Rob (1889)
U tvrdom stegu lanca obje mu ruke stoje;
U gusti mrak je bačen, ne vidi svjetlosti zraka,
Okolo njega guje i akrepi se roje,
Memla ga bije jaka.
Ali mu ipak licem po koja radost sine:
U nebo pogled šalje, molitvu bogu pjeva,
Sred ovog crnog mraka, sred ove mrske tmine
U nadi srce zgrijeva.
Nadaj se, patniče, nadaj, i sanjaj sanak sveti!
U tvrdoj vjeri nade tješit se, krijepit znaj,
Ta bog će čuti molbu, puknuće lanac kleti
I ropstvu biće kraj!