Romeo i Julija
Romeo i Julija (1597) Pisac: Viljem Šekspir |
Prolog→ |
Romeo i Julija (engl. Romeo and Juliet ), u ranijim prevodima Romeo i Đulijeta (ital. ), jedna je od tragedija engleskog pisca Viljema Šekspira. To je njegovo najpoznatije delo. Radnja se odvija u italijanskom gradu Veroni. Jedna od kultnih rečenica iz ovog dela je Julijina: O, Romeo, zašto si Romeo? |
LIKOVI[uredi]
- Vladarska loza Verone
- Knez Eskalo je vladar Verone
- Grof Paris je knežev rođak koji želi da se oženi Julijom
- Merkucio je takođe knežev rođak i Romeov prijatelj
- Porodica Kapulet
- Kapulet je starešina porodice Kapulet
- Grofica Kapulet je matrijarh porodice Kapulet
- Julija je ćerka Kapuleta i glavni ženski lik
- Tibalt je nećak gospođe Kapulet i Julijin rođak
- Dadilja je Julijina pomoćnica i služavka
- Rozalina je Kapuletova nećaka i s početka Romeova ljubav
- Petar, Samson i Gregorio su sluge Kapuleta
- Porodica Montagi
- Montagi je starešina porodice Montagi
- Grofica Montagi je matrijarh porodice Montagi
- Romeo je Montagijev sin i glavni muški lik
- Benvolio je Romeov rođak i najbolji prijatelj
- Avram i Valtazar su sluge Montagijeve
- Ostali
- Otac Lavrentije je redovnik franjevačkog reda
- Otac Jovan nosi Romeu pismo od Lavrentija
- Apotekar prodaje otrov Romeu
- Hor peva prologe prvog i drugog čina
PRVI ČIN[uredi]
PROLOG[uredi]
- (Ulazi Hor.)
HOR
- Dve kuće istog ugleda u toj
- lepoj Veroni, gde se radnja zbiva,
- iz drevne mržnje počinju nov boj,
- te građanska ruka građansku krv liva.
- Nesrećne utrobe tih neprijatelja
- rodiše kobno zaljubljenih dvoje,
- koji sahraniše mržnju roditelja
- samo preko bolne, tužne smrti svoje.
- Strašni tok ove ljubavi što gine,
- koju gnev njihovih roditelja prati,
- što se najzad gasi smrću dece njine,
- u dvočasovnoj igri ćemo dati.
- Slušajte nas s pažnjom, ne smetnite s uma
- da će greške drame popraviti gluma.
- (Ode.)
SCENA PRVA[uredi]
- Verona. Trg.
- (Dolaze Samson i Gregorio. Kapuletove sluge, s mačevima i
- štitovima.)
SAMSON
- Vala, Gregorio, nećemo dopustiti da nas nagarave.
GREGORIO
- Nećemo, jer bismo tada bili ocrnjeni.
SAMSON
- Ako nas naljute, kažem, potegnućemo mačeve.
GREGORIO
- Dok si živ, gledaj da vazda izvučeš vrat iz omče.
SAMSON
- Brz sam na udarcu, kad me neko pokrene na to.
GREGORIO
- Ali te nije lako pokrenuti u borbu.
SAMSON
- Pokrenuće me kakav Montagijev pas.
GREGORIO
- Pokrenuti se znači krenuti nekud, a biti hrabar
- znači stajati na megdanu; pa zato, ako kreneš, može
- značiti da bežiš.
SAMSON
- Neki pas iz te kuće izazvaće me da stanem čvrsto
- da svaki Montagijev momak ili devojka naiđe na zid.
GREGORIO
- To će reći da si slabić, jer se najslabiji drže zida.
SAMSON
- Tako je; i zato se žene, kao slabije,[1] uvek pritiska-
- ju uza zid; stoga ću ja Montagijeve momke odbacivati
- zida, a njegove devojke pritiskivati uza zid.
GREGORIO
- Ali svađa je samo između naših gospodara i nas, nji-
- hovih ljudi.[2]
SAMSON
- Svejedno; biću tiranin: pošto podelim megdan s lju-
- dima, biću svirep prema devojkama; njih ću opljačkati.
GREGORIO
- Opljačkati devojke?
SAMSON
- Da, opljačkaću device, ili im uzeti njihovo najveće
- blago. Shvati to u kom hoćeš smislu.
GREGORIO
- One će to shvatiti u smislu u kom budu osetile.
SAMSON
- Osećaće one mene dokle god budem mogao da stojim, a
- zna se da sam ja priličan komad mesa.
GREGORIO
- Dobro je što nisi riba[3], a da si to, bio bi suv i ne-
- ukusan oslić. Izvadi svoju alatku; evo dvojice iz Mon-
- tagijeve kuće.
- (Dolaze Avram i Valtazar.)
SAMSON
- Go mač mi je u desnici; zametni kavgu, a ja ću ti za-
- štiti leđa.
GREGORIO
- Kako! Okrenućeš leđa i pobeći?
SAMSON
- Ne boj se za mene.
GREGORIO
- Doista neću; ali se bojim zbog sebe.
SAMSON
- Postarajmo se da zakon bude na našoj strani; neka
- oni počnu.
GREGORIO
- Namrštiću se kad prođem pored njih, pa neka shvate
- kako im je volja.
SAMSON
- Ne, već kako smeju. Ja ću im pokazati šipak; i to će,
- ako otrpe, biti sramota za njih.
AVRAM
- Pokazujete li vi nama šipak, gospodine?
SAMSON
- Ja zaista pokazujem šipak, gospodine.
AVRAM
- Pokazujete li vi nama šipak, gospodine?
SAMSON (tiho Gregoriju)
- Je li zakon na našoj strani ako kažem da?
GREGORIO (tiho Samsonu)
- Ne.
SAMSON
- Ne, gospodine, ja ne pokazujem šipak vama, gospodi-
- ne; ali ja pokazujem nšpak, gospodine.
GREGORIO
- Tražite li vi svađu, gospodine?
AVRAM
- Svađu, gospodine! Ne, gospodine.
SAMSON
- Ako je tražite, gospodine, spreman sam za vas: ja slu-
- žim isto tako dobrog gospodara kao i vi.
AVRAM
- Ali ne boljeg.
SAMSON
- Pa, gospodine.
- (Dolazi Benvolio.)
GREGORIO (tiho Samsonu)
- Reci „boljega“; evo jednog rođaka našeg gospodara.
SAMSON
- Da, boljega, gospodine.
AVRAM
- Lažete!
SAMSON
- Vadite mačeve ako ste ljudi! Gregorio, ne zaboravi
- onaj svoj udarac.
- (Bore se.)
BENVOLIO (udara po njihovim mačevima)
- Razdvojite se budale!
- (Prilazi Tibalt.)
TIBALT
- Šta, mačuješ se s plašljivim slugama?
- Okreni ce. Benvolio, vidi
- svoju smrt.
BENVOLIO
- Ja samo održavam mir.
- Vrati mač, ili ga upotrebi sad
- da zajedio ove ljude razvadimo.
TIBALT
- Zamahuješ mačem, a pričaš o miru!
- Mrzim tu reč kao što mrzim pakao,
- Montagije, tebe. Drž se, kukavico!
- (Bore se. Pojavljuje se nekoliko njih iz obe kuće;
- umešaju se u okršaj: zatim tri-četiri građana.
- sa tojagama i kopljima, i jedan oficir.)
OFICIR
- Budže, koplja, ubojne sekire!
- Udarajte! Udrite po njima
- Dole Kapuleti, dole Montagiji!
- (Dolazi stari Kapulet, u sobnom ogrtaču.
- i grofica Kapulet.)
KAPULET
- Kakva je to graja? Dajte mi moj mač!
- Hej!
GROFICA KAPULET
- Štaku. štaku! Zašto tražiš mač!
KAPULET
- Mač, kažem! Montagi stari vitla mačem i prkosi mi.
- (Dolazi stari Montagi i grofica Montagi.)
MONTAGI
- Nitkove Kapulete!
- Što me držiš? Pusti me da idem.
GROFICA MONTAGI
- Ni koraka dalje; tražiš đavola.
- (Dolazi knez Eskalus sa pratnjom.)
KNEZ
- Buntovni podanici, dušmani našeg mira,
- što susedskom krvlju čelik skrnavite!
- ‐ Zar neće da čuju! Hej! ljudi, zverovi,
- što gasite vatru kobnog besa svog
- crvenim izvorom iz sopstvenih vena,
- stavljam vas na muke ako ne bacite
- iz krvavih ruku to oružje zlo.
- Sad presudu čujte gnevnog kneza svog.
- Tri okršaja građanska, začeta
- tvojim uvredama, stari Kapulete,
- i tvojim, Montagi, tri puta su već
- narušavala mir naših ulica
- i nagnala stare građane veronske
- da odbace svoje krasno dostojanstvo
- i, zavedeni vašom zlobnom mržnjom,
- da starim rukama vitlaju sa starim
- mačevima što je rđa popala.
- Ako joj jedanput pokvarite red
- ulicama našim, vi ćete platiti
- životom svojim narušeni mir.
- Raziđite se, a ti, Kapulete,
- pođi sa mnom; ti, Montagi, dođi
- po podne u Stari grad,[4] sedište našeg
- suda, da saznaš dalju nam odluku.
- Još jednom, pod pretnjom smrću, odlazite.
- (Odlaze svi sem Montagija, grofice Montagi i Benvolija.)
MONTAGI
- Ko opet zametnu staru kavgu tu?
- Reci mi, sinovče, jesi l' bio tu
- kad je to počelo?
BENVOLIO
- Ovde su se sluge
- vaše i vašeg protivnika tukle
- kad stigoh, te trgoh mač da ih razdvojim.
- Tog trenutka dođe plahoviti Tibalt
- sa golim mačem, pa mi zasu uši,
- izazivanjima, i zavitla njim
- iznad glave, sekuć vazduh, što mu tad,
- nepovređen time, prezrivo zazvižda.
- Dok smo se borili, sve je više njih
- prilazilo u boj obema stranama;
- al' tad knez stiže i razdvoji nas.
GROFICA MONTAGI
- Vide li Romea? Vrlo mi je milo
- što njega u toj gužvi nije bilo.
BENVOLIO
- Na jedan čas, gospo, pre no sveto sunce
- izviri kroz zlatni prozor istoka,
- nemirni duh me izagna u šetnju
- poljem, i tamo, u gaju javorovom,
- na zapadnoj strani grada, videh vašeg
- sina u ranoj šetnji. Psfoh njemu;
- ali me on spazi, zamače u čestar;
- a ja, mereći želju njegovu
- sopstvenom željom da ostanem sam
- na nekom mestu gde nikoga nema,
- jer i setnom sebi bio sam suvišan,[5]
- pođoh svojim putem. ali ne za njim.
- I tako se rado uklonih od onog
- koji je rado pobego od mene.
MONTAGI
- Često je jutrom viđan kako tamo
- suzama rosu zore povećava,
- dodajući svojim uzdasima
- oblacima nove oblake. Al' čim bi
- sunce što sve vedri počelo da sklanja
- zavese tamne s odra Aurore,[6]
- tužni sin mi beži od svetlosti kući,
- zaključava se sam u svojoj sobi,
- zatvara prozorske kapke i pretvara
- lepu svetlost dana u veštačku noć.
- Crn i koban biće ishod ove sete,
- ako joj zdrav savet uzrok ne omete.
BENVOLIO
- Plemeniti striče, znaš li uzrok taj?
MONTAGI
- Niti znam nit' mogu od njega da doznam.
BENVOLIO
- Jesi li ga ikad iskušavo ti?
MONTAGI
- I ja i mnogi moji prijatelji.
- Al' on je jedini savetnik svog srca,
- i, koliko je to dobro, ja ne znam.
- Sasvim je tajanstven, zakopčan; za svako
- ispitivanje i svako otkriće
- nepristupačan kao pupoljak
- nagrižen crvom pre no što je svoje
- mirisno lišće širio vazduhu,
- i lepotu svoju posvetio suncu.
- Da mi je da doznam otkud tuga ta,
- kako bih je rado izlečio ja.
- (Dolazi Romeo.)
BENVOLIO
- Evo ga. Molim vas uklonte se sada,
- a ja ću doznati uzrok toga jada.
MONTAGI
- Srećan ti ostanak, da bi jednom dospo
- do istine prave. Hajdemo sad, gospo.
- (Montagi i njegova žena odlaze.)
BENVOLIO
- Dobroj'tro, rođače.
ROMEO
- Je l' dan tako mlad?
BENVOLIO
- Tek izbi devet.
ROMEO
- Čase duži jad.
- Da l' to moj otac ode tako brzo?
BENVOLIO
- Da. A kakav jad to duži časove
- Romeu?
ROMEO
- Nemam to što ih skraćuje.
BENVOLIO
- U ljubavi si?
ROMEO
- Van‐
BENVOLIO
- Van ljubavi?
ROMEO
- Van milosti sam one koju volim.
BENVOLIO
- Vaj, što je ljubav, mada nežna vida,
- tiranska i gruba kad je okusimo?
ROMEO
- Vaj, zašto ljubav, mada slepa luta,
- u naša srca uvek nađe puta!
- Gde ćemo ručati? ‐ Kakav je to boj
- bio ovde? Ali ćuti, znam već sve.
- To je delo mržnje, a ljubavi više.
- O, ti kavgadžijska ljubavi, o, mržnjo
- prožeta ljubavlju! O, sve što si prvo
- iz ničega stvoreno! O, setno lakoumlje,
- lakrdijo tužna, bezlični haose
- na izgled lepih oblika! Olovno
- pero, blistavi dime, hladna vatro,
- bolesno zdravlje, stalno budni sne,
- i sve što nije ali ipak jeste.[7]
- Pa i ja osećam ljubavi u sebi,
- mada tim na ljubav naišao ne bi'.[8]
- Smeješ li se?
BENVOLIO
- plakao.
- Ne, rođače, pre bih
ROMEO
- Dobro srce moje, zašto?
BENVOLIO
- Zbog potištenosti dobrog srca tvog.
ROMEO
- I to je zločin ljubavi. Zbog mog
- jada u grudima osećam bol loš,
- a ti ga tom tugom uvećavaš još;
- ljubav koju imaš prema meni sad
- čini da je veći moj prevelik jad.
- Ljubav je dim stvoren parom uzdisaja;
- ali, podstaknuta,[9] ona ima sjaja
- vatre u očima zaljubljenih; ali
- ucveljena kad je, to su suza vali.
- I još? Umna ludost, slasti koje znače
- život, smrtonosnu žuč. Zbogom, rođače.
BENVOLIO
- Polako, i ja ću poći kuda i ti.
- Ako me ostaviš, uvređen ću biti.
ROMEO
- Eh, ja sam izgubljen, nisam ovde ja
- Romeo, on je negde ko to zna!
BENVOLIO
- Reci mi pravo koju voliš.
ROMEO
- Što,
- zar da ti moram projecati to?
BENVOLIO
- Ne, ali reci zbiljski ko je ona?
ROMEO
- Traži zbiljski da ti piše zaveštanje
- bolesnik, pa mu pogoršavaš stanje.
- Al' zbiljski, rsfače, volim jednu ženu.
BENVOLIO
- Pogodio sam da si ti zaljubljen.
ROMEO
- Dobar si strelac! A lepa je ona
- koju volim.
BENVOLIO
- Lepa meta se, rođače,
- pogodi najbrže.
ROMEO
- Pogodio nisi.
- Amorove[10] strele ne mogu da rane
- onu koja ima svu pamet Dijane,[11]
- i naoružana neprobojnim štitom
- čednosti. živi neranjena tim
- slabim, dečjim lukom.[12] Ona ne podleže
- opsadi ljubavnih reči, nit' dopušta
- susret s nasrtljivim okom, nit' razgrće
- nedra zlatu što i svetice zavede.
- Bogata lepotom, ona je sirota,
- jer će s njom umreti i njena lepota.
BENVOLIO
- To znači na večnu čednost se zarekla.
ROMEO
- Da, i štedeći je, traći što je stekla.
- Zbog strogosti njene kada tako radi
- lepota će njena umreti od gladi,
- na potomstvo neće biti prenesena.
- Lepa je to, mudra, mudro lepa žena.
- Da blaženstvo steče, u očaj me baca;
- neće ljubav, ja sam lik živog mrtvaca.
- Zbog zaveta tog, kad već moram reći.
BENVOLIO
- Čuj me, zaboravi da misliš na nju.
ROMEO
- Nauči me da zaboravim misliti.
BENVOLIO
- Pa daj slobode svojim očima;
- posmatraj druge lepote.
ROMEO
- Tako bih
- još više cenio krasotu njenu ovu.
- Srećne maske što ljube lik lepih
- dama, crninom svojom više još
- na belinu što kriju podsećaju.
- "Oslepljeni nikad ne zaboravlja
- dragoceno blago izgubljenog vida.
- Pokaži mi damu lepu neizmerno?"
- pa će me njena lepota podsećati
- na onu koja lepotom nadmaša
- i tu lepoticu. Zbogom ostaj sad;
- zaboravu se naučiti neću.
BENVOLIO
- Naučićeš, il' ti ko dužnik umreću.
- (Odlaze.)
SCENA DRUGA[uredi]
- Verona. Ulica.
- (Dolaze Kapulet, Paris i sluga.)
KAPULET
- Ali Montagi je pod istom obavezom
- i pod pretnjom iste kazne ko i ja;
- a smatram da za starce kao mi
- nije tako teško da održe mir.
PARIS
- Obojica ste časni i ugledni;
- šteta što ste dugo živeli u kavzi.
- Ali sad, moj grofe, šta mislite vi
- o mojoj prosidbi?
KAPULET
- Ono što sam reko:
- Moja kći je tuđa još za svet, još nije
- napunila četrnaest godina.
- Neka još dva leta u ponosu svenu
- dok vidimo da je sazrela za ženu.
PARIS
- I mlađe od nje već su srećne majke.
KAPULET
- Prerano udate prerano su stare.
- Zemlja mi proguta moje nade sve
- sem nje, koja mi je poslednje potomče.
- Ali joj priđite, Parise, pa neka
- zavoli vas; moja volja će da čeka
- na ono samo što je drago njoj;
- njen izbor će biti i blagoslov moj.
- Večeras dajem davnašnje veselje
- i gozbu za svoje mile prijatelje,
- pa dođite da im uvećate broj;
- od onih najdražih bićete gost moj.
- U mom skromnom domu videćete zvezde
- lepše od nebeskih svetiljki da jezde.
- Slast koju bujni mladići osete
- kad gizdavi april nagazi na pete
- hrome zime, i vi imaćete tamo,
- okruženi ženskim pupoljcima samo.
- Čujte sve, vidite, zavolite vi
- od njih mnogih, gde će biti mi i kći,
- najzaslužniju što će za vas biti
- i jedina. Hajte sa mnom.
- (Sluzi.)
- A sad i ti,
- momče, po lepoj Veroni svud zađi
- pa svakog što je zabeležen nađi,
- i reci svima još u spisku tom
- da su dobrodošli u moj dom.
- (Kapulet i Paris odlaze.)
SLUGA (okreće cedulju)
- Da nađem one čija su imena tu zapisana. Zapisano je
- da obućar treba da posluje sa svojim rifom, krojač sa
- svojim kalupom, ribar sa svojom kičicom, a slikar sa
- svojom mrežom. Ali mene šalju da nađem one čija su
- imena tu zapisana, a nikad ne mogu pronaći čija je ime‐
- na pisar zapisao tu. Moram ići učenima. U dobri čas!
- (Ulaze Benvolio i Romeo.)
BENVOLIO
- Pa, čoveče, jedan plamen drugi guta,
- jedan bol se samo drugim bolom sputa;
- ako te vrtenje u krug onesvesti,
- obratno se vrti, da dođeš do svesti.
- Spas od jednog drugi jad nam nagovesti;
- oko nekom drugom bolešću zarazi,
- pa otrova starog iščeznuće trazi.
ROMEO
- Bokvičin je list izvrstan za to.
BENVOLIO
- Za šta, molim te?
ROMEO
- Za slomljenu gnjat.
BENVOLIO
- Romeo, jesi li ti lud?
ROMEO
- Nisam lud,
- ali sam vezan čvršće od ludaka,
- u tamnicu strpan, zatvoren bez hrane,
- šiban i mučen.[13] ‐ Dobro veče, momče.
SLUGA
- Dobro veče. Molim, gospodine, znate l'
- čitati?
ROMEO
- Da, svoj udes u svom jadu.
SLUGA
- Možda ste to naučili i bez knjige. Ali, molim vas,
- možete li pročitati sve što vidite?
ROMEO
- Mogu, ako znam slova i jezik.
SLUGA
- Pošteno ste rekli; zbogom da ste.
- (Okrene se da pođe.)
ROMEO
- Čekaj, momče, umem da čitam.
- (Čita.)
- „Sinjor Martino i njegova žena i kćeri; grof An‐
- selmo i njegove lepe sestre; gospođa udova od Vitruvi‐
- ja; sinjor Plaćencio i njegove lepe sinovice; Merku‐
- cio i njegov brat Valentin; moj stric Kapulet, njegova
- žena i kćeri; moja lepa sinovica Rozalina; Livija; si‐
- njor Valenco i njegov rođak Tibalt; Lucio i vesela Je‐
- lena." Lepa družina. Kuda je pozvana?
SLUGA
- Gore.
ROMEO
- Gde?
SLUGA
- Na večeru u našoj kući.
ROMEO
- U čijoj kući?
SLUGA
- Moga gospodara.
ROMEO
- Zaista to je trebalo prvo da te pitam.
SLUGA
- Pa kazaću vam i bez pitanja. Moj gospodar je veliki,
- bogati Kapulet, i ako niste od Montagijeve kuće, izvo‐
- lite doći i ispiti pehar vina. Ostajte mi veselo.
- (Ode.)
BENVOLIO
- Na Kapuletovoj staroj gozbi toj
- sa obožavanim lepoticama svim
- iz Verone večeraće ona
- koju ti voliš, lepa Rozalina.
- Idi tamo, i nepristrasna oka
- sravni njeno lice sa licima drugim
- na koja ti budem ukazao ja,
- i videćeš da ti, kad zajedno stanu,
- labudica tvoja naliči na vranu.
ROMEO
- Kad pobožna vera mog vida izreče
- tu laž, nek mi vatra od suza ispeče
- oči, te sjajne krivoverke prave,
- koje suze nisu mogle da udave.
- Lepše od moje drage? Svevideće
- sunce nikad ravne njoj videti neće.
BENVOLIO
- Eh, izgledala ti lepa kad u tom
- času ni jedne nije bilo s njom,
- pa si s oba oka njom merio nju.
- Al, na tim kristalnim terazijama tu
- izmeri dragu s drugom što ti ja
- pokažem kako na toj gozbi sja,
- pa će ta što ti je sad tako vanredna
- biti lepuškasta devojčica jedna.
ROMEO
- Ići ću, ali ne radi te ocene,
- već da čar drage ushićava mene.
- (Odlaze.)
SCENA TREĆA[uredi]
- Verona. Odaja u Kapuletovom domu.
- (Ulaze grofica Kapulet i dadilja.)
GROFICA KAPULET
- Dadiljo, gde mi je kći? Pozovi je.
DADILjA
- Devičanstva mi od dvanajst godina,
- rekoh joj da dođe. Hej, jagnje! Bubamaro!
- Pobogu, gde je ta deva? Julija!
- (Ulazi Julija.)
JULIJA
- Šta je? Ko zove?
DADILjA
- Tvoja majka.
JULIJA
- Majko,
- evo me; šta hoćeš?
GROFICA KAPULET
- Evo šta. Dadiljo,
- iziđi za časak, moramo nasamo
- da govorimo. Dadiljo, vrati se,
- predomislih se, čućeš i ti naš
- razgovor. Ti znaš da mi je kći već
- lepo stasala.
DADILjA
- Znam joj godine u sat.
GROFICA KAPULET
- Još nema četrnajst.
DADILjA
- Ja ću se kladiti
- u mojih četrnaest zuba - mada imam,
- na moju žalost, samo četiri -
- da nema još četrnaest. Kol’ko je
- do Ivanjdana?
GROFICA KAPULET
- Dan il’ dva više od dve nedelje.
DADILjA
- Pa, više il’ manje; od svih dana baš
- uoči samog Ivanjdana puni
- četrnaestu. Suzana i ona
- - bog da prosti sve hrišćanske duše -
- behu vršnjake; ali Suzanu mi
- uze bog; bila je predobra za mene;
- ali, ko što rekoh, uoči Ivanjdana
- napuniće ona četrnaest,
- pamtim dobro. Sad je jedanajst godina
- od zemljotresa, kad sam je odbila
- od sise - neću zaboraviti to -
- baš onog dana od svih u godini.
- Sisu sam pelenom bila namazala
- i sela na sunce pod golubarnikom.
- Gospodar i vi ste bili u Mantovi -
- dobro se sećam. Al’ kao što rekoh,
- kad ona oceti na mojoj bradavici
- pelen, i okusi njegovu gorčinu,
- slatka se ludica - da ste je videli! -
- namršti tad i razgnevi na sisu.
- Golubarnik se u taj mah zatrese,
- i nepotrebno bi kazati: beži!
- Od tog vremena je jedanajst godina.
- Tada je već mogla da stoji sasvim sama,
- pa, krsta mi, da trčkara i geguca
- unaokolo. Baš dan ranije
- razbila je čelo, i tad je moj muž
- - bog da ga prosti,bio je veseljak -
- podiže i reče: „Sad padaš na lice,
- je li? A kad budeš pametnija,
- padaćeš na leđa; hoćeš li, Julijice?”
- A na to, tako mi bogorodice,
- lepo vragolče prestade da plače
- i odgovori: „Da.” I gle, sad se
- eto ta šala već obistinjava.
- Vere mi, da živim hiljad’ godina
- pamtiću to: „Hoćeš li, Julijice?”
- Kako je upita, a lepa ludica
- prestade da plače i odgovori: „Da.”
GROFICA KAPULET
- Ta, dosta s time, molim te, ućuti.
DADILjA
- Dobro, gospo, al’ se moram nasmejati
- kad pomislim da je prestala da plače
- i rekla: „Da.” A, bogme, imala je
- na čelu čvorugu ko mlade koke jaje;
- jako se udarila i plakala je gorko;
- a kad joj muž reče: „Sad padaš na lice,
- je li? A kad sazreš, padaćeš na leđa;
- hoćeš li, Julijice?” ona presta s plačem
- i reče: „Da.”
JULIJA
- Prestani i ti jednom,
- molim te, dado.
DADILjA
- Ućutaću, svrših.
- Bog te blagoslovio! Bila si, najlepša
- beba koju sam ikad dojila.
- Da doživim da te vidim udatu,
- pa drugo ništa ne bih želela.
GROFICA KAPULET
- O toj udaji sam baš i htela sad
- da govorim. Reci mi, kćeri Julija,
- da li bi volela da se udaš već?
JULIJA
- To je čast o kojoj i ne sanjam ja.
DADILjA
- Čast! Da te nisam samo ja dojila.
- rekla bih da si s mlekom posisala
- i svu mudrost.
GROFICA KAPULET
- Razmisli o udaji sad.
- I mlađe od tebe ovde u Veroni,
- ugledne gospe, postale su majke.
- Po mom računu, bila sam baš tvojih
- godina kad sam te rodila.[14] I kratko,
- viteški Paris traži tvoju ruku.
DADILjA
- Čovek je, mlada gospo! Takav čovek
- kakvog u svetu - ko od voska lik.
GROFICA KAPULET
- Veronsko leto nema takav cvet.
DADILjA
- On jeste cvet; vere mi, pravi cvet.
GROFICA KAPULET
- Šta ti kažem? Bi li mogla voleti
- plemića ovog? Videćeš ga sad,
- večeras na gozbi. Pročitaj mu knjigu
- lica, pronađi zadovoljstvo što je
- perom lepote ispisano tu;
- osmotri na njemu skladne crte ove
- kako jedna drugoj daju čari nove;
- a što u toj knjizi ne bude ti jasno,
- njegove će oči izraziti glasno.
- Savršenstvu sveske te ljubavi jakom,
- tog divnog mladića nevezanog brakom
- treba samo povez. Ribi treba voda,
- a lepom da se lepa ćena doda.
- U očima mnogih knjiga slavu stiče
- kad joj zlatne kopče stežu zlatne priče.
- Ti ćeš s njim deliti sve čari što ima,
- i s njim, umanjena nećeš biti njima.
DADILjA
- Ne manja, no veća; svaka žena raste
- od muža.
GROFICA KAPULET
- Da l’ ti se dopada, pre svega,
- Parisova ljubav?
JULIJA
- Ja ću rado njega
- gledati, vidim li da me baš široka
- naklonost takne. Al’ strele mog oka
- nikada neće odleteti dalje
- od mesta kuda ih tvoj pristanak šalje.
- (Ulazi sluga.)
SLUGA
- Gospo, gosti su došli, večera je na stolu, bas zobu,
- pitaju za mladu gospođicu, dadilju pcuju i grde u kuhi-
- nji,[15] sve je kao bez glave. Moram ići da poslužujem; mo-
- lim vas dođite odmah.
GROFICA
- Da!
- (Sluga odlazi.)
- Paris te čeka.
DADILjA
- Ti ćeš, dete, moći
- danima srećnim dati srećne noći.
- (Odlaze.)
SCENA ČETVRTA[uredi]
- Verona. Ulica.
- (Dolaze Romeo, Merkucio, Benvolio, sa pet-šest drugih maski,
- nosiocima buktinja i drugima.)
ROMEO
- Da li da se govorom izvinimo,
- ili da uđemo i bez izbinjenja?[16]
BENVOLIO
- Takva mnogoglgoljivost nije
- više u modi. Za ulazak naš
- ne treba ni Amor[17] vezanih očiju,
- s lažnim tatarskim lukom od prutića,
- što plaši gospe kao strašilo,
- ni prolog, učen napamet, a rečen
- tiho za šaptačem. Neka nas ocene
- kako im drago; mi ćemo otmeno
- poigrati s njima i otići.
ROMEO
- Daj mi buktinju; nisam za igranje,
- jer sam neveseo; biću lučonoša.[18]
MERKUCIO
- Ne, vrli Romeo, moraš igrati.
ROMEO
- Odista ne mogu. Vi ste lake ćudi
- ko lake obuće, a moja je duša
- od olova, pa me za zemlju prikiva,
- te ne mogu maći.
MERKUCIO
- Ti si zaljubljen.
- Pozajmi od Amora krila, pa se vini
- van običnog skoka.
ROMEO
- Suviše me teško
- rani njegova strela da bih mogo
- uzleteti mu na lakim krilima;
- okovan sam, ne mogu da se dignem
- nad svojim jadom, već tonem pod teškim
- bremenom ljubavi.
MERKUCIO
- Potoneš li u nju,
- opteretićeš je; suviše si težak
- za tako nežnu stvar.
ROMEO
- Je l’ ljubav nežna?
- Ona je pregruba, presurova,
- odveć osiona, bode ko trn.
MERKUCIO
- Ako je ljubav gruba prema tebi,
- budi i ti tako spram ljubavi grub;
- bodi je kad bode, pa ćeš je tad ti
- svladati. Daj masku da sakrijem lik.
- (Uzima masku od pratioca i stavlja je na lice.)
- Maska na masku![19] Ne. mari kad oko
- radoznalo spazi rugobu, jer će tad
- umesto mene maska da crveni.
BENVOLIO
- Hajd, zakucajmo, uđimo unutra,
- i nek’ svak’ smesta zaigra od nas.
ROMEO
- Dajte mi buktinju. Neka vetrogonje
- laka srca miluju nehatnu
- rogozinu[20] svojim petama, a ja ću
- držati se starinske poslovice:
- Ko drži svetiljku, taj jedino vidi.
- Najpametnije je napustiti igru
- kad bude u jeku.
MERKUCIO
- Eh, pandurova je reč:
- Budi mudar i nevidljiv kao miš.
- Ako si zaglibljen, mi ćemo te već
- izvući iz kala il’ da prostiš ti,
- iz ljubavi, gde si zapo do ušiju.
- Hajdemo, gorimo sveće i po danu.
ROMEO
- Nije tako.
MERKUCIO
- Mislim, gospodine,
- da oklevajući trošimo načisto
- buktinje svoje, a to ti je isto
- kao da ih neko ni danju ne štedi.
- Dobru nam misao shvati; to ti sredi
- pet puta više no pet čula sad.
ROMEO
- Dobra je i moja miso bila tad,
- da odemo na maskaradu samo;
- pa ipak, nije mudro ići tamo.
MERKUCIO
- A što, sme li se pitati?
ROMEO
- Sanjao sam
- jedan san prošle noći.
MERKUCIO
- Pa i ja sam.
ROMEO Šta?
MERKUCIO
- Da sanjač često istinu ne mari.
ROMEO
- Dok spava i sanja istinite stvari.
MERKUCIO
- Vidim da je kraljica Mab bila
- kod tebe.[21] Ona je vilinska babica,
- ne veća no ahat prstena na prstu
- odbornika; sprega sitnih patuljaka
- vozi je preko noseva spavača.
- Prazna lešnikova ljuska su joj kola
- što ih napravi veverica ili
- stari crv - ti vilinski kolari
- od nezapamćenih vremena; paoci
- točkova su od paukovih nogu,
- arnjevi su od krila skakavčevih,
- štrange tanka vlakna paukove mreže,
- amovi providni zraci mesečine;
- bičalje joj od popčeva rebarca,
- a bič od tanke žice svilene.
- Njen je kočijaš majušni komarac
- u sivoj livreji, ni pola toliki
- ko okrugli crvić iglom izvađen
- iz kakvog lenjog prsta devojačkog.[22]
- I u toj divoti iz noći u noć
- ona kroz mozak zaljubljenih juri,
- i oni sanjaju o ljubavi tad;
- ili preko kolena dvorana,
- te odmah počnu sanjati klanjanje;
- il’ preko prstiju advokata koji
- stane sanjati o šićaru svom;
- il’ gospama preko usana, te one
- sanjaju poljupce; al’ im gnevna Mab
- često unakazi usta, jer im dah
- zaudara na slatkiše. Katkad
- pretrči preko nosa dvoraninu,
- te sanja da njuši neku molbu dvoru.
- Dođe, i repom barskog praseta
- zaspalom parohu zagolica nos,
- te on sanja onda novu parohiju.
- Nekad se vozi vajnikovim vratom
- i on sanja seču protivničkih glava,
- prodore, zasede, i španske mačeve,[23]
- i pehare duboke ko bunari.
- A tad mu ona ušima zabubnja;
- on se na to trgne, probudi, opsuje
- uplašen jednu molitvu il’ dve,[24]
- pa opet zaspi. I ta ista Mab
- noću plete konjske grive, a prljavu,
- čupavu kosu prsi u čvorove
- vilinske, pa kad se oni razmrse,
- to sluti neku veliku nesreću.[25]
- To je ta veštica što gnjavi devojke
- kad na leđima leže, i prva ih
- uči da lako nose decu kada
- postanz žene i zatrudne. Ona -
ROMEO
- Ćuti, ćuti, Merkucio, ćuti!
- Govoriš koješta.
MERKUCIO
- Da, jer govorim
- o snovima, deci dokonoga mozga,
- rođenoj iz tašte uobrazilje,
- nesuštastvene kao vazduh sam,
- i nestalnije od vetra što časom
- miluje ledne grudi severa,
- a časom, rasrđen, dune otuda
- i okrene svoje lice rosnom jugu.
BENVOLIO
- Taj će vetar kanda oduvati nas
- od našeg smera, gozba je u toku,
- i, čini mi se, stići ćemo dockan.
ROMEO
- Bojim se prerano, jer mi duša sluti
- da će neki ishod, u zvezdama skriven,
- kobno početi s današnjim veseljem
- i bednom životu u mojim grudima
- prevremenom smrću okončati rok.
- Al’ onaj što drži krmu mog života
- neka upravlja i mojom sudbinom.
- Napred, orni momci!
BENVOLIO
- U doboše sad!
- (Marširaju u kuću.)
SCENA PETA[uredi]
- Verona. Dvorana u Kapuletovom domu.
- (Muzikanti čekaju. Maske ulaze, prelaze preko dvorane i
- stanu u stranu. Ulaze sluge noseći ubruse.)
PRVI SLUGA
- Gde je Popara da nam pomogne u spremanju? Suviše se
- pogordio za nošenje drvenih tanjira.[26] Zar on da briše
- drvenu činiju!
DRUGI SLUGA
- Kad se dobro ponašanje stavi u ruke jednog ili dva
- čoveka, pa još u neoprane, onda je to prljava stvar.
PRVI SLUGA
- Nosi te stolice preklapuše, skloni ormanče za po-
- suđe,[27] pazi na srebrnariju. Druškane, sačuvaj za mene
- parče kolača od badema i, ako me voliš, kaži vrataru da
- pusti unutra Suzanu Tocilo i Nelu. Antonio, Poparo!
TREĆI SLUGA[28]
- Evo nas, druže gotovi smo.
PRVI SLUGA
- Očekuju vas i zovu vas, pitaju za vas i traže vas u ve-
- likoj sobi.
ČETVRTI SLUGA
- Pa ne možemo biti i ovde i tamo u isto vreme. Ve-
- selo, momci; radite i veselite se, jer je život kratak.
- (Sluge odlaze. Ulaze Kapulet i Julija sa svima zvanicima,
- idući u susret maskama.)
KAPULET
- Zdravo, gospodo! Gospe čije prste
- ne peku žuljevi igraće s vama.
- Ha, ha, moje gospe! Koja će od vas
- odreći da igra? Za onu što bude
- oklevala ja ću se zakleti
- da ima žuljeve. Ulovih vas, a?
- Dobro mi došli, gospodo![29] Nekad sam
- i ja nosio masku i umeo
- šaputati uvu lepe gospe ono
- što joj je godilo. Ali to je prošlo;
- beše mu, beše! Dobro ste mi došli,
- gospodo! Zasvirajte muzikanti sad.
- Mesta, mesta! Napravite mesta;
- igrajte, devojke!
- (Muzika. Igra.)
- Svetlosti još momci!
- Dignite stolove, ugasite vatru
- u dvorani je pretoplo. No, ova
- zabava nenadno dobro ispade.
- Dè sedi, sedi, dobri rođače
- Kapulete, za tebe i mene
- prohujali su dani igranja.
- Koliko je otkako smo ti
- i ja poslednji put bili pod maskom?
DRUGI KAPULET
- Bogorodice mi, trideset godina.
KAPULET
- Šta, čoveče! Nema toliko, ne, nema
- toliko. Od Lućentijeve svadbe,
- ma koliko da su blizu Duhovi,
- ima tek nekih dvadeset pet leta,
- a tada smo bili pod maskama.
DRUGI KAPULET
- Više, više; sin mu je stariji,
- gospodine, ima mu i trideset već.
KAPULET
- Ma, šta mi pričaš? Njegov sin je bio
- nepunoletan pre dve-tri godine.
ROMEO (sluzi iz svoje pratnje)
- Ko je ona gospa koja krasi ruku
- onoga viteza?
SLUGA
- Ne znam, gospodine.
ROMEO (za sebe)
- O, buktinju uči da pojača plamen!
- U noći blista kao dragi kamen
- o uvu Arapke. Da postane čija
- odveć je lepa; iznad sveta sija
- visoko. Kao golubica snežna
- u jatu vrana, i ona je nežna
- međ’ drugama svojim. Kada se povuku
- od igre, gledaću da dodirom rýku,
- moju ruku njenom posvetim. Jesam li
- voleo? Vide, oporeci sâm,
- jer pravu lepotu tek od noćas znam.
TIBALT
- Ovaj je, po glasu, nekakav Montagi.
- Donesi mi mač moj.
- (Njegov paž odlazi.)
- Zar je ovaj rob
- smeo, skriven fantastičnom maskom,
- da dođe ovamo i da se podsmeva
- i ruga našoj svečanosti, je l’?
- Tako mi časti i porekla mog,
- ne smatram grehom da ubijem tog
- nitkova.
KAPULET
- Šta je! Što praskaš, šuračiću?
TIBALT
- Ovo je dušmanin Montagi, moj tečo.
- Ta hulja je došla iz prkosa amo,
- da se ruga našoj svečanosti samo.
KAPULET
- Je li to mladi Romeo?
TIBALT
- Dâ, onaj
- nitkov Romeo.
KAPULET
- Umiri se, vrli
- šuračiću, ostavi ga na miru.
- On se ponaša ko ispravan plemić;
- i, pravo reći, Verona ga hvali
- kao dobroga, učtivog mladića.
- Ne bih ni za blago celog ovog grada
- da mu se ma kakva uvreda nanese,
- u mome domu. Zato budi strpljiv,
- ne obziri se na nj. To mi je volja,
- pa ako je poštuješ, ostani
- uljudan, prestani sa prštenjem tim,
- jer to se na ovoj gozbi ne pristoji.
TIBALT
- Pristoji se kad je takav nitkov gost.
- Neću ga ovde trpeti.
KAPULET
- Al, moraš.
- Šta, drski derane? Moraš, kažem ja.
- Jesam ja gospodar ovde ili ti?
- Nećeš ga trpeti? Šta ti pada na um?
- Zar međ’ gostima da dižeš uzbunu?
- Nuto delije da zameće kavgu.
TIBALT
- Pa, tečo, to je sramota.
KAPULET
- Gle, gle.
- Dà drska derana! Sramota je, je li?
- Ta igra te može opeći. Znam ja
- šta ću s tobom. Meni se protiviš!
- Zaista je vreme da te opametim.
- - Bravo, bravo, deco![30] - Bezobrazniče, idi,
- smiri se, ili - Još sveća, još sveća!
- Sram te bilo! Ja ću umiriti tebe. -
- Veselo, mladeži!
TIBALT
- Prinudno strpljenje
- i gnev moj u meni vode borbu, te mi
- celo telo drhti. Ja ću ići; ali
- to što je uljezu tome slatko sad
- pretvoriće se u najgori jad.
- (Ode.)
ROMEO (uzima Juliju za ruku)
- Ako mi tu svetu ikonu skrnavi
- nedostojna ruka, ja ću rado znati
- da otkajem; kao poklonici pravi,
- usne će poljupcem grešni dodir sprati.
JULIJA
- Hadžijo dobri[31] ruka kriva nije,
- jer to je znak samo pobožnosti mirne,
- i poljubac je svetoga hadžije
- kad svojom rukom ruku sveca dirne.
ROMEO
- Zar hadžija, svetac nema usne svoje?
JULIJA
- Ima ih, al’ da se molitvi privode.
ROMEO
- Pa nek se usne od ruku ne dvoje,
- svetice mila. One te sad mole
- dopusti im ovo, da se vera prava
- u očajanje gorko ne uputi.
JULIJA
- Ikona ćuti i kad uslišava.
ROMEO
- Plod molbe svoje berem onda; ćuti,
- usna tvoja skida greh sa usta moji’.
- (Poljubi je.[32])
JULIJA
- Greh usana tvojih sad na mojim stoji.[33]
ROMEO
- Greh s usana mojih! Da prestupa slatka!
- Vrati mi greh moj.
- (Poljubi je.)
JULIJA
- Kako ljubiš divno.
DADILjA
- Gospođice, majka vas na jednu reč zove.
ROMEO
- Ko je njena majka?
DADILjA
- Gospa kuće ove,
- momče. Dobra gospa, mudra i čestita.
- Kćer sam joj dojila, tu s kojom ste baš
- razgovarali. Ko je uzme, kažem,
- dobiće veliki miraz.
ROMEO
- Je li ona
- Kapuletova? Cena preterana!
- Moj život će biti u ruci dušmana.
BENVOLIO
- Hajdemo drugovi, zabavi je kraj.
ROMEO
- Tim mi je, na žalost, veći nemir taj.
KAPULET
- Ne, gospodo, nemojte još ići;
- Malu zakusku spremićemo sad.
- (Maske mu se izvinjavaju šapatom na uvo.)
- Je li baš tako? Onda hvala svima.
- Hvala vam, čestita gospodo; laku noć.
- Buktinja još dajte. - A sad u postelju.
- (Sluge donose buktinje da isprate maske.)
- Duše mi, dockan je; ići ću da legnem.
- (Odlaze svi sem Julije i dadilje.)
JULIJA
- Hodi amo, dado. Ko je onaj plemić?
DADILjA
- Sin i naslednik starog Tiberija.
JULIJA
- Ko je onaj što baš sada izlazi?
DADILjA
- To je, mislim, mladi Petručio.
JULIJA
- A onaj za njim što ne hte igrati?
DADILjA
- Ne znam.
JULIJA
- Idi, pitaj za njegovo ima.
- (Za sebe.)
- Ako je oženjen, onda mi je grob
- postelja bračna.
DADILjA
- Ime mu Romeo,
- on je Montagi, jedinac je sin
- vašega velikog neprijatelja.
JULIJA (za sebe)
- Ljubav mi iz mržnje moje niče jasno!
- Prerano ga videh i poznadoh kasno.
- Koban će biti ljubavi mi plod,
- jer moram voleti dušmaninov rod.
DADILjA
- Šta je to, šta je?
JULIJA
- Stih koji naučih
- maločas od jednog igrača - oprosti.
- (Iznutra se čuje: „Julija!”)
DADILjA
- Sad će, sad će. - Hajd’mo, otišli su gosti.
- (Odlaze.)
DRUGI ČIN[uredi]
PROLOG[uredi]
- (Ulazi Hor.)
HOR[34]
- Sad stara čežnja na postelji mre,
- nova ljubav njeno nasledstvo sad traži;
- ona za koju htede mreti pre
- kraj Julije nema više svoje draži.
- Sad Romeo opet voljen je i voli,
- oboje očima opčinjeni sjajnim;
- za dušmankom vajnom njega žudnja boli,
- ona slast ljubavi kuša putem tajnim.
- Smatran dušmaninom, on nema zgodu tu
- da joj svoj ljubavni zavet javno kaže;
- a njoj što voli njega ko on nju
- zaludu oči svog dragana traže.
- Strast im daje moći, a vreme pomaže
- da krajnji bol samo krajnjom slašću blaže.
- (Ode.)
SCENA PRVA[uredi]
- Verona. Kapuletov vrt. Na jednoj strani spoljni zid pored
- koga ide uličica; na drugoj Kapuletova kuća na kojoj se vidi
- gornji prozor.
- (Dolazi Romeo.)
ROMEO
- Kuda dalje, kad mi je srce tu?
- Tužna zemljo, idi, traži svoje sunce.[35]
- (Penje se na zid i skače u vrt. Benvolio i Merkucio odlaze
- u uličicu. Romeo osluškuje iza zida.)
BENVOLIO
- Romeo moj, rođače Romeo!
MERKUCIO
- Mudar je on, pa se, života mi mog,
- iskrao kući da legne.
BENVOLIO
- Ovuda
- otrčao je i preskočio
- baštenski zid. Zovi ga, Merkucio.
MERKUCIO
- Zvaću ga ko da prizivam duhove.
- Romeo! ćudi! ludo! ljubavniče! strasti!
- Pojavi se u vidu uzdaha;
- reci samo jedan slik, i ja ću biti
- zadovoljan; uzviknu „vaj meni!”
- Prozbori „ljubavi”, „golubice!” reci
- torokuši Veneri lepu reč
- za slepog joj sina, naslednika,
- mladog, golišavog Kupidona[36] što je
- tako vešto pogodio strelom
- kralja Koufetjua,[37] da se zaljubio
- u devojku koja je procila.
- Ne čuje, ne miče se, niti se odziva.
- Taj jadnik je mrtav, moram ga prizvati
- bajalicom. Zaklinjem te svetlim
- Rozalininim očima i njenim
- visokim čelom i rumenom usnom,
- majušnim stopalom ili pràvom nogom,
- drhtavom butinom i obližnjim mestom,
- pojavi nam se u obličju svom![38]
BENVOLIO
- Ako te čuje, biće ljut na tebe.
MERKUCIO
- To ga ne može ljutiti. Ja bih ga
- razdražio kad bih prizivao
- u krug njegove. dame neki duh
- čudan, pa da stoji tamo dok ga ona
- ne položi i on ne klone od njenih
- čini; to bi zbilja sušta pakost bila.
- Moje prizivanje časno je, pošteno;
- u ime njegove drage je ga samo
- prizivam da se pojavi.
BENVOLIO
- Hajdemo!
- On se sakrio u ovo drveće
- i hoće da bude vlažnoj noći drug.
- Ljubav mu je slepa, voli tamu kletu.
MERKUCIO
- Slepa ljubav nikad ne pogađa metu.
- Sad on sedi pod nekom mušmulom
- i želi da mu draga ono voće
- što devojke uz smeh zovu mušmulom,
- pa da mu u krilo padne. O, Romeo,
- da je naprsla, i tako dalje još,
- a ti šiljat poščić! Laku noć,
- Romeo. Idem ja u svoj krevetac.
- Ova poljska mi je postelja prehladna
- za spavanje. Hoćemo li?
BENVOLIO
- Hajd’mo.
- Zalud je tražit onog što ne želi
- da pronađen bude ni od svoga druga.
- (Odlaze.)
SCENA DRUGA[uredi]
- Verona. Kapuletov vrt.
- (Romeo stupa napred.)
ROMEO
- Ko ranjen nije ranjenom se ruga.[39]
- (Gore, na prozoru, pojavljuje se Julija.)
- Al’ tiho! Šta svetli to kroz prozor taj?
- Gle, to je istok, a Julija sunce.
- Ustani, lepo sunce, i dotuci
- zavidljivu lunu, već bledu od jeda
- što si ti, njena deva,[40] mnogo lepša.
- Nemoj joj više biti pratilja,
- jer je zavidljiva. Odežda je njenih
- vestalki zelene, bolešljive boje.[41]
- Samo je lỳde[42] nose: odbaci je
- Evo mi, drage,[43] evo ljubavi.
- O kad bi to znala! Ona govori,
- al’ ne kaže nhšta. No šta mari!
- Oko joj govori, njemu odgovaram.
- Drzak sam, ona ne govori meni.
- Dve najlepše zvezde na nebeskom svodu,
- Odlazeć nekud, mole oči njene
- da trepere u njinim sferama
- do njinog povratka. Šta bi bilo da su
- te oči tamo, a one u njenoj
- glavi? Sjaj bi njenog lica postideo
- te zvezde onako kao sveću dan.
- Njene bi oči zračile s nebesa
- kroz prostor tako da bi ptice sve
- zapevale misleć da je prošla noć.
- Gle kako obraz naslanja na ruku!
- Da sam rukavica da dirnem obraz taj!
JULIJA
- Vaj!
ROMEO(za sebe)
- Ona govori. O, govori opet,
- anđele svetli, jer blistaš nada mnom
- u ovoj noći ko krilati glasnik
- zadivljenim očima smrtnika,
- što ga zaturene glave posmatraju
- kad uzjaše na spore oblake
- i jedri grudima vazduha.
JULIJA
- Romeo,
- o, Romeo! Zašto si Romeo?
- Odreci se oca i odbaci ime;
- il’, ako nećeš, budi mi zakleti
- dragan, pa ja neću biti više
- Kapuletova.
ROMEO(za sebe)
- Da l’ da slušam još
- il’ da odgovorim?
JULIJA
- Neprijatelj moj
- to je tvoje ime. Ti bi bio ti
- i kad ne bi bio Montagi. O budi
- neko drugo ime! Šta je to Montagi?
- To nije ruka, noga, ni mišica,
- ni lice, niti ma šta od čoveka.
- Šta sadrži ime? Ruža bi davala
- slatki miris, pa ma kako je mi zvali.
- I Romeo bi, i da se ne zove
- tako, zadržao svoje savršenstvo
- i bez tog imena. Romeo, odbaci
- to ime što nije deo tebe sama,
- pa sam sva tvoja.
ROMEO
- Hvatam te za reč.
- Nazovi me dragim, i biću ponovo
- kršten; odsada nisam Romeo.
JULIJA
- Ko si ti što si, skriven plaštom noći,
- dokučio mojih tajnih misli tok?
ROMEO
- Ne znam kako ću se imenom kazati,
- svetiteljko mila. Ime je to mrsko
- meni, jer je ono neprijatelj tvoj.
- Da je napisano, ja bih ga pocepo.
JULIJA
- Moje uši nisu ulice ni sto
- reči s tvog jezika, a već mu znam zvuk.
- Zar nisi Romeo i Montagi ti?
ROMEO
- Ni jedno, lepa, ako su ti mrski.
JULIJA
- Reci kako si došao ovamo,
- i zašto? Zidovi vrta su visoki,
- teški za prelaz, a s obzirom ko si,
- za tebe je ovo mesto sama smrt,
- ako te tu hađe kakav rođak moj.
ROMEO
- Na lakim krilima ljubavi sam zid
- preleteo; jer kamene međe
- ne mogu nikad zadržati ljubav;
- a što ljubav može, ona to i sme.
- Rođaci tvoji prepreka mi nisu.
JULIJA
- Ako te oni vide, ubiće te.
ROMEO
- Vaj, veća opasnost u oku je tvom
- nego u dvadeset njihovih mačeva.
- Pogledaj me milo, pa me mržnja njina
- ne može raniti.
JULIJA
- Ne bih za sav svet
- volela da te spaze.
ROMEO
- Noćni plašt
- skriva me dobro od oka njihovog.
- Ako me ne voliš, nek’ me nađu tu;
- bolje da me njina mržnja ubije
- no da me bez tvoje ljubavi smrt štedi.
JULIJA
- Ko ti je ovamo pokazao put?
ROMEO
- Ljubav; ona me je podstakla da tragam.
- Dala mi je savet, a ja oči njoj.
- Nisam moreplovac, al’ da si daleko
- ko obala koju zapljuskuje
- najdalje more, ja bih zaplovio
- na sreću radi takvog blaga.
JULIJA
- Znaš,
- da mi na lice masku stavlja noć,
- inače bi mi devojačka rumen
- oblila obraze što si čuo šta sam
- govorila noćas. Rado bih se ja
- držala navike, rado reč porekla.
- Al’ zbogom naviko! Boliš li me? Znam,
- reći ćeš: „Da”, i primiću tu reč.
- Al’ i zaklet možeš postati neveran.
- Na ljubavnička krivokletstva, kažu,
- dobroćudno se smeje Jupiter.[44]
- Plemeniti Romeo, iskreno
- reci da l’ me voliš. Ako misliš da sam
- brzo osvojena, mrštiću se, pa ću
- jogunasto, kad me prosiš, reći: „Ne”,
- mada inače ne bih za sav svet.
- Da, lepi Montagi, ja sam zaljubljena
- isuviše, pa bi mogao misliti
- da sam lokoumna; al’ veruj, plemiću,
- vernija ću biti od tih što se bolje
- prave uzdržljivim. Bila bih i ja
- uzdržljivija, priznajem, da nisi
- pre nego primentih čuo ovu strasnu
- ispovest moje verne ljubavi.
- Oprosti, i lakom zanosu ne pridaj
- predaju što ti tamna otkri noć.
ROMEO
- Kunem se, gospo, blaženim mesecom
- što srebrom krasi sve krune drveća...
JULIJA
- O, ne kuni se nestalnim mesecom
- što mesečno menja svoj okrugli lik,
- da i tvoja ljubav ne postane takva.
SCENA TREĆA[uredi]
SCENA ČETVRTA[uredi]
SCENA PETA[uredi]
SCENA ŠESTA[uredi]
TREĆI ČIN[uredi]
SCENA PRVA[uredi]
SCENA DRUGA[uredi]
SCENA TREĆA[uredi]
SCENA ČETVRTA[uredi]
SCENA PETA[uredi]
ČETVRTI ČIN[uredi]
SCENA PRVA[uredi]
SCENA DRUGA[uredi]
SCENA TREĆA[uredi]
SCENA ČETVRTA[uredi]
SCENA PETA[uredi]
PETI ČIN[uredi]
SCENA PRVA[uredi]
SCENA DRUGA[uredi]
SCENA TREĆA[uredi]
NAPOMENE[uredi]
- ↑ Prva poslanica Petrova. III, 7: „Tako i vi, muževi, živite, sa svojim ženama po razumu i poštujte ih kao slabiji ženski sud.“ (Ovu i sve ostale primedbe uz tekst dali su prevodioci.)
- ↑ Gregorio smatra da svađa obuhvata samo muškarce.
- ↑ Riba često znači bludnica, te i gornje reči znače: da si žensko bio bi neprivlačan.
- ↑ Stari grad je mala tvrđava u blizini Verone.
- ↑ Ovo je reductio ad absurdum mladićke sklonosti - koja je u ono vreme bila u modi - da se odaje seti, tj. melanholiji, tražeći samoću.
- ↑ Aurora je rimska boginja zore.
- ↑ Ovakve antiteze, kad se govorilo o ljubavi, bile su u modi onoga doba. Romeo je samo površno zaljubljen u Rozalinu i zato govori ovako. On govori sasvim drukčije kad se zaljubi u Juliju.
- ↑ Zaljubljen sam, ali mi na ljubav nije odgovoreno ljubljvlju.
- ↑ Kad se na ljubav odgovori ljubavlju.
- ↑ Amor je bog ljubavi.
- ↑ Dijana je boginja čednosti.
- ↑ Dečji luk je luk Amora koji je uvek predstavljen u obliku deteta.
- ↑ Govoreći figurativno o jadima nesrećne ljubavi Romeo bukvalno opisuje način na koji se, u Šekspirovo vreme, postupalo sa ludacima.
- ↑ Pošto je Juliji četrnaest godina, ovo znači da grofica Kapulet ima oko 28 godina. Njen muž, međutim, imao je u to vreme oko šezdeset godina.
- ↑ Psuju je i grde zato što treba da je u kuhinji da im pomaže.
- ↑ Maskirani i prerušeni mladići odlaze nepozvani na Kapuletov bal. U Šekspirovo vreme takve nepozvane grupne posete smatrane su laskavim. Maske su ponekad prethodno slale svoga glasnika da održi uobičajeni govor, a ponekad ulazile zajedno s njim. Govor je obično sadržavao pozdrav domaćinu, ili komplimente gospođama, ii izvinjenje što dolaze nepozvani. Zatim su maske pozivale gospođe da igraju s njima, zabavljajući se i ašikujući.
- ↑ Maske je obično oglašavao ili predstavljao dečak prerušen u Amora.
- ↑ Lučonoše su bili pratioci koji su posmatrali igranku i zabavljanje.
- ↑ I lice je maska.
- ↑ U ono doba pod je bio pokriven rogozinom.
- ↑ Sada se ne zna ništa više o kraljici Mab od onoga što se nalazi u ovom govoru. Samo ime Mab izgleda da je poreklom iz keltskog folklora: Šekspir ga je prvi upotrebio u književnosti. Kraljica Mab je vilinska kraljica i neka vrsta mòre. Ona je vilinska babica, ali ne babica koja pomaže pri porođaju vila, već babica koja pomaže pri porođaju snova - dece sna.
- ↑ Verovalo se da se lenjim devojkama kote crvi u prstima.
- ↑ Španski mačevi, naročito iz Toleba, bili su čuveni.
- ↑ Da bi odvratio zlo od sebe.
- ↑ Zamršenost kose prljavih osoba pripisivala se vilama, koje se rasrde i učine još veće zlo ako se kosa razmrsi.
- ↑ U Šekspirovo vreme drveno posuđe je izlazilo iz mode.
- ↑ Ormanče sa srebrnim posuđem.
- ↑ Pretpostavljamo da ovde ulaze treći i četvrti sluga, tj. Antonio i Popara.
- ↑ Ovaj pozdrav je upućen Romeovim maskiranim prijateljima.
- ↑ Ove reči su upućene gostima.
- ↑ Neki misle da se Romeo prerušio u hadžiju za ovu maskaradu. Romeo na italijanskom jeziku znači hadžija.
- ↑ U Šekspirovo doba nije bilo zazorno poljubiti devojku javno.
- ↑ Ovaj prvi razgovor između Romea i Julije dat je obliku Šekspirovog soneta. (Sonetski oblik se završava ovde.)
- ↑ Ovaj prolog je očevidno pisan na brzinu. Neki šekspirolozi smatraju da ga nije pisao Šekspir.
- ↑ Zemlja je Romeovo telo, a sunce je Julija.
- ↑ U originalu stoji „Abraham Kupid”, u Šekspirovo vreme prosjaci, koji su polugoli lutali po svetu, prosili i krali, nazivani su „Avramovi ljudi”, pa otuda i naš prevod: „golišavi Kupidon.”
- ↑ Kralj Koufetjue je lice u baladi „Kralj i prosjakinja”. Na još četiri mesta u Šekspirovim dramama nalazi se. aluzija na ovu baladu.
- ↑ Merkucio tobože misli da je Romeo mrtav, pa priziva njegov duh.
- ↑ Ovo je Romeov odgovor Merkuciju; on je u sliku sa poslednjim stihom prethodne scene. Romeo, naravno, ne odlazi s pozornice na kraju te scene.
- ↑ Dijana je bila boginja čednosti i meseca (lune); njene pratilje su bile devojke.
- ↑ Aluzija na „zelenu bolest”, tj. „anemičnu bolest devojaka u doba puberteta, usled čega one dobiju bled i zelenkast izgled”.
- ↑ One koje su lude, te ostanu neudate.
- ↑ Do sada je, verovatno, samo Julijin osvetljeni prozor bio vidljiv, a sada ona izlazi na balkon.
- ↑ Misao da se Jupiter smeje bez negodovanja na ljubavnička krivokletctva potiče iz Ovidijevog dela Ars Amatoria, I, 633; i u Šekspirovo doba ušla je u poslovicu.