Rob (1896)
Na obali burnog Tigra,
Gdje tičiji pjeva hor,
U prisjenku gordih palma
Visoki se diže dvor.
U blizini slavuj željka,
Cv'jeće miri noć i dan,
Al' iz svojih b'jelih dvora
Ne izlazi mladi kan.
Ljepšu pjesmu tamo sluša,
Ljepši tamo gleda sv'jet:
Na srcu mu strasno diše
Mila ruža, bajan cv'jet.
On joj gleda crne oči
I grli joj viti stas,
A po njenom b'jelom njedru
Prosula se gusta vlas.
Niko nije tako srećan,
Niko nema taki raj,
Pa u sreći obeća se
Pohoditi Sveti Kraj:
Da na grobu Prorokovom
Dade hvalu srca svog,
Što mu taku divnu ružu
Iz svog raja pruži Bog!
I dan svanu. Pred dvorima
Nogom bije spreman hat -
Kao da bi mladog kana
Svetoj Meki htjeo zvat'.
I kroz palme sunce sinu,
Nad Tigrom se glednu dan,
A uz pratnju vjernog roblja
Na put krenu mladi kan.
Kudgod gledne, tu je ona,
Svud se vija njena vlas,
Svuda sreta oči njene
I svud čuje mili glas.
Za uzdahom uzdah leti,
Pa nad njome svija let,
K'o šareni mladi leptir,
Kad ga rosom mami cv'jet.
Već je sunce na zreniku,
Silno gori ljetni dan,
Pa kod jedne vite palme
S robljem panu sretan kan.
On odsjednu snažnog hata
I pod palmin stade hlad,
Pa svog Boga molit' ode,
Da mu štiti život mlad;
Da se ves'o dvoru vrati,
Gdje ga čeka mio raj,
Da ga opet žudno steže
Njezin topli zagrljaj.
I tek što je molit' poč'o,
Zastade mu dušin dah:
U daljini dizao se
Gusti oblak, prhli prah.
Je l' to samum s hladnom smrti
Podigao poraz ljut,
Da sa grobom zaustavi
Pravovjernog sveti put?
Na koljena roblje kleče:
"Pošljednji je ovo dan!"
A sa okom punim bola
U daljinu gleda kan.
Gleda, kad će samum ljuti
Spremiti mu hladan grob,
Al' iz praha, iz oblaka,
Na konjicu niče rob:
"Gospodaru, vrat' se s puta,
Ne pohodi Sveti Kraj,
Tvoja l'jepa nevjestica
Tvog imena skvrni sjaj!
"U nje nije srce jedno,
Nije vjerna njena krv -
U tvom dvoru provlači se
Tvojoj sreći štetan crv.
Gospodaru, drugi ljubi
Njeno lice, njenu vlas -
Varaše te one oči,
Varaše te onaj glas!"
Zabolili mladog kana
Crni glasi, crna v'jes',
A u bolu gnjev se stvori,
K'o gromova silan tres:
"Je l' istina, robe, kaži?"
"Ne bude li, krv ću dat'!"
Prah se diže, s mladim kanom
Izgubi se brzi hat.
Leti konjic, za konjicem
S robom stiže konjic vran -
Danak prođe, veče dođe,
A u dvore mladi kan.
Konjic hrznu, cv'jet se trznu:
"Bježi dragi, tu je grom!"
Pa lagano na kapije
Izletila kanu svom:
"Što je lice tvoje bl'jedo?
Što je mutan mili gled?
A na usti k'o da stoji
Strašan prekor, ljuti jed?
Je l' osveta razgnjevila
Tvoje duše silan plam,
Da l' nevjerno roblje tvoje
Nanese ti sjaju sram?"
"Šut', nevjero! Sa tebe je
Moga neba pao dan"...
Pa nad njome oštrog mača
Zavitlao gordi kan.
Mač poleće, ali ona
Na mladu mu pade grud:
"O, ne kosi cv'jet sa mačem,
Ne izriči grešan sud.
Za te ovo srce bije,
Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
Ja za jednu vjeru znam.
Nek' svjedoče suze ove
I udari srca mog,
Da je moja vjera sveta,
A u vjeri ti si Bog!
Zaustavi silnu ruku,
Nevinosti ne daj grob -
Kleveta su oni glasi,
Lagao je crni rob.
Za te ovo srce bije,
Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
Ja za jednu vjeru znam".
Dirnuli ga nježni glasi,
Dirnuo ga sjetan plač,
Pa u grudi vjernog roba
Svoj, zavitlan, spusti mač.
Krv se proli, srce stade,
Čistu vjernost stiže grob,
Tu pred kanom ležao je
Vjerni sluga, stari rob.
Ležao je... A Bejaza
Slavila je svoju moć,
I pogledom varala je
Mladog kana dan i noć...