenskog porekla, kao što su narodi Srbije, Bosne, Dalmacije, Crne Gore, Hrvatske i Italije, za se zadobijemo i njima se koristimo, jer ovi narodi dobro naoružani i vojnički organizovani pomagaće valjano naše poduzeće... Vi morate, dakle, sva moguća sredstva da upotrebite da te narode oduševite za naše ciljeve i ovima ih na službu stavite. Vi npr. treba da im obećate nezavisnost i podizanje kakve velike slovenske kraljevine, a najodlučnijim ljudima opet njihovim bogatstvo, srednje ili čak plemićke titule na kratko sve što mislite da ih za nas raspoložiti može.“

Pa i ova misija grofa Lamgdorfa neće doneti nikakve istinske koristi srpskom narodu. To je jedan od onih mnogih političkih manevara ruske diplomatije u cilju sondiranja zemljišta za docniji rad i otklanjanja eventualne erupcije na nemirnom Balkanu koja bi nju i njene interese dovela u nezgodan položaj. Dolazak grofa pada u trenutak kad sve vri, kad se komeša, kad seva, kad tanad lete, čete se kupe... Sve je tako da su političari u ozbiljnoj brizi, a prost svet da priča o rešenju Makedonskog i Istočnog pitanja, o dobicima koje otuda očekuje Srbija.

No ne treba pridavati misiji carskog sluge tako veliki značaj. Nije sišla Rusija na Balkan u licu svoga kancelara da donese sreće srpskom narodu. Ako nam prošlost može da posluži kao učitelj, da li bi mogli naći ma i jedan primer gde je politika ruska bila od koristi za srpski narod? Jedna politika koja je ogrezla u krvi, svirepostima i varvarstvu i ne može imati lepih želja za sreću ma koga naroda... Makedonsko pitanje koje danas toliko zanima duhove nesrećnog Balkana, iako je malo jače nego obično izbilo na površinu, nije još došlo u fazu ozbiljnog rešavanja. I samo zebnja i lični računi Rusije opremili su grofa na daleki južni put.

Otkloniti moguće veće zaplete, a ostaviti da i dalje vlada anarhija po Turskoj, da i dalje Turska po svom običaju „izvodi reforme", to je bio cilj sadanjeg pohoda ruskog ministra. Interesi Rusije traže mutno, nemirno stanje; razrivene ekonomske i finansijske prilike, političku nesređenost kod balkanskih država pa tu da se održi status quo. Takva samo stanja mogu da zadovolje nju, u takvom komešanju ona vidi najviše garantije za nadmoćnost uticaja svoga. Dosadanje prilike na Balkanu, njen odnos prema Turskoj, njena ponašanja prema Bugarskoj i Srbiji o tome najbolje govore.

Neverovatno je bezazleno i neobavešteno gotovo sve srpsko javno mnjenje kad može još toliko verovati u misiju grofa ruskog koji kao da nosi sudbinu Srbije u svome „portfelju", kao da sprema jadnoj Srbiji bolje dane! ... Karakteristično je po duh srpskog naroda, koji je, kako se veli lepo sav demokratski, da on uzdiže apsolutizam. A još je karakterističnije po „srpsku radikalnu demokratiju", koja želi da ostvari u zemlji čiste principe slobode; pravu civilizaciju, da uzdigne svet, protiv čega se bori ruski carizam — da ona sva, jednodušno hvali taj carizam, da bezuslovno veruje krutom apsolutizmu! — Kad su u pitanju interesi, a oni sve dalje idu, oni su nezasitivi, večito žive i izvor su svega — ne vredi ništa zajednica krvi, ni slovensko ime, ni zajednička prošlost! Zar mudri predstavnici srpske radikalne demokratije nisu u stanju da uvide kako Rusija svojom političkom akcijom jasno pokazuje tendencije svoje ekonomske nadmoćnosti?

Fantastična je ljubav srpskih rusofila prema Rusiji. Sentimentalni su razlozi, razlozi osnovani na zabludi, samoobmani i golom verovanju, ako se tako može reći, na kojima su podigli oni svoju politiku naslona na Rusiju. Osećanje blagodarnosti, bratska, slovenska krv, „osvedočena ljubav“ Rusije prema Slovenima — sve je to ušlo u političko veruju srpskih državnika. Otuda mesto ozbiljnog, trezvenog državničkog rada dolaze samo prazne hvale, himne; ovacije, oduševljeni usklici u slavu slovenske, ali ipak zato varvarske i krvave Rusije. Mesto borbe i neumornog rada, mesto priprema da se revolucijom oslobode naša potištena braća, u Srbiji se samo ćuti, čeka, nada, i uzdiše, veruje i pogleda bolećivim pogledom na majku Rusiju!... Gledaš brata svoga u bedi i očajanju, ne pokušavaš ti sam da mu pomogneš, već gledaš mirno i ravnodušno kako on propada i sve ti se čini da će doći neko drugi da ti oslobodi tvoga dragog brata bede ... Tako jednako čekaš dokle beda i ne upropasti brata tvoga... Tako se u Srbiji radi. Tako rade oni koji upravljaju ovom zemljom, tako rade svi koji su pozvani da o ovome kao građani brigu vode...

A omladina srpska!? Tu je slika još crnja. Omladina srpska pred jednim tako važnim pitanjem stoji slaba, nesposobna, malaksala. Ona još nije uspela da opredeli sebi pravac rada; ona nema kompasa u životu svome. Ona nema kriterijuma kao plod dugog razmišljanja i ispitivanja, a po kome bi ocenjivala sve događaje koji se tiču narodnog života. Kako u najsporednijim tako i u najvažnijim pitanjima ona nije nigde iznosila svoje mišljenje, ona se nije nikad zapitala: zašto baš tako da bude, može li i drugojače, i kako treba da bude. Njen život i rad, onoliko kodiko ga ima i on se gotovo gubi u neradu, osniva se samo na verovanju i osećanju, a ne na mislima i dokazima. I da li je onda čudo što je ona zavedena lažnim osećanjima i verovanjem zaboravila na pravu ulogu svoju i stavlja se u službu apsolutizma i knute ruske?! Njen omladinski demokratski duh ne buni se kad kliče živeo car, živela Rusija. Ona slavi ubistva, tamnicu, krv, reakciju, na svome ognjištu gde traži slobodu, prava, svetlost! ... Ona, omladina jednog „demokratskog naroda“, oduševljava se politikom, upravom i veličinom jedne gadne ruske diplomatije protiv koje se sa toliko oduševljenja, sa toliko samopregorevanja bori sva ruska omladina! Koliko mora da zaboli kad se uporećuju dve omladine po dobrim i rćavim stranama. I jedna i druga omladina! ... Ali dok ruski omladinci izilaze pred nas kao heroji uvenčani slavom i pobedom, dok su oni oličenje ideje slobode i napretka, neumornog rada i kuraži, dok oni zaslužuju naše simpatije u njihovom radu na osloboćenju bednih, dotle srpska omladina, gotovo sva, stoji tako slaba, ruinirana. Tamo simpatija, ovde se bune osećanja svakog iskrenog i poštenog čoveka kad vidi kako radi, kako živi omladina, sva nada, sve pouzdanje naroda! Tamo se bratimi omladina sa bednim narodom koji je žudan sreće i slobode, naša se omladina bratimi sa apsolutizmom ruskim! ... Ona ne simpatiše ruskoj omladini u njenoj napornoj borbi; ona nije solidarna s njom ali je solidarna sa politikom ruskog carizma!...

Dok se ruska omladina bori za popravku celokupnog stanja u državi, dok ona traži slobode i reforme, dokle njen snažan revolucionarni duh i protest tako moćno ljulja stubove apsolutizma i priprema ih za pad — dotle srpska omladina ćuti i drema! Treba da doće po kakav momenat, kao i ovaj što je, da je silom okolnosti izvuče iz dremeža; te i ona da se pokaže kako radi! ... Dok omladina ruska utire suze bede i očaja narodu svome odvažnom rukom, radom i žrtvama, dokle ga revolucionarnom pesmom slobode hrabri i izvlači iz očaja — dotle srpska omladina oduševljeno peva himne, peva himne apsolutizmu, krvi, knuti, nagajki, tamnici ...

No tamo su omladinci svetlila oduševljenja i požrtvovanja, ona su mnogobrojna a iz prolivene svete krvi njihove niču još odvažniji borci. A ovde? Ovde nema pravih omladinaca, ovde imamo mlade ljude na mekom dušeku života, koji iz kaprica ili računa izlaze na demoralisani politički forum srpski da se igraju svojim omladinskim imenom, ponosom, snagom... Tamo se raspaljuje oduševljenje, ovde se gasi. Tamo omladina održava veru bednom narodu na bolji život, ovde omladina potkrada poverenje i veru svoga naroda. Tamo omladinac ulazi i u najmračnije radionice, ulazi kao svetilo šireći nov nauk, oduševljeno spremajući bedne za otpor i borbu — ovde se omladina smeje oduševljenju, smeje idealima čovečanstva koji kreću ljude napred, koji uzdižu um i srce, vode savršenstvu... Tamo se borba vodi sa svemoćnim zlom, ovde se pomaže zlo. Tamo se diže visoko zastava novoga života i ne ustupa pred gonjenjima, ovde je pljunuto na zastavu ideala i rada, beži se sa bojnog polja. Ovde je omladina suha po svemu, a tamo čeličan duh, duh protesta, snaga. Tamo bujna energija, divovska snaga i izdržljivost, ovde malaksalost kao da se vekovima u lancima živelo. — Ali one su herojske figure boraca za narodna prava, slobode i bolji život — a figure srpskih omladinaca? — one su... — ništa.

I ovaka omladina srpska može li reći narodu svome: „Spram svetlosti sunčanoga zraka drži visoko zastavu ideala: drži je čvrsto međ narodima pa stupaj napred stazama naravstvenosti slobode i pravde.“ Da li je spremila omladina narod svoj za taj veliki i uzvišeni zadatak, da li mu je utrla put po kome će ići u tečenju blagostanja i sreće svoje? Uopšte, koji su to ideali srpske omladine za koje se ona tako neumorno bori, za koje se žrtvovala i sada žrtvuje?! Neka ostane ovo pitanje za diskusiju, pa da pređemo na svršetak naše izjave.

Kao ljudi koji se drže u svom radu načela socijalne demokratije, u ovom momentu kada je sve javno mnjenje srpsko zatalasano misijom carskog čoveka, pitanjem o Makedoniji i Staroj Srbiji mi iznosimo svoje mišljenje.

Politika proletarijata nas uči da sva borba koja se vodi pa i ona na Balkanu, da je to borba interesa, borba klasa. Borbu vode besne vladajuće horde, milioni kapitalista među sobom a svi opet protiv potištenih još neoslobođenih i ekonomski i politički slabih balkanskih naroda. Ta borba nosi karakter pljačkaški, ona teži za eksploatisanjem. A politika proletarijata teži za uništenjem eksploatacije kako pojedinaca tako i naroda narodom, klase klasom. To je najuzvišenije načelo u njenom programu; to je suština rada sve socijalne demokratije i na pobedi toga načela osnovaće se sreća svakoga pojedinca, sreća svega čovečanstva pa i naroda. Iz osnovnih načela socijalne demokratije izvodimo misao: da interesi potištenih naroda na Balkanu zahtevaju da Balkan ostane tim potištenim narodima koji su svojom istorijom, svojim sadanjim životom pokazali da su sposobni za kulturu i civilizaciju. Kao takvi oni imaju pravo na slobodan i samostalan život i rad. Solidarnost interesa balkanskih naroda, radi njihovog održavanja, nalaže im da se odupru carizmu ruskom koji im preti još većom bedom nego sada što je. A interesi slobodnih balkanskih naroda zahtevaju da oni solidarnom snagom oslobode još neoslobođene narode pod Turskom jednom revolucionarnom akcijom koja će jedino biti u stanju ne samo da oslobodi potištene već da iz osnova preporodi sve balkanske države i time stane na put širenju carizma ruskog na Balkan. I kad politika proletarijata ide protiv carizma ruskog ona u isto vreme radi na slobodi i napretku svih balkanskih naroda. I kao što interesi ruskog proletarijata neposredno dobijaju od pada krutog apsolutizma tako se i interesi potištenih i slobodnih balkanskih naroda oslobađaju tutorstva Rusije. Interesi svega proletarijata kao interesi ruskog proletarijata jednaki su sa interesima potčinjenih pa bili oni u Srbiji ili Makedoniji, pa baš ta zajednica interesa treba da čini da se oni zajedno bore protiv apsolutizma ruskog. Pobeda ruskog organizovanog proletarijata nad carizmom staće na put osvajačkoj ruskoj politici, a u isto vreme daće mogućnosti da se i potišteni na Balkanu priberu i porade za svoje ekonomsko blagostanje i političko jačanje. Oslobođenje potištenih u Turskoj treba da bude delo samih balkanskih naroda. U pravilnom izvođenju toga oslobođenja i leži opstanak balkanskih naroda. Balkanski narodi treba ovu misao da imaju na umu i svi oni koji hoće ozbiljno da rade na ovoj stvari. Federacija socijalne demokratije balkanskih naroda biće iskren pomagač ovog revolucionarnog dela osloboćenja, šta više interesi baš sve socijalne demokratije na Balkanu nalažu njoj da širi ovu ideju. Jer kad se odagna sa Balkana Rusija onda se prilike staložavaju; balkanski narodi biće toliko jaki da prečiste račune sa Turskom i posle toga rada stvara se mogućnost da se ekonomski razvija, da se razvija industrija bez čega ne može socijalna demokratija da ide napred. Socijalna demokratija na Balkanu štiteći interese proletarijata i polazeći sa jednog objektivnog gledišta crpljenog iz samog društvenog razvitka, sa gledišta klasne borbe, ona o stanju na Balkanu iznosi svoje mišljenje da sami balkanski narodi u interesu svoga opstanka i napretka uzmu sudbu u svoje ruke, sudbu i neosloboćenih u Turskoj.

I tako politika proletarijata jedina je istinita, jer samo ona svakome osigurava mogućnost za voćenje uspešne borbe. Ona uništava despotizam i eksploataciju, oslobođava potištene i neosloboćene narode. Progres ideje socijalne demokratije to je proglas mira, proglas upravljen celom ljudskom društvu; on sjedinjava sve protivnosti meću društvenim krugovima, to je proglas jedinstva kome se moraju odazvati svi oni koji ne traže privilegija i ugnjetavanja naroda ma u kom to obliku bilo. I kad nestane grubog i gadnog šovinizma koji besni svuda kod balkanskih naroda u podjednakoj jačini, kad nestane zablude nacionalizma, onda će i ideja o sreći svih ljudi biti ono oko čega će se sav život okretati. A zablude nacionalizma sve manje ima pod uticajem samog istorijskog razvitka društvenog iz koga razvitka izilaze silni udarci kritike socijalne demokratije.

I mi, kad je zavedeno sve javno mnenje srpsko; kad se sva osećanja srpska slila u usklicima: živeo car, živela Rusija, živeo čak i grof! — uvereni u istinitost našeg učenja uzvikujemo: nek padne despotizam i ruski carizam, nek nestane eksploatacije ljudi — da živi sloboda i revolucionarno delo svega organizovanog proletarijata čija pobeda jedino nosi svima ljudima istinsku sreću.


Izvor: Triša Kaclerović, Ruska politika i srpska omladina, Beograd, 1903.