Ropstvo Mustaj bega i Vrsić bajraktar (Nevesinje)

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Beg Mustaj beg sjedi u odaji,
A kod bega Vrsić bajraktare; —
Dok odaji odletješe vrata,
A uljeze knjigonoša mlada,
U ruci mu knjiga šarovita,
Mustaj begu poletio ruci,
Bega u skut i u ruku ljubi,
Na koljenu knjigu ostavio.
Kad Mustaj beg knjigu prihvatio,
Pa na njojzi pečat prelomio,
Stade knjizi gledat po jaziji.
Često gleda Vrsić bajraktara,
Pa Vrsiću govorio svome:
„Oh Vrsiću, sine bajraktare!”
Onda zajde Vrsić bajraktare:
„Oh Mustaj beg, naše ogledalo,
Otklen ti je knjiga šarovita?”
Onda zajde Mustaj beže lički:
„Ovo knjiga od kamenog Hlivna,
Od onoga bega Atlagića. —
Šta je paša u njojzi kitio? —
Beg Mustaj beg od široke Like,
Jesi l’ čuo za moje veselje,
Da sam beže curu isprosio
Za Ahmeda mog jedinog sina,
Čak iz onog Bišća kamenoga,
A na ime muftijinu Zejnu.
Skupio sam kitu i svatove,
I svatova dvanaest hiljada.
Svi svatovi na rosnoj livadi.
A Mustaj beg od široke Like!
U cure je sedam zatočnika,
Valja beže mejdan dijeliti
Na Mezevu polju širokome,
A ja sinu džebelije nemam.
Već te molim, beg Mustaj beg lički,
Da mi Vrsić bajraktara spremiš,
Da mi sinu bide džebelija.” —
Ja šta reče beg Mustaj beg lički:
„Da Vrsiću sine bajraktare,
Zove tebe paša u svatove,
Da mu bideš sinu džebelija.
U cure je sedam zatočnika
A šest braće, do šest Baturića,
A i sedmi crni Lav-Lazare.
Hoćeš ići, Ibro, u svatove
I sinu mu biti džebelija?” —
Kad to začu Vrsić bajraktare,
Mustaj begu poletio ruci,
Bega u skut i u ruku ljubi:
„Daj mi beže izun i besjedu,
Da ja idem Hlivnu kamenome,
Da mu bidem sinu džebelija.” —
Kad to vidje Mustaj beže lički,
On zakucnu rukom po plećima:
„Hej aferim sine bajraktare!”
Onda zače beg Mustaj beg lički:
„O čuli me knjigonoša mlada,
Selam ćeš mi paši Atlagiću,
Spremiću mu Vrsić bajraktara,
Da mu sinu bidne džebelija,
U nedjelju, koja prva dođe.” —
Ja kad začu knjigonoša mlada,
On iziđe iz šikli odaje,
Pa on ode Hlivnu kamenome.
Kada dođe paši na konake,
Uvede ga paša u odaju,
Pa on pita knjigonošu mladu:
„Oh čuli me knjigonoša mlada,
Jesi l’ išo na široku Liku,
Je li doma beg Mustaj beg lički,
Jesi li mu knjigu predavao?”
Onda zače knjigonoša mlada:
„Jesam Bogme, paša Atlagiću,
Selam ti je beže učinio,
Spremiće ti Vrsić bajraktara
U nedjelju, koja prva dođe,
Da ti sinu bude džebelija —
Tako mi je beže kazivao.”
Ja kad begu osvanu nedjelja,
Stade beže Ibra opremati,
A uljeze u harem unutra,
Pa izvadi bajramske haljine,
Što ih beže nosi u džamiju,
Kada begu turski bajram dođe;
Iznese ih na nove konake,
Pa ih dade Vrsić bajraktaru,
A stade ih Ibro oblačiti.
Beg zavika slugu Huseina:
„Daj opremi Ibrova zekana,
I udri mu rahta velikoga,
Što udaraš na goluba moga.”
Ja kad Ibro prihvati haljine,
Pa iziđe u svoju odaju,
Pa se svlači, te se preoblači;
Na se udre bajramske haljine,
Što no mu ih beže poklonio.
O sebi je pusat objesio;
Beg mu dade oštru ćemerliju,
Sto je begu care poklonio,
Na kojoj su tri muhura carska,
Zlatna tura sultan Selimova.
Kad s’ opremi Vrsić na odaji,
Mustaj begu poletio ruci.
Ja kad vidje Mustaj beže lički,
Dohvati se rukom u džepove,
Pa izvadi stotinu dukata,
Pa ih dade Vrsić bajraktaru.
Kad je Vrsić rušpe prihvatio,
Sasuo ih sebi u džepove,
Pa iziđe Vrsić iz odaje,
I udari niz bijelu kulu.
Dok je sišo na mermer avliju,
Kad mu Huso okreće zekana,
Privede ga binjektaš kamenu.
„Jalah” reče, sjede na zekana,
Okreće se s desna na lijevo, —
Kad mu stoji na vratima majka.
On do majke dotjera zekana,
Pa se savi niz konja zekana,
Majku svoju u dojke poljubi:
„Moja majko, halali mi ml’jeko,
Ja joldžija, a ti dovadžija. ” —
„Hajde sine, hajirli ti bilo!
Ču li sine, Vrsić Ibrahime:
Ako tebi do potrebe dođe,
Bolje ti je muški poginuti,
Neg’ se ženski vratit na Krajinu,
Da o tebi age piju pivo,
Vino piju, razgovaraju se,
I djevojke sitan vezak vezu,
Vezak vezu, razgovaraju se.” —
Ja kad vidje Vrsić Ibrahime,
On zekanu pokupi kajasa,
A zekan mu iz avlije sinu, —
Ode Ibro poljem zelenijem.
Beže njega gleda sa pendžera,
Sejir Ibra čini i zekana,
Dok se brda i planine prime; —
Ode Ibro Hlivnu kamenome.
Kud god iđe, u Hlijevno siđe,
Na konake paše Atlagića. —
Poletješe paši na muštuluk:
„Daj muštuluk, paša Atlagiću,
Vrsić tebi na konake dođe. ” —
Tu je Vrsić konak učinio,
A u jutru rano uranio.
Dok iziđe paša iz harema,
Pa on sjede u svoju odaju,
Tutunžija čibuk zapalio,
Kahvedžija kahvu utočio,
Pa on zovnu Vrsić Ibrahima.
Kad uljeze Ibro u odaju,
Pa on paši turski selam viknu,
Pašu u skut i u ruku ljubi,
Izmače se, stade podviš ruke,
Onda zače paša Atlagiću:
„Ja Vrsiću, begov bajraktare,
Šta češ iskat meni u Hlijevnu,
Da mi sinu bideš džebelija?”
Osmjehnu se Ibro u odaji:
„Da lud ti si, paša Atlagiću,
Za blago se nejde u junaštvo.” —
Kad to začu paša Atlagiću,
Ustade se paša opremati,
Pa svatovim, haber učinio:
„Hazur ola kita i svatovi,
Daleko je Bišću kamenome,
Kratki danci a dugi konaci.” —
Opremi se paša u odaji;
Kad pašina ata izvedoše,
Pa uzjaha paša u avliji,
Udariše zile i borije,
Na sedmero daulhana ciči,
Na sedmero kajno u vezira,
A pred pašom Vrsić Ibrahime
Na zelenku od sedam godina,
A za pašom kita i svatovi,
Ode paša Bišću kamenome.
Kad su Bišću sišli kamenome,
Tu su bijel danak predanili.
Kad im treće jutro osvanulo,
Čauš viknu, daulhana ciknu:
„Hazur ola kita i svatovi,
Kratki danci a dugi konaci,
Daleko je u Hlijevno sići.
Ko je pješac, pritež’te opanke,
Ko je konjik, pritež’te kolane!”
Kad pođoše kita i svatovi,
Razviše se zeleni bajraci,
Stoji vriska pjanijeh junaka,
Popucuju bistri venedici.
Kud god išli, na Zečevo sišli.
Kad su sišli na polje zeleno,
Tu nadoše do šest Baturića,
I sedmoga crnog Lav-Lazara;
Zaiskaše paši džebeliju.
Paša viče Vrsić bajraktara:
„Oh Vrsiću, begov bajraktare,
Šta ćeš iskat meni na Zečevu,
Da mi sinu bidneš džebelija?”
Osmjehnu se Vrsić na zekanu:
„Da lud ti si, paša Atlagiću,
Za blago se ne daje junaštvo.”
Pa bajraktar okrenu zekana,
Ode pravo na duga mejdana.
Kad je sišo piku i hendeku,
Izvedoše curu plemenitu,
A uza nju sedam djeverova.
Stade Vrsić mejdan dijeliti; —
Bog mu dade, a sreća donese,
On posječe do šest Baturića,
I sedmoga crnog Lav-Lazara.
On im jami posječene glave,
Pa ih sveza u grivu zekanu,
Pa se Ibro do svatova vrati,
Pa otale curu povedoše.
Kud god išli, u Hlijevno sišli,
Tu su bili tri bijela dana,
Svi svatovi na rosnu livadu,
Vrsić Ibro s pašom na konake.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Uranio Vrsić Ibrahime,
Stade sebe i zekana spremat.
Dok eto ti paše iz harema,
On mu nosi hiljadu dukata.
I on nosi od zlata haljine.
Dok eto ti pašinice stare,
Ona nosi sedam boščaluka,
I u zlatu pet stotin’ dukata.
Dok eto ti Ahmed bega malog,
I on nosi hiljadu dukata
I haljine u zlatu salite.
Dok eto ti Bišćevke djevojke
Ona nosi devet boščaluka,
I u zlatu pet stotin’ dukata.
Kad s’ opremi Vrsić Ibrahime,
Sejiz Marko izvede zekana,
Ibro jami posječene glave,
Da daruje Mustaj bega ličkog,
Ode Ibro na široku Liku.
Kad je bio na široku Liku,
Odmah se je jadu osjetio,
Da mu bega nema na konaku,
Jer ne puca iz malih pušaka.
Kad je Ibro bio pred konake,
Tuka nađe slugu Huseina:
„Huso brate, kamo Mustaj beže?” —
„Oh Vrsiću tanak bajraktare,
Bogme nam se beže osužnjio,
Kad s’ otišo do Hlijevna grada,
Beg izišo u zelenu bašču,
Beže sjede na sofi zelenoj
Dok se jedna četa pomolila,
Sve na njima crvene čakšire,
Na plećima zelene dolame,
Na glavama kalpak i čelenke
Mnidijaše Mustaj beže lićki,
Da mu četa ide iz ćesarske
I pred njome Blažević Omere;
Tu su bega oni uhvatili.
Ne znam ko je, vjeru ti zadajem!”
Kad to začu Vrsić Ibrahime,
Tu odjaha sa zekana Ibro,
Pa eto ga u harem unutra,
U odaju Mustaj-begovici
Tuka nađe Mustaj begovicu,
A niz lice grozne suze truni,
A iz svoga srca pojekuje,
A sve gleda sentu njemačkome.
Dok eto ti Vrsićeve majke,
Ibrahimu sinu govorila:
„Ibrahime, moj jedini sine,
Znadeš, Ibro, nije davno bilo,
Kad ti starac preminuo babo,
A ja ostah na čardaku sama,
Tebi Ibro četiri godine;
Poturkah se od vrata do vrata,
Da isprosim koru hljeba suha,
Da othranim tebe na čardaku.
To začulo naše ogledalo,
Dobavi nas u široku Liku,
Mene metnu uza svoju majku,
Tebe, sine, na nove konake.
Kad ti bilo dvanaest godina,
Onda ti je konja nabavio,
I kupio pusat i haljine,
I dao ti zelena bajraka,
I nazvo te, sine, bajraktarom,
Da ne bideš četi torbonoša,
Vet da, Ibro, bideš buljuk-baša.”
Kad to začu Vrsić Ibrahime,
On iziđe na nove konake,
Pa se svlači, te se preoblači,
Na s’ udara madžarske haljine,
Ko što vlaški nose bajraktari;
Reda dođe populane šavke, —
Ibro Bogu podignuo ruke:
„Bože dragi, u grijeh ne piši,
Nije volja, vet nevolja ljuta.”
Pa na glavu populanu šavku,
A na noge čizmetine crne,
A prigrnu mrku harvaniju,
Nanizoko pusti ćemerliju,
Pa eto ga u tople podrume,
Pa opremi debela zelenka,
I uzjaha na konja zelena;
Ode Ibro u zemlju ćesarsku.
U njoj bio tri mjeseca dana,
Sve tražio Mustaj bega svoga,
Nigdje bega, ni od bega glasa.
On uzapti do tri đenerala,
Odvede ih u široku Liku,
Kad ih svede u široku Liku,
On otpisa knjigu šarovitu,
Opremi je od Janoka banu:
„Oh čuli me, mlad janočki bane,
Opremi mi Mustaj bega ličkog,
Da ti spremim do tri đenerala.” —
Ne šće mu ga opremiti bane.
Ibro jami do tri đenerala,
Izvede ih na rosnu livadu,
Pa objesi sva tri đenerala. —
Da vidimo, šta se amo radi!
Kad svedoše ličkog Mustaj bega,
Svedoše ga do Janoka grada,
Pokloniše janočkome banu;
Ban ga na dno u tavnicu baci.
Kad s’ izvrši cijela godina,
Ban izvede Mustaj bega ličkog,
Izvede ga u šikli odaju
Oh kako je beže potavnio!
Pala mu je kosa do pojasa,
Nokti su mu kao u krilaša.
Ban govori Mustaj begu ličkom:
„Hodi beže, da se pogodimo,
Možeš dati, šta ću ja iskati?” —
„Mogu bane, ko za svoju glavu.” —
„Hoćeš dati debela goluba,
O golubu dvije merdžankinje,
S obje strane pod kolan gadare,
Na golubu Begu plemanitu,
I Begino ruho svekoliko,
Mustaj beže, trides’t sejisana,
A sve ruha i srebrena suda.” —
„Mogu bane, ko za svoju glavu,
Donesi mi knjige bez jazije,
U kolkumi crna murećefa,
Hitra pera od orlova krila,
Da načinim knjigu šarovitu.”
Donesoše knjige bez jazije,
U kolkumi crna murećefa,
Hitra pera od orlova krila.
Ban govori Mustaj begu ličkom:
„Na koga ćeš knjigu namjestiti?” —
„Na Vrsića bajraktara svoga,
Ibro će mi dugovanje spremit.” —
„Aja bogme, Mustaj beže lički,
Piši knjigu na akrana svoga,
Piši knjigu do Kaniže grada,
Na onoga Hasan pašu Tira,
Paša će ti dugovanje spremit.”
Stade beže sitnu knjigu pisat,
Ne piše je ko mu bane kaže,
Vet je ’vako beže načinio:
„Hasan paša od Kaniže grada,
Uzmi meni Begu plemenitu
Za tvojega Ahmed bega sina,
Ako bide mejdan dijeliti,
Et’ u mene Vrsić bajraktara,
Nek mi sinu bide džebelija.”
Ja kad paši taka knjiga dođe,
Tu se Ibro bješe pridesio,
On viš paše podviš ruke stade,
Paša zovnu Ahmed bega sina:
„Moj Ahmede, moj jedini sine,
Hodi sine da t’ oženi babo,
Beže ti je šćercu poklonio,
Da stečemo glavnog prijatelja.”
A Ahmed beg ocu govorio:
„Ja ti Bege Mustaj bega ne ću.
Meni, babo, četrn’est godina,
N’jesam nikad na četu hodio,
Ja ne znadem, ostario babo,
A kako je prvom udariti,
A kako je zdravu umrijeti,
Na zapetu pušku udariti.”
Tu se nađe Vrsić bajraktare,
Pa će reći Vrsić bajraktare:
„O Ahmede od Kaniže grada,
Uzm’ Ahmede Mustaj bega Begu,
Ako bide mejdan dijeliti
Od konaka do Kaniže grada,
Ako bide sedamn’est mejdana,
Ja ću ti ih beže dijeliti.”
Kad to začu Hasan paša gazi,
Dohvati se rukom u džepove,
Izvadi mu burme i prstenje,
I u zlatu pet stotin’ dukata,
Pa ih daje Vrsić Ibrahimu;
Prsten daje, svadbu ugovara,
Taman svadba cijel mjesec dana.
Ja kad Ibro prsten prihvatio,
Pa eto ga na mermer avliju,
Pa uzjaha na zekana svoga,
Pa ist’jera iz mermer avlije,
Ode Ibro poljem zelenijem,
Krajem Drave, krajem vode hladne,
A paša ga gleda iz odaje,
I pašina edba i kavazi;
Među se su oni govorili:
„’nakog momka u Unđuru nema,”
Ode Ibro na široku Liku.
Kad je sišo na nove konake,
Pa on zovnu slugu Huseina:
„Huseine d’jete moje drago,
Hajd’ uzjaši debela dorata,
Pa ti hajde selu Mutilici,
Gdje begovo pet stotina dima,
Neka gone krave i volove,
Na jatove karaman ovnove,
Na arabi zobi i sijena,
Jer će biti kalabaluk svata,
Tamam svata trideset hiljada,”
Ode Ibro u harem unutra,
Do odaje Mustaj-begovice.
Pa hanumi turski selam viknu,
A dade joj burme i prstenje.
Kad hanuma prsten opazila,
Od očiju suzam’ oborila,
Ibrahimu tiho govorila:
„Ibrahime begov bajraktare,
Ko će Begi svate dočekati,
Ona brata ni bratića nema,
Ni amidže ni njegova sina,
Ni daidže ni njegova sina.” —
„Muč’ ne viči, Mustaj-begovice,
Vet ti hajde u svoju odaju,
Pa prelaži ruho Begijino,
Ja ću Begi svate dočekati.” —
Ode Ibro na donje konake,
Pa otale u Udbin-čaršiju,
Pa po njojzi pokupi hamale,
Dovede ih na rosnu livadu,
A dade im čadorove b’jele.
Kad popeše bijele čadore,
Ode Ibro gradu na tabiju,
Pa on reče od grada dizdaru,
Da zapali dvanaest topova,
Da se kupi serhat i Krajina.
Kad na gradu pukoše topovi.
Tom se age čudu začudile.
Pa pitaju Vrsić Ibrahima:
„Bajraktaru ličkog Mustaj bega,
Što na gradu pukoše topovi,
Spremaš li se u ćesarsku Ibro,
Jesi , čuo za bega našega?” —
„Prod’te me se age Udbinjani,
Udaje se Mustaj bega Bega,
Nije šala, Mustaj bega Bega,
Nek’ se kupi serhat i Krajina,
Da svatove dobro dočekamo,” —
A stade se kupiti Krajina,
Skupiše se mladi Krajišnici,
Krajišnika dvanaest hiljada,
Nabodice i krvopilice.
A dan po dan cijel mjesec dana,
Dok eto ti Hasan paše Tira,
I on vodi kitu i svatove,
Dočekaše mladi Krajišnici
Na ićramu i na hoš-deldije,
Sve svatove na rosnu livadu,
Hasan pašu u nove konake,
A jendije u harem unutra.
Tu su bili tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Čauš viknu, daulhana ciknu:
„Hazur ola, kita i svatovi,
Je li hazur na konja djevojka?
Daleko je do Kaniže doći,
Kratki danci, a dugi konaci!”
Stadoše se spremati svatovi.
Vrsić sprema sebe i Begiju!
Kad uljeze Ibro u avliju,
Dočega ga ostarjela majka,
Ibrahimu sinu govorila:
„lbrahime, sine moj jedini,
Što s’ u licu čehru prom’jenio,
Zar si mi se prepanuo Ibro
Na Mezevu janočkoga bana;
Zar je tebi žao umrijeti
Rad hatora bega Mustaj bega,
I Begije šćeri Mustaj bega?” —
A Ibro se oklinjaše majci:
„N’jesam, majko, vjeru ti zadajem!”
A da vidiš Vrsićeve majke,
Gdje jelovi sanduk otvorila,
Izvadi mu mrtvačke haljine,
I uza njih tri tahte jelove:
„Na ti, sine, Vrsić Ibrahime
Na ti, sine, mrtvačke haljine
I uza njih tri tahte jelove,
Pa ih nosi na polje Mezevo.” —
Ibro jaši široka goluba,
Pa uzjaha Bega na goluba,
A spored njom Ibro na zekanu,
Pa pređoše kita i svatovi.
Kad su bili pod Jadiju tvrdu,
Tu nadoše knjigu u procjepu.
Jami knjigu Hasan paša gazi;
Ja kad knjiga sa polja Mezeva
Od onoga janočkoga bana,
Šta je bane u njojzi kitio:
„Hasan paša od Kaniže grada,
Jesi l’ čuo, jesi l’ razumio,
Izišo sam na polje Mezevo,
Izveo sam sto hiljada vojske,
I stotinu od boja topova,
Zakopo sam učkat meterize,
A opleo od boja košove,
Na košove turio topove,
I izv’o sam dilber Anđeliju,
Ko dobije, neka vodi dvije.” —
Boga mi mu milo ne bijaše;
Odmah viče Vrsić bajraktara,
Pa mu, što je i kako je, kaže.
Vrsič Ibro paši govorio:
„Ako si se paša prepanuo,
Ev’ ovuda prijekijem putem,
Pa ti hajde zdravo na Kanižu,
Ja ću jamit Begu Mustaj bega,
Pa ću sići na polje Mezevo,
Pa što meni Bog i sreća dade!”
Kad to začu paša od Kaniže,
Zastidje se obraz od obraza.
Pa udriše uz Jadiju tvrdu;
Kad su bili navrh od Jadije,
Udariše niz dugu poljanu,
Primiše se Gološa-planine,
Kad su na vrh od Gološa bili,
Otalen se vidi na Mezevo.
Koliko je to polje Mezevo,
Svega ga je bane pretrapio.
Kad vidješe kićeni svatovi,
A svatovi kajno ti svatovi,
Tuđi konji a tuđe haljine,
Žao se je njima okaljati,
Neg’ kamo li krvi poškrapati. —
Da vidimo šta se amo radi,
Gdje bijaše beg Mustaj beg lički.
Njega izv’o mlad janočki bane,
Pa ga bane sio pred čadore.
Kad udriše kita i svatovi,
Kad udriše niz Gološa tvrda,
Beg Mustaj beg gleda uz Gološa.
Kad ugleda kitu i svatove,
Gdje mu vode plemenitu Begu,
Od očiju suzam’ oborio;
A pita ga mlad janočki bane:
„Beg Mustaj beg od široke Like,
Što ti plačeš sada pred čadorom?”
A veli mu beg Mustaj beg lički:
„Zlatna kruno od Janoka bane,
Eno bane kite i svatova,
Gdje mi vode plemenitu Begu,
A nejmade mojih Krajišnika
Neg’ Vrsića Ibrahima moga; —
Svijetlo mu Bogu na divanu,
Ko što mu je danas na mejdanu!” —
I ta sila pade na Mezevo.
Iza toga povr’jemilo vr’jeme,
Malko vr’jeme al za dugo nije,
Beg Mustaj beg gleda uz Gološa,
Nasmija se beže pred čadorom,
A pita ga mlad janočki bane:
„Beg Mustaj beg od široke Like,
Što se smiješ sada pred čadorom
Šta s’ vidio u Gološu tvrdu?” —
„Dušmanine mlad janočki bane,
Eno, bane, mojih Krajišnika,
I pred njima serdar Mustaf-age,
On za sobom privodi dogata,
Zagrnuo uz ruke rukave;
B’jeli mu se u mišnici ruka,
Baš ko gruda u planini sn’jega.
Ne bojim se Begi plemenitoj,
Da će Bega u kaure sići,
Brez mrtvijeh i brez ranjenijeh,
I brez dosta gaća krvavijeh.” —
I ta sila pade na Mezevo.
Tu su bili noćcu prenoćili,
A u jutru rano uranili.
Dok eto ti pošte Latinina,
A on knjigu nosi u procjepu,
Čador pita Hasan paše gazi.
Dovedoše Vlaha pred čadora,
Dade knjigu Hasan paši gazi.
Kad je paša knjigu prihvatio,
Pa na njojzi pečat prelomio,
Ja kad knjiga od janočkog bana.
Šta je bane u njojzi kitio:
„Hasan paša od Kaniže grada,
Spremi paša Ahmed bega sina
Na Mezevo, na polje široko,
Da junački mejdan dijelimo!”
Kad to vidje Hasan paša gazi,
Odmah paša bajraktara viče,
Bajraktaru paša progovara:
„Oh Vrsiću, begov bajraktare,
Šta ćeš iskat’ na polju Mezevu
Da mi sinu bideš džebelija?”
Osmjehnu se Vrsić pod čadorom:
„Da lud ti si, Hasan paša gazi,
Pa vidiš li bega pred čadorom,
Svezanijeh naopako ruka,
Na rukam’ mu sedam konopaca,
A sedam ga drži Nijemaca,
Bojali ga kocom zaturili. —
Vjera moja, pa mene ubila,
Ja ću svoga uzjahat zekana
Pa ć’ udarit niz polje Mezevo,
Ja ću bega poljubit u ruku,
I u njega zaiskat halala,
Ja ću grdnih rana dopanuti,
Ja ću svoju glavu izgubiti
Ja tavnicu plećim’ napuniti.” —
Pa se Vrsić do Begije vrati,
Pa uzjaha Begu na goluba,
Pa dozovnu do dva daidžića,
Dva Grbića, oba daidžića:
„Oh čuj’te l’ me do dva daidžića,
Jedan drž’te begova goluba,
Jedan Begu na konju golubu,
Dok vidite mene na zekanu.
Ako meni suden sahat dođe,
Te poginem na polju Mezevu,
Okrenite begova goluba
Uz Gološa, zelenu planinu,
Neka Begu nosi na Krajinu.” —
Kad to začu Bega plemenita,
Stade piska Bege na golubu:
„Oh Vrsiću, begov bajraktare,
De mi pruži iz ramena ruku,
Da ja tebe poljubim u ruku,
I u tebe zaištem halala,
Jer ćeš s mene izgubiti glavu!” —
Vrsić Begi tiho govorio:
„Oh Begijo, šćeri Mustaj bega,
Kako ćeš me poljubiti Bego.
Ti si moja, Bego, gospojica”
Ode Ibro poljem zelenijem.
Kad je bio u po polja ravna,
Kad ga srete mlad janočki bane
Na kobili varak-bedeviji,
U ruci mu koplje džidovito,
A na koplju od međeda glava.
Onda zače mlad janočki bane:
„Oh Vrsiću, begov bajraktare,
Kako ćemo mejdan dijeliti?” —
„Bogme bane, kako tebi drago,
Tvoje zvanje a tvoje pozvanje.” —
Onda reče mlad janočki bane:
„Oh Vrsiću, begov bajraktare,
Pobjegni mi na konju zekanu
Do Gološa, zelene planine.
Ako stignem tebe na kobili,
Da ti glavu uzmem i zekana; —
Od Gološa do čadora moga
Pobjeć’ ću ti na mojoj kobili.
Ako stigneš mene na zekanu,
Ti mi glavu uzmi i kobilu.” —
Kad to začu Vrsić bajraktare,
Pobježe mu poljem zelenijem,
Za njim bane na kobili trči,
A kad vidje da stići ne može,
On povrati mrku bedeviju,
Natrag bane bježi pod topove.
Vrsić leti, ne okreće glave,
Raskrivi se od Orašca Tale:
„Ja Vrsiću, jedan kopiljane,
Gdje ćeš amo na konju zekanu?
Pobježe ti mlad janočki bane,
Gotov bane pod topove sići.”
Kad to začu Vrsić bajraktare,
On na dizgin okrenu zekana,
Pa udari poljem zelenijem,
Pravo Ibro leti na topove.
Kad je topu bio na dometu,
Na nj’ zagrmi stotinu topova.
Al se Ibru sreća dogodila,
Brz mu se je zekan prigodio,
Pa unese Ibra pod topove.
Preko njega đumle prelijeće;
Pravo goni svilenu čadoru,
Ibro traži Mustaj bega svoga.
Kad je Ibro pao do čadora,
On posječe sedam Nijemaca,
Mustaj begu oprostio ruke,
A kod bega Gavran kapetane,
On posječe Gavran kapetana,
Uhvati mu mrku bedeviju,
Podmače je Mustaj begu ličkom. —
Da vidimo šta se amo radi!
Raskrivi se od Orašca Tale:
„Krajišnici jedni brestidnici,
Vidite li, očim’ ne vidjeli:
Dženetu se otvorila vrata,
Iz dženeta izišle hurije,
Iznijeli krmzi peštemalje,
Pa čekaju duše od šehita.”
Zastiđe se obraz od obraza;
Udariše poljem zelenijem,
Halaknuše, Boga spomenuše,
A za oštro gvožde prihvatiše.
Dočekaše upisni soldati,
Usu lunta, ko iz neba krupa,
Dragi Bože nemila sastanka!
Grmi, s’jeva, a krvca lijeva,
Ni brat brata poznati ne može,
A kamo li Turčin kaurina!
Kad bi šehit pao od Turaka,
Turci viču: hazreti Alija!
Vlasi viču: Jezus i Marija!
Dženak bio dvanaest sahata,
Tuka konji zopcu ne zobaše,
A ni momci slatke gurabije;
Stade vika od Orašca Tala:
„Gdje si Mujo, nigdje te ne bilo!
Kad valjade, onda te nejmade,
Kad ne valja, iznesu te vrazi!” —
Mlide Mujo, pogibe mu Tale,
Pa poletje svilenu čadoru.
Ja kad sjedi Tale pod čadorom:
„Vidi, Mujo, ćurka velikoga,
Vidi, Mujo, kalpak i čelenke,
Vidi bolan kahvenijeh suda;
Vjera i Bog, biću poglavica!” —
Osmjehnu se Mujo na đogatu:
„Hoćeš kenjče, ko i jesi Tale.”
Dženak bio, pa se razmetnuo,
A stade se kupiti Krajina,
Beg na jandan istjera kobilu,
Dragom Bogu dovu učinio:
„Daj mi Bože morsku provijencu,
Da mi maglu digne na svrdlove,
Na svrdlove nebu pod oblake;
Nije tama, da je od oblaka,
Vet od brza praha i olova,
I od pare konjske i junačke.” —
Kod Boga mu dova kabul bila,
Pa mu dade morsku provijencu,
Pa mu maglu diže pod oblake.
Kad rekoše, da se okupiše,
Neko nosi komšiju šehita,
Neko nosi brata obranjena;
Kad im nema Vrsić bajraktara.
Žao begu bajraktara svoga,
Pa sve ide od leša do leša,
Pa sve leša bajraktara traži, —
Nigdje njega, ni od njega glasa!
Dok zapjeva momak u lužini,
To rekoše age Krajišnici,
Da im ide Vrsić bajraktare.
U ta doba Vrsić bajraktare,
Gdje on bana vodi savezana,
Pokloni ga Mustaj begu ličkom,
A Mustaj beg buljuk-baši svomu,
Mustaf-aga od Orašca Talu.
Tal’ uzjaha janočkoga bana,
Pa ga bio pletenom kandžijom,
Dok on nađe trnovoga koca,
Pa je bana na kolac nabio,
Okrenu ga do Janoka grada:
„Gledaj bane do Janoka grada,
Kad će tebi indat dolaziti!” —
Tu šehite svoje pokopaše,
Mezare im glavam’ okitiše,
Ranjenike svoje poniješe,
Na dva koplja četiri junaka,
Onda zače Vrsić bajraktare:
„Hajde beže na široku Liku,
Ja ću ići do Kaniže grada,
Jer sam paši jemin učinio.
Da ću s njime do Kaniže doći.” —
I podoše kita i svatovi,
Povedoše lijepu djevojku,
Odvedoše do Kaniže grada.