Rusija i Balkan (A. Jelačić) 11

Izvor: Викизворник
RUSIJA I BALKAN
Pisac: Aleksej Jelačić


XI

Od završetka svetskog rata do sadašnjih dana.


Prvih godina posle revolucije usred požara građanskog rata i nelikvidirane još anarhije Rusija je ostala privremeno po strani svetske pa i balkanske politike. Od balkanskih država Turska je zaključila sa Rusijom mir čiji su uslovi bili za Rusiju prilično teški, ali je obnovila diplomatske odnose sa Rusijom. Rumunija je iskoristila priliku izvršivši prisajedinjenje Besarabije Velikoj Rumuniji. Od toga momenta t. zv. »Besarabsko pitanje« gospodarilo je nad rusko-rumunskim odnosima. Grčka je poslala odred vojske u Rusiju da pomogne intervenciju zapadnih sila protiv sovjetske vlade, a u prilog t. zv. »belih« generala. Ta grčka divizija je bila tučena i povukla se. Odnosi sa Rusijom nisu bili obnovljeni. Bugarska je zaključila sa Rusijom mir u Brest-Litovsku, kao saveznica centralnih sila i Turske. Ali su kasnije odnosi opet prekinuti. Najzad Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije priznala sovjetsku vladu legalnom ruskom vladom i povukla je iz Rusije svoje pretstavništvo, ali se apsolutno uzdržala od ma kakve direktne neprijateljske akcije protiv Sovjeta. U svima balkanskim prestonicama bivši ruski diplomatski pretstavnici ostali su sa više manje zvaničnim obeležjem.

Veliki deo ruske političke i vojničke emigracije našao je utočište u Jugoslaviji i u Bugarskoj. Na taj način u ovim zemljama našli su se mnoge hiljade Rusa za koje, kao za Ruse, vrlo mnogo je učinjeno u bratskim zemljama, naročito u Jugoslaviji. Raznovrsni ruski stručnjaci svojim radom su se oduživali Jugoslaviji i Bugarskoj. Ocenu celokupnog rada te emigracije prepuštamo istoriji.

Politika Sovjetske Rusije kao države, odnosno državne zajednice koja je nasledila teritoriju stare Rusije, našla se svuda pa i na Balkanu pred istim problemima koji su postojali i namećali su se Rusiji i ranije. U pogledu Balkana to je bilo u prvom redu crnomorski problem - problem Moreuza. Nesumnjivo su najsadržajniji bili prema tome odnosi između Rusije i Turske. Dok su Kemalova vlada i njena vojska smatrane u Zapadnoj Evropi »anadoliskim bandama« u Moskvi su bili veoma dobro raspoloženi prema Kemalovom pokretu, pa je između Lenjinove Rusije i Kemalove Turske postojao kao neke vrste prećutni vojni savez. Ali prvi ugovor zaključen je 16 marta 1921 god. On ima naslov »Ugovor o prijateljstvu i bratstvu između Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike i Turske zaključen u Moskvi«. Dogovor ovaj kojim je Sovjetska vlada službeno priznala Kemalovu vladu sadržavao je izjavu o »solidarnosti u borbi protiv imperijalizma«. Tu se podrazumevao u prvom redu engleski imperijalizam jer su Englezi, držeći u svojim rukama Carigrad i Moreuze gospodarili ne samo nad ulazima u Crno More, nego i na samom Crnom Moru, gde ruska flota praktički nije više postojala, preteći time životnim interesima i Rusije i Turske, i to u najvećoj meri.

13 oktobra 1921 god., Zakavkaske Sovjetske Republike uz učešće RSFSR zaključili su ugovor sa Turskom kojim su se izrično odrekle od svih teritorijalnih prava koja bi za njih mogla da proizađu iz ugovora zaključenih između Turske (sultanove) i saveznika, a potvrdile su one teritorijalne ustupke koje su učinjene Turskoj u brest-litovskom miru između Rusije i Turske kao u posebnom aleksandropoljskom mirnom ugovoru između Sovjetskih Zakavkaskih Republika i Turske (tu se radilo u stvari o Jermenskoj).

Pobedivši Grke Turci su dobili celu Malu Aziju. Primirjem u Mudaniji Turci su povratili Carigrad. I najzad došao je lozanski mirni ugovor kojim je definitivno ukinut i zamenjen sevrski ugovor. Sovjetska Unija bila je samo posmatrač u Lozani, mada se tu rešavalo o najkrupnijim ruskim interesima. Lozanski ugovor je naime rešio o Moreuzima na način koji nije mogao zadovoljiti Rusiju: obale Moreuza, ostrva u Mramornom Moru i nekoliko ostrva u Jegejskom Moru koja gospodare ulazom u Dardanele demilitarizovani su; ne samo trgovačke nego i ratne lađe svih država imaju pravo prolaza, istina sa nekim, u stvari iluzornim, ograničenjima kroz Moreuze i to u vreme rata i mira, samo ako Turska nije zaraćena strana. Na taj način ruska crnomorska obala, plovidba po Crnom Moru i odbrana Južne Rusije stavljeni su u pitanje.

U daljem razvoju odnosa između Turske i Sovjetske Rusije značajan je ugovor o prijateljstvu i neutralnosti iz godine 1925. To je prvi pakt o nenapadanju koja je zaključila Sovjetska Rusija. U tom ugovoru stoji da u slučaju vojnog napada na jednu od ugovoračkih strana od strane jedne ili više država, druga ugovoračka strana se obavezuje da će ostati neutralna. U nastavku ugovora nalazimo i ovu odredbu: »Svaka od ugovoračkih strana obavezuju se da će se uzdržavati od makakvog kapada na drugu; ona se isto tako obavezuje da neće uzimati učešća ni u kakvom savezu ili sporazumu političkog karaktera, uperenu protiv druge ugovoračke strane isto tako ni u kakvom savezu ili sporazumu sa jednom ili nekoliko država, uperenom protiv vojne ili pomorske bezbednosti druge ugovoračke strane. Sem toga svaka od ugovoračkih strana obavezuje se da neće učestvovati ni u kakvom neprijateljskom aktu jedne ili nekoliko država uperenom protiv druge ugovoračke strane.«

Kada već u toku sadašnjeg rata Turska je zaključila ugovor sa Engleskom i Francuskom ona se izrično ogradila od svakog uplitanja u neku akciju koja bi bila uperena protiv Sovjetske Unije.

U celom nizu međunarodnih događaja Sovjetska Rusija je išla u korak sa Turskom i obrnuto. Naročito to se zapazilo prilikom stvaranja novog statuta Moreuza ugovorom u Montre, kojom prilikom Turska je dobila pravo da obnovi utvrđenje Bosfora i Dardanela što je bilo izvedeno, i, tvrdi se, veoma temeljno. U Rusiji se smatra da turska utvrđenja štite i rusku bezbednost.

Politika građenja železnica u Maloj Aziji sprovodi se sa turske strane uzimajući u obzir strategiske i privredne interese Sovjetske Unije. U privrednom izgrađivanju moderne Turske Sovjetska Unija je u više mahova i na široj osnovi pomagala Tursku stavljajući joj na raspoloženje značajne novčane svote i razne važne fabrične mašinerije pod povoljnim uslovima kupovine i kredita. Privredna razmena i saradnja dvaju sila ima velike razmere. Najzad nisu izostajale uzajamne posete kao i uzajamno učešće prilikom različitih svečanosti, vojnih manevara i revija i t. sl.

Razvoj rusko rumunskih odnosa, kao što je već bilo napomenuto, zavisio je od razvića besarabskog pitanja. Rumunija smatra da je Besarabija prisajedinjena majci otadžbini na osnovu slobodne odluke stanovništva koje je u većini rumunsko. Sa sovjetske strane se poriče slobodni karakter i pravna valjanost te odluke pa se rumunska akcija u pravcu Besarabije obeležavala kao okupatorska. Dalje sa sovjetske strane se tvrdilo da moldavansko stanovništvo nije u pravom smislu reči rumunsko jer su Modlavani posebni narod svoje vrste. A da i sami Moldavani nemaju apsolutne nego samo relativnu većinu besarabskog stanovništva.

Napeto stanje na Dnjestru trajalo je nekoliko godina i tek je 1923 bila obnovljena plovidba na reci Dnjestru, ali se i dalje nije dozvoljavao prelaz preko te reke i nikakav granični promet. Velike sile su se kolebale u pitanju Besarabije, ali marta 1920 saveznici su izvestili Rumuniju da priznaju prisajedinjenje cele Besarabije i u tome smislu zaključen je 28 oktobra iste godine t. zv. »Pariški protokol« između Engleske, Francuske, Italije, Japana i Rumunije o Besarabiji. Međutim u Pariškom protokolu je bilo kazano: »Visoke ugovoračke strane priznaju suverenitet Rumunije nad Besarabskom teritorijom... Rusija će biti pozvana da se priključi ovom ugovoru čim bude stvorena ruska vlada priznata od ugovoračkih strana«. Februara i marta 1924 u Beču su vođeni sovjetsko-rumunski pregovori o Besarabiji. Pregovori nisu doveli ni do kakvih rezultata. Sovjetska delegacija je tražila da se stanovništvo Besarabije izjasni slobodnim plebiscitom da li hoće da pripada Sovjetskom Savezu ili Rumuniji, ili da ima svoju samostalnu državu. Pri završetku neuspelih pregovora šef sovjetske delegacije Krestinski pročitao je izjavu-protest Sovjetske vlade protiv rumunske »okupacije« Besarabije.

Tek 9 juna 1933 godine vaspostavljeni su diplomatski odnosi između Sovjetske Unije i Rumunije putem izmene pisama između ondašnjih komesara za spoljne poslove Litvinova i ministra spoljnih poslova Tituleska. I pored toga nije do dana današnjeg pitanje Besarabije konačno regulisano. Ono i dalje stoji između Sovjetske Unije i Kraljevine Rumunije, mada prema izjavi pretsednika Molotova ne može da posluži kao povod za rat.

Grčka je obnovila odnose sa Sovjetskom Rusijom 8 marta 1924 kada je Papanastasiju došao na čelo prve republikanske vlade. 1 juna iste godine otvoreno je diplomatsko pretstavništvo Sovjetskog Saveza u Atini, a već 23 istog meseca potpisan je ugovor o carini i tarifama kojim se obnavljala razmena dobara. Međutim taj ugovor nije bio kasnije ratifikovan od strane grčkog parlamenta, te je 11 juna 1929 zaključen novi ugovor. 1930 desio se konflikt između Grčke i Sovjetske Unije zbog prolaza dveju sovjetskih ratnih lađa kroz Moreuze u Crno More. Narednih godina politički i trgovinski odnosi između Grčke i Sovjetske Unije razvijali su se normalno.

Treba napomenuti da su se u novogrčkoj literaturi osećali ruski književni uticaji i to uticaj klasičnih pisaca, predratne literature početka XX stoleća naročito Gorkog, i najzad i sovjetske književnosti (naprimer romana Gladkova »Cement«).

Normalizaciji odnosa između Bugarske i Sovjetske Unije najviše je stajao na putu buran tok događaja bugarske posleratne istorije. Tek za vlade Kimona Georgijeva 23 jula 1934 godine izmenom telegrama između komesara Litvinova i ministra Batolova zaključen je sporazum o otvaranju diplomatskog pretstavništva u Moskvi i Sofiji. 1939 godine sovjetsko-bugarski odnosi su se znatno produbili, zaključen je trgovinski ugovor na jednoj široj bazi. Veoma su zapažena putovanja bugarskih narodnih poslanika na poljoprivrednu izložbu u Moskvu i ministra finansija Božinova radi privrednih pregovora.

Zvaničnih diplomatskih odnosa između Sovjetske Unije i Kraljevine Jugoslavije do sada nije bilo, ali ovo nije isključivalo pojedine kontakte između sovjetskih i jugoslovenskih diplomata u nekim evropskim prestonicama, a naročito u Ženevi prilikom sastanka skupštine i saveta Društva Naroda. Jugoslavija je učestvovala u pozivu upućenom Sovjetskoj Uniji da uđe u Društvo Naroda. Ona je potpisala sa Sovjetskom Unijom t. zv. »konvenciju o definiciji napadača« koja je pretstavljala svoje vrste ugovor o nenapadanju i o nemešanju u interne stvari ugovoračkih strana. Prilikom glasanja na skupštini Društva Naroda o isključenju Sovjetske Unije iz Društva Naroda Jugoslavija se uzdržala od glasanja i izrično se ogradila od celog postupka.

Iza poverljivih kontakata tokom poslednjih meseci došlo je do odašiljanja specialne privredne delegacije Kraljevine Jugoslavije na čelu sa biv. ministrom Dr. Miloradom Đorđevićem. Prema obostranim zvaničnim saopštenjima pregovori su vođeni u prijateljskoj atmosferi i završeni su potpisivanjem ugovora o trgovini, plovidbi i plaćanju za čiju ratifikaciju je onda došao u Beograd sovjetski pretstavnik u Sofiji, (sada u Bukureštu) inž. Lavrentijev. Sada su obnovljeni i normalni diplomatski odnosi.

Interesovanje prema Rusiji uopšte i prema njenoj najnovijoj fazi razvoja u Jugoslaviji je ogromno. Broj prevoda ruskih književnih dela stalno raste. Isto tako u svima časopisima i novinama nalazimo mnoštvo raznovrsnih publikacija o Rusiji.

Istoričar nije prorok i zato se ja uzdržavam: od makakvih proročanstava o daljem razvoju problema Rusija i Balkan. Hoću samo da napomenem da se istorija menja, ali da geografija ostaje...

26 juna 1940
Beograd.