Ruži
Simvole blagi mladosti i sreće,
Ti sveta biljko zanosnoga mira,
Duša ti, evo, tihu pjesmu kreće -
Sa ljubav-žice tebi zvoni lira.
Volim ti njedra, što ih draži grle,
Za kojim' slavuj premire i žudi;
Nebeski miris tvoje duše vrle
Slatka je hrana mlađanih mi grudi.
Nekad sam vesô dolazio tebi,
Srce mi bješe u plamenu nada,
Al' sreća moja trajnog sjaja ne bi,
Srušenom vjerom pristupam ti sada.
Na ovom mjestu, pokraj ovog džbuna,
Prva je ljubav obasjala mene,
Ovdje je duša radovanja puna
Prhnula nebu sa miline njene.
Al' gdje je sada onaj anđô lijepi?
Gdje vreo poljub sa usana rujnih?
Kô noćni prizrak, što putnika krijepi,
Vidim je samo posred snova bujnih.
Daljina nijema razdvaja nas sada -
U mrtvoj tami pogledi se gube,
Sudba je trgla cvjetak našeg nada,
Srca se naša ne smiju da ljube.
Možda će vrijeme zaborava krilom
Presušit izvor bonom uzdisanju,
Al' svakog časa sa ljepotom milom
Ti, draga ružo, sjećaćeš me na nju...
Sjećat na noći zvjezdane i bajne,
Na bijele ruke, usnice i grudi,
Na meke kose i na oči sjajne,
U kojim' nebo s milinom se budi.
U Mostaru, 1892.