Ženidba oca Kraljevića Marka
Ulomak.
Sanak 'snila ljuba Mrnjavića
U Prizrenu gradu bijelomu,
Sanak snila, u sanku vidjela,
Da je ljuta zmaja porodila.
Koji turske odsijecaše glave. 5
Kad je jutrom danak osvanuo,
Tužila se ljuba Vukašinu,
Što je snila, u sanku vidjela.
Al govori Vukašine kralju:
"Vjerna ljubo, od Prizrena sunce, 10
Što si zmaja u sanku vidjela,
To ćeš rodit silena junaka;
Što je Turkom odsijecao glave,
To se mlađan Turčinu prijeći,
Turci će mu gradove dijeliti: 15
Tri na moru, jedan na Dunavu".
Tomu malo postojalo vrijeme,
Al porodi sunce od Prizrena,
Al porodi čedo Vukašinu,
Lijepo čedo jošte nerođeno, 20
Nerođeno i još neviđeno.
Kum mu biše Stjepane Urošu
Silni, care od zemlje Slovinske,
Od Slovinske i od Potplaninske.
Lijepo mu je ime nadjenuo, 25
Lijepo ime, Kraljeviću Marko.
Kad se dijete ponaraslo biše,
Svom’ je kumu ovak’ govorilo:
"Davor kume, silni car Urošu,
Daj mi hljeba i čuturu vina, 30
A sa hljebom da si glad utišim!"
Na to s’ kumu ino ne mogaše,
Već on meće kumče na desnicu,
Daje njemu i piti i jesti:
Pit mu daje vina malvasije, 35
Jest mu daje sa careva stola,
Pak ga šalje u goricu s marvom.
Al kad biše oko polak dana,
Jadan Marko i gladim i žedan;
Ne zna tužan, šta će započeti. 40
Otkud li se napit i najesti.
Sve je misli na jednu smislio
I otišo kumu car - Stjepanu,
Pa ga kune i ocem i majkom:
"Davor kume, i otac i majko, 45
Daj mi piti, poginuh od žeđe,
Daj mi jesti, poginuh od glada!"
Nato se je kume rasrdio,
Rasrdio i Marka korio,
Pak ga goni i gladna i žedna 50
U goricu bez vode i jela.
Tužan Marko po gorici lijeta
Dosta gladan a poviše žedan,
Kukajući kano kukavica,
Pocikujuć kano kurjačica. 55
U tome ga sreća nanijela,
Nanijela na mladu čobančad
Po pol dana u vrijeme užine;
Jadan Marko zamoli pastire.
Da mu dadu štogod užinati, 60
Užinati, žedna napojiti;
Al ni ovi srca ne imaše,
Već ga gone i gladna i žedna.
Jadan Marko od umora pade,
I dopade do vodice hladne; 65
Kada vrelu da vodicu grabi,
A nuz vrelo vila podgorkinja:
Ne zna Marko, što bi započeo
Što li tužan sada učinio.
Sve je misli na jednu smislio, 70
Pak je vili hladak načinio,
Da joj sunce lice ne opali,
I ljepote mlade ne ukrade.
Hladak pravi od šumskoga cvijeća
Od šimšira i od jorgovarna. 75
Kad se vila od sna probudila,
Spazi Marka, gdje vodicu grabi,
Pak ga pita tanko glasovito,
Glasovito i k tom’ ponosito:
"Davor Marko, uboga siroto, 80
Tko je meni hiadak načinio,
Načinio od šumskoga cvijeća,
Od šimšira i od jorgovana?"
Tad se Marku ino ne mogaše.
Već govori vili umiljato: 85
"Ja sam, vilo, po Bogu sestrice,
Ja sam tebi hladak načinio,
Da ti sunce lica ne opali,
I ljepote mlade ne ukrade."
Nato se je vila smilovala, 90
Smilovala, Marku govorila:
"Davor Marko, siroto uboga,
Što ti želiš, da ti ja učinim?
Il ćeš blago, ii jakost na sablji?
Ili ljubu, il Šarca konjica?" 95
Na to Marko vili progovara:
"Kako pravo tako bila zdravo!
Ne ću blaga nego britku sablju,
Ne ću ljubu nego konja Šarca,
Da ja idem za cara na vojsku, 100
I da budem junak na mejdanu,
Na mejdanu, delijam poznanu."
Nato vila Marku progovara:
"Kako pravo, tako bio zdravo,
Dat ću tebi sreću na mejdanu, 105
K tomu blago i jakost na sablji,
Zatim ljubu i Šarca konjica,
Pak ti hajde za cara na vojsku!
Kad mi budeš u nuždi, junače,
Samo mene vikni iz planine, 110
Sačuvat ću rusu glavu tvoju."
Ljubi Marko posestrimu vilu,
Sve u ruke i u bijele skute:
Pa on ide u viline dvore,
Koj’ čuvaju do sedam zmajeva; 115
Tud mu dade konja i odoru,
I nuz konja sablju demeškinju,
A nuz sablju dva noža potajna.
Pa ga šalje u careve dvore,
Da ga care vidi nagizdana. 120
Kad je Marko konja uzjašio,
Konjic mu je lijepo besjedio:
"Gospodaru, Kraljeviću Marko,
Pusti meni uzdu do koljena,
Da ja mlađan mogu izmicati: 125
Skini odlje zlaćane mamuze,
Da me mlada kako ne ubodeš.
S lijevom rukom za grivu se drži,
A s desnicom sablju demeškinju.
Pak ti sijeci granje i omlaće, 130
Koje bi nam prohode priječilo.
Da ja konjic mogu izmicati,
Izmicati do careva dvora."
Kad je Marko Šarca razumio,
Pusti njemu uzdu do koljena, 135
Da on more mlađan izmicati;
Pa on skida zlaćane mamuze,
Da ga mlada kako ne ubode:
Pa on trže sablju demeškinju,
Da prosijeca granje i omlaće; 140
Pa on jaši u careve dvore,
Gorom cičeć, poljem pjevajući.[1]
