Krnla klela tica lastavica:
Krila klela tica lastavica:
„Krila moja, da bi odagnjila!
„Đe gste mene danas zanijela,
„Đe no nema drvca ni kamena
„Samo jedno drvo oraovo,
„Pod njim sjedi Ružica đevojka.
„Vezak veze Ružica đevojka
„Zlatnom žicom, srebrnom iglicom
„Zlatnom žicom po tankoj košulji,
„Svojijem se vezom razgovara:
„„Da ja smijem od starog babajka!
„„Ja bih ovo mjesto pozlatila,
„„I na njemu crkvu sagradila;
„„I po crkvi sve bih pozlatila;
„„Pozlaćena b’ vrata sagradila.
„„Na konju bih crkvi dolazila,
„„Kopljem bih joj vrata otvarala.
„„Bogu bih se svesrdno molila,
„„Da me dade za Ivana bana!""
Misli Ruža — jađana joj majka!
Misli niko od nikud ne čuje.
To slušale babine delnje!
Pa kazuju starome babajku
Što govori Ružica đevojka,
Svojijem se vezom razgovara:
Da bi smjela od starog babajka
Urve-b' ono mjesto pozlatila
I na njemu crkvu sagradila,
I po crkvi sve bi pozlatila,
Od zlata bi vrata sagradila,
Na konju bi crkvi dolazila,
Kopljem bi joj vrata otvarala.
Bogu bi se u crkvi molila
Da je dade za Ivana bana.
Kad to čuo ostareli babo!
(Tako vlada i more mu biti)
Srce mu je od kamena bilo.
On dozivlje Turke janjičare:
„Janjičari po izboru Turci!
„Koji jeste bolji mejdandžije,
„Od’te k meni pred bijele dvore,
„Vod’te moju ćerku jedinicu,
„Poved'te je niz to polje ravno,
„Pa je vrz’te pod ora’vo drvo,
„(Strijeljajte koliko morete)
„Ne strijeljajte kano u đevojku,
„Već strijeljajte kano u hajduka!" —
Kad to viđe Ružica đevojka,
Suze lije ovako govori:
„„Boga tebi moj stari babajko!
„„Kad mi tako moreš kindisati:
„„Predati me Turkom janjičarom,
„„Da me biju i konjma trgaju;
„„Ti se pripni na bijelu kulu.
„„Pa pogledni niz to polje ravno,
„„Kako biju tvoju jedinicu!...
„„I molim te, moj stari babajko!
„„Moje su mi noge utrnule
„„Ne ću doći do mjesta krvnoga
„„Podaj meni doru konja tvoga
„„Od trideset i sedam godina
„„I podaj mi sablju pometnicu.
„„Da se vučem do mjesta krvnoga...""
Dade babo doru konja svoga
Od trideset i sedam godina,
I dao joj sablju pometnicu,
Pa se Ruža niz polje otpuža. —
Ode babo na bijelu kulu,
Pa on gleda niz to polje ravno
Kad je bila do mjesta krvnoga,
Ja-li stade Ružica đevojka,
Ona stade na staru konjicu,
I zagleda sablju zarđanu,
Zarđanu od trijest godika.
Pa s’ okrenu pram istoku suncu!
Diže svoje prebijele ruke!
(„Božja pomoć od Boga miloga!)
„Bre, berija!... iz gorice vile."
Tri joj b’jele doletile vile:
Jedna vila konja pomladila;
Druga vila sablju naoštrila:
Treća vila u pomoć joj bila. —
Pa poćera Ružica ćevojka
— Ona ćera Turke na buljuke!
Trista ih je na vodu nagnala;
Trista Turak' sabljom je posjekla;
Ravno trista konjem pregazila.
Divno j' svoju otkupila glavu!
Tri Turčina samo ostavila
Za muštuluk starome babajku:
— Da je živa Ružica đevojka!
— Da je mlada — jača od junaka!
— Tadaj bilo sad se spominjalo.
Reference
Izvor
Srpske narodne pjesme iz Like i Banije koje je sakupio i za štampu priredio Nikola Begović, (PRILjUBIO SRPSKOJ OMLADINI), Knjiga prva, u Zagrebu, Štamparija F. Fišera i dr., 1885., str.: 33-36
