Repetitorijum istorije jugoslovenske književnosti

Izvor: Викизворник
REPETITORIJUM ISTORIJE JUGOSLOVENSKE KNjIŽEVNOSTI
Pisac: nepoznat
Udžbenik iz tridesetih godina 20. veka. Naslovna i nekoliko prvih strana nije sačuvano. Redaktura: Korisnik Smart.


UVOD[uredi]

1. Književnost i istorija književnosti[uredi]

Sve tvorevine duha što ih je narod izrazio rečju ili pismom sačinjavaju njegovu književnost ili literaturu u najširem značenju reči. Ona se, prema tome, deli na usmenu (tradicionalnu) i pisanu (umetničku) književnost. — Usmena književnost obuhvata narodno blago, u kome je narod na usta neukih ali darovitih ljudi izložio svoja opažanja, iskustva, verovanja i maštanja. Ona se širi usmenim predanjem (tradicijom) te se kod toga više ili manje menja; time ona gubi individualna obeležja tvorčeva te dobiva opštenarodne crte: usmena književnost postaje izraz narodne zajednice (kolektiva).

Pisana književnost je kasnijeg postanja te je, naročito u početku, vezana na uži krug pisaca i čitalaca, na obrazovane ljude. Pisac izriče svoja lična shvatanja života, svoja osećanja i težnje; zato je ta književnost više individualna nego kolektivna, ali je i ona narodna, ukoliko svaki pojedinac odrazuje osobine svoje sredine i nacije. — Premda u književnost zapravo ide sve što je u narodu napisano, razumevamo tu reč obično u smislu umetničke književnosti, tj. one koja nema naučno-praktične svrhe, već pobuđuje estetska osećanja. U njoj se ogleda sav duhovni život i kulturno stanje narodno. — Nauka koja proučava postanak i razvitak književnosti zove se istorija književnosti. Ona istražuje u kakvim se kulturnim, društvenim i ekonomskim prilikama književnost stvarala i razvijala i kakva je dela dala, te posmatra ono uzajamno delovanje sredine i ličnosti, iz koje se razvija čitava narodna kultura.

2. Zadatak istorije jugoslovenske književnosti[uredi]

je u tome da dade jasnu sliku naše usmene (narodne) i umetničke (pisane) književnosti i njezina razvitka od najstarijih vremena do danas, da prikaže prilike u kojima je postala i razvijala se, objasni idejne, umetničke i kulturne pravce koji su na nju uticali, ispita pojedina dela po njihovoj umetničkoj, istorijskoj i kulturnoj vrednosti, ukaže na međusobne veze u našoj pokrajinskoj književnosti i na zajedničke crte koje joj daju jedinstveno jugoslovenske obeležje.

3. Podela istorije jugoslovenske književnosti[uredi]

I. Tradicionalna (narodna) književnost čini poseban deo naše literature; postala je u narodnim masama delomično u prastara vremena, delomično u istorijsko doba, a stvara se donekle i danas; ona se razvija u prostom narodu, među seljacima i čobanima, te se u njoj ogleda njihov duhovni i moralni život; zato je ona važan izvor za proučavanje duha našega naroda te sadrži dela velike umetničke vrednosti.

II. Umetnička književnost počinje od postanka slovenskoga pisma (Ćirilo i Metodije) te obuhvata sve što je pisano, počevši od prvih primitivnih kaluđerskih zapisa, do danas. Deli se u 4 periode:

1. Zajednička jugoslovenska književnost (9—11 vek), pisana starocrkvenoslovenskim jezikom, sastoji se uglavnom od crkvenih knjiga i vezana je uz službu Božju i širenje hrišćanstva.

2. Srednjovekovna književnost, pisana mešavinom crkvenoslovenskog i narodnog jezika (naša redakcija staroslov. jezika); prilagođujući se potrebama pojedinih krajeva, književnost se cepa i dobiva pokrajinsko obeležje; i ona je većinom namenjena Crkvi; počinje u 12 veku te traje u našim zapadnim krajevima (kod Hrvata i Slovenaca) do 15, a u istočnima (kod Srba) do sredine 18 veka.

3. Treće doba obuhvata samo naše zapadne pokrajine te se deli na književnost: a) humanizma i renesanse s jedne (od kraja 15 do kraja 16 v.) i b) katoličke reakcije s druge strane (od kraja 16 do 18 v.). Ona je delomično svetovna, delomično crkvenopoučna; ona je lokalna, pisana jezikom pojedinih pokrajina, sa slabim međusobnim vezama.

4. Novija književnost počinje pojavom prosvetiteljstva (racionalizma) u drugoj pol. 18 veka i traje do danas. U to doba budi se u širim masama narodna svest, rađa se misao o zajednici Južnih Slovena, traži se pravo naroda na samostalan politički i kulturni život. U književnost se uvodi zajedničko narečje za Srbe i Hrvate (štokavsko) i jedinstven književni jezik za Slovence, kao i zajednički pravopis (fonetski), a mesto pokrajinskih stvara se jedin-stvena jugoslovenska književnost. — Prema opštim književnim i kulturnim strujama ona se deli na: a) racionalizam (sredina 18 v. — početak 19 v.) — b) psevdoklasicizam (poč. 19 veka) — v) romantizam (početak 19 veka do oko 1880) — g) realizam (oko 1880 — oko 1900) — d) modernizam (oko 1900 do rata).

JUGOSLOVENSKA NARODNA KNjIŽEVNOST[uredi]

1. Postanak i razvitak narodne poezije[uredi]

U početku svoga razvitka čovečanstvo se našlo okruženo moćnim prirodnim pojavama koje su uvelike uticale na njegov život; zato je osetilo potrebu da te sile sebi približi, pa im je pomoću fantazije počelo pridavati neke svoje crte i obeležja, oličavati ili personificirati ih; to bejahu prvobitna božanstva, besmrtna i moćna, ali ipak slična čoveku; tako je nastala religija. Za božanstva je čovek stvorio kult, u kome im se obraćao za pomoć i zaštitu; u svojim molitvama je nastojao da iskaže svoje strahopoštovanje ritmičkom igrom i iskrenim, lepim, ubedljivim rečima; iz toga se razvila religiozna obredna poezija, klica poezije uopšte. — Iz osnovne ljudske čežnje za ljubavlju i iz želje da se ritmom igre i govora dopadne drugom biću stvara se ljubavna poezija, koja hoće da izrazi erotička osećanja i da u voljenom biću probudi slična čuvstva. — Čovek primećuje takođe da je i rad lakši kad ga prati ritam; iz toga su nastale posleničke pesme vezane uz rad pojedinca ili zajednice (žetelačke, mobarske, ribarske i dr. pesme). — Razvitkom porodičnog i društvenog života javlja se potreba da se važni porodični i društveni događaji prate pesmom; tako nastaju svatovske pesme, zdravice i naricaljke (tužbalice). Te i druge prigodne pesme stoje već na granici lirike i epike, naročito zdravice i naricaljke; u njima se nabrajaju vrline, junačka i druga značajna dela slavljenika odn. mrtvaca, a iz takvog nabrajanja i prepričavanja razvila se epska (pripovedna) poezija.

Tako se, počevši od instinktivne čovekove potrebe za ritmom i obraćanjem bogovima i ljudima, razvila narodna poezija, zahvatajući s vremenom sve šire polje ljudskog duševnog i društvenog života. S razvitkom kulture razvija se iz više ili manje bezlične, kolektivne poezije umetnička, lična, pisana književnost, koja se brzo razgranala i usavršila uporedo s napretkom kulture, dok je narodna književnost, nezavisna od nje, ostala u primitivnijim, širim narodnim slojevima.


2. Narodno i umetničko pesništvo[uredi]

Premda i narodna i umetnička poezija potiču iz istog vrela — pesničke inspiracije pojedinaca — ima među njima ipak nekih bitnih razlika: a) Tvorac narodne pesme obično je čovek iz naroda, seljak, čobanin, slepac, često nepismen i neuk, izvan uticaja pisane književnosti, dok je umetnik obično školovan čovek, koji se obogatio, više ili manje, iskustvom cele svetske kulture; njegov horizont je širi, a izražajna sredstva su mu bogatija i originalnija. — b) Narodna pesma je delo anonimnih autora, dok je u umetničkoj poeziji tvorac obično poznat. — v) Narodni pesnik vezan je uz tradiciju u motivima, stilu, metru i stihu a svoja osećanja podređuje tradicionalnoj praksi; otuda izvesna monotonost u stilu i stihu, ponavljanje opštih mesta, izraza itd. Zato se narodne pesme lako pamte, ali se i lako menjaju prema sposobnostima i sklonostima pojedinih pevača (varijante); kod umetničke poezije autorova je originalnost veća, a delo je fiksirano pismom te se ne menja. — g) Kako narodna književnost postaje i živi u prostom narodu s patrijarhalnom kulturom te se prenosi usmenim putem (tradicijom), ona ima samo one književne forme koje odgovaraju tome životu i što ih omogućuje usmeno predanje; zato u narodnoj lirici nema himni ni oda, u epskoj poeziji nema povezanog eposa, a u prozi nema romana ni drame.

3. Podela naše narodne književnosti[uredi]

Predmet usmene narodne književnosti je sve što uzbuđuje osećanje i maštu prostog čoveka: od mitskih i verskih pojava do najobičnijih svakidašnjih događaja; sav život naroda protkan je pesmom i pričom. To mnoštvo narodnih umotvorina svrstavamo u 3 vrste: narodne pesme, pripovetke i manja dela (poslovice, zagonetke i pitalice).

4. Obeležja lirske narodne poezije[uredi]

Narodne pesme dele se po sadržaju i načinu pevanja na lirske (osećajne, ženske) i epske (pripovedne, muške). Lirska pesma ima koren u osećanju što ga pokreće neki spoljašnji događaj; lirski motiv (od lat. movere — pokrenuti) stoga je psihička reakcija na neki predmet ili događaj, izražena rečju, melodijom, pesmom. U umetničkoj poeziji ta je reakcija (tj. osećanje, emocija) odvojena od uzročnika (događaja), a narodna lirika ga uzima kao okvir za lirski motiv; zato narodna lirska pesma daje često ne samo osećajni element već i fabulu, događaj. Motiv narodne lirske poezije može biti religiozno osećanje, ljubav, prijateljstvo, tuga, veselje itd. — sve što pokreće maštu i uzbuđuje osećanje. Osećanja su obično naivna i jednostavna; zato u narodnoj lirici nema visokih rodoljubnih ili religioznih i filozofskih razmatranja, već stvarne, aktuelne stvari iz svakidašnjega života. Vuk zove lirske pesme ženskima, jer ih pevaju obično žene, devojke i momci, u jedno ili dvoje, dok se junačke pevaju ili kazuju za širu publiku; u prvima je glavno melodija, u drugima sadržaj. Melodija se stvara zajedno s pesmom; neke pesme imaju i pripev (refren); melodije su kod nas vrlo različite, s tipičnim crtama pojedinih pokrajina (makedonske, bosanske, bačke, zagorske, slovenačke itd.). Pevaju se i u zboru, uz pratnju kakvog instrumenta. Unutrašnji oblik lirske poezije vrlo je raznovrstan; stil je lep, sa mnogo pesničkih ukrasa, rima, aliteracija, duhovitih poređenja i slika. Stih je vrlo bogat, ima sve vrste od 4-erca do 16-erca; on se ne može (osim u Slovenaca) deliti po stopama, već prema tome da li ima odmor (cezuru) ili ne; 4-erci i 6-erci nemaju cezure, ostali stihovi imaju jednu ili dve; najčešći stihovi su 8-erac i 10-erac s cezurom posle 4-og ili 5-og sloga.

5. Najstarije vesti o našoj narodnoj lirici[uredi]

Vreme postanka naše lirike nije poznato, ali se pretpostavlja da je ona postojala već u prastara vremena. Vizantijski pisac Teofilakt Simokata (7 v.) priča o slovenskim pevačima s kitarama i lirama; kasnije su i drugi pisci isticali ljubav Slovena prema pesmi. U 15 v. šibenski kanonik Juraj Šižgorić piše o naricaljkama, svatovskim i ljubavnim pesmama. U 16 v. Nemac Gerlah opisuje pevanje naricaljke u Srbiji. U doba katoličke obnove (17 i 18 v.) Crkva je progonila narodne običaje i pesme kao poganske. Zagrebački biskup Petretić pokušao je (1651) da istrebi narodne lirske pesme i zameni ih pobožnima. — U dubrovačkoj književnosti nalazimo nekoliko zapisa narodne lirike kod Đ. Držića, N. Ranjine i dr. Prvi autentični tekst narodne pesme dao je Hektorović u „Ribanju“. Pojedine pesme beležili su i drugi dalmatinski pisci (Juraj Baraković, A. Kačić Miošić i dr.), ali nisu uvek pazili na tačnost. Tek potkraj 18 v. počele su se one skupljati i zapisivati (Bajamonti, Alačević, Vodnik), a prvi značajni i najbolji skupljač je V. St. Karadžić. Njegov rad je nastavljen kroz 19 vek, i skupljeno je ogromno blago u svim krajevima naše zemlje. Pored Vukove imamo bogate zbirke narodnih pesama u izdanju Matice hrvatske i Matice slovenske.

6. Obredne i prigodne pesme[uredi]

Prema motivima dele se narodne lirske pesme na: obredne, prigodne i ljubavne.

a) Obredne pesme idu u najstarije narodne umotvorine, a vezane su uz običaje i svetkovine koje potiču još iz poganskog doba, prilagođene ponešto hrišćanskoj religiji. U nekim krajevima su one zajedno s običajima već nestale.

1. Dodolske pesme, vrlo stare, vezane su uz molitve za kišu; u Srbiji i Slavoniji devojka („dodola“), uvijena u granje, hoda s drugaricama uz pesmu i kolo po kućama, a domaćin ili domaćica poleva ih vodom i daruje; u Dalmaciji su „dodole“ momci.

2. Kraljičke pesme (Srbija i Slavonija) pevaju se o Duhovima; devojke (kraljice), s krunom na glavi, pevaju ih idući od kuće do kuće želeći ukućanima zdravlje i sreću; spevane su većinom u šestercima sa refrenom.

3. Pesme „od kolede“ (u zapadnim krajevima) pevaju momci o Božiću hodajući po kućama i želeći obilje i napredak; u nekim krajevima sačuvan je refren „koledo“, u drugima se izgubio.

4. Pored navedenih, sačuvane su u pojedinim krajevima još neke pesme ritualnog porekla: u Slavoniji krstaške pesme o Spasovudne s pripevom „Kirijo lelizo“ (Kyrie eleison), u Srbiji krstonoške (kad se sveti vodica moleći Boga za blagoslov); lazarice, što ih pevaju devojke uoči Lazarove subote o uskrsnuću Hristovu; u Sloveniji postoje kresne pesme koje se pevaju o kresu (Ivanjdanu), i dr.

5. Te pesme idu većim delom već u pobožnu liriku: pobožne pesme opisuju patnje Hristove, Bogorodičine, muke apostolâ i svetaca, razna čudesa i sl.; u njima se ispoljava narodno shvatanje vere i morala, ali se hrišćanski pojmovi često mešaju s fantastikom i praznoverjem. Najčešća tema je greh i kazna, a obrađuje se više u smislu narodno-tradicionalne nego hrišćanske etike. U pobožnu liriku idu i pesme što se pevaju prigodom crkvenih praznika; najviše ih ima u Sloveniji i drugim našim katoličkim zemljama.

b) Prigodne pesme pevaju se uz radosne ili tužne događaje ili uz različite poslove i radove koji nemaju veze s verskim životom.

1. Detinje, što ih majke pevaju deci da je zabave ili uspavaju (uspavanke); u njima se izražava majčina ljubav i ponos.

2. Svatovske pesme pevaju se uz obrede i običaje pre i za vreme svadbe; ima ih mnogo u svim našim krajevima; u njima je smesa veselja i tuge, smeha i suza; uglavnom opevaju tugu nevestinu, rastanak s roditeljima, odlazak u tuđu kuću i sl.; vrlo su lepe i raznovrsne, a verovatno i vrlo stare, jer su slične u svim delovima našega naroda.

3. Srodne svatovskim su počasnice i zdravice što se pevaju u čast domaćina, gostiju i sl., obično uz vino.

4. Naricaljke (tužbalice) sačuvale su se samo u Boci Kotorskoj, Crnoj Gori i Hercegovini, a nešto malo i u Beloj Krajini. Pevaju se tužnim glasom nad mrtvacem od časa smrti do sahrane; u njima se žali za pokojnikom i spominju se njegove vrline (u nekim krajevima postoje i profesionalne narikače). Po motivu i melodiji te su pesme često vrlo dirljive i potresne. U Sloveniji ima sličnih pesama kod „čuvanja“ mrtvaca, a govore o smrti, strašnom sudu i sl.

5. Posleničke pesme pevaju se uz zajednički rad i na mobama. To su pesme žetelačke, prelačke (na prelu), igračke (uz igru) itd. Po sadržaju su vrlo raznolike: ljubavne, šaljive, obesne; obično su kratke, retkokada s pripovednim sadržajem.

6. Slepačke pesme pevaju slepci i bogalji i u njima opisuju svoju nevolju i mole za dar; one su većinom stereotipne i šablonske, ponekad ipak dirljive i iskrene.

v) Zasebnu i najveću grupu čine ljubavne pesme, koje izražavaju sve momente ljubavi, ljubavnu sreću, rastanak, ljubomoru, čežnju i sl. Ima pesama o ljubavi u porodici, između dece i roditelja, brata i sestre, ali najviše između mladića i devojke. Ima među njima starih i konvencionalnih, ali ima i novih, iskrenih i toplih. Te su pesme važne za proučavanje narodnog duševnog života, jer su neposredan izraz ljudske duše, te se u njima ogledaju osobine pokrajine u kojoj su postale, jer svaka daje ljubavnoj lirici svoje posebno obeležje. Ljubavna pesma ima samo jednu glavnu misao, iskazanu kratko i zbijeno; obično se opisuje nesrećna ljubav, zapreke, rastanak, tuga za dragom. Naročito su lepe bosanske sevdalinke, strastvene i osećajne u rečima i melodiji.

Lirsko-epsko ljubavne pesme čine prelaz k epskim (pripovednim) narodnim pesmama: one pričaju neki događaj (epski element) i njime izražavaju izvesno osećanje (lirski element). To su pesme koje se u poetici zovu balade i romance, lirske pesme s većom pripovednom sadržinom (fabulom). Sadržaj tih pesama vrlo je raznolik; uglavnom prikazuju tragične sukobe između članova porodice, muža i žene (Hasanaginica), braće (Predrag i Nenad) i sl., a obično svršavaju smrću jednog ili oba lica. Najviše se opisuje nesrećna ljubav mladih ljudi, koji od čežnje umiru (Omer i Merima); ponekad te zapreke dolaze od razlike u veri. Naročito se ističe bujnom maštom i čulnom erotikom muslimanska epsko-lirska poezija. U nekim romancama nastupaju istorijska lica (Deoba Jakšića, Banović Strahinja i dr.), te one čine prelaz prema junačkim, pravim epskim pesmama. — Pored ozbiljnih pesama, s tragičnim i krvavim događajima, ima i šaljivih, čija je komičnost u promeni uloga muža i žene u starom patrijarhalnom porodičnom životu ili u ismevanju starica i staraca koji se natežu s mladima („Starac devojke ne ostavlja“ i dr.). Ima ih i u obliku životinjskih priča, gde je alegorijom prikazan kakav istinit događaj („Ženidba vrapca Podunavca“).

7. Karakteristika epske narodne poezije[uredi]

Granica između lirsko-epskih i pravih epskih pesama vrlo je labava; Vuk je epske (muške ili junačke) narodne pesme karakterizirao uglavnom time, što ih kazuju (pevaju) muškarci uz gusle, a ženske (lirske) time, što ih pevaju obično žene ili devojke, najčešće bez pratnje instrumenta. Epska poezija polaže najveću važnost na događaj, na sadržinu pesme, a ne na osećajnu vrednost motiva. Guslar priča o događaju opširno i potanko, s čestim ponavljanjima. Događaj je obično kakav važan i sudbonosan politički sukob, junački podvig, koji ima za cilj da zadivi slušaoce, da probudi muški ponos, dok epsko-lirske pesme obrađuju motive ljubavne i porodične, sa željom da izazovu ganuće i saučešće, naročito kod žena i mladeži. U epsko-lirskoj poeziji vlada, osim toga, uglavnom etičko merilo, a u epskima više princip političke potrebe. — U pogledu oblika obe vrste nemaju bitnih razlika i služe se istim stihom (10-erac kod Srba i Hrvata, 8-erac u Slovenaca), istom frazeologijom i istim, pesničkim ukrasima.

8. Postanak i razvitak naše narodne epike[uredi]

Kako prvi zapisi naših narodnih epskih pesama datiraju tek iz 16 veka (Hektorović), ne može se opredeliti doba postanka naših epskih pesama. Nema sumnje da ih je nekada bilo mnogo više nego što je u 19 veku zapisano, i da se mnogo pesama tokom vremena izgubilo. Pretpostavlja se da je početak naše epske poezije vezan uz borbu protiv Turaka (porazi na Marici i Kosovu u 14 veku), kad su junačke borbe velikaša i vladara i njihova propast, a i pustoš koja je iza toga zavladala, morale pokrenuti narodnu stvaralačku maštu. Verovatno je pripovednih pesama bilo i ranije, možda već u 12 ili 13 veku, ali je naša narodna epika procvala, po svoj prilici, tek potkraj 14 i u početku 15 stoleća. Tako su se, verovatno, krajem 14 veka pojavile stare narodne pesme „bugarštice“, u mestu gde su se zbivali događaji (Južna Srbija). Pomicanjem Srba pred Turcima dospele su na sever i zapad, pa i u Dalmaciju, gde su neke od njih zapisane; većina tih narodnih epskih pesama je zatim izumrla. — Pesme kratkoga stiha (deseteračke) nastale su, verovatno, u isto doba kao i pesme dugoga stiha (bugarštice), ali su se one sačuvale do danas.

Postanak naše narodne epike stoji u vezi sa srednjovekovnim feudalnim uređenjem. Feudalna gospoda su oko sebe imala pisare-dijake (diaconus-đakon), koji su svoje gospodare i njihova junačka dela slavili pesmama. Prema njima su kasnije i daroviti ljudi iz naroda počeli opevati pojedina istaknuta lica, junake, hajduke, uskoke i sl., pa je tako junačka pesma postala opšte narodno blago, a njezini tvorci i nosioci postali su zastupnici čitavog naroda.

Po stihu, kao i po nekim drugim osobinama, naše epske pesme dele se u pesme dugog stiha (bugarštice) i guslarske ili pesme kratkog stiha.

9. Bugarštice[uredi]

(bugarkinje) zovu se u starim zapisima naše najstarije epske pesme dugog stiha koje su izumrle u Dalmaciji krajem 18 veka. Sačuvalo se od njih oko 100 pesama. Bugarštice pevaju uglavnom o istim junacima i događajima kao i pesme kratkog stiha. O pretkosovskim junacima ima malo traga; najviše pevaju o knezu Lazaru, M. Obiliću, Kraljeviću Marku, Jugovićima, Zmaj-despotu Vuku, Jakšićima i o nekim dalmatinskim junacima, zatim o Zrinskom, Matiji Korvinu, Janku Hunjadiju (Sibinjaninu Janku) i dr. — Prikazivanje je u njima zbijenije nego u deseteračkima; zato izgledaju hladnije, ali ima i vrlo lepih i nežnih (Kraljević Marko i brat mu Andrijaš, Ženidba Zmaj-despota Vuka i dr.). — Kako su zapisane u doba propadanja, one su po umetničkoj vrednosti većinom slabije od deseteračkih, ali su otmenije od njih zbog uticaja dalmatinske kulture i feudalne tradicije. Stih je u bugaršticama obično 15-erac ili 16-erac, s odmorom iza 7 odnosno 8 sloga; karakterističan je za njih refren, koji ima čisto muzičko značenje. — Poreklo reči „bugarštica“ (bukarkinja) nije jasno; misli se da reč dolazi od imena „Bugarin“, zbog porekla tih pesama s bugarske granice u Južnoj Srbiji, ili od glagola „bugariti“ (tužno pevati) ili od italijanskog naziva „poesia volgare“ (narodna pesma).

10. Pesme kratkoga stiha[uredi]

Junačke (guslarske) pesme kratkoga stiha spevane su gotovo isključivo u 10-ercu s odmorom iza 4-og sloga. To je silabički stih s određenim brojem slogova i odmorom. Te pesme imaju utvrđenu dikciju, pesničke ukrase i druga umetnička sredstva stečena dugom praksom; u sadržini pokazuju jedinstven pogled na svet i život. Zabeleženo je preko 10.000 deseteračkih pesama. Po motivima svrstavaju se u krugove (cikluse), tj. skupove pesama u kojima se opevaju pojedine ličnosti ili događaji. Osim istorijskih ima ih i sa legendarnom sadržinom (njih kod bugarštica nema).

a) Legendarni ciklus obuhvata pesme o vilama, zmajevima, kao i o licima iz hrišćanske religije (o Bogorodici u paklu, o Hristu i Todoru Primorcu, Sv. Đorđe i aždaja i dr.); ima legenda o istorijskim licima (Dioklecijan-Duklijan, Trojan i dr.) i o izmišljenima (Nahod Simeun, Luka Senković). Te legende došle su većinom iz srednjovekovnih apokrifa, hagiografija i drugih crkvenih dela. Iako su po sadržaju bliže romancama, ove pesme po opštem tonu i pesničkoj strukturi pripadaju junačkim pesmama.

b) Istorijski ciklusi. Pesme koje opevaju događaje iz naše istorije svrstavaju se po hronološkom redu događaja odnosno glavnih ličnosti; najstarija lica narodne epike živela su u 12 i 13 veku.

1. U pretkosovskom ciklusu opevaju se događaji u doba vladara Nemanjićeve loze; peva se o Nemanji i sv. Savi, ali više o njihovom svetačkom i kaluđerskom životu nego o istorijskim događajima, te se pretpostavlja da je građa uzeta iz starih biografija i druge pobožne crkvene književnosti. — Pesme o Milutinu, Stefanu Dečanskom i Dušanu imaju takođe legendaran sadržaj, samo prilagođen tim licima. Ponekad probija istorijska uspomena, na pr. buna velikaša protiv Uroša (Uroš i Mrnjavčevići), velbuška bitka (Ban Milutin i duka Hercegovac), Vukašin Mrnjavčević (Zidanje Skadra) i dr.

2. Kosovski ciklus. Kosovska tragedija dala je najveći i najlepši ciklus narodnih pesama. Iako je u njemu sačuvano dosta istorijskih činjenica, narodna mašta dopunila je i, što je glavno, po svom shvatanju moralno motivirala ovaj događaj, koji je postao borba „vjere i nevjere“, junačkog Obilića i izdajnika Vuka Brankovića. Tokom vremena legenda je uz istorijska lica dodala pesničke simbole (Majka Jugovića, Kosovka devojka), a pojedine momente bitke dovela u vremensku i uzročnu vezu. Pisana književnost je ovde uticala na narodnu pesmu, a ova na nju, ponekad i na istoriju (V. Branković). Ton toga ciklusa je uzvišen i tragičan; tipovi su uverljivi, pojedine slike dirljive, prožete nacionalnom i moralnom idejom (Kneževa večera, zakletva u „Musiću Stefanu“ itd.).

3. Ciklus Kraljevića Marka vrlo je velik i obuhvata sve pesme o tom junaku, različite po tonu i sadržaju. Kao istorijsko lice, Marko nije imao veliku ulogu u našem narodnom životu (kao turski vazal poginuo u bici u Vlaškoj 1395 g.), ali je narod u njemu oličio sve narodne osobine: on je hrabar, jak, neustrašiv, ponekad lukav, učen (čuva Dušanove knjige starostavne), pravedan, brani slabog i nevoljnog od Turaka; ali ima i mana: voli piti vino, u gnevu je nepravedan i okrutan (kovač Novak). Marko ima i natprirodne crte: on živi 300 god., ima čudesnog konja šarca i posestrimu vilu, on nije umro, nego će ustati i spasti svoj narod. Na njega su preneseni mnogi istorijski i opšte-legendarni motivi; misli se da su mnoge od tih pesama postale ili se prenele na Kraljevića Marka tek u 18 veku.

4. U ciklus despota Brankovića i braće Jakšića spadaju pesme o članovima Brankovića (od Kosovske bitke do 16 veka) i o Jakšićima. Glavna lica su Đurađ Branković i njegova žena „prokleta“ Jerina, njihovi sinovi Grgur i Stefan; Zmaj Ognjeni Vuk i poslednji Brankovići Jovan i Đorđe; pored njih opevaju se i drugi junaci toga doba (Todor od Stalaća, vojvoda Kajica Radonja, zatim Sibinjanin Janko i dr.). Od tih junaka najviše se uzdižu Jakšići, „kapetan“ Jakša i njegovi sinovi Dmitar i Stefan, tobože gospodari Beograda (Dioba Jakšića).

5. Ciklus Crnojevića peva o Ivanu Crnojeviću, gospodaru zetskom, i o njegova dva sina, Đurđu i Staniši. Ciklus sadrži nekoliko lepih pesama; najpoznatija je „Ženidba Maksima Crnojevića“. Ton ovih pesama većinom je tužan, jer opisuje najteža vremena naše istorije: propadanje narodne slobode; često izbija iz njih mržnja protiv dušmana (Rajko vojvoda i Margita devojka).

6. Ciklus hajdučki opisuje borbe, junačka dela i život hajduka, koji su se zbog turskih zuluma odmetnuli u šume te napadali Turke. Pesme ih prikazuju kao junake, sa svojim moralom i viteškom tradicijom (vernost, velikodušnost i sl.). Najviše se ističu pesme o Starini Novaku, Baji Pivljaninu (iz Boke Kotorske), Mihatu Tomiću (Bosna) i dr. Iako je hajdučki život prikazan sa simpatijom, on nije idealiziran; pesme su često surove i grube, te taj ciklus spada u najrealističnije u našoj narodnoj epici.

7. Uskočki ciklus obuhvata velik broj pesama o borbama senjskih i dalmatinskih uskoka (izbeglica iz Bosne i Hercegovine) protiv Turaka. Ove pesme su romantičnije od hajdučkih, ali umetnički su, prema starijim ciklusima, slabije. Najveći junak u njima je Senjanin Ivo, koji je živeo u drugoj polovici 16 veka te se odlikovao u bojevima s Turcima. U severnoj Dalmaciji (u Kotarima blizu Zadra) istakli su se mnogi junaci koji su se pod mletačkom vlašću borili protiv Turaka (Janko Mitrović, Stojan Janković i dr.).

8. Ciklus oslobođenja Crne Gore opeva događaje za vreme vladike Danila i istragu poturica (poč. 18 v.); prikazuje se crnogorska hrabrost, odanost vladici i plemenskim poglavarima. Glavni junaci su vladika Danilo, Vuk Mandušić, braća Martinovići, Janko Đurašković i mnogi drugi koji nastupaju i u Njegoševu „Gorskom vijencu“. Pesme su većinom suhoparne, više istorijske nego umetničke, ton im je mračan i težak kao što je teško bilo i doba koje opisuju.

9. Pesme iz ciklusa o oslobođenju Srbije najmlađe su od Vukovih pesama; spevane su odmah iza događaja koje opisuju, a nekima se zna i pesnik (Višnjić). Tu se prikazuju borbe vođene pod Karađorđem i Milošem u poč. 19. v. Glavni su junaci Karađorđe i Miloš i njihove vojvode Stojan Čupić, Miloš Stojčević i dr.; opisuju se bitke na Mišaru, Salašu, Deligradu, kod Loznice i dr. Pošto opisuju događaje iz bliske prošlosti, često su suhoparne, previše istorijski tačne na štetu umetničke vrednosti; ali ima ih (naročito Višnjićevih), gde je pesnik dodao legendarne, fantastičke i poetske crte te stvorio prava umetnička dela (Početak bune protiv dahija, Knez Ivo Knežević, Boj na Mišaru i dr.).

10. Generalno se kod pesama iz 19 v. opaža opadanje umetničke vrednosti; ostala je forma (deseterac), dikcija, frazeologija i sl., ali umetnički duh nestaje u golom nabrajanju događaja. Najjače se to opaža kod pesama muslimanskog ciklusa, skupljenih u drugoj pol. 19 v. Pesme su duge i razvučene, sa slabom pesničkom invencijom, nepovezanim događajima i sl.; stereotipni stihovi nižu se mehanički — pesništvo postaje zanat. Događaji tih pesama dešavaju se obično u Bosni, Lici, Slavoniji i Ugarskoj, a pričaju o ženidbama, otimanju devojaka i sl., dakle više o privatnim nego opštenarodnim junačkim podvizima; glavni junaci su: Mustaj-beg lički, Đerđelez Alija, Mujo Hrnica i dr.

11. Slovenačka narodna epika[uredi]

Proces umiranja epske poezije, koji se sad opaža kod Srba i Hrvata, počeo je još ranije kod Slovenaca: od nekada bogate epike ostale su još balada i romanca, a i one propadaju. Porastom civilizacije i razvitkom gradskog života, pod uticajem škola i knjigâ narodna poezija gubi svoje prvobitno značenje i nestaje. Slovenci su nekada imali bogatu narodnu epiku; o tome svedoče mnogi stari zapisi o pesmama i pojedinim junacima. Najstarije vesti o tome datiraju iz 16 i 17 v. Furlanski istoričar Nikoleti priča o Tolmincima (Gorička) da vole pevati o svecima i junacima, naročito o Matiji, kralju ugarskom. U 17 v. spominju se pesme o Pegamu i Lambergaru (Šenleben i Valvazor), a u 18 v. imamo još više podataka. Prvi zapis narodne pesme datira iz 1807 (Vodnikov tekst pesme „Pegam in Lambergar“). Prvi sakupljač narodnih pesama je Valentin Vodnik; posle njega su se pesme skupljale kroz sav 19 v. (Prešeren, Vraz, Poljak Emil Koritko i mnogi dr.). Gotovo sve dosad poznate narodne pesme s mnogim varijantama pokupljene su u velikoj zbirci Matice slovenske (od 1895 g. dalje).

Slovenačke epske pesme dobile su svoj sadržaj i oblik u toku 15—17 veka, u doba turskih najezda i borba za slobodu, u kojima nastupaju mnogi stari junaci, domaći i strani (kralj Matjaž, Pegam, Lambergar, Kraljević Marko i dr.), a i mnoge narodne balade dobile su u to doba kao pozadinu turske ratove. Glavno lice slovenačke epike je Kralj Matjaž (mađarski kralj Matija Korvin, † 1490), koji se zajedno sa slovenačkim četama borio protiv Turaka. Narodna mašta je od njega stvorila idealnog vladaoca i legendarnog zaštitnika naroda. Motivi o kralju Matjažu sasvim su legendarni (spasavanje žene Alenčice iz turskog ropstva itd.). Neki motivi iz toga ciklusa prodrli su i u srpskohrvatsku narodnu književnost. — Pegam i Lambergar su istorijska lica iz 15 veka: Gašpar Lamberg, junak u mnogim borbama i turnirima, i češki plemić Jan Vitovec, koji je u službi celjskih grofova pustošio slovenačke zemlje (u pesmi troglavi div koga ubija Lambergar). — Kraljević Marko pretstavljen je kao vitez koji putuje od zamka do zamka tražeći junačke doživljaje; motivi pesama su legendarni (spasavanje žene, oslobađanje iz turskog ropstva i sl.); s Markom su se Slovenci upoznali za vreme zajedničke borbe uz Srbe i Hrvate protiv Turaka.

U slovenačkoj epici ima mnogo balada, s fantastičnim ili romantično-ljubavnim sadržajem u vezi s turskim ratovima, nasiljima feudalne vlastele i sl. Medu najlepše idu „Mlada Breda“ (devojka se na silu udaje za Turčina, a kad je on vodi kući, probode je nož sakriven u sedlu, a on umire od bola) i „Lepa Vida“ (mlada žena napušta starog muža i dete te u tuđini umire od tuge). Mnogi baladni motivi uzeti su iz porodičnog i razbojničkog života. — Pored svetovnih ima u slovenačkoj epici i mnogo religioznih motiva o muci Hristovoj, Bogorodici, sv. Nikoli, sv. Stefanu i dr. — Stih slovenačke narodne epike pretežno je jampski osmerac; ima i drugih stihova (9-erac, 10-erac), ali su malobrojni. Dikcija je u pesmama slikovita i plastična, sa mnogim poetskim ukrasima, i obično vrlo jezgrovita; zato su slovenačke epske pesme, u poređenju sa srpskohrvatskima, većinom kraće i zbijenije.

12. Jezik i stil naše narodne poezije[uredi]

Narodne pesme spevane su uglavnom jezikom i dijalektom onoga kraja gde su postale, ali nigde u njegovoj potpunoj formi. U njima se opažaju izvesna mešanja govorâ raznih naših pokrajina (izuzev Sloveniju, koja ima svoj jezik u narodnoj poeziji), te je tako nastao neki „naddijalektični“ jezik narodne pesme. On je, naročito u epskoj poeziji, u osnovu štokavski, ali svuda gde živi narodna pesma on dobiva više ili manje osobina dotičnih krajeva. Razlog je u tome što je narodna epika postala najvećim delom među štokavcima, pa se posle, u vezi sa seobama našega naroda, prenosila u druge krajeve.

Stil narodne pesme takođe nije stil običnoga govora, već je uzvišeniji, biraniji i ukrašeniji. Tipični su za stil narodne pesme neki stalni izrazi (knjiga — pismo, bijeli dvor — kuća, besjediti — govoriti, i sl.), izvesne slikovite fraze (proliti suze — zaplakati, dopanuti rana — biti ranjen itd.), stalni ukrasni pridevi (gora zelena, bijele ruke, rujno vino, tanana robinja ili košulja, sivi soko i sl.), ustaljena poređenja (Kliče kao soko sivi i sl.), tipični počeci (na pr.: Bože mili, čuda velikoga) i završeci pesama (na pr.: Onda bilo, sad se spominjalo, To izusti i dušicu pusti i sl.). — Te i druge stilske osobine daju našoj narodnoj poeziji svojevrsno obeležje, a s druge strane čine nekakav tradicionalni kalup po kojemu se ponekad, naročito u novije vreme, i bez naročite invencije stvaraju nove pesme.

13. Pevači narodnih pesama[uredi]

Naša narodna epika stvarala se i prenosila s kolena na koleno vekovima anonimno: stvaraoci pojedinih pesama, guslari, ostali su nepoznati; podaci o njima nalaze se u nekim istorijskim zapisima: u Poljskoj se već u 15 v. na dvoru Vladislava Jagelovića spominju srpski guslari; bilo ih je tamo i kasnije (17 v.), ali se ne zna da li su oni bili i autori pesama koje su recitovali. Tek u 19 v., kad je počelo ozbiljno proučavanje i skupljanje narodnih pesama, zabeležena su imena guslara. Pevanje epskih pesama uz gusle bilo je kod nas nekada vrlo rašireno i nije pripadalo određenom staležu; čak i hajduci su zimi, sakriveni kod jataka, pevali junačke pesme. U drugoj polovini 18 v. je u Irigu (Srem) postojala čak i neka guslarska škola („slepačka akademija“). U Srbiji i Sremu ima još i danas prosjaka-guslara koji se zovu „slepci“, iako ponekad nisu slepi. U Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku ima i zdravih pevača koji imaju obično kakvo stalno zanimanje, a o izvesnim prilikama (na svadbama, vašarima i sl.) pevaju, obično uz nagradu, tuđe ili svoje pesme. Muslimanski pevači („pive“) pevaju uz tamburu sa dve žice; mnogi su na glasu zbog lepih pesama i velikog broja pesama što ih znaju pevati.

Među najbolje pevače idu Podrugović i Višnjić, od kojih je Vuk zapisao više pesama. Tešan Podrugović, poreklom Bosanac, živeo je posle prvog ustanka u Karlovcima, gde ga je sreo Vuk i od njega zapisao 22 pesme, među ostalima o ženidbi Dušanovoj, Marku Kraljeviću i Ljutici Bogdanu. Caru Lazaru i carici Milici, i dr. — Filip Višnjić (Vilić), r. 1767 u Bosni, kod Bijeljine, u. 1834 u Sremu; u osmoj godini je izgubio vid, a kad je odrastao, počeo je pevati pesme pune mržnje prema Turcima koji su mu uništili imanje i celu porodicu. Kad je buknuo ustanak, Višnjić pođe u Srbiju te celo vreme borbe prati ustaše bodreći ih. Posle sloma ustanka prebegao je u Srem, gde ga je našao Vuk te zapisao od njega 16 pesama, koje idu među naše najlepše (Početak bune na dahije, Smrt M. Kraljevića, Boj na Mišaru, Knez Ivo Knežević i dr.). Višnjićeve pesme većinom su iz doba prvog ustanka koji je opevao sa mnogo pesničkog talenta, širokim zamahom i bogatom maštom iskićujući događaje umetničkim elementima. Višnjić se može zbog toga ubrojiti među najbolje pesnike našega romantizma. — Pored ove dvojice Vuk spominje još više pevača (Starac Milija iz Kolašina, Starac Raško, Stojan Hajduk i dr.), ali su svi manje značajni.

14. Narodne pripovetke[uredi]

Teme naših narodnih pripovedaka vrlo su raznovrsne. Prema predmetu i načinu prikazivanja dele se u 2 grupe: ozbiljne i šaljive.

1. Ozbiljne pripovetke dele se na 4 vrste: a) gatke ili ženske pripovetke, b) prave ili muške pripovetke, v) kaže, skaske ili legende, g) basne.

a) Gatke (po Vuku „ženske pripovetke“) odlikuju se natprirodnim, fantastičnim elementom; njih ima najviše, i one su najlepše i najpoetičnije; u njima nastupaju čudesna bića (vile, divovi, čarobnjaci i dr.), a opisuju se bajanja, čaranja i drugi čudnovati, izmišljeni događaji. Po motivima se dele u cikluse, na pr.: Baš-čelik (braća udaju devojku za zmaja); Nemušti jezik (o čoveku koji razume životinjski govor); Zmija mladoženja, koja se pretvara u kraljevića; Usud (motiv iz stare književnosti); kod hrvatskih kajkavaca i Slovenaca ima više priča s tim motivom, a ljudsku sudbinu određuju natprirodna ženska bića, „rođenice“ i „suđenice“. Zatim dolaze priče o đavolu i njegovu šegrtu koji nadmudruje svoga majstora; o mrtvom vereniku koji odvodi devojku u grob (ciklus o Lenori); pripovetka o Pepeljuzi, o devojci bez ruku, kojoj maćeha seče ruke, a Bogorodica joj ih vraća itd. Osim spomenutih natprirodnih bića u gatkama ima i drugih čudesnih stvari: sto koji sam služi jelo, ćilim koji nosi čoveka po zraku, kesa uvek puna novaca i dr. — U gatkama se oseća jak moralni moment: pravedni i dobri stradaju, ali konačno pobeđuju zle i nepravedne. U gatkama je narod sebi stvorio fantastični i bolji svet, u kome je tražio utehu i zaborav od životne dosade, nepravde i nevolje.

b) Prave ili muške pripovetke obrađuju motive realne, koji se mogu dogoditi; ozbiljnih pripovedaka te vrste nema mnogo; šaljivih je nešto više; najpoznatije su: Opklada, Dram jezika, Vodeničar i njegov sin i dr. Ove pripovetke su malobrojne, jer narodna mašta traži da joj umetnost prikaže ne ono što vidi svaki dan, nego drugi, šareniji, fantastičniji i bolji svet.

v) Kaže, skaske ili legende su priče vezane uz izvesne ličnosti, istorijske ili biblijske, a pričaju o doživljajima starih junaka, vladalaca i znamenitih ljudi. Neke imaju motive iz stvarnog života te su bliske muškim pripovetkama, druge su pak sa fantastičnim motivima te su bliže gatkama. Razlika je samo u tome, što gatke nisu vezane za kakvo određeno doba ili zemlju, dok kaže pričaju o određenim, obično poznatim ličnostima koje žive u izvesnom mestu, iako ono stvarno i ne postoji. Često su kaže ili legende izričito vezane uz koje mesto i pričaju o postanku kakvog grada ili zgrade (o Carigradu, o postanku sarajevske crkve i dr.). Od biblijskih ličnosti najčešće nastupaju Adam, Eva, Noe, Kralj Salomon, Isus, Bogorodica, apostoli, zatim sveci sv. Nikola, sv. Đorđe i dr., od naših domaćih svetaca naročito sv. Sava; od istorijskih ličnosti car Trajan, Aleksandar Veliki, Kralj Matjaž, Sibinjanin Janko, Kraljević Marko, Miloš Obilić i dr. Mnoge kaže obrađene su u stihovima te idu među balade i romance (Sveci blago dijele i dr.). Kažâ vezanih uz pojedina mesta ima mnogo; čak i neki geografski nazivi vode poreklo od takvih legenda (Skočidevojka u Boci Kotorskoj). Ima i religioznih legenda (o rajskoj ptici i dr.).

g) Narodnih basana, tj. priča u kojima nastupaju životinje ili stvari kao nosioci radnje, nema mnogo. Poznate su basne o lisici i grožđu, o medvedu, svinji i lisici, o volu i mišu i još neke. One nisu originalne, već su došle iz stranih književnosti posredstvom naše crkvene literature.

2. Šaljivih pravih pripovedaka, u kojima je iznesen motiv koji se može desiti, nema mnogo, jer se duže takve priče teško pamte; u njima se priča o dosetljivoj devojci, o popu u trnju i sl. Mnogo ima anegdota, tj. kratkih zbijenih pričica s oštrom satiričnom poentom; ponekad su pikantne i prostačke. Najčešće se u njima priča o agama, kadijama, kaluđerima, fratrima itd. Poznate su anegdote o Nasredin-hodži, Vuku Dojčeviću i dr.; satirične su obično anegdote o popovima, zlim ženama, svekrvama, punicama i sl. Takve su i razne priče o ljudima izvesnog kraja („podrugalice“), na pr. o Hercegovcima (Erama), Šijacima, Židovima, Švabama, Ciganima, kod Slovenaca o Ribničanima i dr. Katkad su vrlo duhovite i ukazuju na zdrav humor našega naroda.

15. Postanak naših narodnih pripovedaka[uredi]

Kad su naučenjaci počeli u 19 v. izučavati narodne umotvorine, opazili su da gotovo kod svih naroda postoje slični, internacionalni motivi; za objašnjenje te pojave imamo 3 teorije: mitološka teorija (Grimova) smatra da takve priče potiču iz doba kad su sva indoevropska plemena živela u zajednici, te su one prema tome samo neki ostaci stare zajedničke arijske mitologije. — Druga teorija, od Teodora Benfeja, pretpostavlja da su ti motivi postali u Indiji, odakle su prešli (migrirali), preko Persije i Arabije, u Evropu, delomično usmenim putem, delomično putem književnosti; to je t. zv. migraciona ili istorijska teorija. — Antropološka ili etnološka teorija (Tajlor i Lang) polazi od uverenja da su najstarije pretstave o Bogu, duši, zagrobnom životu i sl. kod svih naroda jednake; pod uticajem tih pretstava pojedini narodi stvarali su svoje pripovetke slično jedan drugom, samostalno, bez međusobnog uticaja, zbog sličnih kulturnih, socijalnih, klimatskih i dr. prilika. Ova teorija ne isključuje migracionu, već je upotpunjuje, te obe zajedno objašnjavaju postanak narodnih pripovedaka kod svih naroda, pa i kod našega.

16. Manje narodne umotvorine[uredi]

dele se na poslovice, zagonetke i pitalice.

1. Poslovice su najkraće narodne umotvorine, jer se sastoje obično od jedne rečenice. U njima se jezgrovito iskazuje kakva opšta misao kao rezultat životnog iskustva o različitim pitanjima i prilikama svakodnevnog života. U umetničkoj književnosti poslovicama odgovaraju sentencije (aforizmi). Istinitost poslovica je obično evidentna, oblik im je lep i jasan, i zato se u njima često nalaze ritam, srok, asonanca i sl.; najčešći su ukrasi slike i poređenja. Kao i narodne pesme, poslovice su produkt jednog čoveka, koji je našao zgodnu i preciznu formu jednoj misli i iskustvu; lepo stilizovana misao se prihvatila, zapamtila i širila dalje dobivajući sve lepši oblik, kratkoću i oštrinu. Mnoge poslovice izražavaju opšte, svim narodima svojstvene misli; one su došle sa strane, nešto usmeno, nešto preko umetničke književnosti i škole. Najviše ih ima na našem Istoku iz grčkog, na Zapadu iz nemačkog, latinskog i italijanskog jezika, ali su kod nas primile narodni oblik i postale naša duhovna svojina. Originalne su one koje sadrže kakvu uspomenu iz naše istorije ili aluziju na koje lice. Poslovice se brzo pamte i šire i rado se upotrebljavaju kao opštepriznat argument, a često služe za kratko izražavanje misli ili situacije; zato su one lep ukras književne proze.

2. Zagonetke su izreke u kojima se predmet, radnja ili događaj namerno ne kaže jasno, nego uvijeno, često u obliku alegorije, da bi se okušala nečija oštroumnost i dosetljivost. Zagonetkama se narod služi za zabavu i vežbu u oštroumnosti.

3. Posebna vrsta zagonetaka su pitalice, kojima se narod zabavlja zimi na selima i prelima. One su duhovite i obično smešne te svedoče o humoru i moći opažanja našega naroda.

Poslovice i zagonetke su se skupljale istodobno s narodnim pesmama; najbolje su zbirke poslovicâ od Vuka Karadžića, Đ. Daničića i Vicka Skarpe, a zagonetaka od St. Novakovića i M. Vukovića.

JUGOSLOVENSKA UMETNIČKA KNjIŽEVNOST[uredi]

I ZAJEDNIČKA JUGOSLOVENSKA KNjIŽEVNOST[uredi]

1. Povod za stvaranje jugoslovenske književnosti[uredi]

Dok su Sloveni živeli u svojoj zakarpatskoj pradomovini, pa i u prvim vekovima posle dolaska u svoju današnju postojbinu, oni nisu imali ni pisma ni pisane književnosti. Došavši na Balkanu u dodir s evropskom obrazovanošću i uvidevši potrebu pisma, služili su se retki pojedinci grčkim i latinskim slovima (kako priča Crnorizac Hrabar); tek u IX veku oni dobivaju svoje pismo i prve knjige, i time zapravo stupaju u krug evropskih obrazovanih naroda. Povod za to dale su težnje moravskog kneza Rastislava da u svojoj državi uvede slovensku liturgiju. On se g. 863 obrati vizantijskom caru Mihailu III s molbom da mu pošalje učitelje koji će njegovu narodu propovedati veru na narodnom jeziku. Car se odazove molbi i pošalje (g. 864) u Moravsku braću Konstantina i Metodija sa nekoliko učenika.

2. Ćirilo i Metodije[uredi]

Konstantin (Ćirilo, r. 826 ili 827) i brat mu Metodije (r. oko 820) bejahu sinovi visokog vizantijskog činovnika u Solunu. Metodije se posle nekoliko godina provedenih u upravnoj službi povuče kao lajik u olimpijski manastir (Mala Azija), a Konstantin bi posle svršenih viših nauka rukopoložen za sveštenika i pozvan za profesora visoke škole u Carigrad, ali se uskoro i on povuče u isti manastir, gde mu je bio brat. Oko 860 odoše, po naredbi carigradske vlade, oba brata semitskom plemenu Kazarima (na severnoj obali Crnog Mora), gde nađu moći pape Klimenta. Po nalogu cara Mihaila upute se (leti 864) u Moravsku te tamo s velikim uspehom propovedaju hrišćansku veru na slovenskom jeziku. Pre polaska Konstantin sastavi, prema tadašnjem grčkom kurzivu, znakove za beleženje slovenskih slova i prevede na slovenski jezik neke najvažnije crkvene obredne knjige. To pismo je t. zv. glagoljica, a jezik njegovih knjiga jeste jezik njegove uže domovine (Soluna), te se danas zove starocrkvenoslovenski ili staroslovenski. Svoj plodni rad morali su prvi naši apostoli, zbog intriga nemačkih sveštenika (Vihinga i dr.), uskoro prekinuti i otići u Rim da se opravdaju (868). Usput se zaustave u Blatnom Gradu na Blatnom Jezeru kod slovenačkog kneza Kocelja, koji im postade pristaša. Papa Hadrijan II braću lepo primi i odobri njihove knjige i rad; uskoro se Konstantin razboli i, zakaluđerivši se pod imenom Ćirilo, umre u Rimu (14-II-869). Metodije se s učenicima vrati Kocelju i, postavši nadbiskup, nezavisan od salcburškog nadbiskupa, pođe u Moravsku. Kako je međutim bio umro njegov zaštitnik Rastislav, Metodije naiđe na otpor i neprijateljstvo nemačkih sveštenika. Bace ga u tamnicu i oklevetaju u Rimu, te se morao ponovno pravdati (879). Pred smrt ode u Carigrad (881—882) radi odobrenja slovenske liturgije, prevede, uz pomoć svojih učenika, još neke crkvene knjige i umre 6-IV-885, verovatno u Višegradu (Moravska).

3. Značenje rada sv. Braće[uredi]

za našu kulturu i književnost vrlo je veliko; oni su stvorili azbuku podesnu za beleženje glasova slovenskog jezika; svojim prevodima crkvenih knjiga (misala, evanđelja, psaltira, apostolara i trebnika) stvorili su slovenski književni jezik i udarili temelj našoj književnosti kao i književnosti velikog dela ostalih Slovena (Bugara, Rusa i dr.). Uvođenjem slovenskog jezika u liturgiju dali su mu značenje koje su dotle imali samo grčki, latinski i jevrejski, te su time mnogo doprineli ne samo jačanju hrišćanstva među Slovenima već i širenju slovenske prosvete.

4. Književni rad posle Ćirila i Metodija[uredi]

nastavlja se u njihovim tradicijama, uglavnom u našim i bugarskim krajevima. Kad je posle Metodijeve smrti papa Stefan V, pod uticajem Rastislavljeva naslednika Svatopluka i njegova savetnika biskupa Vihinga, zabranio upotrebu slovenskog jezika u crkvi, morali su se njegovi učenici iseliti iz Moravske, te su prebegli na jug (u Hrvatsku, Srbiju i Bugarsku) i onde nastavili svoj versko-prosvetni rad. Najživlji i najplodniji je on bio u Bugarskoj, koja se malo pre (za vlade kneza Borisa-Mihaila, 852—888) bila pokrstila te je rado primila učenike sv. Braće. Naročito za vlade Mihailova naslednika cara Simeona (893—927), kad je Bugarska postala najjača država na Balkanu, razvija se onde, pod uticajem rada Metodijevih učenika, vrlo živahna literarna radinost, koja traje sve do pada bugarskog carstva pod Vizantiju (971). Najvažniji od Metodijevih učenika koji su došli u Bugarsku jeste Kliment, vladika velički (Makedonija); njemu se sve više pripisuju obe Panonske legende (životopisi sv. Ćirila i Metodija), iako naučenjaci u pitanju autorstva Ćirilove biografije nisu složni. Posle Klimentove smrti (916) njegovi učenici nastaviše njegov rad, uglavnom na crkvenoj knjizi, te je u 10 veku Makedonija, s Ohridom na čelu, bila duhovno i prosvetno središte naših istočnih zemalja. — Još više se razvila književnost na stcsl. jeziku za cara Simeona u istočnoj Bugarskoj; vrlo obrazovan i prosvećen vladalac, Simeon je nastojao da kulturno podigne svoju zemlju; poslovenio je bugarsku Crkvu, osnovao samostalnu patrijaršiju i započeo bogat prevodilački i kompilatorski književni rad (izvod iz crkvenih beseda sv. Jovana Zlatousta i dr.). Najvažniji književni radnici tog „zlatnog doba stare književnosti“ jesu Jovan, egzarh bugarski („Šestodnev“ — teološko-filozofsko tumačenje stvorenja sveta), prezviter Grigorij, Ćirilo Filozof („Šestodnev“ — besede za 6 dana sedmice), prezviter Konstantin, autor pesme „Proglas sv. evanđelja“, i dr.

U to doba (10 vek) dešava se u Bugarskoj značajna promena u pismu: nespretnu Ćirilovu glagoljicu zamenjuje praktičnija ćirilica, koju je za potrebe slovenskog jezika prema grčkom majuskulnom (svečanom) pismu udesio verovatno spomenuti Kliment. Ona se u istočnim našim krajevima brzo proširila i zamenila glagoljicu; najstariji ćirilski spomenik je natpis cara Samuila iz g. 993, nađen na istočnoj obali Prespanskog Jezera. — Ta književnost na stcsl. jeziku nije trajala dugo; opadala je već za Simeonova slaboga naslednika Petra, a prestala je skoro sasvim propašću samostalne bugarske države (971), kad je vizantijski car Vasilije II uveo grčku liturgiju. Time je stcsl. jezik počeo gubiti svoju važnost i čistoću: u stcsl. tekstove počinju se unositi elementi narodnoga govora pojedinih pokrajina, te se tako stvaraju recenzije ili redakcije stcsl. jezika. Tako s propašću bugarskog carstva prestaje uglavnom i doba jedinstvene jugoslovenske književnosti na starocrkvenoslov. jeziku. Pored spomenutih dela sačuvalo se iz doba zajedničke jugoslovenske književnosti iz makedonsko-bugarskih krajeva još nekoliko spomenika, crkvenih knjiga, pisanih glagoljicom i ćirilicom; glagoljski jesu: Zografsko evanđelje (10 vek), Asemanovo (vatikansko) evanđelje, Sinajski psaltir i euhologij, rasprava crnorisca Hrabra o slovenskim pismenima (10 vek), a ćirilski: Savina knjiga (izborno evanđelje, 11 vek) i Suprasaljski zbornik (žitija svetaca i duhovne besede, 11 vek).

5. Srbija u srednjem veku[uredi]

U Srbiji u doba zajedničke jugoslovenske književnosti nema književnog rada; Srbi su onda već imali više manjih samostalnih državica, od kojih je najjača bila Raška, gde je u drugoj polovini 9 v. vladao knez Mutimir. Za njegove vlade širilo se među Srbima hrišćanstvo iz Grčke; a kako su posle Mutimirove smrti nastale dinastičke borbe, zauzeo je Rašku bugarski car Simeon. Ona se posle njegove smrti, doduše, pod Časlavom opet oslobodila, ali za kratko vreme, jer su Vizantijci zajedno s Bugarskom uništili i samostalnu srpsku državicu (kraj 10 veka). Tek u 12 veku, za vlade Stevana Nemanje, Srbija se diže, oslobađa vizantijske prevlasti (1180) i počinje stvarati uslove za velik i uspešan kulturni i književni napredak, koji traje sve do propasti srpske državne samostalnosti u 15 veku. Srbija je tada konačno pristala uz istočnu Crkvu, stvorila svoju narodnu versku organizaciju sa svojim narodnim liturgijskim jezikom (1219). Crkva je postala narodna ustanova koja je potpomagala sav dalji politički i narodno-prosvetni razvitak i postala kasnije, u doba turske vlade, gotovo jedini oslonac za narodni opstanak.

6. Borbe Hrvata za slovensku liturgiju[uredi]

Jedan deo Metodijevih učenika prebegao je odmah posle njegove smrti iz Moravske u Hrvatsku, najpre u Panonsku, a malo zatim u Primorsku Hrvatsku, koja se bila upravo tada, za kneza Branimira, oslobodila franačke vlasti te se konačno priključila zapadnoj Crkvi. Dolaskom Metodijevih učenika počela se u samostalnoj Hrvatskoj brzo širiti slovenska liturgija, koja je verovatno i pre toga bila tamo donekle poznata; već u 10 veku ninska biskupija (osnovana u 9 veku) postaje slovenska i nezavisna od nadbiskupa splitskog. Čim su dalmatinski gradovi 923 g. prešli iz vizantijske vlasti pod vlast rimskog pape, te je splitski nadbiskup tražio da mu se podredi ninski biskup, nastao je spor ne samo oko crkvene jurisdikcije već i oko liturgijskog jezika, jer je on slovensku liturgiju pretstavljao kao krivu nauku „koje nema u svetim knjigama“. Na molbu kralja Tomislava papa Jovan X sazove 925 sabor u Splitu koji, uprkos snažnoj odbrani ninskog biskupa Grgura, zaključi da se ukine ninska biskupija i zabrani slovenska liturgija i rukopolaganje slovenskih sveštenika. Papa nije odmah potvrdio te zaključke, već tek posle drugog sabora splitskog, koji ih je ponovio (927). Ali kako se narodna liturgija bila već učvrstila, nisu je ni ti zaključci iskorenili, već se ona, naprotiv, još više proširila, naročito na neka ostrva (Krk i dr.). Za Petra Krešimira IV papa Nikola II, koji je u svojim unionističkim težnjama hteo da iskoreni slovensku liturgiju, sazove u Splitu i treći sabor (1060), koji zabrani slovensku liturgiju kao jeretičnu. Slovenska Crkva je ipak i dalje životarila, naročito u nekim benediktinskim samostanima. Tek g. 1248 papa Inoćentije IV, na molbu senjskog biskupa Filipa, a zbog sve većega širenja bogomilstva, dopusti upotrebu slovenske liturgije, a to je učinilo da se i književnost, naročito crkvena, mogla otada nesmetano razvijati.

Crkvena dela hrvatskih narodnih sveštenika pisana su glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Najviše ima glagoljskih, jer su Metodijevi učenici doneli iz Moravske onamo prvobitno Ćirilovo pismo. Od prvih hrvatskih glagoljskih knjiga sačuvalo se nešto ostataka: Marijinsko četvoroevanđelje (11 vek), Klocov glagoljaš (11 vek) s odlomcima crkvenih beseda, Mihanovićev apostolar, Grškovićev apostol, Bečki listići iz 12 v. (ostatak misala po rimskom obredu), i dr. Glagoljica, nešto promenjena (uglasta), počela se uskoro upotrebljavati i u javnom i privatnom životu te je postala hrvatsko narodno pismo, naročito u severozapadnim hrvatskim krajevima. Među najstarije takve glagoljske spomenike ide Baščanska ploča (1120). — To je uglavnom sve što se sačuvalo od književnog rada u Hrvatskoj za vreme borbe za slovensku liturgiju. Posle dopuštenja slovenske službe Božje (1248 g.) glagoljska književnost razvija se mirnije. Iako ona nije nalazila zaštite u latinskim crkvenim vlastima, naročito otkad je Dalmacija došla pod mletačku vlast (1409), ona se ipak razvija snažno i proizvodi veliko mnoštvo crkvenih knjiga (misala, brevijara i dr.). Gajili su je uglavnom niži sveštenici i monasi benediktinci (glagoljaši), koji su nailazili na potporu i kod nekih hrvatskih velikaša, naročito Frankopana, Zrinskih i dr. Iz toga doba sačuvalo se mnogo spomenika crkvenog i javno-pravnog sadržaja, na pr. Zakon vinodolski iz g. 1288, statuti krčki, poljički i dr., zatim razni misali, brevijari ili časlovci i druge crkvene knjige. Pronalaskom štampe počele su se štampati i glagoljske crkvene knjige (misali — prvi 1483 u Mlecima, zatim u Senju 1494, i dr., brevijari i druge knjige). Ali kako mnogi popovi glagoljaši nisu mogli nabavljati skupe štampane knjige, to su se najpotrebnije crkvene knjige prepisivale i dalje.

Na osnovu književnog rada hrvatskih glagoljaša počela se već od 12—13 veka stvarati i književnost pisana ćirilicom, koja se gajila naročito u Bosni i u zagorskim krajevima srednje i južne Dalmacije (prvi trag nalazi joj se na Braču g. 1184), i latinicom (u dalmatinskim gradovima, kao Zadar, Šibenik, Dubrovnik i dr., i u Posavskoj Hrvatskoj). U zapadnim hrvatskim stranama počinje latinica sve više preotimati maha, te se crkvene knjige počinju prepisivati tim uobičajenim pismom, a pri tom se crkvenoslovenski jezik stao sve više zamenjivati živim narodnim govorom. Glagoljica je polako gubila svoje značenje te je sve više izlazila iz upotrebe. Slovenska liturgija, naprotiv, zadržala se u Hrv. Primorju, na Krku i nekim drugim mestima sve do danas.

Značenje hrvatskih glagoljaša za našu kulturu vrlo je veliko; oni su položili temelj čitavom hrvatskom književnom radu u srednjem veku i u početku novoga veka, sprečili svojim radom latinizaciju te sačuvali našem narodu u Primorju i severnoj Dalmaciji nacionalnu svest.

7. Književni rad kod Slovenaca[uredi]

nailazio je na još veće teškoće nego u ostalim našim krajevima. Otišavši daleko na zapad, Slovenci su pali pod vlast bavarsku odnosno franačku (Karlo Vel.) i time došli u germansku kulturnu sferu. Oni su rano primili hrišćanstvo, uglavnom od Nemaca, koji su počeli sprovoditi jaku germanizaciju. Uvođenjem feudalnog sistema Slovenci postaju većinom kmetovi i ostaju zapušteni i neprosvećeni; zato se kulturni ili književni rad nije mogao razviti, pa ni uticaj rada sv. Braće nije dopro do njih, ako izuzmemo kratak dodir njihov s perifernim slovenačkim knezom Koceljem († 874). Jedini spomenik slovenačke pismenosti iz toga doba pretstavljaju t. zv. Brižinski spomenici (dva obrasca generalne ispovesti i jedna beseda o grehu i pokajanju), pisani od nemačke ruke pri kraju 10 ili u poč. 11 veka. To su uopšte najstariji slovenski spomenici sačuvani u originalu te su važni za istoriju našeg jezika. Posle brižinskih spomenika nekoliko vekova nemamo kod Slovenaca nikakva traga književne delatnosti; tek iz 15 veka datiraju neki manji spomenici (Stiški rukopis, s nekim molitvama, Celovački rukopis, koji takođe sadrži neke molitve, zatim Kranjski i Čedadski rukopis itd.). Počeci pravog književnog rada javljaju se tek u vezi s pojavom reformacije u sredini 16 veka.

II JUGOSLOVENSKA SREDNjOVEKOVNA KNjIŽEVNOST[uredi]

1. Uloga manastira u našem kulturnom i književnom životu[uredi]

Potkraj 10 odnosno u početku 11 veka svršava se doba naše zajedničke književnosti na stcsl. jeziku: pojedina slovenska plemena počinju se, pod uticajem političkih prilika, sve više udaljivati jedno od drugog, jaz između Istoka i Zapada sve više raste, kulturne veze postaju sve slabije. To je uticalo i na književnost i književni jezik: u prvobitni zajednički književni jezik stcslovenski unose se elementi pojedinih narodnih govora, te se on sve više diferencira. I književnost se razvija pod različitim uticajima, a zadovoljavajući uglavnom pojedine lokalne potrebe, ne ide svuda istim pravcem. Ma kako književni rad u svim našim pokrajinama bio različit, on ipak ima značajnu zajedničku crtu: on se svuda i kroz ceo srednji vek razvija pod uticajem Crkve i crkvenih ljudi te ima stoga izrazito crkveno obeležje.

Glavni faktor u razvitku naše srednjovekovne književnosti jesu manastiri, jedina kulturna središta u srednjem veku ne samo kod nas već i u čitavoj Evropi. U njima su škole, arhivi i biblioteke, u njima se čuva stara klasična tradicija prepisivanjem i proučavanjem antičkih pisaca koji u mnogome utiču na srednjovekovnu nauku i obrazovanost. Monasi postaju gotovo jedini prosvetni i književni radnici dajući svom radu, pa prema tome čitavoj kulturi i književnosti manastirsko, kaluđersko obeležje. Takvih manastira bilo je mnogo u svim našim krajevima. U Srbiji i drugim našim istočnim zemljama osnivali su ih vladaoci i bogata vlastela kao zadužbine i bogato ih darivali, te su monasi mogli nesmetano da se bave književnim radom. U zapadnim našim krajevima to su uglavnom manastiri benediktinski, kasnije franjevački, pavlinski i dr., koji gaje prosvetu i našu knjigu, naročito u Primorju i Dalmaciji, gde su manastiri bili glavni zaštitnici glagoljice i slovenske liturgije. Najvažniji manastiri u istočnim našim zemljama bili su na Sv. Gori (Atos), u monaškoj „republici“, gdje su naši kaluđeri dolazili u dodir s grčkim, jermenskim, ruskim i drugim obrazovanim monasima te mogli lako prenositi njihove kulturne i književne tekovine. Tako se tumači s jedne strane veliki uticaj grčke (vizantijske) književnosti na srpsku srednjovekovnu literaturu, a s druge strane uticaj Crkve i monaštva na čitavu našu staru kulturu i umetnost.

2. Rad na crkvenoj književnosti[uredi]

Uzimajući u obzir prilike u kojima se razvijala naša srednjovekovna književnost, jasno je da najveći deo sačuvanih književnih spomenika te naše književnosti sačinjavaju crkvene knjige, obredne, pobožne, naučne i dr. One su se prepisivale skoro isključivo u manastirima, gde su bile pisarske škole i gde se taj rad smatrao bogougodnim delom. Najznatniji ćirilski spomenici liturgijske književnosti jesu: Miroslavljevo evanđelje (12 v.), prvi veliki spomenik naše redakcije stcsl. jezika i jedno od najlepših dela naše stare književnosti; Vukanovo evanđelje (poč. 13 v.); Apostol šišatovački (14 v.), Nikoljsko evanđelje (kraj 14 v.), Hvalov rukopis, sa različitim verskim čitanjima. U hrvatskoj književnosti najvažniji su: Misal kneza Novaka, pisan njegovom rukom g. 1368, misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pisan u splitskoj sredini u poč. 15 v., „Zlatni kodeks“, koji se čuvao u remskoj katedrali te su francuski kraljevi. polagali na nj zakletvu, itd. Značajni su još mnogobrojni časlovci, od kojih su se sačuvala 22 potpuna, a najstariji od njih (vrbnički) ide možda već u 13 vek; važni su zato, što imaju često vrlo star tekst. — Slovenci nisu imali narodne Crkve, pa stoga kod njih nema slovenskih crkvenih knjiga; nema sumnje da su se i kod njih prepisivale liturgijske knjige za latinsku službu Božju, a sveštenici su potrebne tekstove (odlomke evanđelja i dr.) prevodili narodu za vreme same službe Božje. Možda je bilo i pisanih prevoda, ali nam se nisu sačuvali; sigurno je samo to da se iz celog doba do protestantizma nije dosada našao nijedan slovenački prevod kakvog većeg crkvenog dela.

3. Pesništvo[uredi]

Prave profane, svetovne umetničke poezije, koja ne bi bila u vezi s Crkvom i verskim životom, u našoj staroj književnosti nema gotovo nikako; sva je poezija više ili manje crkvena, i to ili liturgijska, koja čini deo službe Božje, ili crkveno-pobožna. Liturgijske poezije ima dosta, no ona većim delom nije originalna; kod Srba je prevedena skoro sva grčka liturgijska poezija (tropari, himne, kondaci i sl.); najvažnije su: Justinijanova himna „Jedinorodni sine“, božićna himna „Deva dnes“, „Vazbranoj vojvode“ i dr. Ima i nešto originalne liturgijske poezije, u počast domaćim svecima; pisana je ritmičkom prozom i svečanim stilom. — Prema latinskoj crkvenoj poeziji katoličke Crkve ima i kod Hrvata crkvenih pesama, prevedenih ili slobodno sastavljenih, a potvrđene su nam još iz srednjega veka (U se vrime godišća, Bog se rodi u Vitleomi, O Marija, Božja mati i dr.). — Neliturgijskog pesništva nema mnogo, naročito u našim istočnim krajevima; onde imamo moralno-poučne sentencije grčkog komediografa Menandra, bogoslovsko-poučnu pesmu o stvorenju sveta „Šestodnev“, „Dioptru“, pesmu o borbi duše i tela, i sl. Sve su to prevodi sa grčkoga jezika, u prozi. Originalni su sastavi „Slovo sv. Savi“ od monaha Siluana, „Slovo ljubve“ od despota Stefana Lazarevića, „Pesma smrti“ i još neke. — Kod Hrvata ima takvih pesama više, i to ne samo u krajevima gde se gajila slovenska liturgija nego i u drugima, na pr. u Bosni, Slavoniji i u Posavskoj Hrvatskoj, samo ih je teško deliti od prave liturgijske poezije. Većinom su to lirske pobožne pesme, uzdasi Bogorodici i svecima, pogrebne pesme i sl. Osim toga ima iz kasnijega srednjega veka, tj. iz 14 i 15 stoleća, sačuvano nekoliko biblijskih i svetačkih legendi u stihovima (o sv. Katarini, sv. Jeronimu, sv. Aleksiju, Cvit kriposti, i dr.), koje su nepoznati pesnici („začinjavci“) sastavljali odn. prerađivali prema italijanskim i latinskim uzorima. Dok su kod Srba sve pesme pisane crkvenim jezikom (kao uopšte sva književnost) i u prozi, hrvatske su ispevane narodnim jezikom, a pevale su ih većinom bratovštine (pobožna laička udruženja) prilikom procesija i sl. Osim toga su te pesme sastavljene u stihovima, najčešće u osmercima, s rimovanim parovima. — Kod Slovenaca nemamo vesti o kakvoj profanoj poeziji, ali je crkvenog pesništva svakako bilo i kod njih, kao kod Hrvata i uopšte svih katoličkih naroda; iz sačuvanih odlomaka vidi se da je ta poezija i tamo bila uglavnom prigodna, udešena za pevanje povodom različitih verskih svetkovina. Prema njoj su kasnije protestantski pisci sastavljali svoje pobožne pesme.

4. Crkvena drama[uredi]

javlja se u našim primorskim i dalmatinskim krajevima u toku 15 i 16 veka. To se desilo pod uticajem zapadnoevropskih književnosti, gde su se iz božićnih, a naročito uskršnjih obreda razvila crkvena prikazanja, na osnovu liturgijskog teksta ili svetačke legende („misterije“ — iz života Hristova, i „mirakule“ — iz života svetaca). Ta crkvena prikazanja bila su vrlo omiljena, a davali su ih obično članovi pojedinih bratovština. Kod nas su se razvila pod uticajem italijanske crkvene drame, najpre verovatno oko Zadra, negde u poč. 15 veka, i u Primorju; u srednjoj Dalmaciji, oko Splita, javljaju se već na kraju 15 v., nešto kasnije i na Braču i Hvaru. Najpoznatija crkvena prikazanja jesu: Od rojenja Gospodinova, Uskrsnuće Isukrstovo, Muka Isukrstova, Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet, zatim v grob postavljen (1556), zatim o suđenju duši i telu posle smrti, Plač Marijin i dr. Sva prikazanja pisana su čistim narodnim jezikom, u osmeračkim distisima; događaji se prikazuju onim redom kao u bibliji ili svetačkoj legendi, bez velike veštine, bez dramske radnje, običnim epskim pripovedanjem; anonimna su, jer su nastala većinom u samostanima ili bratovštinama saradnjom više lica. Prikazivala su se izvan crkve, na primitivnim pozornicama, gde su mesto radnje (raj, zemlju, pakao i sl.) i pojedina lica označavali opštepoznati simboli. Iako te crkvene drame nemaju velike književne vrednosti, one su značajan dokument naše kulture i važan stupanj u razvitku naše svetovne drame.

5. Romani i pripovetke[uredi]

U našoj staroj književnosti ima nekoliko priča koje su u srednjem veku bile poznate u svim tadašnjim književnostima; ni one nisu originalne, već prevedene ili prerađene, većinom prema grčkim originalima; njih ima i u ćirilskoj i u glagoljskoj književnosti, a razlike među njima vrlo su male; samo je jezik u glagoljskim verzijama narodni, dok je u ćirilskima crkveni. Po poreklu sadržaja dele se pripovetke na 4 grupe: 1. Iz stare grčke književnosti su: Priča o trojanskom ratu; ćirilska verzija, kratka, nema ništa zajedničko s Homerovom epopejom, dok joj je glagoljska verzija, opširnija, nešto bliža; roman o Aleksandru Velikom, gde se na fantastičan način iskićuje život Aleksandrov, sa svakojakim čudnovatim epizodama. 2. Iz vizantijske književnosti potiču neke priče, koje imamo samo u ćirilskoj verziji: Fiziolog (fantastične priče o stvarima i izmišljenim životinjama i biljkama), Muka blaženog Grozdija (parodija života svetaca), Ezopov život, s mnogo legendarnih priča i epizoda; Teofana krčmarica o krčmarevoj kćeri, koja je mogla obuti malu cipelicu, te se zato car s njom oženio, ali ga je ona varala i dala ubiti, pa je na kraju svoj zločin platila životom. I kod Srba i kod Hrvata ima dosta pričâ o čudesima presvete Bogorodice s vrlo dirljivim motivima o pomoći Bogorodičinoj ljudima u nevolji. — 3. S Istoka su došli motivi za priče Varlaam i Joasaf (u hrišćanskom duhu prikazan život Budin), Stefanit i Ihnilat (basne što ih pričaju 2 životinje Stefanit i Ihnilat s tendencijom da se pouče vladaoci kako treba upravljati narodima), Premudri Akir, carev savetnik, koga je car, oklevetana, dao pogubiti, ali se onaj spasao, Solomun, s motivom o nevernoj ženi i kazni za njezin greh, Car Šakiš, Car Asa, Vrač itd. — 4. Iz zapadnih književnosti došlo je k nama nekoliko viteških romana, ali su oni kod nas, preudešeni prema umetničkim idejama naših redovnika, izgubili mnoge svoje karakterističke osobine; ističe se priča o Tristanu, koji se zaljubi u verenicu svoga strica te zajedno s njom umire.

6. Apokrifi[uredi]

su dela (priče iz Sv. pisma staroga i novoga zaveta i dr.) koja hrišćanska Crkva nije priznala kao kanon, već ih proglasila lažnima (u 2 odnosno 4 veku); mnogi apokrifi nastali su u prvim vekovima hrišćanstva, a mnogi i kasnije, naročito na Istoku, odakle su se proširili i kod nas. Oni dopunjuju praznine u biblijskom pričanju, govore o kaznama i nagradama na onom svetu, o ulozi Bogorodice kod spasavanja grešnika iz pakla itd. U njima ima dosta elemenata neznabožačkih vera, narodnih tradicija i mašte. Pisani su lepim, obično narodnim jezikom, pa su stoga bili pristupačniji narodu nego crkvene knjige, većinom nepoetične i pisane nerazumljivim stcsl. jezikom; mnogo su se prepisivali, pa su i mnogi motivi iz njih prešli u narodne priče. Najvažniji starozavetni apokrifi jesu: o starcu Enohu, kome Bog priča o stvaranju nebesa, o životu Avramovu, o Adamu i njegovu životu posle izgona iz raja i dr., a novozavetni: evanđelje mladenstva Hristova, s mnogo čudnovatih priča iz Isusove mladosti, evanđelje Nikodimovo o životu Hristovu i njegovu silasku pred pakao, dela apostolska, apokalipse itd. Jedno od najpoznatijih apokrifnih dela je Hoždenije Bogorodice po mukah, gde se na jeziv način opisuju muke grešnika u paklu, kojima Bogorodica izradi odmor od Vel. četvrtka do Svih svetih. Većina apokrifa potiče iz vizantijske i bugarske književnosti, ali ih ima i iz latinske (Nikodimovo evanđelje) i italijanske literature (Viđenje sv. Pavla i dr.).

7. Hagiografije (životi svetaca)[uredi]

čine jednu od najraširenijih vrsta naše srednjovekovne književnosti. Srednjovekovni čovek je voleo fantastična i čudnovata dela, pisana živo i dramatično, u kojima se prikazivao život svetaca i mučenika, sa svim njihovim stradanjima i mukama za Hristovu veru. Takvih „žitija“ ima i u srpskoj i u hrvatskoj književnosti; naročito ih ima mnogo na Istoku, gde je svet više sklon askezi i fantastičnosti. U ćirilsku književnost dolazila su iz vizantijske književnosti, a u glagoljsku iz latinske i italijanske. One su većinom prevedene, ali ima i originalnih, naročito o domaćim svecima pravoslavne crkve. Životopisi tuđih svetaca vrlo su mnogobrojni; među najpoznatije idu: život sv. Đorđa, sv. Pavla Kesarijskog, gde se priča u hrišćansko ruho preodeven motiv kralja Edipa, život Alekseja Božjega čoveka i dr. — O domaćim svecima postoje priče samo na Istoku, jer katolička Crkva nema naših svetaca. Među najpoznatije idu: Panonske legende (žitija sv. Ćirila i Metodija), žitije Jovana Rilskog, sveca iz 10 veka, čiji je život opisao u 14 veku znameniti pisac Jeftimije, i dr. Kod mnogih od njih teško je odrediti da li idu u čisto hagiografske spise ili u prave biografije.

8. Biografije i pohvale[uredi]

srpskih svetaca, vladalaca i crkvenih ljudi idu među najznamenitija dela naše srednjovekovne književnosti; one su gotovo sasvim originalne te uprkos čestim čudesima i drugim hagiografskim crtama imaju znatno značenje za našu istoriografiju. Mnoge od njih pisane su književno, zanimljivo, katkada upravo dramatično i s lepim opisima. Rad na biografijama počinje u 13, a svršava se u 17 veku.

U 13 veku imamo 4 biografa. Prvi i najvažniji je slavni prosvetitelj srpski sv. Sava (1169—1236). Kao organizator samostalne srpske narodne crkve i prosvetitelj napisao je nekoliko tipika (pravila) za neke manastire (tipik karejski, hilandarski i studenički); najvažniji je poslednji, jer se u njemu nalazi na početku Život sv. Simeuna, Savina oca Nemanje. U njemu se opisuju poslednje godine Nemanjina života, njegov silazak s prestolja, povlačenje u manastir, smrt i prenos njegovih moći u Studenicu. U toj maloj biografiji nema biblijskih citata ni retorike, već je ona pisana toplo, dirljivo i slikovito. — Drugi biograf 13 v. je Savin brat Stevan Prvovenčani († 1223), koji je takođe opisao život svoga oca. I on gleda u ocu više sveca nego čoveka i vladaoca, premda opisuje sav njegov život, te mu pripisuje razna čudesa; ova biografija je veća, pisana je lepo i jasno, ali ipak kitnjastije nego Savina. — Treći biograf je kaluđer Domentijan; o njegovu životu ne zna se gotovo ništa; napisao je dve biografije: Savinu (1253) i Nemanjinu (1264); ova druga ne donosi novih podataka, jer se pisac drži uglavnom Stevanova životopisa, dok je Život sv. Save najveća srpska biografija koja obuhvata sve važnije momente Savina života od rođenja do smrti, opisuje čudesa na njegovu grobu i prenos moći u Mileševo. Domentijanov stil je težak, zamršen, pričanje isprepleteno mnogim biblijskim citatima i različitim religiozno-moralnim razmatranjima. — Njegov savremenik bejaše kaluđer Teodosije, o čijem životu takođe ne znamo gotovo ništa. Njegov Život sv. Save nije originalan, već pretstavlja temeljitu preradu Domentijanova dela; izostavljen je sav balast i retorika, a pričanje je živo, umetničko, slikovito; njegov prikaz sv. Save nije shematičan, konvencionalno bezličan, već živ, sa mnogim životnim crtama i nekim pokusima psihološke analize; njegova biografija je i po stilu jasna i slikovita, pa se smatra najboljom starom srpskom biografijom te je u kasnija stoleća mnogo čitana i prepisivana.

U 14 veku ima samo jedan biograf, arhiepiskop Danilo II (1323—1337); napisao je opširan zbornik Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih, koji je kasnije dopunjavan; u njemu ima opis života kraljeva Uroša, Dragutina, Milutina, Stefana Dečanskog, prve godine Dušana Silnog i Uroševe žene Jelene; najbolje su biografije Milutinova i Stefana Dečanskog; lepa je i biografija Danila samoga, koju je napisao neki od njegovih učenika; ostale su više hagiografske, legendarne i s malo ličnih crta.

U 15 veku imamo tri biografa. Iz poč. 15 veka (oko 1403-4 g.) datira Slovo knezu Lazaru što ga je napisao monah Danilo Mlađi, o čijem životu ne znamo gotovo ništa. U delu ima prilično istorijskih podataka o slavnom kosovskom junaku, a pisana je toplo i književno. — Drugi biograf toga veka je Gligorije Camblak (oko 1364—1419 ili 1420), neko vreme iguman manastira Dečana; napisao je Život Stefana Dečanskog; drži se uglavnom Danilove biografije, ima i lepih opisa, ali se mnogo ističe panegirički karakter; Stefan se prikazuje s pravom vizantijskom retorikom kao svetac i mučenik. — Konstantin Filozof, treći biograf 15 veka, sastavio je Život Stefana Lazarevića, svoga zaštitnika i dobrotvora, na čijem je dvoru neko vreme živeo. To je gotovo jedino pravo istorijsko delo u staroj srpskoj književnosti u kome nema hagiografskih crta; uz život Stefanov Konstantin prikazuje i prilike u Srbiji i okolnim zemljama, daje mnogo tačnih hronoloških podataka, ali mu je stil težak i zamršen. Konstantin je pored te biografije napisao i veliku raspravu o pravopisu, kojom je osuđivao unošenje elemenata narodnog jezika u prepise crkvenih knjiga i tražio da se oni vrate na čisti staroslovenski tekst.

Poslednji značajniji srpski biograf je iz 17 veka; to je pećski patrijarh Pajsije († 1647), koji je napisao Život cara Uroša, poslednjega Nemanjića, i njegovu „Službu“; u njemu ima malo stvarnih podataka, a Uroš se prikazuje više kao svetac; delo je pisano živo i zanimljivo, i pisac se mnogo ugledao na narodnu tradiciju (o Vukašinu i borbi oko prestola posle Dušanove smrti i dr.).

Pored pravih biografija ima u ćirilskoj književnosti i manjih retoričkih pohvala o delima pojedinih srpskih vladalaca i arhiepiskopa, ponekad s kratkim beleškama o njihovu životu; većinom su anonimne i namenjene uglavnom crkvenoj upotrebi. Ističu se naročito pohvale knezu Lazaru, kojih ima više, ali je najlepša ona što ju je napisala monahinja Jefimija, udovica despota Uglješe Mrnjavčevića, koja je tu lepu i dirljivu pohvalu izvezla na svilenu pokrovu Lazarevu. Lepa je i pohvala despotu Đurđu Brankoviću († 1456) gde se dirljivom retorikom oplakuje despotova smrt i nesreća koja je njome zadesila srpski narod.

9. Istorijski i drugi spisi[uredi]

Pored biografija, koje, osim Konstantinove, retko imaju čisto istorijski karakter, imamo u našoj srednjovekovnoj književnosti i pravih istorijskih spisa, hronika, letopisa, rodoslova i nekoliko posebnih spisa. Hronike i letopisi su dela u kojima se događaji spominju vremenskim (hronološkim) redom kako su se zbivali, bez međusobne veze. Oba naziva znače u stvari isto, ipak se pod hronikama u užem smislu razumevaju spisi sa hronološkim podacima iz opšte (svetske) istorije, uglavnom jevrejske, grčke i rimske, od stvorenja sveta do piščeva doba; u nas su prevedene grčke hronike Hamartolova (9 vek), Manasina i Zonarina (12 v.). Ako u takvim delima ima spomena o slovenskoj istoriji, zovu se hronografi; u njima se, u vezi s vizantijskom istorijom, ređaju i podaci iz slovenske i jugoslovenske istorije, počevši od Ćirila i Metodija odnosno Stevana Nemanje; takvih dela sačuvalo se 13, ali ona ni u književnom ni istorijskom pogledu nemaju većega značenja. Hronografi su postali u Rusiji, verovatno oko sredine 15 v.; posle su se prepisivali i dopunjavali odn. skraćivali, te je tako nastalo više redakcija te književne vrste. — Najviše ima letopisa u užem smislu reči, tj. takvih u kojima se priča samo naša istorija; po postanku su stariji od hronografa, ali su većinom kraći od njih; podaci su crpljeni iz starih biografija, većinom iz Teodosija, Camblaka i Konstantina. Letopisa ima starijih, dužih (ima ih 6) i mlađih, kraćih (oko 40); zovu se obično po mestima gde su se našli ili gde se čuvaju, a svi su anonimni.

U glagoljskoj književnosti takođe ima letopisa, od kojih je najvažniji Letopis popa Dukljanina, pisan negde u 12 veku na latinskom jeziku, ali verovatno prema starijem slovenskom originalu; ima dva dela: u starijem prvom delu pričaju se većinom legendarni događaji iz Dalmacije od 5 veka dalje (libellus Gothorum), u drugom, mlađem, delu iznose se sećanja na događaje iz Dalmacije i Raške iz kraja 11 i poč. 12 veka, s dosta pouzdanim podacima; u poč. 14 veka dodan je dosta opširan opis nasilne smrti hrvatskoga kralja Zvonimira (1089), verovatno prema narodnoj, tradiciji. Letopis je pisan živo i interesantno (poznata je na pr. lepa priča o Kosari, kćeri bug. cara Samuila); sačuvan nam je u prepisu tek iz sredine 16 veka.

Rodoslovi (genealogije) su popisi članova loze Nemanjića popraćeni često opširnim opisima pojedinih događaja u vezi s nekim ličnostima; oni vode poreklo od genealogije što ju je u biografiji Stefana Lazarevića sastavio Konstantin Filozof i dopunio Pajsije u Uroševoj biografiji; hronoloških podataka ima obično malo, a građa je uzeta većinom iz starih biografija. Rodoslova ima 10, a svi su međusobno dosta slični; najbolji je pećski rodoslov, iz druge pol. 18 veka, s tragovima narodne tradicije.

Posebnih istorijskih spisa ima nekoliko, ali je najvažniji Kosovski boj, u više rukopisa iz 18 veka, gde se, uglavnom prema narodnim pesmama, opisuje kosovska tragedija, lepo i zanimljivo.

Pravno-istorijski spisi takođe su važni za našu kulturnu istoriju; u ćirilovskoj književnosti imamo više takvih dela, ali je najvažniji Zakonik cara Dušana (iz god. 1349 odnosno 1354), kojim je taj moćni vladalac hteo da učvrsti društveni i pravni poredak u svojoj zemlji, te pretstavlja važan izvor za poznavanje političkih, socijalnih i verskih prilika u tadašnjoj feudalnoj Srbiji. U glagoljskoj književnosti ističu se svojom važnošću: Zakon vinodolski iz god. 1288, statut krčki, statut poljički i dr.

Za poznavanje kulturnih prilika u srednjem veku značajne su i tadašnje enciklopedije — lucidari (lat. „lucem dare“ — prosvetiti). To su bile knjige gde se u obliku pitanja i odgovora iznosilo srednjovekovno znanje o različitim naukama: geografiji, astronomiji, medicini, zoologiji, botanici i dr. Naš lucidar preveden je sa češkog jezika i datira iz 14 veka, a sačuvan je u više glagoljskih prepisa iz toga doba; verovatno su ga preveli naši monasi-glagoljaši koji su u 14 veku u praškom samostanu Emausu poučavali Čehe slovenskom jeziku i uvodili onde slovensku liturgiju. Podaci iz nauka u lucidaru obično su vrlo fantastični; sve što tadašnji čovek nije mogao shvatiti, pripisivao je delovanju natprirodnih sila koje on vidi i oseća u svemu.

10. Karakteristika naše srednjovekovne književnosti[uredi]

Naša srednjovekovna književnost ima sve oznake tadašnje evropske književnosti: ona je sva pod uticajem Crkve, njezina učenja i morala i njezina pogleda na život; značajan je za nju misticizam, verovanje u tajne natprirodne sile, dobre i zle, i simbolizam, kojim je srednjovekovni čovek izražavao svoje misli i osećanja u umetnosti i književnosti. — U našoj staroj literaturi gaje se sve književne vrste koje su se negovale i u drugim literaturama: pored pripovedne književnosti još i različite nauke, najviše teologija, moralka, dogmatika, filozofija, retorika, astronomija, geografija i dr., ali i u naučnim delima, kao i u pesničkima, ističe se svuda crkveno, zapravo monaško-asketsko obeležje. — Zatim, gotovo sva naša srednjovekovna književnost je prevedena; na Istoku je najjači uticaj vizantijski, na Zapadu latinski i italijanski; originalnih dela ima malo, ali i koliko ih ima, nalaze se i u njima podražavanja tuđim piscima. — Značajno je za tu književnost i to, što ima srazmerno malo pesama, stihova uopšte, naročito na Istoku; prave profane, necrkvene poezije gotovo i nema, jer su književnici bili gotovo isključivo popovi i kaluđeri koji su pisali pesme za crkvene potrebe, pa velik deo poezije ima uopšte više ili manje liturgijski karakter. Jezik naše srednjovekovne književnosti nije svuda jednak; na Istoku, gde je staroslovenski jezik u našoj redakciji postao službeni i crkveni i gde su književni radnici bili gotovo samo crkveni ljudi, jezik je crkveni, dok je u hrvatskim stranama jezik čisto narodni, naročito u poeziji i necrkvenim delima, te ima svuda karakteristična obeležja kraja u kome su ona postala.

III SREDNjA JUGOSLOVENSKA KNjIŽEVNOST[uredi]

I. RENESANSNA KNjIŽEVNOST U DALMACIJI[uredi]

1. Humanizam i renesansa[uredi]

Najvažnija oznaka srednjega veka je prevlast Crkve i njene nauke u čitavom političkom, društvenom, kulturnom, javnom i privatnom životu: Crkva je ne samo najviša duhovna već i politička sila; njezina snaga pokazala se najjače u krstaškim ratovima; ali ti ratovi bili su u mnogome uzrok da se materijalni i duhovni život počeo polako menjati i da je nastupilo novo doba. Ono ima svoj koren u težnji za što boljim poznavanjem prirode i njezinih pojava, a plodovi tih težnji bili su različiti pronalasci koji su čovečanstvu otvarali nove vidike. Kompas (13 vek) omogućuje putovanja po morskoj pučini i otkriće novih kontinenata; dogled (durbin) ima za posledicu razvitak astronomije, koja potpuno menja sliku sveta i položaj čoveka u njemu; barut prouzrokuje uvođenje vatrenog oružja i, u vezi s time, propadanje srednjovekovnog viteštva; štampa omogućuje brzo širenje novih ideja. Istovremeno s tim epohalnim pronalascima javlja se sve veće interesovanje za klasičnu starinu koje ima za posledicu humanizam. To je duhovni pokret koji se zanosi staroklasičnom kulturom i umetnošću, skopčan s osećanjem ljudskog dostojanstva i poštovanja individualnosti; „humanitas“ znači pravu i potpunu čovečnost kako se javlja u antičkoj kulturi. Proučavaju se stari pisci, imitiraju njihova dela, primaju njihove ideje — u svemu ljudi nastoje da se približe antičkom načinu mišljenja i umetničkog stvaranja. Kao posledica toga zanosa javlja se u 15 veku u mišljenju i pogledu na svet i život preokret koji je izazvao preporod (renesansu) čitavog evropskog duhovnog života, a naročito umetnosti. Sva umetnost, a napose književnost, dobiva novo obeležje: mesto srednjovekovnog crkvenog i universalističkog karaktera ona dobiva svetovno, realističko i nacionalno, subjektivno obeležje. — Renesansi je, kao i humanizmu, kolevka u Italiji, koja postaje u 15 veku središte evropske obrazovanosti. Taj pokret je iz Italije ubrzo dopro i do naših primorskih krajeva, Dalmacije i, naročito, Dubrovnika.

2. Prilike u Dalmaciji[uredi]

Posle propasti hrvatske državne samostalnosti (1102) naše primorske zemlje nisu sve ostale dugo u sklopu hrvatsko-mađarske države, jer je Dalmacija već g. 1409 prešla u vlast mletačke republike; zbog toga se javlja onde jak italijanski uticaj, naročito u gradovima. Izuzetak čini Dubrovnik, koji je od svoga osnutka u 7 veku umeo da sačuva svoju samostalnost priznajući vrhovnu vlast najpre Vizantije, zatim Mletaka, pa ugarsko-hrvatskog kralja i naposletku turskog sultana, plaćajući za to izvestan danak. Dubrovnik je, po uzoru na Mletke, Đenovu i ostale italijanske gradove, bio aristokratska republika, s Velikim i Malim vijećem i knezom, koji se menjao svakoga meseca. Zahvaljujući svom položaju Dubrovnik je postao uskoro najvažnije trgovačko središte za izvoznu i uvoznu trgovinu na Balkanu te se vrlo obogatio. Zbog toga se rano počela dizati kultura, dakako pod uticajem italijanske, s kojom su Dubrovčani dolazili najviše u dodir. Tako se u Dubrovniku, kao i u nekim drugim dalmatinskim gradovima, i uticaj humanizma i renesanse javlja dosta rano, već u 15 veku; najpoznatiji dubrovački humanisti su: Ivan Gučetić, Ilija Crijević (Cerva), Jakov Bunić, Juraj Dragišić (Benignus), Juraj Šižgorić i dr. Kao ni u Italiji, nije ni u Dalmaciji humanizam imao uslova za dug život, nego je rano, već potkraj 15 veka, počeo ustupati mesto preporodu, koji je imao narodno obeležje te se svuda, gde se javio, prilagodio duhu i karakteru dotične zemlje. Tako se potkraj toga veka pod uticajem italijanske renesanse javlja u našim dalmatinskim gradovima, naročito u Dubrovniku, značajan narodni kulturni i književni pokret.

3. Počeci renesansne književnosti u Dalmaciji — Marko Marulić[uredi]

Početke naše renesansne književnosti valja tražiti u čakavskoj Dalmaciji, naročito u njenom srednjem delu, gde se ona, radom Splićanina Marka Marulića, organički nadovezuje na hrvatsko srednjovekovno pesništvo. — Marko Marulić (1450—1524) bio je učenik italijanskih humanista i u ono doba slavan latinski pisac. Gotovo sav svoj vek proveo je živeći pravim samostanskim životom, baveći se filozofskim i teološkim naukama i pišući naučna i pesnička dela u duhu hrišćanske filozofije. Marulićev književni rad na našem jeziku dosta je velik te čini u neku ruku nastavak srednjovekovne pobožne poezije t. zv. „začinjavaca“. To su bili pesnici-versifikatori koji su se pojavili u toku 15 veka, a možda još i ranije, u srednjoj Dalmaciji i prevodili odnosno prerađivali ili sastavljali različite biblijske i svetačke legende (vidi str. 31). Oni su svojim radom usavršili književni jezik (dalmatinsku čakavštinu) i stvorili izvesnu pesničku dikciju i stih (osmerac i dvanaesterac), koji su od njih preuzeli Marulić i drugi renesansni pesnici. Po duhu čovek srednjega veka, Marulić se u svojim delima oslanja na tu srednjovekovnu književnost, ali unosi i elemente tadašnje humanističke kulture i crkvene renesanse koja je nastojala da tekovine humanizma spoji s hrišćanskim duhom. Najvažnija Marulićeva dela na latinskom jeziku jesu: „Evangelistarium“ (pouke za bogoljuban život), „De institutione bene beateque vivendi“ (enciklopedija moralnih pouka) i dr. — Za našu književnost najvažnije mu je delo Judita, epska pesma u 6 pevanja (pisana 1501, izdana 1521). To je pesnička parafraza biblijske priče o udovici Juditi, koja dobrovoljno odlazi u neprijateljski tabor, ubija zapovednika Holoferna i tako spasava židovski narod. U pesmi ima podosta elemenata svetovnjačke ljubavne lirike, stih je 12-erac s dvostrukom rimom, stil je kićen, a epiteti su apstraktni. Uticaj klasičnog pesništva vidi se u kompoziciji i u poređenjima iz antičke mitologije i istorije; duh dela je hrišćanski, s tendencijom da Bog spasava svoj narod kad je u opasnosti. — Istorija od Suzane je epska pesma, slična Juditi, s biblijskim motivom o oklevetanoj devici Suzani koja dokazuje svoju nevinost i poštenje, a klevetnici budu kažnjeni. U Dobrim naucima, Urehama duhovnim i dr. moralno-poučnim delima Marulić izlaže etička načela i žigoše nemoral tadašnjeg klera. Od njegovih prevoda najznatniji je Naslidovanje Isukrsta od Tome Kempenjanina, Stumačenje Kata i prevod na latinski Hronike popa Dukljanina. Iako je bio humanist, Marulić nije prezirao svoj narod i materinji jezik, već ga je voleo i unapređivao, te se stoga smatra ocem hrvatskog umetničkog pesništva.

4. Petrarkistička poezija[uredi]

U Dubrovniku i nekim drugim dalmatinskim gradovima razvija se otprilike u isto doba (kraj 15 i početak 16 veka) književnost na narodnom jeziku koja nema svoj koren direktno u srednjovekovnoj pobožnoj, nego u trubadurskoj ljubavnoj poeziji. Začetnici toga pesništva su provansalski „trovatori“ ili „trubaduri“, koji su pevali ljubavne pesme gospođama u duhu feudalne dvorske galanterije, šablonski i bez iskrenog lirskog osećanja, prateći ih leutom, instrumentom sličnim gitari. Ta poezija proširila se po čitavoj Evropi, naročito u Italiji i Nemačkoj (Minnesang, Minnesänger). U Italiji je ona dobila vremenom i određen spoljašnji oblik (strambotti), a do savršenstva je došla u lirici slavnog pesnika Frančeska Petrarke (1304—1374); on je u divnim sonetima opevao ljubav prema Lauri, konvencionalno i bez mnogo ličnih crta, ali u savršenoj pesničkoj dikciji. Stvorio je čitavu pesničku školu koja je ponavljala i varirala njegove motive, povodila se za njegovom formom i uvela modu kvatročentističke galantne i čulne petrarkističke poezije. Najpoznatiji italijanski petrarkisti skupili su se u t. zv. napuljskoj školi, a najznačajniji među njima jesu: Jakopo Sanacaro, Benedeto Kariteo, Antonio Tebaldeo, Serafino dal Akvila i dr. Oni su srednjovekovnu bezličnu trubadursku galanteriju spojili sa Petrarkinom savršenošću oblika i stvorili kalup po kome su svi pevali. Potkraj XV veka javlja se ta poezija i u Dubrovniku.

5. Prvi naši petrarkisti[uredi]

Šiško Menčetić-Vlahović (1457—1527), plemić, u mladosti nestašan i neobuzdan, i Đore Držić (1461—1501), pučanin i sveštenik, jesu prvi pretstavnici petrarkističke poezije u Dubrovniku. Oni nisu mnogo originalni, već spretno podražavaju italijanskim petrarkistima: oni opevaju iste motive, na isti način, istim rečnikom, po istom utvrđenom kalupu (pesnik slavi lepotu „gospoje“, ali ona mu ne odvraća ljubav, te pesnik peva o svojoj nesreći; zatim se ona smiluje i poklanja pesniku srce, te on ushićeno peva o svojoj sreći; naposletku se on zasiti te sreće, odriče je se te se kaje i nalazi pravu sreću u čistoj ljubavi prema Bogorodici). U njihovoj poeziji, ponekad apstraktnoj, a često čulnoj i nestašnoj, nema gotovo ništa konkretno ni lično; njihovi epiteti su bezbojni (cvit rumeni, diklica gizdava, zrak grimizan itd.). Držićeva poezija je nešto nežnija i spiritualnija od Menčetićeve, a i slikovitija i sadržajnija; u tome se oseća uticaj narodne poezije; taj uticaj izbija naročito u 12 njegovih pesama spevanih na narodnu (Djevojka je podranila, Izrasla je vita jela i dr.). Stih prvih naših petrarkista-leutaša je 12-erac sa dvostrukom rimom, u sredini i na kraju stiha, te se oni u tome, kao i u pesničkoj dikciji i u jeziku, povode za čakavskim „začinjavcima“, na koje su se u tom pogledu ugledali i drugi dalmatinski pesnici. Njihove pesme nađene su u zborniku (kanconijeru) Nikole Ranjine (1507), koji sadrži preko 800 pesama; od tih je oko 600 Menčetićevih i preko 100 Držićevih, ostale su od drugih, većinom nepoznatih pesnika iz toga doba.

6. Hanibal Lucić (1485—1553)[uredi]

hvarski plemić, pevao je u mladosti petrarkističke pesme (Pisni ljuvene, izd. 1556), od kojih je najpoznatija „Jur ni jedna na svit vila“, ali je najvažniji kao naš prvi dramatičar. Napisao je Robinju, pokladnu dramu u 3 „skazanja“ i „iskladom“ (prologom). Kći bana Vlaska odbija ljubav Derenčinovu, a kad je zarobe Turci te odvedu u Dubrovnik na trg, nađe je tamo Derenčin, koji je, preodeven u trgovca, išao da je traži, oslobađa je i venčava se s njom. Radnje ima malo, događaji se samo pričaju; komad se odigrava jednog dana, na jednom mestu. Po celoj dramskoj tehnici „Robinja“ se ne razlikuje od crkvenih prikazanja, koja su baš na Hvaru bila poznata i omiljena; bila je vrlo popularna te se često prikazivala. Još danas se u Pagu u Dalmaciji o pokladama daje na ulici narodna igra s motivom o otkupu robinje, gde ima preko polovine stihova istih kao u Lucićevoj „Robinji“.

7. Petar Hektorović (1487—1572)[uredi]

iz plemićke hvarske porodice, pevao je u mladosti ljubavne pesme, a kasnije ozbiljne poslanice prijateljima — pesnicima. Najvažnije mu je delo Ribanje i ribarsko prigovaranje (spevano 1555, izd. 1568); to je ribarska idila, opis trodnevnog pesnikova puta radi ribarenja u društvu dvojice ribara. Delo je sveže, neposredno i realistično, originalno, dikcija uprkos 12-ercu laka i gipka; iako nema mnogo poezije, ono odiše moralnom ozbiljnošću i ljubavlju prema priprostom narodu i prema napaćenoj domovini. „Ribanje“ je znatno i zbog toga, što sadrži 4 naše narodne pesme (2 ženske i 2 junačke) koje su na putu pevali njegovi ribari; on ih je zabeležio tačno onako kako su se pevale, s melodijom. Hektorović je prvi koji je kod nas zabeležio narodne pesme.

8. Petar Zoranić[uredi]

je jedini tadašnji zadarski pesnik (r. oko 1508, u. posle 1569); o njegovu životu ne znamo gotovo ništa; u mladosti je poput ostalih petrarkista pevao ljubavne pesme, ali se one nisu sačuvale; ostalo je jedino njegovo alegorijsko-pastirsko delo Planine (1569). To je pastirska idila spevana po ugledu na Sanacarovu „Arkadiju“, u kojoj Zoranić crta svoj put po planinama da se oslobodi nesrećne ljubavi; na putu ga vode Milost i Svest, dok se ne oslobodi svetovne ljubavi i ne ugleda večitu Istinu. Tom prilikom Zoranić opisuje život pastira koji mu pevaju pesme o nesrećnoj domovini („od rasute bašćine“) i jadnom stadu (narodu) što ga napadaju divlji „vuci“ (Turci). Zoranić je rodoljub te prekorava hrvatsku inteligenciju što zanemaruje svoj jezik („Perivoj od Slave“). Iz celoga dela, pisanog u prozi i stihovima, izbija u ono doba retka ljubav prema domovini i narodu, pa je Zoranić prvi rodoljubivi pesnik naše srednje književnosti. „Planine“ su važne i zbog toga, što pesnik u njima ističe slovensko obeležje Zadra u doba kad je pritisak mletačke vlasti na našem Primorju bio najteži.

9. Maskerata — Andrija Čubranović[uredi]

Oko polovine 16 veka je renesansni život u Dubrovniku došao do vrhunca; priređivale su se gozbe s glazbom i pozorišnim komadima, razvila se velika raskoš, a moral nije bio više tako strog kao nekada. Taj novi način života ogleda se i u različitim običajima koji su u Dubrovnik prešli iz Italije, kao i u delima dubrovačkih književnika toga doba. Pored čulne petrarkističke lirike javljaju se i druge pesničke vrste, u prvom. redu maskerata (pokladna pesma), zatim epika i drama, naročito komedija. Maskerata je u Dubrovnik došla iz Firence, gde se na dvoru Medičejaca, naročito Lorenca, zvanog Veličanstvenog (Il Magnifico, 1448—1492), razvio raskošan život i uvela u običaj pokladna pesma koja se pevala za vreme karnevala (pokladne povorke). Te povorke su bile vesele, neobuzdane, oslobođene društvene konvencionalnosti, te su u njima nastupale različite smešne ličnosti (Cigani, stranci i dr.). Takve su bile i pokladne pesme: vesele, neobuzdane, većinom ljubavne ili satirične, a osnovni ton im je bio renesansni, hedonistički. Ti običaji i s njima pokladne pesme javljaju se u poč. 16 veka i u Dubrovniku, a prvi zastupnik te poezije je Andrija Čubranović, pučanin (živeo negde oko 1480—1530), po zanimanju zlatar. Pored nekih petrarkističkih ljubavnih pesama imamo od njega maskeratu Jeđupka (Ciganka): pesnik, preodeven u ciganku, vrača pet dubrovačkim gospođama, a šestoj iskazuje svoju ljubav, kori je što ne mari za onoga koji je iskreno voli i moli je da ga više ne odbija. Ta pesma mnogo je duža nego prvih pet, koje onoj služe kao uvod; zato je „Jeđupka“ zapravo ljubavna pesma, u stilu petrarkističkom, s podosta leutaške konvencionalne erotike, ali i originalnosti i iskrenog osećanja. Stihovi su lepi i glatki osmerci, te se pesma smatra jednim od najboljih dela dubrovačke književnosti; imala je velik uspeh te se mnogo imitirala.

10. Mavro Vetranić-Čavčić (oko 1486—posle 1592)[uredi]

benediktinski monah i kasnije opat, plah i živahan, ali duboko religiozan, zgražao se nad slobodnim životom svojih sugrađana i u svojim delima nastojao da ih odvrati od toga. On je jedan od najplodnijih dubrovačkih pesnika; u svom dugom životu radio je na lirici, epici i drami, ali mu je gotovo sav rad verskog i moralno-odgojnog karaktera. Vetranićeva lirika većinom je pobožno-refleksivna i moralno-didaktična (prepričavanje biblijskih priča, prevodi psalama, itd.); najbolje su mu religiozne himne i ode (Pjesanca Jezusu i Djevici, Pjesanca šturku, Pjesanca smrti i dr.), u kojima ima iskrenog verskog osećanja. Značajne su i njegove po-slanice, pa maskerate (Dvije robinjice, Pastiri, i dr.), kojima je hteo zameniti neobuzdane i obesne renesansne pokladne pesme, slaveći u njima dubrovačku slobodu. Na maskeratu potseća donekle njegova pesma Remeta, gde u prvom delu na šaljiv način opisuje svoj pustinjački život na pustom ostrvu sv. Andrije, a u drugom poziva svoje sugrađane na pokajanje. Ima i nekoliko pesama ispevanih povodom turskih pobeda (Tužba grada Budima i dr.), u kojima jadikuje zbog nesloge hrišćanskih vladara koji su svojom sebičnošću omogućili tursko napredovanje. — Najveća Vetranićeva stvar je nedovršeni ep „Piligrin“, fantastično-alegorijske sadržine, u kome simbolički prikazuje život čovekov u stanju greha, pokajanja i blaženog savršenstva; stil je zamršen i često nejasan, pa smisao nekih scena nije razumljiv. — U nameri da suzbije uticaj veselih i frivolnih komedija i maskerata, Vetranić je napisao nekoliko crkvenih drama (Uskrsnuće Isukrstovo, Suzana čista, Posvetilište Abramovo), u kojima se ugledao nešto u domaće narodne, a nešto u strane crkvene drame onoga doba. One imaju lepih scena i većmom su dobro komponovane, samo su dosta razvučene. — Vetranić je u renesansnom Dubrovniku jedini pisac koji osuđuje tadašnji veseli i raskošni život građana i poziva ih na pokajanje, ali se čini da njegove drame, kao ni drugi njegovi spisi, prožeti hrišćanskim asketskim duhom, nisu naišli na veći odjek.

11. Marin Držić (1508?—1567)[uredi]

nećak Đora Držića, veseljak i šaljivčina, koji je tek sa 40 godina postao sveštenik, nestalna karaktera, jeste najtipičniji pretstavnik renesansnog Dubrovnika: željan uživanja, rastrgan strastima, lutalica i boem, dugo bez stalnog zanimanja, ali naivan i bezazlen, on daje u svojim delima interesantnu sliku toga vremena. Držić je najbolji dubrovački i uopšte najbolji naš stariji dramatičar. Njegove pastirske igre (pastorale) su karakteristične za tadašnju kulturu: one su fantastične, često sentimentalne i prožete galantnom ljubavlju; glavna lica su satiri i nimfe i pastiri zaljubljeni u nimfe (vile), a radnja se u njima svodi na borbu između satira i pastira za vilu, u koju su obojica zaljubljeni. Lica nisu pravi pastiri i seljaci, već obrazovani ljudi koji govore otmeno i galantno, stil im je kićen i biran. Izvestan realizam javlja se u scenama gde nastupaju seljaci i koje glavnoj radnji služe kao okvir (intermediji). Takve pastorale, koje imaju koren zapravo u antičkim eklogama, javile su se najpre u Italiji, a oko sredine 16 v. dolaze i u Dubrovnik. Prvi ih je pisao Nikola Nalješković († 1587). Držić je napisao tri pastorale: Venere i Adon (1 čin) i „Tirena“ (5 čin.) su u stihu, a „Grižula“ (5 čin.) u stihu i prozi. U njima velik deo zapremaju komični intermediji sa seljacima („vlasi“). — Značajnije od pastirskih igara su Držićeve komedije: Novela od Stanca je šala u 1 činu, u stihovima, gde se s mnogo humora ismeva lakovernost seljaka iz dubrovačke okolice; to je jedno od najboljih Držićevih dela; Dundo Maroje (5 čin.) u prozi, s odgojnom tendencijom (kako treba od dece čuvati novac) i s mnogo komičnih scena; Arkulin (5 čin.) sa motivom o ženidbi na silu pomoću nekog negromanta; Skup, prerada Plautove „Aulularije“, prikazuje smešni tip tvrdice u dubrovačkoj sredini; Pjerin, sačuvana samo u odlomcima, ima za motiv zamenjivanje dvaju blizanaca; nepotpuno je sačuvana i komedija Mande (Tripče Kotoranin ne pušta ženu u kuću; ona ga izmami, uđe sama u kuću i ne pušta sada njega unutra te ga kori što se skita). — Držić je preveo i Euripidovu tragediju „Hekuba“, ali s italijanskog, dosta slobodnog prevoda. — Držić je najbolji dramatičar dubrovačke književnosti; dao je nekoliko živih i interesantnih tipova, s izvesnim karakterističnim crtama; kompozicija mu je dobra, dijalog živ i prirodan, komika vrlo uspela. Zato su ti komadi bili vrlo popularni; prikazivale su ih diletantske družine (Garcarija, Njarnjasi i Pomet-družina).

12. Dinko Ranjina (1536—1607)[uredi]

plemić, koji se bavio trgovinom i vršio različite državne službe, boravio je duže vremena u Italiji i upoznao tadašnje italijansko književno stvaranje te je u dubrovačku liriku uneo nekoliko novih tonova (Pjesni razlike, 1563). I kod njega je ljubav u središtu literarne inspiracije, i ona se često ne razlikuje mnogo od petrarkista ni po motivima ni po tonu, samo su njegova osećanja iskrenija, a izraz mu je izrađeniji, ličniji i slikovitiji. To je u vezi s novim pravcem u tadašnjoj italijanskoj lirici, koji je pod uticajem Pjetra Bemba stao isticati lepotu i otmenost pesničkog izražaja. Naročito se ističu Ranjinine pesme, u kojima daje oduška svojoj tuzi zbog nesrećne ljubavi, od koje nalazi lek u ljubavi prema Bogu; zato pesnik u tom duševnom stanju ne moli više milosti u žena, već gleda u njih sarkazmom čoveka koji se u njima razočarao, te mu njihove strele više ne mogu naškoditi. Osim ljubavnih Ranjina ima dosta i neerotičnih, misaonih i satiričkih pesama (o raspikućama, oholnicima, zlim ženama, škrticama i dr.), zatim ekloga i elegija u kojima opeva smrt srodnika i prijatelja; u tim pesmama ima podosta reminiscencija i motiva iz grčke i rimske poezije. On je neke grčke i rimske pesnike i prevodio (Propercije, Marcijal, Ovidije, Teokrit i dr.), i to s italijanskih prevoda ili prerada, a nekoliko pesama spevao je i pod uticajem narodne poezije (pesme od kola). Premda se Ranjina u mnogim crtama podudara s prvim dubrovačkim petrarkistima, njegova poezija odaje u isti mah uticaj tadašnje italijanske neopetrarkističke lirike, koji se ogleda u bogatstvu novih motiva i stihova i u izrađenijoj pesničkoj formi.

13. Dinko Zlatarić (1555—1609)[uredi]

bio je pučanin; učio je više škole u Padovi (Italija), bavio se književnim radom i svojom ekonomijom. Još kao student Zlatarić prevede pastirsku igru „Aminta“ od savremenog italijanskog pesnika Torkvata Tasa (1580), iz rukopisa, a to dokazuje bliske veze naših književnika s italijanskima; prevod je veran, gladak i pisan delomično u slobodnom stilu („veras odriješen“). Kasnije je Zlatarić prevod popravio, doterao, promenio italijanska imena u domaća i izdao pod naslovom „Ljubmir“ (1597). Preveo je i Sofoklovu tragediju Elektru, s grčkog jezika, Ovidijevu metamorfozu o bolnoj ljubavi Pirama i Tizbe i dr. Originalni rad nije tako obilan, ali je značajan; to su većinom ljubavne pesme posvećene Cvijeti Zuzorićevoj, u ono vreme poznatoj dubrovačkoj lepotici, ljubiteljici i pokroviteljici umetnosti; u njima opeva svoje čežnje i maštanja i slavi njezinu lepotu rečnikom dubrovačkih petrarkista-trubadura. Pesme su nežne, iskrene i tople, bez trunke senzualnosti. Pored ljubavnih ima i veći broj prigodnih pesama, posmrtnica, epitafa, posveta itd., u kojima izražava misli o prolaznosti života i zemaljske sreće. Zlatarićeva poezija nastavlja liriku Ranjininu, samo je Zlatarić otmeniji, nežniji i dublji od njega i piše lepšim, ugladenijim stilom, s više izrazitosti i osećanja.

Pored Ranjine i Zlatarića javljaju se u ono doba još neki pesnici koji pevaju u istom duhu: Miho Bunić, Savo Bobaljevic, Antun Sasin, pisac maskerata, pastorala i ljubavnih pesama, Maroje Mažibradić i sin mu Oracije, i dr. Oni su manje originalni od spomenute dvojice te se još više povode za svojim italijanskim uzorima.

II REFORMACIJA I NjENA KNjIŽEVNOST[uredi]

1. Opšte duhovne i kulturne prilike[uredi]

Nesređene crkvene prilike, naročito u doba „vavilonskog progonstva“ papâ u Avinjonu (1308—1378) i posle njega, kad je bilo više papa koji su jedan na drugoga bacali interdikte, propadanje opšteg morala, mešanje državnih vlasti u crkvene poslove, zloupotrebe crkvenih vlasti i dr. prouzrokovalo je u zapadnoj Evropi da su se sve češće javljale težnje o reformi crkvenih prilika (Viklif, Jan Hus, Savonarola i dr.). Najžešće je protiv crkvenih zloupotreba ustao profesor vitemberškog univerziteta Martin Luter (1473—1546), koji je propovedao povratak čistom hrišćanstvu kako je sadržano u evanđelju i uspeo da se velik deo germanskih zemalja otcepi od Rima. — Luterova nauka, koristeći se pronalaskom štampe i osnovana na duhovnoj revoluciji koju su u evropskim duhovima proizveli humanizam i renesansa sa svojim naglašavanjem individualnosti, zahvatila je korena i u nekim našim zemljama, ponajviše u Slovenačkoj, Istri i u Hrv. Primorju. Širilo ju je plemstvo, sveštenstvo i donekle građanstvo. Seljaci-kmetovi, pritiskivani stalnim turskim navalama i ugnjetavanjem plemstva, odnosili su se u početku prema novoj nauci dosta hladno, ali su luterovski propovednici uspeli da je prošire i među njima, najviše uvođenjem liturgije na narodnom jeziku i izdavanjem versko-poučnih knjiga. Te knjige su se štampale najviše u protestantskoj štampariji u Urahu u Nemačkoj (1561—1564). Slovenački protestanti su zajedno s hrvatskima složno radili na stvaranju i širenju narodne knjige i za kratko vreme izdali više od 25.000 primeraka različitih knjiga. U civilnoj Hrvatskoj protestantska propaganda nije imala uspeha, jer su državne i crkvene vlasti stale na odbranu katolicizma (na pr. ban i biskup grof Juraj Drašković), braneći pritom više vlasteoske staleške interese nego veru. God. 1609 zaključi hrvatski sabor da se u Hrvatskoj i Slavoniji sme ispovedati samo katolička vera; time je širenje reformacije u tim zemljama bilo onemogućeno. Ni u ostalim našim krajevima protestantizam nije bio duga veka, jer je pod pritiskom državnih vlasti ugušen već prvih decenija 17 veka.

2. Primož Trubar (1508—1586)[uredi]

je centralna ličnost u našem protestantskom pokretu. Seljačkog porekla, školovan na Reci, u Salcburgu i Beču, on je kao sveštenik prišao luteranstvu i propovedao ga među Slovencima, a kada je zbog toga morao pobeći u Nemačku, počeo ga je širiti knjigama. Pre njega se na slovenačkom jeziku nije ništa pisalo i štampalo, i njegov Catechismus i Abecedarium (1551) jesu prve slovenačke štampane knjige. Najpre pomoću bivšeg koparskog biskupa Petra Pavla Vergerija (1498—1565), zatim vitemberškog vojvode Krištofa i baruna Ivana Ungnada, Trubar osniva g. 1561 u Urahu štampariju i organizuje rad na prevođenju crkvenih i luterovskih poučnih knjiga na srpskohrvatski i slovenački jezik. Najvažniji pomoćnici su mu u tome bili glagoljaš Stjepan Konzul Istranin, istarski sveštenik Antun Dalmatin, pop Juraj Juričić iz Vinodola, Istranin Juraj Cvečić, Srbi-uskoci Matija Popović i Jovan Maleševac, i dr. Između 1560 i 1567 god. štampano je 30 srpskohrvatskih reformacijskih knjiga (13 glagoljicom, 8 ćirilicom, 9 latinicom), a osim toga nekoliko na slovenačkom i italijanskom jeziku; knjige su sve crkvenog i versko-poučnog sadržaja: Novi zavet, katehizisi, tumačenja evanđelja (postile), odbrana luteranizma i dr. Zatvaranjem štamparije (1564) prestaje uglavnom rad na izdavanju srpskohrvatskih protestantskih knjiga, ali Trubar, potpomognut narodom i staležima, nastavi rad na izdavanju slovenačkih dela. Književni rad vrlo mu je plodan; obuhvata celi prevod Novoga zaveta, tumačenje evanđelja, pesmarice, Crkovnu ordningu (ustav slovenačke luteranske crkve), prevod Luterove postile i dr. — Trubar je otac slovenačke književnosti, koji svojim delima stvara književni jezik i pravopis te udara temelje celokupnoj slovenačkoj književnosti i kulturi.

3. Trubarovi nastavljači[uredi]

u mnogome su proširili njegov rad i odredili dalji razvitak slovenačkoj književnosti i književnom jeziku, grafici i pravopisu. Najtalentovaniji među njima bio je Sebastijan Krelj (1538—1567), teolog i ljubljanski protestantski biskup, koji je izdao „Dečju bibliju“ (Otročja biblija), prevod postile i dr. Važan je zbog toga, što je unapredio književni jezik, unevši mnoge reči iz drugih slovenačkih pokrajina (Trubar je pisao dolenjskim dijalektom) i bolju sintaksu, koju je naučio čitanjem hrvatskih glagoljskih knjiga; uprostio je i Trubarov pravopis. — Adam Bohorič (oko 1520 — posle 1598) je pisac prve slovenačke gramatike (Arcticae horulae, 1584) kojom je zapravo položio temelj slovenačkom književnom jeziku i pravopisu, koji se po njemu zove „bohoričica“ i kojim su se Slovenci služili sve do sredine prošloga veka. — Nemac Hijeronim Megiser dao je Slovencima prvi rečnik (Dictionarium quattuor linguarum, 1592), koji je mnogo uticao na slovenačke pisce posle reformacije. — Najznačajniji nastavljač Trubarova rada je Juraj Dalmatin (oko 1547—1589); on je Slovencima dao celokupni prevod Sv. pisma (1583), epohalno delo, koje ima za slovenačku književnost slično značenje što ga je imao Luterov prevod za Nemce: položio je temelj slovenačkom književnom jeziku. Dalmatinova biblija, koja se upotrebljavala i kasnije kod katoličkog sveštenstva, te se na njoj osnivaju svi kasniji katolički prevodi Sv. pisma, svedoči — jedva 30 godina posle izlaska prve slovenačke knjige — o velikoj kulturnoj snazi i idealizmu slovenačkih protestanata. Dalmatin se uz Trubara smatra ocem slovenačke književnosti.

Dalmatinova biblija je najveće, ali i jedno od poslednjih dela slovenačkog protestantizma; g. 1598 morali su se po naredbi cara Ferdinanda svi luteranski predikanti udaljiti iz domovine, a iduće godine počele su raditi t. zv. rekatolizacijske komisije, koje su narod silom vraćale u katolicizam, ugušile protestantski pokret i uništile tekovine njegova versko-kulturnoga i književnoga rada.

4. Počeci kajkavske književnosti[uredi]

javljaju se istovremeno i donekle možda u vezi s protestantskim pokretom. Možda je knjiga na hrvatskom kajkavskom dijalektu bilo i pre toga, ali od toga nije ništa sačuvano. Prva poznata kajkavska knjiga je katolički molitvenik „Raj duše“ od Nikole Dešića (1560). Protestantske knjige javljaju se nešto kasnije. Zna se da je pre god. 1574 međumurski župnik Mihajlo Bučić izdao neku u kalvinističkom duhu pisanu knjižicu, ali se ona nije sačuvala. Prva veća sačuvana kajkavska knjiga je pravničko delo „Decretum tripartitum““ od mađarskog pisca Verbecija, u prevodu Ivana Pergošića, a štampano je u putujućoj štampariji u Nedelišću u Međumurju, na imanju grofa Jurja Zrinskoga. Najznačajniji kajkavski pisac toga doba je sveštenik Antun Vramec (1538—1587), koji je 1578 u Ljubljani izdao delo „Kronika kratka slovenskim jezikom spravljena“, gde se hronološkim redom nižu događaji iz svetske i domaće istorije od najstarijih vremena do njegova doba. Drugo značajno Vramčevo delo je tumačenje evanđelja „Postila“ (1586, Varaždin), pisano u katoličkom duhu i namenjeno sveštenstvu kao pomoćna knjiga. — Pergošić i Vramec su prvi kajkavski pisci, koji su svojim delima podigli taj dijalekt na književni jezik i stvorili na osnovi zagorskog govora za nj neki tip koji će se održati sve do ilirskog pokreta.

5. Značaj reformacije za našu kulturnu istoriju[uredi]

vrlo je velik, uprkos njenom epizodičnom karakteru. U čisto književnom pogledu ona, doduše, nije dala dela umetničke vrednosti, jer je bila verskog karaktera te su knjige pisane radi verske propagande. Dala je poticaj za stvaranje slovenačke, a možda donekle i kajkavske književnosti, kojih dotle nije bilo. Boreći se za slobodu mišljenja i budeći u narodu veru u idealizam i nesebičnu borbu za slobodno uverenje, doprinela je podizanju opšteg morala i ljubavi prema narodu. Protestantski pisci rade za ceo naš narod i govore često vrlo toplo o njemu i njegovoj istoriji i o lepoti domovine. Zajedničkim radom slovenački, hrvatski i srpski reformatori zbližuju naša plemena, međusobno ih upoznavaju i rade složno i s velikim idealizmom na osnivanju velike verske i kulturne zajednice Južnih Slovena.

III KNjIŽEVNOST U DOBA KATOLIČKE REAKCIJE[uredi]

1. Protivureformacija[uredi]

Da slomi reformaciju koja je sve više zahvatala maha ne samo kod germanskih već i slovenskih i romanskih naroda, katolička Crkva je na tridentinskom koncilu (1545—1563) zaključila da tačno utvrdi crkveno učenje i zavede izvesne reforme i obnovu verskog života. Osnovan je jezuitski red (Ignacije Lojola, 1540) za suzbijanje protivukatoličkih pokreta, stvorena Kongregacija „de propaganda fide“, udruženje za sistematsko suzbijanje reformacije, uveden je crkveni sud (inkvizicija) i popis knjiga protivukatoličke sadržine (Index librorum prohibitorum). Uz pomoć državnih vlasti organi rimske Crkve počinju da rade na obnovi verskog života; podižu se, najviše pod voćstvom jezuita, katoličke škole za odgoj sveštenstva i katoličke inteligencije, uređuju se crkvene ustanove i suzbija nemoral i zloupotrebe sveštenstva. Austrijske rekatolizacijske komisije vraćaju narod silom u katolicizam, a neposlušne kažnjavaju ili proteruju konfiskujući im imanja. Najjači je pokret katoličke reakcije bio u Slovenačkoj, koji je vodio biskup Toma Hren (1560—1630). Isusovci uzimaju u ruke srednje škole (Ljubljana 1597, Zagreb 1606, Rijeka 1628, Varaždin 1632, itd.) i svojim propovedničkim, književnim i drugim radom uspevaju da čitavom kulturnom i književnom životu udare svoj žig. U književnosti se javlja borba protiv svakog pokušaja slobodnijeg stvaranja, stroži moral, hrišćanska inspiracija i kitnjast, barokan stil. Sva književnost dolazi pod uticaj tih novih ideja koje joj daju izrazito crkveno, strogo katoličko obeležje.

2. Rad na uniji — Križanić[uredi]

Posle gubitka velikog dela evropskih naroda koji su prišli reformaciji, katolička Crkva nastoji da to nadoknadi na drugoj strani, naročito među nekatoličkim Slovenima, Bugarima i, naročito, Rusima i Ukrajincima. Taj pothvat među našim pravoslavnim narodom nije imao uspeha, ali je iz njega proizašao jedan od najvećih naših idealista i otac panslavizma — Juraj Križanić (1618— 1683). Rodom iz male graničarske plemićke porodice, Križanić je učio teologiju u Rimu, oduševio se za uniju pravoslavaca s katoličkom Crkvom i otišao dva puta u Rusiju. Prvi put (1647) je išao da radi na uniji, ali kako se uverio da taj rad neće imati uspeha, za vreme svog drugog boravka (1659—1675?) napušta tu misao i posvećuje se radu na kulturnom ujedinjenju Slovena. U tom cilju sastavlja veštački zajednički sveslovenski jezik, piše njegovu gramatiku u sanja o velikoj ulozi Rusije u budućem životu Slovena. Prognan u Sibir, gde je proveo oko 15 god., ostavlja svoja dela u rukopisu, te zbog toga ona nisu mogla vršiti nikakav znatniji uticaj na kulturne i političke odnose slovenskih naroda, Ali ni unija nije uspela; na nju je pristao samo jedan deo Ukrajinaca.

3. Protivureformacija u Dubrovniku[uredi]

javlja se vrlo rano, iako onde nije bilo reformacije. Već g. 1560 dolazi onamo jezuit Bobadilja, učenik Lojolin, i propoveda u duhu protivureformacije. Kasnije dolaze u Dubrovnik i drugi jezuiti, među kojima je najznatniji pisac prve naše gramatike Bartol Kašić, i rade na obnovi verskog života. Uticaj njegov i njegovih drugova kao i čitavog pokreta oko katoličke obnove bio je u Dubrovniku vrlo velik, i on se oseća u čitavom njegovu kulturnom, naročito književnom životu 17 i 18 veka.

4. Ivan Gundulić (1589—1638)[uredi]

Rođen je u patricijskoj dubrovačkoj porodici; učio je škole u Dubrovniku, stupio u državnu službu i vršio u njoj razne funkcije; umro je u Dubrovniku.

U Gundulićevu književnom radu razlikuju se dva perioda: u mladosti on sastavlja psevdoklasične komedije s ljubavnim motivima po ugledu na tadašnje italijanske pisce melodramâ, prevodi Pretijevu pesmu „Ljubavnik sramežljiv“, itd.; a od 1620 dalje on je „krstjanin spjevalac“, pevajući u religioznom duhu i slaveći u „Osmanu“ pobedu hrišćanstva nad Turcima.

Dramski rad Gundulićev obuhvata mladenačke psevdoklasične komedije, prevedene ili prerađene prema italijanskim komedijama (Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Armida, Diana, Cerera, Kleopatra, Posvetilište ljuveno i dr.). To su mitološke i romantične tragikomedije s ljubavnim sadržajem, od kojih su potpuno sačuvane samo dve („Arijadna“ i „Prozerpina ugrabljena“; prvu je izdao god. 1632). Najbolja je Gundulićeva drama alegorijska pastorala Dubravka (3 čina), s mitološkom pozadinom i rodoljubivom tendencijom: Dubravka, najlepša pastirica, treba da se venča s najlepšim pastirom, Miljenkom, ali podmitljivi suci dosude je bogatome Grdanu; na kraju pobeđuje pravda. Gundulić iznosi poroke tadašnjeg Dubrovnika (podmitljivost, raskoš, rasipnost i dr.) ističući da se država mora osnivati na poštenju i vrlini. Osnovna ideja, slavljenje dubrovačke slobode, izbija najjače u pričanju ribara što je prebegao iz mletačke Dalmacije, gde vlada bezakonje i nasilje, i u himni slobodi kojom se komad svršava. Gundulić je okvir dotadašnje pastorale proširio unošenjem originalnih misli i odgojnom tendencijom. U delu nema mnogo radnje, lica su dosta fragmentarna, ali se ono ipak smatra jednim od najboljih dela dubrovačke književnosti koje se i danas prikazuje s uspehom.

Lirika Gundulićeva uglavnom je duhovna; osim prevoda kraće erotičke pesme „Ljubavnik sramežljiv“ i nekoliko prigodnica (Ferdinandu II, knezu od Toskane i dr.), njegove su pesme pobožno-refleksivne. Pjesni pokorne kralja Davida (1621) slobodan su prevod 7 pokajničkih psalama; uz njih je i pesma „Od veličanstva Božijeh“. — Suze sina razmetnoga (1622) jesu pesnička parafraza biblijske priče u 3 pevanja o razbludnom sinu koji ide u svet, zapadne posle raskalašena života u bedu, uvidi svoj greh, pokaje se te se vraća ocu. Pesnik je izbacio sve epske elemente i zadržao se na crtanju duševnog procesa prikazujući u monologu sinovljevu njegovo „sagrješenje“, „spoznanje“ i „skrušenje“; delo obiluje jakim i potresnim scenama te svedoči o dubokom pesnikovu proživljavanju sličnih psihičkih stanja; pisano je drhtavim, uzbuđenim stilom, kićenom marinističkom dikcijom, s neobičnim poređenjima i metaforama, u osmeračkim sestinama građenim vrlo virtuozno.

Epika Gundulićeva obuhvata njegovo najveće delo, romantički ep Osman, u 20 pevanja (nedostaju 14 i 15 pev.). Istorijsku pozadinu čini poraz turske vojske kod Hoćima (1621) i ubistvo mladog turskog sultana Osmana (1622). Pesnik je upotrebio te savremene događaje koji su uzbudili tadašnji svet uglavnom onako kako su se desili, ali ih je iskitio mnogim romantičnim scenama, po ugledu na Tasov ep „Oslobođeni Jerusalim“, na koji se ugledao i u kompoziciji, pojedinim scenama i prikazu nekih ličnosti. Ličnosti su većinom istorijske (Kraljević Vladislav, Osman, Korevski-Korecki, njegova žena Katarina — „vjerenica Krunoslava“ i dr.), ali ima i izmišljenih (Sokolica, Ljubdrag i Sunčanica i dr.). — Što se tiče kompozicije „Osmana“, pojavilo se mišljenje (Armin Pavić), najviše zbog praznina u epu i zbog nejedinstvene kompozicije, da je Gundulić zamislio prvobitno 2 zasebna pevanja („Vladislavijadu“ i „Osmanidu“) te ih tek kasnije počeo sastavljati u celinu, ali ga je u tome pretekla smrt. Fr. Marković je dokazao da je delo zamišljeno i izvedeno jedinstveno, samo nije dobilo konačne redakcije, jer je pesnik umro pre no što je stigao da to učini. „Osman“ je štampan prvi put tek 1826 s dopunom P. Sorkočevića; u isto doba je ona dva pevanja spevao i Dubrovčanin Marin Zlatarić, ali je najbolja dopuna Ivana Mažuranića, s kojom je „Osman“ izašao 1844 kod Matice ilirske. Značenje „Osmana“ vrlo je veliko, te on pretstavlja, iako nedovršen, najznatnije delo dubrovačke književnosti. Značajno je da Gundulić peva o savremenom događaju, jer shvata njegovo istorijsko značenje. Iako se pesnik u pojedinostima ugledao u Tasov ep, „Osman“ je ipak originalno delo, sa tačnim prikazima pojedinih lica; naročito su dobro prikazana muška lica (Osman, Dilaver, Daut i dr.), pa Sunčanica i Ljubdrag, slabije Sokolica i Krunoslava. Opis je vrlo živ (pakao u 13 pevanju, sultanova smrt, otmica Sunčanice i dr.). Delo je protkano aforističkim mislima o prolaznosti zemaljske sreće, jednim od osnovnih tonova protivureformacijske književnosti; ta ideja izražava se i u osnovi dela: Osmanova smrt prikazuje se kao kazna za njegova zla dela. Osim te hrišćanske ideje, kojom Gundulić nagoveštava skori pad turske sile, pesnik ističe i ideju slovensku: pobedu nad Turcima izvojevaće Sloveni, oslobodiće hrišćanske narode osmanlijskog ropstva i doneti im mir i sreću. Tom idejom Gundulić se visoko diže nad svojim savremenicima. Gundulićev stil je živahan, dinamičan, slikovit, s mnogo plastičnih epiteta, komparacija i metafora. Po svim osobinama svog pesničkog stvaranja Gundulić ide među najveće dubrovačke i uopšte najznatnije naše književnike.

5. Junije Palmotić (1606—1657)[uredi]

plemić, đak isusovaca, vaspitan u strogo religioznom duhu, poklonik stare klasične umetnosti, a u isti mah pristaša savremenih kulturnih strujanja, jeste jedan od najplodnijih naših pesnika. Radio je na epici (ep „Kristijada“, u 24 pevanja, o životu i muci Hristovoj, parafraza latinskog epa „Christias“ od italijanskog pesnika Đirolama Vide). Njegova lirika je prigodna i pobožna, a ističe se rečitošću, u kojoj se gubi neposrednost osećanja. Najznatniji je njegov rad na drami. Njegove psevdoklasične mitološke drame (Atalanta, 3 čina, Natjecanje Ajača i Ulisa, 1 čin, Elena ugrabljena, 3 čina, Akile, 3 čina, Lavinija, 3 čina i dr.) obrađuju motive iz antičke poezije (Ovidije, Vergilije i dr.) te nemaju većega značenja. Bolje su njegove romantične drame (Armida, 3 čina, Alčina, 5 čin.), prevodi s italijanskog, s motivima iz romantičnih epova, Tasova „Oslobođena Jerusalima“ i Ariostova „Besnog Orlanda“. Među romantične drame idu i nacionalno-istorijske drame (Danica, Captislava, Bisernica i naročito Pavlimir). To su većinom dramatizovane legende, a nacionalna su u njima samo imena. Najznatnija od tih drama je Pavlimir (3 čina), kome je sadržaj uzet iz hronike popa Dukljanina; ona je fantastična i alegorijska; glavnu ulogu igraju duhovi, vilenice, zmajevi itd. koji se protive osnivanju Dubrovnika. Palmotić je napisao „Pavlimira“ da proslavi svoj rodni grad, bedem hrišćanstva i žarište verskog i duhovnog života Južnih Slovena. Drama inače nema istorijske podloge, a lica nemaju nikakvih individualnih crta. — U Palmotićevim dramama nema mnogo pesničke invencije, njegova tehnika je monotona, radnje ima malo; sve su hrišćanski tendenciozne i moralno-poučne te stoga ponekad potsećaju na stara crkvena prikazanja. Istaći treba pesnikovu veštinu u gradnji stihova i njegov lepi jezik i stil koji je učio od naroda. Čistoćom jezika, lakoćom i elegancijom stihova i dikcije Palmotić je mnogo uticao na savremene i kasnije dubrovačke pesnike.

6. Ivan Bunić-Vučićević (1594—1658)[uredi]

dubrovački patricij i državni činovnik, jeste jedan od najboljih naših starih liričara. Za života je izdao epsko-lirsku pesmu Mandaljena pokornica, u 3 „cvijeljenja“, gde parafrazira biblijsku priču o pokornici Magdaleni. Rađena je po ugledu na Gundulićeve „Suze“; iako ima u njoj više radnje nego tamo, oseća se u obradi motiva, formi i osnovnom tonu o ništavilu sveta uticaj Gundulićeve poezije i tadašnjega katoličkog duha koji je vladao u Dubrovniku. Najbolje Bunićevo delo su njegove lirske pesme Plandovanja; to je zbirka od preko 100 većinom ljubavnih pesama, pastirskih ekloga, prigodnica i pobožnih refleksija. Iako se u pesmama oseća još uticaj starih petrarkista, u njima ima ipak više realizma; njegove drage su živa bića, ne pesničke fikcije, opisi su stvarniji, ljubav je čulnija, stvarnija i iskrenija, osećana, a ne konvencionalna; iz pesama izbija životna radost, želja za uživanjem, čežnja za lepotom i srećom. Pored ljubavnih motiva, koji su najmnogobrojniji, ima i anakreontskih („počašnice“); iskrene i tople su i Bunićeve prigodnice i ekloge. Njegova duhovna lirika kreće se u duhu katoličke obnove, koji se ogleda i u prevodima Davidovih pokajničkih psalama. Bunićeva lirika, naročito ljubavna, ističe se neposrednošću i iskrenošću osećanja, konkretnošću i pesničkim realizmom; stihovi su mu raznovrsni, laki i elegantni, pa je on najbolji liričar naše stare književnosti.

7. Stijepo Đorđić (Đurđević, 1579—1632)[uredi]

Čovek neobuzdana temperamenta, zbog kojega je imao u životu dosta neprilika, pevao je u mladosti ljubavne pesme, od kojih su se sačuvale samo četiri, prevodio s italijanskog različite pesme i prepevao lepo i originalno sedam pokajničkih psalama. Najvažnija je njegova šaljiva pesma Derviš: stari zgrbljeni derviš izjavljuje hrišćanskoj devojci ljubav, obećaje joj sve što ima, hoće da se odrekne čak i korana, ali kad vidi da je sve uzalud, zapreti joj sudom kao veštici što ga je očarala. Komični efekat te duhovite, zbog kontrasta u uzvišenim sestinama spevane farse pojačava se narodnim humorom, dobrim muslimanskim koloritom i sočnim jezikom.

8. Vladislav Menčetić († 1666)[uredi]

spevao je takođe kraću šaljivo-didaktičnu pesmu Radonja, gde se priča kako je muž batinom izlečio svoju goropadnu ženu. Lepa je pesma Zorka, slobodan prevod neke pastorale od italijanskog pesnika Đambatista Marina, gde pastir Radmio uzdiše za vilom Zorkom koja ne mari za njegovu ljubav. Najveće Menčetićevo delo je panegirik Trublja slovinska, gde uzdiže bana Petra Zrinskog najavljujući da će Sloveni pod banovim voćstvom pobediti Turke.

9. Književni rad u Bosni — Matija Divković[uredi]

Bosna je zbog svog središnjeg položaja između Zapada i Istoka imala da izdrži borbe različitih političkih i kulturnih uticaja (bogomilstvo i dr.); još gore prilike nastale su dolaskom Turaka u 15 veku; vlastela su većinom prešla na islam, a narod je stenjao u bedi i neznanju. Jedinu utehu davali su mu popovi i fratri, naročito franjevci, koji su bili vrlo omiljeni. Iz krugova franjevačkih potiče i prvi književni rad u Bosni. Prvi i najznačajniji književni radnik bio je franjevac Matija Divković (1563—1631). On se u Italiji, na naukama, upoznao sa tadašnjim verskim borbama i strujanjima u pravcu obnove verskog života, pa je u tom duhu napisao nekoliko dela: Nauk krstjanski (1616), Sto čudesa aliti zlamenja blažene... divice Marije (1616), Razlike besjede i manji, narodu namenjeni Nauk krstjanski. Te knjige štampao je t. zv. bosanskom ćirilicom, za koju je sam izlio slova i koja se još dugo upotrebljavala u Bosni, Dalmaciji i Slavoniji. — Divković u svojim delima nije polemičar, već duhovni pastir koji narod upućuje bogoljubnom životu nastojeći da ga očuva od zla. Zato su njegova dela prave narodne knjige, pisane živo i zanimljivo. Divković, čovek iz naroda, poznaje narodnu dušu i njegovu sklonost fantastičnosti, pa mu daje versku i moralnu pouku u obliku čudnovatih priča i anegdota. On u svoja dela unosi svakojake anegdote o Bogorodici, svecima itd. Najviše motiva uzeo je iz latinskog dela „Discipulus“ od nemačkog dominikanca 15 veka Iv. Herolda. Najradije bira priče o mukama grešnika u paklu, zatim o đavolu, o prokletstvu i izopštenju iz Crkve itd. Jezik Divkovićev je lep, narodni, pričanje živo i slikovito, zanimljivo; zato su se njegove knjige vrlo raširile, prepisivale i upotrebljavale i u Dalmaciji i Slavoniji; mnoge njegove priče prešle su i u narod.

Divkovićev rad našao je u Bosni nekoliko nastavljača franjevaca. U prvoj pol. 17 v. pisali su još Stjepan Matijević (upute sveštenicima za ispovedanje), Pavle Papić (Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru) i Pavle Posilović (Naslađenje duhovno i Cvijet od kriposti). Svi ti štampaju svoje knjige bosanskom ćirilicom; iako već u to doba neki franjevci izdaju dela i latinicom (Ivan Bandulović — „Pištole i evanđelja“, i Ivan Ančić), ostala je ipak ćirilica u franjevačkoj tradiciji sve do sredine 19 veka.

U 18 veku preštampavaju se uglavnom dela spomenutih pisaca, a javlja se i nekoliko novih književnih radnika; najvažniji je Stjepan Markovac (Margitić), koji je 1701 izdao delo Ispovid krstjanska, gde se u prozi i stihovima daju versko-moralne pouke. Slično je delo Cvit razlika mirisa duhovnoga od Tome Babića (1726). Obe knjige su narodu tako omiljele da ih prozvao „stjepanušom“ odnosno „babušom“.

Rad bosanskih franjevaca nema velike književne vrednosti, ali je značajan što je dao narodu zanimljivu lektiru, pisanu lepim i čistim bosanskim govorom, živahnim i slikovitim stilom; to je učinilo da je bosanski govor stao sve više prodirati u književnost ostalih krajeva i pripremati put izjednačenju našega književnoga jezika.

U 17 i 18 veku javljaju se u Bosni i neki pesnici-muslimani koji pevaju na našem jeziku služeći se arapskim (turskim) pismom; to su: Muhamed Hevaji Uskjufi, Hasan Kaimija, Kadija Hasan, Sejid Vehab Ilhamija i dr. Oni su pevali većinom pobožne (ilahije) ili poučne pesme (kaside), obično u rimovanim osmercima ili desetercima, sastavljenim u strofe po 4 stiha. Iako to stihotvorstvo nema umetničke vrednosti, ono je znatno kao kulturni dokument.

10. Kajkavska književnost u 17 veku[uredi]

Kako je ono malo pokušaja reformacije u hrvatskim krajevima brzo uništeno, jezuitima, koji su najviše nastojali oko obnove verskog života, nije trebalo pisati polemične spise, pa se dugo na knjizi nije ni radilo; tek posle nekih 50 godina, kad se među seoskim klerom javlja potreba najvažnijih crkvenih knjiga na narodnom jeziku i kad je školska nastava — sva u rukama jezuita i drugih fratara — počela iziskivati udžbenike, javlja se kod kajkavaca opet književni rad; on je delomično školski, delomično versko-odgojan. Najvažniji radnici su jezuiti Nikola Krajačević (1582—1653), koji izdaje „Molitvene knjižice“ i prevod evanđelja (Sveti evangeliomi), i Juraj Habdelić (1609—1678), profesor isusovačkog kolegija i čuven propovednik; sastavio je kajkavsko-latinski rečnik („Diktionar ili reči slovenske s vekšega vkup zebrane“, 1670) i 2 knjige propovedi („Zrcalo Marijansko“ i „Prvi oca našega Adama greh“). Habdelićeve propovedi značajne su zbog mnogih aluzija na tadašnji život zagrebačkog društva, pa imaju izvesnu kulturno-istorijsku važnost. — Osim jezuita radili su u duhu katoličke obnove i drugi redovi, u prvom redu pavlini, koji su u Lepoglavi imali svoju gimnaziju i neko vreme čak dva fakulteta. Najznatniji od tih redovnika je Ivan Belostenec (1595—1675) koji je, pored ostalog, sastavio golemi rečnik Gazophylacium (Riznica), gde je pokupio reči s celoga zapadnoga područja našega naroda označivši gde se koja reč govori. Delo, koje se smatra „prvim velikim činom što je izašao iz Hrvatske za jedinstvo književnog jezika i najmonumentalnijim književnim delom 17 stoleća u Hrvatskoj“, štampano je tek 1740 g., a izdao ga je i priredio za štampu pavlin Orlović.

Osim spomenutih redovnika radilo je u to doba na kajkavskoj knjizi i nekoliko svetovnjaka, od kojih je najvažniji Matija Magdalenić. Napisao je tri pesme religioznog sadržaja, od kojih su najbolje „Plač smrtelnosti“, o ništavilu sveta, i „Rasipnoga sina istorija“, u kojoj, nezavisno od Gundulića, obrađuje poznati biblijski motiv. Te pesme nisu originalne, već su parafraze stranih dela. Iako svetovnjak, Magdalenić piše u duhu katoličke obnove, te se po tome može zaključiti koliki je bio uticaj tog verskog pravca na sav tadašnji misaoni i kulturni život.

11. Književni rad kod Slovenaca posle reformacije[uredi]

vrlo je slab; tradicija latinskog liturgijskog jezika, otsustvo osećanja zajednice s narodom, mržnja na sve što je potsećalo na luterane, teško socijalno stanje slovenačkog seljaka zbog čestih turskih navala, seljačke bune — svi ti i drugi razlozi učinili su da književni rad katoličke obnove kod Slovenaca u mnogome zaostaje za ranijim. Od početka 30-godišnjeg rata (1618) pa sve do 1672 nije izašla ni jedna slovenačka knjiga. Kako se plemstvo i građanstvo otuđilo narodu, ostala je sva briga oko kulturnog i književnog rada na sveštenstvu; zato je sva literatura, koliko ju je bilo, versko-pobožna, u službi Crkve i moralne pouke. Vođa protivureformacije biskup Hren izdao je 1613 delo „Evangelia inu listuvi“, što ga je po Dalmatinu priredio jezuit Janez Čandek; ovaj je sarađivao i kod prevoda Kanizijeva Katehizisa (1618). G. 1672 izdaje sveštenik i istoričar Janez Ludvik Šenleben novo izdanje Čandekovih „Evangelija“, ali je pritom pokvario prevod. Matija Kastelic (1620—1688) bejaše jedini koji je umeo ceniti rad slovenačkih protestanata i učio od njih; zato je jezik njegovih delâ (Bratovske bukvice, Nebeški cilj, Nauk kristjanski i dr.) dobar i lep. Važan je kulturni rad nekih kapucinskih propovednika, od kojih su najvažniji Janez Svetokriški († 1714), odličan govornik i pisac, koji je izdao 5 svezaka propovedi (Sacrum promptuarium), otac Rogerij, koji je ostavio preko 100 propovedi (Palmarium empyreum), i otac Hipolit; on je izdao novo izdanje Bohoričeve gramatike, a u rukopisu je ostavio „Dictionarium trilingue“ (lat.-nem.-slov. rečnik) i više drugih dela. — Osim navedenih pisaca radilo ih je još nekoliko, ali su oni manje značajni. Spomenuti treba još protestantskog pastora kod ugarskih Slovenaca Stevana Kuzmića, koji je izdao katehizis s pesmaricom i prevod Novoga zaveta u dijalektu svoga kraja.

To je gotovo sav književni rad kod Slovenaca u toku od dva veka; iako nije velik niti mnogo značajan, ipak donekle nastavlja rad slovenačkih protestanata i sprečava germanizaciju slovenačkog sela. Time on stvara osnovicu na kojoj će se potkraj 18 veka početi stvarati nova slovenačka literatura.

12. Petar Zrinski i Fr. Krsto Frankopan[uredi]

jedini su pretstavnici višeg plemstva u našoj literaturi. Petar Zrinski (1621—1671), potomak slavne grofovske porodice, junak i ban hrvatski, koji je završio svoj život na stratištu, bavio se i pesništvom; preveo je i dopunio delo svoga brata Nikole o junačkoj smrti Nikole Zrinskoga pod Sigetom, pod naslovom Adrijanskoga mora sirena (1660). U knjizi ima više pesama, ali težište čini epsko delo „Opsida sigetska“, gde se u 12-ercima opeva pogibija pesnikova pretka. U delu nema mnogo poezije, stil je težak i zamršen, ali je ono važno zbog žarke ljubavi prema domovini kojom odiše.

Petrov šurak Frano Krsto Frankopan (1643?—1671)y koji je zajedno s njim poginuo na stratištu, pisao je takođe pesme („Gartlic za čas kratiti“); to su većinom lirske pesme, imitacije tadašnje italijanske psevdopastirske, ljubavne i anakreontske poezije. Iz pesama izbija mladićska obest i volja za životom, a među njima ima i iskrenih osećajnih pesama o taštini i prolaznosti sveta i života; mnoge od njih su nežne, setne i tople. Dikcija mu je marinistička i konvencionalna, ali se ipak oseća ponekad uticaj narodne popevke: zapisao je i nekoliko pravih narodnih pesama. Preveo je i prva 3 prizora I čina komedije „Žorž Danden“ od savremenog francuskog komediografa Molijera, i to na slovenački jezik; iako prevod nema književne vrednosti, svedoči ipak o širokoj književnoj kulturi Frankopanovoj. — Jezik Zrinskog i Frankopana pretstavlja interesantnu mešavinu svih naših glavnih dijalekata, kojom su oni, živeći u različitim našim krajevima, verovatno i govorili.

13. Pavle Riter-Vitezović (1652—1713)[uredi]

plemić, svestrano obrazovan, ali bez stalnog zanimanja, bavio se istorijom, lingvistikom, publicistikom, književnošću i mnogim drugim poslovima, živeo često u bedi i pisao mnogo puta za hleb. On je pre svega vanredno plodan istoričar. Po ugledu na veliko istorijsko delo kranjskog plemića Johana Vajkharta Valvazora naumio je Vitezović da napiše slično delo o svojoj domovini, ali je na latinskom jeziku izdao samo uvod (Stemmatographia, nauka o grbovima, koju je kasnije Hristofor Žefarović preveo na ruskoslovenski). Latinski je napisao još više, mahom istorijskih dela (Croatia rediviva, Plorantis Croatiae saecula duo, Bosna captiva i dr.) i velik broj stihova, većinom posveta i pohvala različitim uticajnim ličnostima. Značajniji je Vitezovićev rad na našem jeziku; napisao je više pesama, mahom prigodnica, i oveće pesničko delo Odiljenje sigetsko, gde peva o padu Sigeta i junačkoj smrti Nikole Zrinskoga i njegove vojske. To je niz samostalnih pesama, dijaloga i nadgrobnica, bez tešnje međusobne veze i većinom bez veće umetničke vrednosti. Vitezović je radio mnogo na narodno-prosvetnom polju. Izdao je nekoliko godišta kalendara s različitim poučnim i zabavnim člancima i poslovicama. Te poslovice je potom skupio u knjizi Priričnik (1703). U prozi je štampao „Kroniku aliti spomen vsega svita vikov“, s događajima od stvorenja sveta do njegova vremena, a u rukopisu je ostavio, pored ostalog, latinsko-srphrv. rečnik i gramatiku. Vitezović je bio bolje no iko pre njega upućen u našu staru literaturu te je poznavao rasprostranjenost naših dijalekata; znao je da na slovenskom Jugu postoji jedan narod s raznim imenima pa je predlagao da se uzme zajedničko ime „Hrvati“ za ceo naš narod. Tako je on postao jedan od naših prvih svesnih pobornika jugoslovenske ideje koji je pod lozinkom panhrvatizma radio na zbliženju naših plemena. Predlagao je za zajednički književni jezik štokavski dijalekt i sam počeo njime pisati; stvorio je i jedinstveni pravopis, ali se on nije mogao prihvatiti, jer je njegovo delo u većini ostalo u rukopisu. — Vitezović je bio čovek širokih pogleda; pravio je velike nacrte, ali je malo od toga ostvario, najviše zbog svog nestalnog karaktera i teških prilika u kojima je živeo i radio. Iako njegova poezija nema velike umetničke vrednosti, on je značajan naš književni radnik, jer je prvi izneo misao o našem narodnom jedinstvu, jedinstvenom književnom jeziku i pravopisu. Time je pripremio put kulturnom i književnom preporodu hrvatskog dela našeg naroda u prvoj polovini prošloga stoleća.

14. Opšte prilike u prvoj polovini 18 veka[uredi]

U prvoj polovini 18 veka došao je do izražaja sav uticaj katoličke reakcije na naš duhovni i književni život. Mesto bujnog renesansnog života, iz koga je umetnost crpla raznovrsne motive, javlja se ukočenost i monotonost pobožnih i moralno-poučnih motiva. Sa jezuitskim školama koje su gajile klasične jezike javlja se zanemarivanje narodnog jezika i sve veća latinizacija; to se opaža naročito u Dubrovniku, gde pesnici pišu lepe i pravilne latinske stihove, a zanemaruju rad na narodnom jeziku. Osim toga je opštem opadanju dubrovačke književnosti u drugoj pol. 17 i u poč. 18 veka doprinelo osiromašenje građana koje je nastupilo zbog velikog zemljotresa (1667) i opadanja trgovine povodom otkrića Amerike; povrh toga je i italijanska literatura, prema kojoj se naša uvek upravljala, u to doba bila u opadanju, te se više imitirala francuska kultura i literatura. Originalnog pesništva ima malo; drama i ep prestaju da žive, radi se jedino još na lirici. Ali se, naprotiv, mnogo gaje nauke, naročito humanističke (istorija, arheologija, donekle i filozofija i dr.); u tom pravcu su radile akademije, osnovane po uzoru italijanskih učenih društava, na pr. „Akademija dangubnijeh“ i dr., ali je u njima uskoro počeo prevladavati italijanski uticaj, te su one izgubile svoju prvobitnu nacionalno-prosvetnu ulogu. Najvažniji dubrovački pesnik toga doba je Đorđić.

15. Ignjat Đorđić (Đurđević, 1675—1737)[uredi]

iz pučke porodice koja je posle zemljotresa (1667) dobila plemstvo, bio je isusovački đak. Najpre je radio u upravnoj službi; zatim stupi u jezuitski red, svršava teologiju i postaje sveštenik, istupa iz reda i prelazi u dominikance te vrši različite službe do iznenadne smrti. Đorđić je propevao vrlo mlad, te je pevao u početku ljubavne, galantne pesme, koje je kasnije skupio (Pjesni razlike). Njegova lirika je delomično sečentistička, ljubavna i u izrazu marinistička, izveštačena, delomično pastoralno-galantna, ali bez prave, prirodne pastirske sredine i naivnosti, često sladunjava i afektirana, ali uvek doterana i elegantna (Danici ranjenoj od pčele, Srce izgubljeno, Razlike zgode nesrećne ljubavi i dr.). Duhovita je satira na ljubavnu liriku Suze Marunkove, gde pesnik po ugledu na „Derviša“ s puno humora iznosi ljubavne uzdisaje seljaka Marunka za lepom Pavicom koja ga odbija. Dikcija je živahna, jednostavna i slikovita. Pošto se Đorđić zakaluđerio, odrekao se ljubavne lirike i pevao ozbiljne pesme s moralno-poučnom tendencijom. Uzdasi Mandaljene pokornice (1728) u 8 pevanja (uzdisaja) slikaju, poput Gundulićevih „Suza“ i Bunićeve „Mandaljene“, proces greha, spoznaje i pokajanja; Đorđić nije, kao Bunić, uzeo za osnovu biblijsku priču, već kasniju legendu, po kojoj je Magdalena došla u neku pećinu kraj Marselja i živela onde 30 godina u pokajanju. Delo je spevano u sestinama, stil je virtuozan, marinistički i barokan, te nema one neposrednosti i topline koja izbija iz Gundulićeva dela. Mnogo godina je Đorđić radio na prevodu psalama (Saltijer slovinski, 1729); tu su psalmi zapravo parafrazirani, jer pesnik jedan stih psalma razvezuje u čitavu strofu; stihova ima svakovrsnih, dikcija je jednostavnija i prirodnija nego u „Uzdasima“. U prozi je napisao „Život sv. Benedikta“ i „Život... kralja Davida“ kao dokaz da se naš jezik može upotrebljavati i u naučnoj prozi; na latinskom jeziku imamo od njega prvi pokušaj naše literarne istorije (Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Bagusinorum). — Đorđić je poslednji veliki dubrovački pesnik, Posle njega je preotela maha sve veća latinizacija i zanemarivanje narodnog jezika i kulture. Bilo je više značajnih ljudi koji su tada radili na poeziji i nauci, ali na latinskom ili italijanskom jeziku (matematičar, fizičar i astronom Ruđero Bošković, Brno Zamanja, Đuro Ferić i dr.). Jedini književnik koji je pisao na narodnom jeziku i s tugom gledao propadanje naše stare književnosti bejaše naturalizirani Francuz Marko Bruerović (1774—1825); pisao je prigodne pesme, poslanice, maskerate i dao jednu komediju. Posle propasti dubrovačke samostalnosti (1806) italijanizacija sve više prevladava, a stara i velika dubrovačka književnost počinje da pada u zaborav.

16. Karakteristika dubrovačko-dalmatinske književnosti[uredi]

Naša dubrovačka i dalmatinska književnost je pre svega refleks, često imitacija tadašnje italijanske literature; svi tamošnji literarni pokreti nalaze odjeka i kod nas. U početku je povođenje za Italijanima potpuno, učeničko, ali se kasnije unose sve originalnije crte (u maskeratama, drami i dr.), a podražava se samo forma; „zlatni vek“ daje najoriginalnija dela naše dubrovačke književnosti, u kojima se izražavaju misli i ideali našega naroda i slovenstva. Druga značajna crta te književnosti je što je ona gotovo sva u stihu; proze ima malo (komedija). Najznačajnija je treća crta: ta književnost često nije izraz duševne potrebe stvaranja, već moda i stvar dokolice. Ima doduše nekoliko pravih pesnika koji pišu iz unutrašnje potrebe (Hektorović, M. Držić, Zlatarić, Gundulić, Bunić, Đorđić i još neki), ali ih je bilo mnogo koji su se bavili književnošću iz mode. Zato ta literatura često daje utisak izveštačenosti i neprirodnosti; to je aristokratska književnost, otmena zabava dubrovačkih „gospara“. Ipak ima ona golem značaj za našu kulturu: gajila se u doba opadanja našeg narodnog života; kad je narod stenjao u turskom ropstvu, održala je ona u Dalmaciji narodnu svest i negovala jezik i tako dokazivala naše pravo na samostalni kulturni razvitak. Najveće je njezino značenje u stvaranju našega književnoga jezika; od prvih čakavskih provincijalnih govora koji s Marulićem i drugim prvim dalmatinskim pesnicima ulaze u knjigu, ona stvara, na osnovu hercegovačkog govora, jezik koji će kasnije postati naš zajednički literarni jezik.

17. Dalmatinska književnost u 18 veku[uredi]

razvila se izvan Dubrovnika na osnovu narodne tradicionalne poezije, nezavisno od dubrovačke kao opšte dalmatinske umetničke književnosti. Zbog italijanske vlasti i premoći latinske Crkve Dalmacija u celom 17 i prvoj pol. 18 veka nema gotovo nikakve znatnije književnosti; jedine knjige koje se izdaju jesu liturgijske ili versko-poučne. Ima doduše nekih pokušaja versifikacije, ali su oni slabi i za razvoj naše knjige bez većeg značenja (Ivan T. Mrnavić, Juraj Baraković, Petar Kanavelić, Jerolim Kavanjin i dr.). Značajniji je Filip Grabovac (Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga, 1747; to je zbornik raznih sastava u prozi i stihovima za zabavu i pouku, iz kojih izbija toplo rodoljublje). Najbolji dalmatinski i jedan od najboljih naših pesnika toga doba je Andrija Kačić Miošić (1704—1760), franjevac, rodom iz Brista kraj Makarske. Pored jednog neznačajnog spisa o logici, na latinskom jeziku (Elementa peripathetica), napisao je dva važna dela: „Korabljicu“ i „Razgovor“. — Korabljica je hronika u prozi, gde se nabrajaju događaji od stvorenja sveta do Kačićeva vremena, s dosta podataka iz jugoslovenske istorije. Mnogo je važniji njegov Razgovor ugodni naroda slovinskoga (prvo izdanje 1756, drugo, prošireno, 1759). To je hronika u prozi i stihovima, gde se opisuju događaji i ličnosti našega naroda od legendarnog Ilirika, prvog kralja „slovinskog“, do 18 veka. Kačić se pretstavlja kao „starac Milovan“ koji narodu priča njegovu istoriju i junačka dela njegovih predaka. Prvi deo (do pada Carigrada) ima više proze, drugi sadrži većinom pesme o borbama s Turcima, gde se opisuju junački podvizi pojedinih članova mnogih dalmatinskih plemićkih porodica. Pesme su sve deseteračke, građene prema narodnom stihu, u narodnom duhu, narodnom dikcijom i frazeologijom. Svojom knjigom Kačić je hteo dati narodu zanimljivu istoriju u narodnom duhu. u nizu priča o junačkim delima. Kao izvor služila su mu dela raznih stranih i domaćih pisaca, stari zapisi i dokumenti, jer je hteo da mu pričanje bude istinito. Uprkos tome ima kod njega mnogo netačnosti i fantastičnosti. Ali je važan duh kojim je delo pisano: Kačić ne deli Hrvate od Srba: svi su mu „Slovini“, ne gleda na versku razliku i peva s jednakom ljubavlju o srpskim kao i o hrvatskim kraljevima i junacima. „Razgovor“ ima poučnu i narodno-odgojnu tendenciju, zanimljiv je i privlačan, pa je postao jedna od najraširenijih naših knjiga, a mnoge njegove pesme prešle su u narod. U Kačića se prvi put jače osetio duh narodne poezije, koju je on voleo i tako dobro imitirao.

IV NOVA KNjIŽEVNOST[uredi]

Prelaz u novu književnost — Književni centri[uredi]

Novo doba u našoj kulturnoj i književnoj istoriji javlja se u drugoj pol. 18 v., kad se ruše stare tradicije i unose u život i književnost nove prosvetiteljske ideje. Sva naša dotadašnja književna nastojanja bila su — osim u Dalmaciji u doba renesanse — verskog odnosno crkvenog porekla (srednji vek, reformacija, katolička reakcija) te su imala više ili manje crkveno odnosno versko-poučno obeležje. To je celom književnom radu, koji se od početka novoga veka obavljao gotovo isključivo u našim zapadnim (katoličkim) zemljama, davalo izvesnu zajedničku notu, iako se on inače razvijao u svim pokrajinama gotovo sasvim samostalno, bez jačeg međusobnog uticaja. U tim lokalnim književnostima (dalmatinsko-dubrovačkoj, bosanskoj, kajkavskoj i slovenačkoj) nastupa s vremenom opadanje životne snage, i tek zapadnoevropski prosvetiteljski pokret 18 veka preporađa ih i daje im pravac i novo obeležje. U vezi s time javljaju se uticaji zapadnih literatura, mesto dotadašnjih staroklasičnih, vizantijskih i italijanskih. Zajedno s buđenjem narodne svesti javlja se veće zanimanje za narodnu prošlost i narodni jezik, koji se počinje bolje negovati. Sav prosvetni i književni život počinje da se modernizuje u pravcu tadašnjih kulturnih nastojanja. Iako te ideje i poticaji našim novim književnim strujanjima daju izvesnu ujednačenost, one se i dalje razvijaju svuda više ili manje samostalno, prema kulturnim i socijalnim prilikama pojedinih krajeva. — U nekim pokrajinama (Dalmacija, Bosna) talasi novog pokreta ne dolaze mnogo do izražaja, te se tamošnja književnost, ukoliko se uopšte još gaji, kreće većinom i dalje u tradicionalnom versko-prosvetnom pravcu. — U Dubrovniku novo književno nastojanje takođe ne nailazi na velik odziv; podražavaju se strani pisci (najviše francuski, naročito Molijer), a originalni rad gotovo sasvim prestaje. Zato se življi književni rad javlja u Hrvatskoj (kod kajkavaca), u Slovenačkoj, a naročito u Vojvodini i Slavoniji. Te četiri pokrajine postaju u 18 v. naši glavni književni centri.

Slavonija uskoro posle oslobođenja od Turaka (kraj 17 v.) počinje da učestvuje u književnom životu, donekle u pravcu katoličke reakcije (Kanižlić i dr.), donekle u duhu prosvetiteljskih ideja (Relković), ističući pritom izvesna lokalna obeležja (jezik, pismo, opšti duh, poučna tendencija itd.). — Vojvođanska književnost u prvim decenijima posle velike seobe (1690) nastavlja srednjovekovnu srpsku manastirsku literarnu tradiciju (Račani), ali s& uskoro razvija na sasvim novim temeljima, u duhu racionalističkih ideja, dobivajući po jeziku, pismu, sadržaju i duhu svoje određeno obeležje. — I u kajkavskoj i slovenačkoj književnosti opažaju se u početku tragovi ranije protivureformatorske versko-poučne književne delatnosti; ali dok kod kajkavaca književni rad na njihovu dijalektu uskoro prestaje (u doba ilirizma), kod Slovenaca se pod uticajem novih ideja snažno razvija dajući niz valjanih literarnih radnika i dobivajući sve određeniji zasebni karakter.

Književni rad u Vojvodini — Račani — Ruski uticaj[uredi]

Kako je najveći deo Srba od 15 v. živeo pod turskom vlašću, koja je sprečavala narodno-prosvetni i književni razvitak, te je stoga onde s vremenom gotovo zamro svaki duhovni rad, javljaju se prvi počeci novog kulturnog i umetničkog stvaranja kod onih Srba koji su se, bežeći od turskog zuluma, naselili u Vojvodini. Njih je bilo u Ugarskoj već u srednjem veku, ali veće seobe vršile su se od 15 v. dalje; najznačajnija je bila seoba g. 1690 (Arsenije III Crnojević), kad je u Vojvodinu prebeglo oko 100.000 duša, među njima trgovci, zanatlije, sveštenici, kaluđeri itd. — Našavši se u novoj sredini, u nesređenim socijalnim, političkim, verskim kulturnim prilikama, Srbi su morali pre svega organizovati Crkvu i školstvo i zadovoljiti najpreče kulturne potrebe. Sveštenici i kaluđeri, koji su u Srbiji obavljali taj posao, dali su se na prepisivanje crkvenih (obrednih) knjiga i sastavljanje najpotrebnijih školskih udžbenika za snabdevanje novoosnovanih crkava i škola. Najznatniji među njima su kaluđeri koji su pobegli iz manastira Rače u Srbiji, gde su se bavili prepisivanjem knjiga, te su stoga nazvani Račani. — Kiprijan Račanin je u St. Andreji (kod Pešte), prikupivši oko sebe nekoliko pismenih kaluđera, stvorio u početku 18 v. prepisivačku školu koja je snabdevala rukopisima oskudne srpske crkve; najvažniji mu je posao Bukvar (1717), gde se pored crkvenog i poučnog štiva nalaze i prvi pokušaji srpske metrike i umetničke versifikacije. — Jerotej Račanin je pored nekoliko prepisa crkvenih knjiga napisao prvi srpski putopis (Putešestvije k gradu Jerusalimu, oko 1721). — Najvažniji među tim kaluđerima je Gavrilo Stefanović Venclović; od njega je ostalo mnogo prepisa crkvenih knjiga i prevoda s ruskoga i poljskoga (Meč duhovni, Istorija Barona Cesara), ali je naročito važan zbog toga što je prvi počeo pisati narodnim jezikom. U svojim prevodima on se doduše služio srpskoslovenskim jezikom (staroslovenskim u srphrv. redakciji), ili je u propovedima, upućenim prostom narodu, upotrebljavao čist narodni jezik; u tome je preteča D. Obradovića i V. Karadžića. — Izvan toga kruga stoji svetovnjak grof Đorđe Branković (1645—1711), koji je napisao veliku Hroniku u 5 knjiga, gde priča događaje od stvorenja sveta do svoga doba, na osnovu naših starih hronika i biografija i mnogih stranih pisaca. Delo je nekritično, pisano uglavnom da dokaže piščevo pravo na srpski presto. Jezik je srpskoslovenski, crkveni, a stil slab, zamršen. Iako je delo ostalo u rukopisu, ono se prepisivalo i upotrebljavalo u nauci (Đulinac, Rajić i dr.).

Da su tadašnji srpski pisci pošli stopama Venclovićevim, verovatno bi već onda narodni govor prevladao u književnosti. Taj prirodni razvitak sprečio je jak ruski uticaj, koji se javio već u prvoj pol. 18 v. i učinio da je u književnosti vojvođanskih Srba zavladao ruskoslovenski jezik (staroslovenski jezik ruske Crkve, u ruskom izgovoru). To se desilo zbog sve većeg dodira Srba s Rusijom, koja je za Petra Velikog (1682—1725) postala moćna država. Zbog verskih gonjenja, naročito za vlade Marije Terezije (1740—1780), i opasnosti od katoličenja, Srbi se obraćaju pravoslavnoj Rusiji za pomoć, i ona šalje novac, knjige i učitelje. Prvi ruski učitelj Maksim Suvorov otvara 1726 u Karlovcima „Slavjansku školu“ za spremanje sveštenika i učitelja; škola nije imala velikog uspjeha i g. 1731 bi zatvorena. G. 1733 osniva u Karlovcima monah Emanuilo Kozačinski sa nekoliko drugova „Latinsku školu“; premda se i ona zbog rovarenja neukih srpskih kaluđera morala već 1737 g. zatvoriti, prešao je kroz nju priličan broj kasnijih sveštenika i učitelja koji su prihvatili i širili jezik ruske Crkve. Taj jezik širili su u svojim delima i mnogi Srbi koji su odlazili u Rusiju u škole (Pavle Đulinac, J. Rajić i dr.), te je on za nekoliko godina sasvim prevladao, tako da se oko sredine 18 v. kod Srba sve knjige pišu na ruskoslovenskom jeziku.

Prvi pisac na ruskoslovenskom jeziku bio je Hristofor Žefarović († 1753), obrazovan kaluđer, crtač i bakrorezac, koji je na ruskoslovenski preveo i izdao Vitezovićevu „Stematografiju“ (1741), gde je svaki grb opisao sa nekoliko nespretnih stihova u 13-ercu, sa cezurom posle 7-og sloga. To je prva štampana knjiga nove srpske književnosti te je u svoje doba imala znatan uticaj na razvitak narodne svesti. Žefarović je izdao i nekoliko drugih knjiga, mahom crkvenog karaktera.

Pored Žefarovića pisali su na ruskoslovenskom jeziku još: vladika crnogorski Vasilije Petrović (Istorija o Černoj Gori, 1754, Moskva), Pavle Đulinac, oficir i diplomat u ruskoj službi („Kratkoje vvedenije v istoriju proishoždenija slavenoserbskago naroda“ 1765; prevod Marmontelova filozofsko-istorijskog romana „Velizarij“ 1777, prva čisto beletristična knjiga u srpskoj književnosti), i naročito Zaharija Stefanović Orfelin (1726—1785). Samouk, bez stalnog zanimanja, živeći često u bedi, Orfelin je radio na knjizi mnogo, često samo radi hleba; obilan je njegov bogoslovski rad (katehizisi, prevodi s ruskog itd., „Apostolskoje mleko“, tj. katehizis za njegova sina, pisan toplo, na narodnom jeziku). Značajna je njegova pesma „Plač Serbiji“ (1761), na narodnom i ruskoslovenskom jeziku, gde opeva žalosnu sudbinu Srba pod Austrijom i žali se na srpsku crkvenu hijerarhiju. G. 1768 izdaje u Mlecima „Slavenoserbskij Magazin“ (izašao samo 1 broj), prvi pokušaj književnog časopisa kod nas, gde daje čitav program za razvitak nove književnosti u duhu racionalizma. Značajno je njegovo veliko istorijsko delo „Žitije. .. Petra Velikoga“ (1772, Mleci), gde uzdiže tog velikog ruskog reformatora; to je prva kritična i svestrana istorijska monografija u našoj književnosti, rađena savesno i na osnovu bogate literature. — Orfelin je po svom radu i idejama prvi glasnik savremenih racionalističkih misli u zaostaloj srpskoj sredini i pravi preteča D. Obradovića. Pored njega se među ruskoslovenskim piscima ističe naročito još Jovan Rajić.

Jovan Rajić (1726—1801)[uredi]

Rodio se u Karlovcima; učio je u školi E. Kozačinskog, nastavio gimnazijske nauke u Mađarskoj i teologiju u Rusiji (Kijevska akademija), postao nastavnik u Karlovcima i N. Sadu, zakaluđerio se i postao arhimandrit manastira Kovilja, gde je živeo do smrti.

Rajić je bio za svoje vreme vrlo obrazovan čovek i učen teolog. Napisao je više teoloških dela („Katehizis mali“, 1774, udžbenike crkvene istorije, rasprave i propovedi gde tumači i brani pravoslavlje). — Rajićev književni rad sastoji se od dve zbirke prigodnih i pobožnih pesama, prerade apstraktne drame E. Kozačinskog „Tragedija o smerti ... Uroša V“, poučnog karaktera, po uzoru na srednjoevropske moralitete, u 13-ercu, bez ikakve dramske radnje, zatim od prevoda moralnopoučnih anegdota „Cvetnik“ i originalnog speva „Boj zmaja s orlovi“ (1791). To je poduža alegorijsko-istorijska pesma u 5 delova s patriotskom i hrišćanskom tendencijom, gde opeva rat Rusije i Austrije (orlovi) s Turskom (zmaj), u čudnovatoj mešavini suhoparnih hroničarskih izlaganja o bitkama s fantastičnim i mitološkim elementima (Jupiter, Pluton, Merkur itd.).

Najvažnije Rajićevo delo je „Istorija raznih slovenskih narodov, najpače Bolgar, Horvatov i Serbov“ (4 sveske, 1794—5). To je prvi veliki i sistematski prikaz jugoslovenske istorije, pisan s ljubavlju prema narodu i njegovoj prošlosti, ali sa srednjovekovnim kaluđerskim idejama o istorijskom zbivanju, gde Božja ruka i Providnost igraju veliku ulogu. To delo, sastavljeno na osnovu mnogih domaćih i stranih istoriografa i biografa, dugo se cenilo te je izvršio važnu nacionalno-kulturnu ulogu, jer je kod srpskog dela naroda sve do sredine 19 v. budilo i podržavalo narodnu svest. Kao sva Rajićeve dela, i ovo je pisano ruskoslovenskim jezikom i teškim i nezgrapnim stilom.

Antun Kanižlić (1699—1777)[uredi]

Rođen je u Požegi (Slavonija); svršivši gimnaziju postane isusovac, uči teologiju i živi većinom u Požegi, gde je i umro.

Kanižlić je Rajićev pandan u katoličkoj Slavoniji i jedan od prvih književnika koji su posle oslobođenja Slavonije od turske vlasti počeli onde raditi u duhu protivureformatorskih ideja i u versko-prosvetnom pravcu bosanskih franjevaca. Pisao je moralno-poučna dela („Obilato mliko duhovno“, molitvenik „Bogoljubnost molitvena“ i dr.), veliko teološko-polemično delo o raskolu „Kamen pravi smutnje velike“, prvo veće naučno delo na našem jeziku, i, naročito, veliku epsko-lirsku pesmu „Sveta Rožalija, panormitanska divica“ (1780). Podražavajući Gunduliću, Buniću i Đorđiću, Kanižlić u obliku Rožalijina monologa prikazuje poznati motiv o grehu, spoznaji greha i pokajanju; dikcija je doterana, marinistička, a stih 12-erac s dvostrukim rimama, gladak; u delu ima toplih lirskih mesta i lepih opisa prirode.

Kanižlić je kao pesnik nastavljač i imitator dobrovačko-dalmatinske književnosti 17 veka. — Pored njega javlja se tada u Slavoniji više pisaca, mahom sveštenika, koji rade u tom duhu: Vid Došen (napisao je, među ostalim, delo u odbranu Relkovićeva „Satira“ i pesmu „Aždaja sedmoglava“ o sedam glavnih greha), Antun Ivanošić i dr. Oni su poslednji pretstavnici protivureformatorske versko-poučne književnosti, jer se već na svim stranama javljaju novi ljudi, zadojeni slobodnijim i naprednijim idejama filozofskoga racionalizma.

RACIONALIZAM[uredi]

Sav naš socijalni, politički, kulturni i književni život zadržao je sve do druge polovine 18 stoleća neke bitne oznake srednjega veka; društveno uređenje osniva se još na feudalnom sistemu, s deobom građana na privilegovane i bespravne, državno uređenje na apsolutnoj monarhiji, koja crpe svoju snagu u opštem uverenju da joj je vlast dana od Boga; u kulturnom i književnom životu oseća se još prevlast Crkve i njenih učenja. Većina javnih i književnih radnika su crkveni ljudi, sveštenici i monasi, koji u svojim delima polaze sa stanovišta crkvene dogmatike: kod Srba kaluđeri Račani, Rajić i dr., kod Hrvata sveštenici i fratri Kanižlić, Došen, Katančić, Mikloušić i dr., kod Slovenaca Marko Pohlin, Juraj Japelj i dr. I književnici-laici, koliko ih je uopšte bilo, pišu pod uticajem verskih ideja koje su vladale čitavim tadašnjim kulturnim životom. Stoga ima sva ta književnost, uz neke znakove novih naprednih ideja, uglavnom još ipak crkveno obeležje srednjega veka. Nova književnost javlja se tek u vezi s velikim duhovnim pokretom koji je oko sredine 18 v. uzdrmao javni i kulturni život zapadne Evrope — s prosvetiteljstvom ili racionalizmom (ratio — razum).

Engleska filozofija 17 i 18 v. (Džon Lok, Izak Njutn, Džordž Berkli, David Hjum i dr.) došla je u svojim istraživanjima o problemu spoznaje do nekih zaključaka koji su u kasnijem razvitku doveli do velikog preokreta u duhovnom životu Evrope. Naročito je Lokova nauka da sve predodžbe potiču iz iskustva našla odjeka u francuskoj filozofiji, koja ju je počela primenjivati na tadašnje političko, društveno i crkveno uređenje. Ljudski razum, koji sređuje podatke i sadržaje iskustva i dovodi do spoznaje, postaje jedina merodavna duhovna sila, prema kojoj treba upravljati sav javni i duhovni život. Odbacuje se vera, metafizika, mašta — jedino merilo treba da bude nauka, stečena iskustvom i zdravim ljudskim razumom. S toga stanovišta francuski mislilac Volter kritikuje teološke nauke Crkve zauzimajući se za prirodnu, razumsku religiju. Monteskje dokazuje nepravičnost tadašnjeg društvenog i državnog uređenja („Duh zakona“), Kondijak, Lametri, Didero, Holbah i dr. propovedaju filozofiju zdravoga razuma koja se očituje u mehanizaciji duševnog i telesnog života (l’homme-machine). Pobornici prosvetiteljskih ideja uglavnom su pripadnici i glasnici građanskog staleža, koji je u zapadnoevropskim zemljama u toku 17 i 18 veka došao do moći i ugleda. Dok su nosioci dotadašnjeg društvenog uređenja, političke moći i duhovne kulture bili uglavnom plemstvo i sveštenstvo, t. zv. privilegovani staleži, sada građanstvo, treći stalež, počinje sve više tražiti svoj udeo u sveukupnom životu naroda. Borci za taj novi pogled na svet i život, svesni ogromnog napretka prirodnih nauka i verujući u svemoć ljudskog razuma i u potrebu pravednijeg društvenog uređenja, polaze s osnovnog načela da je samo ono dobro i valjano što može da odobri zdravi, nikakvim drugim predrasudama nepomućeni ljudski razum. Zato oni odbacuju i progone ostatke srednjovekovnog duhovnog i društvenog uređenja, praznoverje, versku netrpeljivost, staleške razlike, vladu pojedinaca nad narodima, i traže jednakost pred zakonima, prosvetu najširih narodnih slojeva u cilju popravljanja morala i opštih uslova za društveni i duhovni napredak. U tom cilju pobornici prosvetiteljstva ne pišu samo poučne knjige za narod, već i u svojim umetničkim delima prikazuju blagodati prosvete i napretka.

Te napredne ideje brzo su se iz Francuske proširile po Evropi. Prihvatili su ih ne samo obrazovani krugovi već i neki prosvećeni vladaoci (pruski kralj Fridrih Veliki, austrijski car Josif II, Katarina Vel.). Oni počinju raditi na podizanju obrazovanosti u svojim zemljama, otvaraju škole, ukidaju kmetstvo i privilegije plemstva i sveštenstva, izjednačuju prava svih veroispovesti i omogućavaju narodima slobodniji društveni i kulturni život. Stoga se u svim evropskim zemljama u drugoj polovini 18 veka javlja živahna radinost na narodnom prosvećivanju i unapređivanju na osnovu zdravog ljudskog razuma, pa se zato celo ovo doba zove „doba prosvetiteljstva“.

Talasi toga novog duhovnog pokreta uskoro su doprli i do nas, pa se odmah javljaju ljudi koji nastoje da naš narod prosvete i oplemene. S tim njihovim blagotvornim radom u duhu evropske prosvećenosti i slobodoumnosti počinje se zapravo naša nova književnost. Glavni pretstavnici novoga pravca su kod Srba D. Obradović i njegovi učenici, kod Hrvata M. Relković, T. Brezovački, M. Vrhovac i dr., kod Slovenaca baron Ž. Cojs i njegov krug (Linhart, Kumerdej, Vodnik i dr.).

Dositej Obradović (1742?—1811)[uredi]

Rođen u Čakovu (Banat), ostao je ubrzo bez roditelja, pa je učio zanat. Uskoro pobegne u manastir Hopovo (1757), gde se zakaluđeri. Posle 3 godine ostavi manastir i pođe na put; putovao je, učeći i poučavajući druge, gotovo sav svoj vek i pri tome video Grčku, Italiju, Austriju, Rusiju, Francusku, Englesku, Nemačku itd.; najduže je živeo u Beču, kao privatni učitelj. Za Karađorđeva ustanka pređe u Srbiju, gde organizuje školstvo; umro je u Beogradu.

Obradović je tipičan prosvetitelj; u mladosti želi da se posveti i uči teologiju, a kasnije, razočaran, proučava filozofiju i druge nauke, ulazi u racionalističke ideje, prihvata ih i širi u svojim delima. Glavno mu je delo „Život i priključenija“, u 2 dela (I 1783, II 1788), u kome lepim jezikom i živahnim stilom opisuje svoj život do svoje 43-e godine; u delu izbija ljubav prema nauci, mržnja protiv neukih i lenih kaluđera i želja da pouči i prosveti narod. — „Sovjeti zdravoga razuma“ (1784) sadrže 5 samostalnih članaka moralnopoučne i polemične tendencije, pisanih u racionalističkom duhu. Basne (1788), posvećene „serbskoj junosti“, sadrže prevode Ezopovih, Lesingovih i Lafontenovih basana, popraćene zanimljivim „naravoučenijima“ i objašnjenjima. „Sobranije raznih nravoučiteljnih veščej“ (1793) je zbirka različitih članaka o patriotizmu, ljubavi prema naukama, čitanju, ljudskoj prirodi i sl. i kraćih moralnih i šaljivih priča — sve to pisano „v polzu i uveselenije“ naroda. — Prema nekom italijanskom piscu sastavio je „Etiku“ (1803), gde na lak i zanimljiv način izlaže elementarna načela te nauke. Izdao je prevod s nemačkog „Slovo poučiteljno... G. Colikofera“ i neka manja dela („Ljubezni Haralampije“ — poziv na pretplatu „Sovjeta“ i njegov literarni i kulturni program; zatim „Ižica“, „Venac ot alfavita“, „Hristoitija“, neka vrsta „bon-tona“), nekoliko pesama (o zauzeću Beograda 1789 i Karađorđevu ustanku 1804 i dr.). Neke stvari ostale su u rukopisu te su ih kasnije izdali njegovi učenici.

Obradovićev rad ima za našu književnost i sav naš kulturni razvitak veliko značenje. Mesto mrtvog ruskoslovenskog jezika on — po načelu racionalizma koji hoće da pouči prosti narod — uvodi u knjigu živi narodni govor, obraća se celom narodu, poučava ga i savetuje, upućuje na rad i razmišljanje, na moralan i razuman život. On kida sa srednjovekovnom crkvenom tradicijom i uvodi novu, modernu književnost i nov, evropski duh: čitavu srpsku kulturu sa istočno-pravoslavnom, konservativnom crkvenom tradicijom okreće prema evropskom zapadu i njegovoj racionalnoj i humanoj kulturi. Obradović je prvi od naših književnika propovedao naše narodno jedinstvo. Proputovao je mnoge naše krajeve, upoznao narod i video da smo Srbi i Hrvati jedan narod. On nije više lokalan pisac, već univerzalan, koji se obraća celom narodu kao „jednoj familiji“. Kao racionalistu, Dositeju ne smetaju verske razlike koje su nastale sticajem prilika; zajedničko poreklo i jezik su mu dovoljna garancija naše nacionalne jedinstvenosti, koju on propoveda otvoreno i uvereno.

Obradović nije pravi umetnik, i njegov književni rad nema znatnije umetničke vrednosti, jer ima praktičan, utilitaran karakter, ali je stvaran, živ i savremen. Po karakteru dobar, pitom i blag, Dositej piše toplo, srdačno, zanimljivo. Iako mu jezik nije sasvim čist (turcizmi, germanizmi, rusizmi), ipak pokazuje velik napredak prema ranijim piscima.

Dositej je imao na svoje savremenike velik uticaj, naročito među laicima. Javljaju se i neki učenici koji primaju njegove ideje i nastavljaju njegov rad, a svi su mahom laici: Jovan Muškatirović (1743—1809), advokat, zastupa Dositejeve ideje o ukidanju nepotrebnih crkvenih praznika i postova („Kratkoje razmišlenije o prazdnici“) i daje u svojim „Pričama“ (1787) našu prvu zbirku poslovica i sentencija o razumnom životu; Emanuilo Janković (1758—1792) prevodi, pored ostalog, s italijanskog i francuskog komedije s moralno-vaspitnom tendencijom („Trgovci“, „Blagorodni sin“ i dr.); Pavle Solarić (1779—1821) prevodi moralno-filozofska dela o čovekoljublju, o čovečanskim dužnostima itd., sastavlja istorijske i druge spise, od kojih mu je najvažnije delo „Zemljeopisanije“ (1804), izdaje Dositejevo delo „Mezimac“ (II deo „Sovjeta“) i dr.

Matija Antun Relković (1732—1798)[uredi]

Rođen je u selu Svinjaru kod N. Gradiške, u graničarskoj kući; posle kratkog školovanja stupi sa 16 godina u vojsku. U sedmogodišnjem ratu bio je zarobljen i odveden u Prusku, odakle se posle rata vratio u domovinu i služio kao oficir do penzionisanja; umro je u Vinkovcima.

Kao pruski zarobljenik Relković je video razliku između kulturnih i socijalnih prilika nemačkog i svoga naroda, pa je naumio da svoj narod podigne. Još u Nemačkoj napiše svoje glavno delo „Satir ili divji čovik“ (Drezden, 17621, Osijek 17792). To je spev u 13 pevanja, u kome Relković opisuje i žigoše rđave moralne i ekonomske prilike u Slavoniji. Posle opisa Slavonije i kratkog pregleda njezine istorije crta zla koja su, po njegovu mišljenju, u njoj uveli Turci: kolo, kojim se kvari omladina, poselo, gde se širi nemoral, i divan, gde se uzalud traći vreme. Napada rđav odgoj dece, ružne običaje kod venčanja, raskoš i rasipanje kod moba, preporučuje miran i složan život u kući i zadruzi te na kraju iznosi prednosti seljačkog staleža. „Satir“ bi, po Relkovićevim rečima u uvodu II izdanja, trebalo da bude šaljiva satira na slavonske prilike; on, međutim, nije ni šaljivo ni satirično, već ozbiljno, poučno, didaktično delo, s vrlo razboritim poukama o popravljanju moralnih i ekonomskih prilika. Pisca rukovodi u radu plemenita namera da svoj narod moralno popravi i kulturno i ekonomski pridigne; na svakoj stranici oseća se piščeva zabrinutost zbog rđavog stanja slavonskog seljaka i ljubav prema njemu, koja mu diktira njegove opomene i savete. „Satir“ je pisan u desetercima, s rimovanim parovima, ali mu je rima često slaba i nepravilna. U spevu nema poezije ni živosti; sve je to pouka, čisto racionalna i trezvena, pa su stihovi često banalni i nepoetski. Uprkos tome, Relkovićeva knjiga postala je jedna od najpopularnijih u našem narodu (prevedena je 1793 i na slavenoserbski jezik), te se ponegde čita još danas.

Relković je napisao još više poučnih knjiga: „Nova slavonska i nimačka gramatika“, „Fabule političke i moralske“, „Ezopove fabule“, „Nek je svašta“, tj. zbirka od oko 40 priča i anegdota, pokupljenih od različitih pisaca, s moralnom tendencijom, i dr.

Relković je najtipičniji racionalist u našim zapadnim krajevima; kao samouk, koji je svojim trudom stekao izvesno obrazovanje, ume da ga ceni; u duhu racionalističkih ideja on nastoji da u svom narodu proširi obrazovanje i da mu da korisne i dobre pouke za materijalni i duhovni napredak. To Relkovićevo nastojanje daje njegovu radu značajnu kulturno-istorijsku važnost.

Tit Brezovački (1757—1805)[uredi]

Rođen je u Zagrebu, u građanskoj porodici. Posle svršene gimnazije stupio je u pavlinski red, a kad bi ovaj ukinut, služio je kao svetovni sveštenik po raznim mestima Hrvatske, najposle u Zagrebu, gde je i umro.

Za Brezovačkog se zna da je pevao kajkavske satirične pesme i pripovetke, ali se one nisu sačuvale; ističe se naročito kao kajkavski dramski pisac. U drami „Sv. Aleksije“ (4 čina) obrađuje poznatu legendu o Alekseju Božjem čoveku, a u „Diogenešu“, komediji u 5 činova, priču o dva brata koji su živeli pod istim krovom, ali se zbog svoje nespretnosti dugo nisu prepoznali. Najvažniji mu je rad satirična komedija u 3 čina Matijaš grabancijaš dijak (1804). U okviru narodnog verovanja o natprirodnim sposobnostima đaka „grabancijaša“, koji je svršio bogosloviju i vileničku školu, Brezovački žigoše tadašnje društvene i moralne mane zagrebačkoga srednjega staleža. U komediji ima mnogo humora i oštre satire, kojom pisac hoće da popravi društveni moral svojih sugrađana. Tipovi su plastični, ponekad malo karikirani, a kompozicija, dramska tehnika, jezik i stil odaju rođenog komediografa.

Brezovački je na prelazu između fratarske moralno-poučne literature katoličke obnove i naprednog racionalizma koji hoće da u narod unese slobodoumlje, toleranciju i popravak društvenog i ličnog morala. U tom pravcu su u Hrvatskoj radili i drugi javni radnici, od kojih se najviše ističe zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752—1827), otvoreni pristalica slobodoumnih ideja prosvetiteljstva, koji je nastojao da narod kulturno i nacionalno podigne. Osnovao je štampariju, napisao više poučnih dela i izdao 1813 okružnicu svome sveštenstvu o skupljanju narodnih pesama, poslovica i reči. Stojeći u vezi s Kopitarom, srpskim mitropolitom Stratimirovićem i drugim uglednim slovenskim ljudima, nastojao je da uvede štokavski dijalekt kao zajednički književni jezik Srba i Hrvata. U svemu tome bio je preteča Ljudevita Gaja i velikog ilirskog pokreta.

Valentin Vodnik (1758—1819)[uredi]

Rođen je u Šiški kod Ljubljane; posle) svršene gimnazije stupi u franjevački red, ali ga 1784 biskup pošalje u narod te je u raznim krajevima „pasao duše“. 1796 g. dođe u Ljubljanu, izdaje prve slovenačke novine „Ljubljanske novice“ (1797—1799), postaje profesor, a za vreme francuske vlade direktor gimnazije i inspektor osnovnih škola. Posle povratka austrijskih vlasti bi oklevetan kao frankofil i penzionisan, te je živeo do smrti gotovo u bedi.

Vodnik je počeo pevati pod uticajem o. Marka Pohlina (u „Pisanicama“ 1779 i 1781) u psevdoklasičnom duhu tadašnje nemačke romantike; pod uplivom baruna Cojsa, s kojim se upoznao god. 1793 i koji ga je upućivao na narodnu poeziju i dikciju, počinje pevati u narodnom duhu („Pesme za brambovce“, 1809). U svojim pesmama Vodnik opeva, u duhu slovenačke narodne lirske poezije, anakreontske motive o životnoj radosti i zadovoljstvu koje odgovara veseloj, ponekad i nestašnoj ćudi slovenačkog naroda (Moj spominek, Zadovoljni Kranjc), opisuje lepotu slovenačkih planina (Vršac) itd. Kasnije peva himne „Ilirija oživljena“, posvećenu Napoleonu, i „Ilirija zveličana“, u kojima slavi domovinu i narod, oseća njegov preporod te predviđa njegovu lepu budućnost. — Vodnikov pesnički rad nije obilan niti je od velike umetničke vrednosti, iako među njegovim pesmama ima iskrenih tonova i prave lirske inspiracije, te one u mnogome potsećaju na narodnu popevku. Stih mu je jednolik, obično u obliku poskočnice, koji doduše odgovara većini njegovih motiva, ali zbog svoje lakoće smanjuje ozbiljnost njegovoj himni Iliriji. Vodnikova poezija ima ipak veliko literarno-istorijsko značenje, jer je on prvi slovenački umetnički pesnik koji je svojim pesmama udario temelj umetničkoj dikciji, na kome će se sagraditi sva umetnička poezija Slovenaca.

Još važnije nego Vodnikov pesnički rad je njegovo nastojanje oko narodnog prosvećivanja i stvaranja slovenačkog književnog jezika, na čemu je radio u duhu prosvetiteljskih ideja baruna Cojsa i njegova kruga. Napisao je više udžbenika za škole (bukvar, slovenačka i francuska gramatika, istorija i dr.), nekoliko popularno-poučnih knjiga („Kuharske bukve“, pa čak i „Babištvo“) i gomilu članaka u „Pratiki“ i „Novicama“ iz svih grana nauke; od njih se najviše ističe „Povedanje od slovenskiga jezika“, kojim je budio nacionalni ponos i ljubav prema jeziku. Skupio je veliku građu za slovenačku gramatiku i rečnik, znatan broj narodnih pesama i poslovica, proučavao je kulturni i ekonomski život naroda i bavio se mnogim naukama (istorijom, geografijom, numizmatikom, mineralogijom i dr.).

Vodnik u mnogome liči na D. Obradovića: sav njegov književni i prosvetni rad ima svrhu da narod pouči i uputi boljoj budućnosti. Vesela, dobroćudna i simpatična pojava, kao i on, Vodnik je narodu pravi učitelj koji mu daje korisne upute za nacionalni, kulturni i ekonomski napredak.

IZMEĐU RACIONALIZMA I ROMANTIZMA – PSEVDOKLASICIZAM[uredi]

U prvim decenijima 19 veka oseća se u čitavoj našoj književnosti neko previranje, traženje novih umetničkih ideja i oblika. Pre svega, u to doba još traje uticaj racionalističkih ideja naših prosvetitelja i prosvećenog cara Josifa II. Književnost se više ili manje smatra sredstvom za moralno, socijalno, političko i ekonomsko podizanje njegovo. Omladina sve više odlazi u srednje (humanističke) i visoke škole, diže se opšta prosveta, a s njom u vezi i u saglasnosti sa tadašnjim literarnim strujanjima počinje da prevladava psevdoklasicizam: čitaju i podražavaju se klasični, naročito latinski pisci (Vergilije, Horacije, Ciceron, Ovidije i dr.) i savremeni nemački klasičari (Klopštok, Ramler, Herder, Viland, Gete, Šiler i dr.). Javlja se antičko shvatanje prirode, života i umetnosti (objektivna poezija), uvodi se antična mitologija itd. — Istovremeno javljaju se i prvi znakovi romantizma koji se kod nas karakteriše naročito kultom narodne i slovenske prošlosti, narodne umetnosti, naročito književnosti, uopšte svega što je narodno i prirodno, zatim vatrenim patriotizmom i bujnom maštom. Ali svi ti pravci nisu potpuno određeni, i pisci toga doba pokazuju sad više jedne, sad druge književne osobine. Opšti napredak je ipak velik: racionalnosti su našim prosvetnim i književnim radnicima ukazali na velike savremene evropske uzore i otvorili vrata zapadnim kulturnim uticajima; otsad se naša književnost stalno modernizuje i približuje evropskoj, obogaćuje novim motivima, novim književnim rodovima (epikom, tragedijom, komedijom, pripovetkama, prvim pokušajima literarne kritike itd.). Usavršava se književni jezik, koji se oslobađa tradicionalnih spona naše starije književnosti i stvara na osnovu prostonarodnoga govora, uvode se nove pesničke forme, stil se doteruje te postaje sve lepši i uglađeniji; tako se u to doba udaraju temelji našoj novoj umetničkoj književnosti.

Lukijan Mušicki (1777—1837)[uredi]

Rođen je u Temerinu (Bačka); učio je gimnaziju u N. Sadu i Segedinu, filozofiju i prava u Pešti; zatim se zakaluđerio i bio duže vremena starešina manastira Šišatovca, napokon episkop. Umro je u Karlovcu.

Mušicki je prvi umetnički pesnik kod Srba, jer su raniji stihovi Orfelinovi, Obradovićevi i dr. tek skromni pokušaji versifikacije, a ne prave pesme. Klasički obrazovan i poznavajući tadašnju mađarsku i francusku, a naročito nemačku književnost, u kojoj je tada prevladavao psevdoklasični pravac, on peva u duhu svojih klasičarskih uzora, naročito Horacija i Klopštoka. Kao ni u ovih, nema ni u Mušickog skoro nikakvih ličnih emocionalno-lirskih motiva, nego on u svojim pesmama („Glas narodoljupca“, 1819, „Glas arfe šišatovačke“, 1821, i dr.) obrađuje objektivne, opštečovečanske teme o Bogu, dužnosti, prijateljstvu, ljubavi prema domovini, narodu i čovečanstvu, o humanitetu i samopožrtvovanju, a sve je to isprepleteno moralnim poukama dobroćudnoga prijatelja i savetnika. Iako je Mušicki sam za sebe tvrdio da mu je duša puna osećanja i temperamenta, on je hladan, akademski, bez mnogo mašte i pesničke inspiracije, pesnik razuma, a ne srca. Mušicki nije imitirao klasike samo sadržajno već i po formi, pa je stoga najradije pevao uzvišene i apstraktne ode. Jezik njegovih pesama je tadašnji književni ruskoslovenski, težak i ukočen, a takav mu je i stil.

Mušickoga su u svoje vreme mnogo cenili i imitirali („odadžije“), i njegovo učeno stihotvorstvo imalo je zbog svoje sadržajne ozbiljnosti i formalne uzvišenosti i patetičnosti kao i zbog moralnih i nacionalnih ideja priličan uticaj na tadašnje srpsko društvo. Ali pošto je ta poezija bila nešto strano, odveć učeno i hladno, a uz to je bila pisana arhaičnim nenarodnim jezikom te nije imala one životne snage kojom odiše svako pravo umetničko delo, ona se u eri nove romantičarske poezije, koja je počela rasti iz naroda i govoriti mu njegovim, narodnim jezikom, nije mogla održati; danas ima samo još literarno-istorijsko značenje.

Petar Katančić (1750—1825)[uredi]

Rodio se u Valpovu (Slavonija), a školovao u Pečuju, Segedinu i Budimu. Postao je isusovac i kao takav bio profesor u Osijeku i Zagrebu, a posle profesor arheologije na univerzitetu u Budimu, gde je i umro.

Katančić se bavio istorijom, geografijom, arheologijom, filozofijom itd. te je napisao mnogo dela iz tih struka na latinskom jeziku, najviše iz geografije i istorije naših krajeva i Panonije. Uzgred bavio se i pesništvom, na latinskom i našem jeziku; najvažnija mu je zbirka takvih pesama „Fructus auctumnales“ (1794, Zagreb); to su ode, prigodnice i sl. pesme, spevane pod uticajem Horacija i Ovidija; stihovi su mu dosta glatki; neke su pesme spevane u antičkim metrima, a neke pod uticajem narodne poezije („popivke narodne“).

Katančić je više naučenjak nego pesnik; pesme mu se ne odlikuju naročitom originalnošću, hladne su i bez mnogo mašte te su tipične za t. zv. „objektivnu“ liriku naših psevdoklasičara.

Sima Milutinović-Sarajlija (1791—1847)[uredi]

Rođen je u Sarajevu, u trgovačkoj porodici; učio je nešto škola u Segedinu i Karlovcima, više nauke (neredovno) u Nemačkoj, a mnogo je putovao po Austriji, Rusiji, Nemačkoj itd. Bavio se različnim poslovima, bio je trgovac, baštovan, informator, pisar, učitelj činovnik u različitim strukama, naposletku u ministarstvu prosvete; umro je u Beogradu.

Neredovno školovan, lutajući bez stalnog zanimanja po svetu, živeći iz dana u dan, boem, zanesenjak i fantast, bez smisla za realnost, ali radoznao i talentiran, Milutinović je u svoje vreme bio najslavniji srpski književnik koji je spomenute lične osobine unosio i u svoj književni rad. Bavio se u prvom redu lirskom poezijom, u duhu klasicizma, s mnogo mitoloških elemenata (ode, prigodnice itd.), ali ona nema veće umetničke vrednosti. Značajniji je njegov epski rad („Srbijanka“, 1827, „Trojesestarstvo“, „Trojebratstvo“). U „Srbijanki“ Milutinović daje u desetercima epski opis Karađorđeva ustanka, s mnogo istorijskih podataka, a malo poezije; delo nije jedinstveno, već pretstavlja, slično Kačićevoj pesmarici, oko stotinu samostalnih pesama o pojedinim događajima i ljudima iz ustanka. — „Trojesestarstvo“ sastoji se od uvoda i tri pesme o Miloševu ustanku; u njima se proslavlja njegovo delo i izražava narodna zahvalnost; „Trojebratstvo“ (3 pesme) opeva rođenje, neka junačka dela i smrt Hajduk-Veljka i poznatu epizodu o knezu Ivanu Kneževiću od Semberije (otkup roblja). Svi su ti radovi dosta slabi i po zamisli i po kompoziciji, a spevani su čudnovatim, nerazumljivim jezikom i teškim stilom. — Drama „Dika crnogorska“ je slabo povezani niz epizoda iz crnogorske istorije od Kosova do 18 veka, a „Miloš Obilić“ je prvi pokušaj dramatizacije kosovske tragedije s jakim naslanjenjem na narodnu poeziju. Oba komada nemaju dramske radnje ni znatnije umetničke vrednosti, već imaju samo literarno-istorijsku važnost kao rani pokušaji naše istorijske drame — Milutinović se bavio i istorijom; sastavio je „Istoriju Crne Gore“, najviše po narodnoj tradiciji, i „Istoriju Srbije od početka 1813 do konca 1815“, po svojim ličnim opažanjima i iskustvima; oba su dela nekritična, ali sadrže dobre i korisne pojedinosti. — Skupljao je i narodne pesme (Pjevanija crnogorska i hercegovačka), ali je u tome nepouzdan, jer je pesme popravljao i doterivao.

Milutinovićev stil je čudnovat; u težnji da bude što originalniji kovao je nove, neobične reči ili uzimao poznate u drugom značenju, izmišljao neobične epitete, metafore, alegorije i aluzije, pa je stoga nejasan. Njegovi savremenici, ne samo kod kuće nego i na strani, gledali su u njemu genijalnog umetnika, koga zbog njegove tobožnje dubine i poletnosti nisu mogli shvatiti. Bez poezije i unutrašnjeg žara, koji umetničkim delima daje život, njegova su dela danas mrtva te pretstavljaju samo zanimljivu epizodu u razvitku poezije, ali se njegov uticaj oseća donekle u poeziji njegova vaspitanika i učenika P. P. Njegoša.

Milovan Vidaković (1780—1841)[uredi]

Rodio se u Nemenikućama, blizu Beograda; s roditeljima je u ranoj mladosti prebegao u Austriju te se školovao u N. Sadu, Temišvaru i dr. Bio je neko vreme privatni učitelj i gimnazijski profesor u N. Sadu, a poslednje godine života proveo je, živeći često u bedi, najviše u Pešti, gde je i umro.

U početku je Vidaković u stihovima opevao stare crkvene legende (o prekrasnom Josifu, mladom Toviji i sl.), ali je uskoro prešao na prozu. Zadovoljavajući potrebe tadašnjega društva za zabavnom lektirom, pisao je romane koji su dugo bili vrlo omiljeni. Najpoznatiji su: „Usamljeni junoša“, „Velimir i Bosiljka“, „Ljubomir u Elizijumu“, „Siloan i Milena“ i dr. To su fantastične, sentimentalne priče o kojekakvim avanturama, s ljubavnom istorijom u središtu, obično bez jedinstvene radnje, s mnogo mogućih i nemogućih epizoda; piscu je svrha da čitatelja, po starom receptu „utile cum dulci“, zabavi i pouči „izobraženiju serdca i ispravleniju nravi“. Vidakovićevi radovi nisu originalni, već su prerade različitih nemačkih i drugih viteških romana. Pozadina je većinom istorijska, ali s mnogo hronoloških i topografskih netačnosti. Vidakovićev jezik je ruskoslovenski, stil nemaran, površan i bez slikovitosti. Uprkos tim manama, Vidakovićevi romani su se rado i dugo čitali, te je on time izvršio u našoj kulturnoj istoriji važan zadatak: osnovao je srpski roman, zainteresovao široku čitalačku publiku za knjigu i time u mnogome doprineo kulturnom, nacionalnom i moralnom podizanju srpskog dela našega naroda.

Joakim Vujić (1772—1847)[uredi]

Rođen je u Baji, u zanatlijskoj porodici; gimnaziju je učio u Kaloči i Segedinu, prava u Požunu; vršio je nastavničke i druge službe, bio direktor prvog srbijanskog pozorišta na dvoru kneza Miloša itd.; putovao je mnogo po Evropi i Balkanu.

Vujić je čovek 18 veka, prosvetitelj i narodni učitelj; tu zadaću vrši svojim prevodima („Mladi Robinzon“ i dr.), svojim pozorišnim i književnim radom. U dva maha opisao je, s mnogo preterivanja i izmišljotina, svoj život skitnice, s književnim pretenzijama i moralno-poučnim aspiracijama. Dao je dva putopisa („Putešestvije po Serbiji“ i „Putešestvije po Ungariji, Valahiji...“), s malo opažanja, ali više samohvalisanja i laskanja knezu Milošu. Važniji nego ta dela jeste Vujićev rad na srpskom pozorištu. On prvi među Srbima, već od 1813 g., počinje priređivati diletantske pozorišne pretstave među ugarskim Srbima i u Srbiji (Kragujevac, Beograd) i pisati i izdavati za njih dramske komade. Taj njegov rad nije originalan; sve su to prevodi, odnosno prerade i lokalizacije Kocebuovih, Ekarthauzenovih i dr. tada popularnih moralno-poučnih komada („Nagraždenije i nakazanije“, „Slepi miš“, „Kreštalica“, „Fernando i Jarika“ i dr.). Prevodi su slabi, rađeni obično površno i pisani lošim jezikom.

Vujić je bio kao čovek nestalan karakter, a kao književnik loš prevodilac i putopisac; značajan je samo po svom radu na pozorištu, kojim je zainteresovao najšire slojeve naroda za tu, u to doba kod Srba još nepoznatu umetnost.

ROMANTIZAM[uredi]

Racionalistička književnost imala je svoj koren, kako je rečeno, u isticanju principa razumnosti, pa se zato svodila na moralno-poučni utilitarizam, a zanemarivala je sve iracionalne duševne pojave, osećanje i maštu; zato je potisnuta intimna ljudska priroda uskoro morala doći do izražaja. Prvi tragovi tih težnja javljaju se već u sredini 18 veka kod Ž. Ž. Rusoa („Nova Heloiza“ i dr.), ali do punog izražaja dolaze one tek u početku 19 st., kad su krvavi događaji francuske revolucije i silni podvizi u napoleonskim ratovima pokolebali veru u svemoć razuma i ukazali na dublje, nerazumske faktore ljudske delatnosti: osećanja, težnje, strasti, maštu — sve one duševne snage koje stvaraju čovečju ličnost i individualnost i sačinjavaju njegov emocionalni, iracionalni duševni život.

Taj golemi preokret od suhoparnog, objektivnog i doktrinarnog racionalizma prema toplom i subjektivnom shvatanju čoveka i njegova života odrazuje se u celokupnom duhovnom, kulturnom, umetničkom, političkom i društvenom životu evropskih naroda, ali najjači izraz dobiva on u filozofiji i književnosti. Posle empiričke engleske i racionalističke nemačke filozofije Volfove i mehanističkog shvatanja sveta i života kod francuskih mislilaca 18 v. javlja se Kantov filozofski kriticizam i, kao njegov nastavak, nemački romantički idealizam Fihteov, Šelingov i, naročito, Hegelov: iskustveni svet postaje neznačajna „pojava“ i „pretstava“, a pravu egzistenciju ima samo svet ideja i logičkih konstrukcija. Ljudsko „ja“ postaje jedini kriterij bitka i nebitka. Romantička književnost kida s utilitarizmom racionalističke epohe; pisac neće više da bude učitelj i narodni prosvetitelj, već hoće da što jače i originalnije ispolji svoje subjektivno „ja“, da izrazi svoja čuvstva i pregaranja, maštanja i patnje. Zato su glavne oznake romantizma subjektivizam, individualizam, kult jake ličnosti i lirizam. Romantičare odbija gruba životna stvarnost i nova razumska, na praktičnost usmerena civilizacija, lišena topline i iskrenosti, pa se oni snagom svoje fantazije prenose u prošlost i egzotične krajeve, gde vlada primitivnost i nepokvarenost. Najviše ih privlači srednji vek, doba mistike i religioznog ushićenja, doba fantastičnosti i bliskog dodira s transcendentnim svetom duhova i božanstva. U vezi s tim težnjama za zadovoljavanjem emocionalne ljudske prirode romantičari uskrisuju religioznost, naročito kult katolicizma, ne zbog njegovih racionalističkih dogmi, već zbog njegove lepote, topline i tajanstvenosti, i kult ženstvenosti, naročito devičanstva, koji nalazi svoj uzor u Madoni. Za romantičare je žena uzvišeno, čisto biće koje ljudima poklanja sreću i daje smisao njihovu životu; oni je uzdižu iznad stvarnosti dajući joj atribute nekog nadzemaljskog bića. Zato romantička ljubav nije gruba i čulna, već pročišćena, spiritualizirana, no zato isto tako jaka, strastvena i duboka. — Nasuprot kosmopolitskom racionalizmu romantizam je — podudarno s isticanjem individualnosti i težnjom za iskonskom primitivnošću — nacionalan. Romantičari se zanose narodnom istorijom, mitologijom, religijom, običajima, umetnošću, jezikom i dr., proučavaju narodni život u prošlosti, unoseći u ta izučavanja više ljubavi i idealizma nego kritičkog duha. — U umetnosti romantičari traže nove forme, pesnički polet i slobodu stvaranja; umetnost im više nije sredstvo za izvestan cilj, već apsolutna vrednost; sadržaj se obogaćuje, obrada usavršava, narodni element prevladava, i stvara se nacionalna, individualna umetnost i književnost.

Sve te i druge crte koje karakterišu mnogostrani i složeni duhovni i umetnički pokret evropskog romantizma, značajne su i za naše romantičare. Romantički pokret javlja se kod nas u početku 19 v. pod uticajem nemačkog romantizma. Njegovo najvažnije obeležje jest kult nacionalnosti koji se ispoljava u skupljanju i proučavanju narodnog blaga (pesama, pripovedaka, poslovica itd.), proučavanju narodne prošlosti i imitiranju narodne poezije. U vezi s tim pokretom, a donekle i pod njegovim uticajem, a još više zbog izvesnih socijalno-političkih prilika (oslobođenje Srbije, ilirski pokret, pokret 1848 g.) diže se nacionalna svest, i prva generacija romantičara (do oko 1850) stoji gotovo sva u službi narodnog kulturnog podizanja i napretka. Poezija je većinom rodoljubiva, motive crpe ona uglavnom u narodnoj prošlosti, a u formi se povodi za narodnom poezijom. Druga generacija romantičara (posle 1850), donekle razočarana grubom stvarnošću, obrađuje i dalje najradije nacionalne motive, ali se pritom još više povlači u prošlost i subjektivizam; umetnost postaje individualnija, dublja i svestranija; uz ljubav prema domovini veže se redovno ljubav prema ženi, velika, strasna i fatalna, koja vlada ljudima i njihovim životom; sentimentalnost i fantastičnost daju, uz spomenute oznake, toj umetnosti tipično obeležje.

PRVA GENERACIJA ROMANTIČARA[uredi]

Vuk St. Karadžić (1787—1864)[uredi]

Rođen je u Tršiću kraj Loznice; najpre bejaše pisar kod vojvode Ćurčije, ali željan nauke, učio je privatno nemački, latinski i staroslovenski i postao jedan od prvih đaka Obradovićeve Velike škole. Za vreme učenja razboleo se i postao hrom. Bio je neko vreme učitelj osnovne škole u Beogradu, zatim carinik i sudija. 1813 god. prebegao je u Austriju i otišao u Beč. Onde se upoznao sa saradnicima „Srpskih novina“, a naročito sa slovenačkim naučenjakom Kopitarom, koji ga je uputio u književni rad. Po njegovu savetu počeo je skuplja narodno blago; u tu svrhu je u toku svoga života proputovao gotov sve naše krajeve beležeći narodne pesme i proučavajući narodni život. Umro je u Beču; kosti su mu kasnije prenesene u Beograd.

1. Rad na skupljanju narodnih umotvorina. Kopitar, zadojen romantičarskim idejama o vrednosti nacionalne kulture koja se ispoljava u svim granama narodnog života, veoma je cenio narodne umotvorine, pa je i sam skupljao narodne pesme u Slovenačkoj. Stoga je savetovao Vuku da otpočne skupljanjem srpskih narodnih pesama. Iako nesvestan njihova značaja i vrednosti, Vuk je već 1814 g. izdao prvu zbirku narodnih pesama („Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica“). U drugoj zbirci pesama (1815) nalaze se i pesme narodnih guslara Podrugovića i Višnjića. Potaknut uspehom i velikih interesovanjem na koje su one naišle, Vuk izdaje drugo izdanje nar. pesama (3 knjige). Treće izdanje izašlo je (1841—1866) u 6, a četvrto (1891—1902) u 9 knjiga. — Vuk je, naročito po savetu naučenjaka i jednog od najvažnijih romantičara nemačkih, Jakoba Grima, skupljao i narodne pripovetke (1821 i 1853) i narodne poslovice (1836), objasnivši neke od njih anegdotama koje su vezane uz njih.

2. Rad na jeziku i pravopisu. Vuk je rođen u kraju gde se govori čistim narodnim jezikom; ne prošavši kroz škole, u kojima se učilo na crkvenoslovenskom jeziku, sačuvao je čistotu narodnog govora. To je Kopitar video i savetovao Vuku da napiše gramatiku za srpski narodni govor, kao što je sam sastavio gramatiku za slovenački jezik (1809). Iako bez gramatičkog znanja, Vuk je sastavio (1814) prvu srpsku gramatiku („Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisana“), u kojoj je sproveo pravilo fonetičkog pravopisa. Drugo, potpunije izdanje gramatike izašlo je uz „Srpski rječnik“ 1818. — U svojim gramatikama Vuk je izmenio slovensku azbuku koja se sastojala od 46 slova i sveo je na 30, koliko danas ima; izbacio je sva slova za koja u narodnom govoru nije bilo odgovarajućih glasova. Tako je Vuk u ćirilici sproveo načelo da za svaki glas postoji samo jedno slovo.

Vuk Karadžić se nije zadovoljio samo reformom književnog jezika i pravopisa, već je tražio da pisci prihvate njegove reforme. Pritom je naišao na otpor i morao da vodi dugu i ogorčenu borbu s književnicima, koju je otpočeo kritikom Vidakovićevih romana. Najžešću borbu imao je sa Jov. Hadžićem povodom njegove knjižice „Sitnice jezikoslovne“. Vuk je svojim „Odgovorom na sitnice jezikoslovne“ i „Utucima““ (bilo ih je tri) najzad pobedio Hadžića. Borbu oko uvođenja Vukovih reformi okončao je Đuro Daničić raspravom „Rat za srpski jezik i pravopis“ (1847).

Da bi olakšao upoznavanje narodnog jezika, Vuk je 1818 izdao „Srpski rječnik“. Sve su reči prevedene i istumačene nemački i latinski; uz neke reči ima često i duža ili kraća objašnjenja. Drugo izdanje izašlo je 1852, treće 1898.

3. Ostali Vukov rad. Primenu svojih ideja u pogledu jezika i pravopisa Vuk je dao u svom prevodu „Novog zavjeta“ (1847), koji je poslužio kao obrazac našeg književnog jezika. Pisan je na južnom narečju, pošto je Vuk zastupao gledište da ono treba da postane naš književni jezik. G. 1850 su Vuk, Daničić, Miklošić, Mažuranić, Demeter i dr. zaključili t. zv. „književni dogovor“, u kome su utvrdili da Srbi i Hrvati, kao jedan narod, treba da imaju jedan književni jezik, za koji treba da se uzme južno (ijekavsko) narečje.

Vuk se bavio i proučavanjem i opisivanjem narodnog života i običaja; prikupljao je građu za taj opis, koji je, nedovršen, štampan posle njegove smrti („Život i običaji naroda srpskoga“).

Vuk je napisao i nekoliko dela iz narodne istorije („Praviteljstvujušći sovjet srpski“, „Miloš Obrenović, knez srpski“, i dr.); na nemačkom jeziku je izdao delo „Crna Gora i Crnogorci“.

Vuk je naš najveći književni radnik i reformator, začetnik naše nove književnosti; uveo je narodni jezik u književnost i time joj dao opšte narodno obeležje; izvršio je reformu jezika i pravopisa i zauvek istisnuo iz književnosti ruskoslovenski jezik. Podigavši narodni govor na stepen književnog jezika omogućio je razvitak naše narodne kulture i utro put duhovnom jedinstvu Srba i Hrvata. Izdavanjem narodnih pesama Vuk je proneo slavu našega naroda širom Evrope i zainteresovao za nj najveće evropske umove.

Branko Radičević (1824—1853)[uredi]

Rodio se u Brodu od oca činovnika; gimnaziju je učio u Sr. Karlovcima i Temišvaru, pravo i medicinu u Beču; tamo se upoznao s Karadžićem i Daničićem i postao njihov pristalica u borbi za narodni jezik. Živeći u teškim prilikama razboli se od sušice i, ne dovršivši nauka, umre. Kosti su mu 1883 g. prenesene na Stražilovo kod Sr. Karlovaca. (Pesme 1847, 1851, 1862).

Branko je prvi pravi srpski romantičar koji pod uticajem Vuka i njegove okoline počinje pisati čistim narodnim jezikom, proučava narodnu poeziju i uči od nje, ponekad čak na štetu svoje pesničke individualnosti (naročito u epskim delima).

Premda ima nekoliko epskih pesama, Branko je ipak sav liričar. Njegova lirika je osećajna i lična: on je prvi kod Srba opevao vlastite doživljaje i osećanja, često nežna i intimna, ponekad i raskalašna, ali uvek iskazana iskreno i toplo. Brankovi motivi su tipično romantičarski: ljubav prema ženi i prema domovini. Jedna od najboljih pesama mu je „Đački rastanak“, u kojoj, pored slika mladićskog, razuzdanog veselja i uživanja, ima jaka rodoljubiva nota (čuveno „kolo“ u kome poziva sve Srbe da se ujedine). Najveći broj pesama posvećen je ljubavi; u nekima je ona nežna, sanjarski romantična, koja traje do groba i preko njega (Jadna draga, Dragi, ?, Njeni jadi), u drugima je čulna i raspojasana, nadahnuta željom za uživanjem u ljubavnoj sreći i uz vino (Bezimena, Nuto jada, Vragolije itd.). Posebnu vrstu čine romance, pisane pod uticajem zapadnih književnosti; sadržaj im je obično fantastičan, ljubav je u njima konvencionalna, a osećanje oskudno (Dva kamena, Ubica u neznanju, Tuđin). Pored njih se ističu i neke čisto opisne pesme, slike iz običnog, svakidašnjeg života, sa mnogo duhovitosti i draži (Cic, Devojka na studencu). — U satiričnoj alegoriji „Put“ Branko napada i ismeva Vukove neprijatelje i na šaljiv način brani njegove pravopisne i jezične reforme. Najbolje Brankove lirske pesme pisane su poslednjih godina života kada on, već bolestan, žali za životom i njegovim radostima. U njima ima iskrenih osećanja i ozbiljnih misli, a i forma im je doteranija i zrelija (Tuga i opomena, Kad mlidijah umreti).

Brankova epska poezija obrađuje romantične teme o strasti, požrtvovanju i junaštvu iz narodne tradicije, ali bez prave nacionalne ili istorijske podloge (Gojko, Hajdukov grob). Pisane su u narodnom desetercu, no bez mnogo pokreta, života i boje, bez epske širine i objektivnosti, za koju Branko kao liričar nije imao dara.

U pogledu izbora lirskih motiva, svežine, iskrenosti i životne neposrednosti, kao i u pogledu pesničke forme, Branko je novotar u srpskoj poeziji. U tadašnju „objektivnu“, starački mudru i hladnu poeziju on unosi mladost, svežinu, životnu neposrednost. Njegove lirske pesme su iskreni izlivi mladosti i čulnog uživanja, gipke su i muzikalne, spevane lakim i raznovrsnim ritmom. Zato je Branko dugo bio najpopularniji srpski pesnik, a mnoge su mu pesme uglazbljene te se i sada još pevaju u narodu („U jesenskoj dugoj noći“ i dr.).

Jovan Ilić (1824—1901)[uredi]

Rodio se u Beogradu, gde je učio gimnaziju i licej; filozofiju je svršio u Beču. Učestvovao je u omladinskim organizacijama i kao dobrovoljac u ratu protiv Mađara 1848 god.; bio je profesor gimnazije u raznim mestima Srbije, državni savetnik, a bavio se i politikom; umro je u Beogradu.

Ilić u početku nastavlja klasičarsku poeziju Mušickog i S. Milutinovića (Pesme, 1854), pevajući misaono-lirske pesme o Bogu, domovini, slovenstvu, prijateljstvu (Molitva, Pozdrav braći slavjanskoj, Proleće, Poklič, Zima itd.). Takva je i njegova prva ljubavna poezija (Seneti, Oh!, O ljubavi, leti, leti); ona je hladna, s malo ličnog elementa, umerena u tonu, uzdržljiva i čedna. — Pedesetih godina Ilić dolazi pod uticaj Vukove romantičarske škole, oduševljava se za sve što je narodno, naročito za narodnu poeziju; otada peva pod uticajem narodnih pesama, imitirajući često sasvim njihove motive, dikciju, rečnik, pa čak i ijekavsko narečje, tako da su neke od tih pesama ušle u narod. Njegova ljubavna lirika iz toga doba sasvim je u duhu narodne poezije; osećanje se iskazuje obično posredno, događajem ili opisom (Poskoči, momo, Mejrima djevojka i Dragiša serdar, Pod javorom, Pembe-Ajša, Abassah, Ljubavna ispovest, Abdul-han, Oj Davore); naročito je dobro imitirao muslimansku sevdalinsku poeziju, sa svom njezinom orijentalnom i ustreptalom čulnošću, čežnjom i ljubavnim tugovanjem (Dilber-Ana, More, Ano, Zejnabi); slične su i pesme s istočnjačkim motivom i koloritom, skupljene u zbirci „Dahire“ (1891). s mnogo turskih reči (Bissmillah, Alah ikber, Emin-aga, Karavan i dr.).

Ilić je spevao i poveću romantičnu epsko-lirsku pesmu u 12-ercima „Pastiri“ (1868), u 10 pevanja, s lepim opisima; u njoj se, prema narodnoj legendi, pripoveda o dva pobratima, Milanu i Ljubinku, koji su voleli istu devojku, Ružicu; kako se nisu mogli složiti čija će biti, ona odluči da će poći za onoga koji prvi stigne do nje; ona ode u goru, a oni potrčaše, no kad stigoše do nje, obojica padoše mrtvi, a ona se ubija.

J. Ilić kao pesnik nije imao veliku invenciju, ali se najviše približio romantičarskom idealu potpune imitacije narodne poezije; osećao je narodnu dušu i njezinu poeziju, a naročito je osećao Istok i njegov sevdah, pa su mu najbolje uspele pesme u kojima je izrazio to svoje osećanje.

Bogoboj Atanacković (1826—1858)[uredi]

Rođen je u Baji (Bačka), u trgovačkoj porodici; učio je gimnaziju i pravo u Pešti i Beču, zatim putovao po zapadnoj Evropi i nastanio se u N. Sadu, gde je i umro.

Atanacković se u Beču upoznao s Vukom i njegovim krugom i pod njegovim uticajem počeo najpre pisati pesme; zatim izdaje dve sveske novela, romantične sadržine, pune sentimentalnosti i naivnosti („Darak Srpkinji“). Posle burne 1848 god. napušta taj pravac i počinje opisivati savremeni život. U noveli „Bunjevka“ radnja se dešava 1848 g.; sadržaj je ljubav između Srbina Miloša i Bunjevke Ljube, koja hoće da spase zbog bune zatvorenog verenika time što obećaje ruku Jakovu, koji ju je nesrećno voleo, ali time gubi obojicu. U noveli ima mnogo romantičarske sentimentalnosti, ali se opažaju i počeci realističkog opisivanja života. — U romanu „Dva idola“ (1852) Atanacković prikazuje tipičnog romantičarskog omladinca iz sredine 19 veka, koji u životu poznaje dva idola: narodnost i ženu. Junak romana Mladen zbog nesrećne ljubavi prema Ruži luta po svetu tražeći zaborav i smrt, vraća se u domovinu i gine u borbi za narodnu slobodu. Radnja je prilično komplikovana, sa nameštenim, često labavo povezanim scenama i slabom karakterizacijom ličnosti, sa mnogo uzdisaja i suza.

Atanacković je u prozi ono što je Branko u poeziji: progovorio je toplo i srdačno u Vukovom narodnom jeziku i stvorio narodnu romantičnu pripovetku. — Kao umetnik ne može se meriti s Brankom, jer nema njegove stvaralačke snage; njegove priče su većinom kopije i reminiscencije njegove romantičarske lektire te nemaju mnogo ličnih crta. Njegova je važnost u tome što je dao prvi uzorak umetničke proze kod Srba i što je opisivao savremene ljude i prilike i izražavao duh svoga doba.

Petar Petrović Njegoš (1813—1851)[uredi]

Rodio se u Njegušima (Crna Gora); neka osnovna znanja stekao je u samostanu Topla (Boka Kot.), posle su mu bili učitelji Sima Milutinović i Dim. Milaković. Posle smrti strica Petra, vladike crnogorskog (1830), bi zakaluđeren primivši ime Petar (dotle se zvao Rade), uredi i umiri zemlju, ode 1833 u Rusiju da se zavladiči, uređuje zatim svoju državicu, putuje po Rusiji, Austriji i Italiji, razboli se od sušice i umire na Cetinju.

Rođen i odrastao u patrijarhalnoj sredini, s jakom narodnom tradicijom, pod duhovnim voćstvom zanesenjaka-romantičara Milutinovića, Njegoš počinje književni rad u duhu narodne poezije; u prvoj knjižici „Pustinjak cetinjski“ (1834) koja sadrži 10 pesama — većinom prigodnica i oda (n. pr. Crnogorac k svemogućem Bogu), oseća se još uticaj Milutinovićev (jezik, dikcija); u 4 pesme druge zbirke („Lijek jarosti turske“, 1834), u kojima peva o savremenim crnogorskim junaštvima (Pjesna za Vida i Mirčetu, Udarac na Martiniće), oseća se jači uticaj narodne poezije. U to vreme štampa po različitim časopisima druge svoje pesme, prigodne i misaone (Oda suncu, Pohvala mislima, Misao i dr.). — Prvo veće Njegoševo delo je religiozno-filozofski ep Luča mikrokozma (1845), u 6 pevanja, s posvetom S. Milutinoviću. Pesnik traži odgovor na pitanje zašto je Bog, pored raja, stvorio pakao i zemlju, gde se ljudi muče i pate. Bog je nameravao da carstvo mraka, koje je iskonsko kao i sam Bog, vremenom uništi, ali zbog pobune Satanine on menja svoj plan te daje paklu večitost. U borbi sa Satanom Bog pobeđuje te njega i njegovu vojsku proteruje u pakao, gde za kaznu imaju da ostanu na večnim mukama. Adamu, koji se takođe pobunio, ali se posle pravovremeno pokajao, Bog određuje manju kaznu: za nj i njegove sledbenike (ljude) stvara zemlju, na kojoj treba da patnjom ispaštaju svoj greh. — Pesma, spevana u 10-ercima, odiše dubokim religioznim i filozofskim duhom, a dikcija je ozbiljna i uzvišena.

Najbolje Njegoševo delo je epski spev u dramskom obliku „Gorski vijenac“ (1847). Istorijsku pozadinu čini istraga poturica u Crnoj Gori u poč. 18 veka, koju pesnik smatra početkom rađanja crnogorske slobode. U tom okviru naslikao je divne crnogorske likove, narodne običaje i verovanja, sav narodni život crnogorski i izneo duboke filozofske misli o svetu i životu. Celo delo odiše duhom narodne poezije i tradicije, ali ima u njemu toliko ličnih misli i osećanja pesnikovih, iskazanih ličnim, individualnim stilom pesnika-umetnika da se ono smatra najboljim delom naše književnosti. Na usta vladike Danila pesnik kazuje svoje crne misli o sudbini svoga naroda, a na usta igumana Stefana svoje pesimističke poglede na svet. Njegoš je u „G. Vijencu“ izneo i svoju ličnu tragediju obrazovana vladara u zaostaloj i polubarbarskoj sredini, sudbinu mislioca koji kroz životne nedaće traži smisao života, titana vezana i sprečena u svom poletu. U pesmi ima mnogo divnih lirskih mesta, mestimice i zdravog narodnog humora i oštre satire na zapadnu civilizaciju i kulturu (vojvoda Draško u Mlecima), a celim delom odiše dubok nacionalni duh i visoka umetnička poezija.

Treće glavno Njegoševo delo je dramatizovana epska građa o lažnom caru „Šćepanu Malom“ (1851), gde je, na osnovu narodne tradicije i istorijskih podataka, prikazao život tog crnogorskog samozvanca; u delu ima lepih mesta, ali kao celina zaostaje za „G. vijencem“. — Njegoš je prikupljao i narodne pesme (Ogledalo srpsko, 1845), a o crnogorskim bojevima je verovatno sam ispevao više pesama koje su ušle u narod i u tu zbirku. — U rukopisu je ostavio nešto manjih dela i ep „Slobodijadu“, iz mladih svojih godina, kao i odlomke svoga prevoda Homerove Ilijade i „Slova o polku Igorevu“.

Tesno povezan sa svojim narodom, Njegoš iznosi njegove ideale i čežnje, njegovu dušu, a uz to svoje lične misli i opažanja o životu i ljudima; njegova poezija je zato najprisniji izraz našega rasnoga duha, a u isti mah najindividualnija ispovest pesnika-mislioca, patnika i proroka; u njegovoj poeziji je oličena naša narodna individualnost i najviši polet naše filozofske misli. — Njegošev jezik je narodan, ali oplemenjen i izrađen, njegov stil slikovit, koncizan, često upravo aforistički, plastičan i melodiozan.

Jovan St. Popović (1806—1856)[uredi]

Rodio se u Vršcu (Banat) u trgovačkoj kući, od oca Grka i majke Srpkinje. Posle položene srednje škole (Temišvar, Pešta) svršio je prava i bio profesor u Vršcu i Kragujevcu, načelnik ministarstva prosvete u Beogradu i zatim advokat. Poslednje godine proveo u bolesti i oskudici u Vršcu, gde je umro.

Popović je jedan od najplodnijih srpskih pisaca; istakao se u romanu, drami i poeziji. — Ugledajući se na Vidakovića, Popović piše u početku romantične, sentimentalne i fantastične romane (Boj na Kosovu, Dejan i Damjanka — o propasti bos. kraljevstva). Kasnije se sam narugao tom svom pisanju u nedovršenom „Romanu bez romana“, gde namerno preteranom fantastičnošću i oštrom satirom ismeva Vidakovićev i svoj raniji književni rad.

J. St. Popović je najpoznatiji kao dramski pisac. Njegove ozbiljne drame obrađuju teme iz srpske istorije (Smrt Stefana Dečanskog, Vladislav, Lahan, Nevinost ili Svetislav i Mileva — o nesrećnoj ljubavi knez-Lazareve kćeri) i iz narodne poezije (Miloš Obilić, Naod Simeon, Ajduci); one su najvećim delom fantastične, sentimentalne, izveštačene, s mnogo deklamacija i nemotiviranih, iznenadnih obrta u radnji. Tipovi su šablonsko-romantične figure, bez izrazitijih individualnih crta, a njihova tragičnost nije ničim opravdana. Ti komadi su u svoje doba bili mnogo cenjeni, jer su bili za ondašnju nekritičnu publiku zanimljivi i jer su izražavali jako patriotsko osećanje.

Najbolje su Sterijine komedije, u kojima ne prikazuje romantične događaje, već savremenu stvarnost, tipove iz svoje sredine. U karakternim komedijama on prikazuje, obično dosta karikirano, strasti i nastranosti pojedinih tipova tadašnjeg srpskog društva: loše tuđinsko vaspitanje omladine, naročito ženske, lažljivost i lakovernost (Laža i paralaža), preterani tvrdičluk (Tvrdica), zao ženski jezik, nerazumnu sujetu i oholost i smešno-modni život malograđanskih zanatlijskih krugova (Zla žena, Pokondirena tikva). U komedijama naravi Popović ismeva i žigoše savremene društvene mane: sklapanje brakova iz računa (Ženidba i udadba), sukob stare i mlade generacije zbog nerazumnog i slepog primanja tekovina zapadnoevropske civilizacije i kulture (Beograd nekad i sad), lažni frazerski patriotizam, iza kojega se krije sebičnost, podmuklost i pokvarenost ljudska (Rodoljupci). — Prilike i tipovi u Sterijinim komedijama uzeti su iz života, dobro zapaženi i reljefno prikazani. Ima i u njima doduše nemotiviranih, psihološki nemogućih obrta i scena, nedovoljne karakterizacije, naivnosti i preteranosti, ali je radnja živa, zanimljiva i efektna. Popović postizava komičnost mešanjem i kvarenjem jezika, smešnim situacijama, karikiranjem tipskih osobina junaka itd.; zato su ti komadi imali uspeha te su se do danas održali na pozornici.

Popović je i liričar. Osim toga što u njegovim komadima ima podosta lepih lirskih mesta, dao je i zbirku refleksivne, u psevdoklasičnom duhu spevane lirike (Davorje, 1854). Osnovni ton je pesimističan; pesnik crta pokvarenost čoveka, sina blata (Čovek), prolaznost ljudskog dela i večitost bola i nesreće (Spomen putovanja, Na smrt jednog s uma sišavšeg, Groblje), o tužnoj narodnoj istoriji (Spomen Vidov-dana, Davorje na Polju Kosovu i dr.). Stihovi su mu hladni i odmereni, te se obraćaju više razumu negoli srcu.

Popović nije značajan toliko po svojim romanima i dramama, ni po svojoj objektivno-klasičnoj poeziji, koliko zbog svojih komedija, u kojima je stvorio nekoliko živih i zanimljivih tipova i prikazao kulturno i društveno stanje srednjega staleža kod Srba u doba kad su oni iz balkanske patrijarhalnosti počeli prelaziti u krug zapadnoevropske civilizacije.

ILIRIZAM[uredi]

1. Uoči ilirizma. — U hrvatskim krajevima je sve do 1848 g. vladao zapravo još srednji vek. Socijalne prilike bile su teške: gotovo svu zemlju su imali u rukama plemići, a seljak je na njoj bio većinom kmet, bedan i zapušten. Njegovo se stanje od vremena carice Marije Terezije i Josifa II doduše nešto popravilo, ali on još uvek nije imao slobode i građanskih prava. Građanstvo po većim gradovima (Zagreb, Varaždin, Osijek, Karlovac i dr.) bilo je velikim delom tuđe, nemačko ili germanizirano, te je i po duhu i po interesima bilo seljaku tuđe. Političke prilike bile su očajne; svi staleži, osim plemstva i sveštenstva, nisu imali nikakvih prava. Pred sve žešćom navalom Mađara hrvatsko plemstvo, vezano staleškim interesima uz mađarsku aristokraciju, ustupalo je, naročito posle pokušaja cara Josifa II o centralizaciji i germanizaciji, sve više njihovim zahtevima (požunski sabori 1790/91, 1825 i 1830, uvođenje mađarskog jezika u srednje i visoke škole). — Nacionalno-kulturne prilike takođe su slabe; plemstvo je najvećim delom odrođeno ili indiferentno, građanstvo još nacionalno nesvesno i zadojeno nemačkim duhom, seljak zapušten i neuk; jedino sveštenstvo, naročito niže, koje je dolazilo iz naroda, donekle je širilo prosvetu u duhu katoličke obnove.

2. Počeci ilirizma. — Ideje francuske revolucije o socijalnoj jednakosti, pravdi i građanskoj i ličnoj slobodi doprle su u početku 19 st. i u Hrvatsku (jedan deo zemlje bio je od 1809—1813 u Napoleonovoj Iliriji), javljaju se sve češći pokušaji dizanja narodne prosvete i nacionalne svesti (okružnica biskupa Maks. Vrhovca 1813, Mihanovićeva brošura „Reč domovini“ 1815, Šporerov pokušaj izdavanja novina 1818, njegov „Almanah ilirski“ 1823 i dr.). Najvažniji su književni radovi: Gajeva „Kratka osnova“ 1830, Štosova pesma „Kip domovine“ 1831, Derkosova brošura „Genius patriae“ 1832, Kundekova pesma „Reč jezika narodnoga“ 1832, Draškovićeva „Disertacija“ 1832, u kojoj se daje kulturni i politički program ilirskog preporoda, Smodekova predavanja o narodnom jeziku u pravnoj akademiji od 1832, itd. Omladina, s Jankom Draškovićem i Gajem na čelu, organizuje se, stvara 1835 svoj organ (Novine, Danica), uvodi kao zajedničko jugoslovensko ime „ilirsko“, zajednički književni jezik i pravopis, prosvećuje građanstvo i narod, traži veze sa Srbima i Slovencima te privodi u delo nove kulturno-političke i nacionalne ideje narodnog probuđen ja i slovenske uzajamnosti.

3. Idejni očevi ilirizma. — Političke prilike i spomenuti pojedinačni pokušaji hrvatskih omladinaca pripremiše tle za širenje ideja čeških preporoditelja o slovenskoj uzajamnosti J. Kolara i P. Šafarika. — Jan Kolar (1793—1852) je pod uticajem nemačkih romantičara (Herdera i dr.) stao propovedati ideju panslavizma (pesme „Slavy dcera“, 1824, i mnoge rasprave i članci) o stvaranju četiri velike slovenske grupe: ruske, poljske, češke i ilirske (jugoslovenske): Slovenski Jug treba da se ujedini u kulturnu i, kasnije, političku celinu. — Pavle Šafarik (1795—1861), duže vremena gimnazijski profesor u N. Sadu, izdao je dela o poreklu Slovena, slovenskim starinama, o istoriji jugoslovenske književnosti itd. i u njima dokazivao autohtonost Slovena u Evropi, njihovo zajedničko poreklo i veze. Kolarova i Šafarikova dela mnogo su uticala na stvaranje ilirske i panslovenske ideologije kod Hrvata.

4. Kulturno-politički i narodno-prosvetni rad Iliraca ogleda se u spomenutim delima, u velikom broju rasprava, brošura, knjiga i drugih publikacija. Propagandistički značaj imaju Draškovićeva „Riječ ilirskim kćerima“ (1838), Rakovčev „Mali katekizam za velike ljude“ (1842), Šulekova brošura „Šta namjeravaju Ilirci?“ (1844), Mažuranićeva rasprava „Hrvati Mađarima“ (1848), Vukotinovićeva „Neka glavna pitanja našeg vremena“ i dr.; izdaju se gramatike našega jezika (Brlićeva, Ant. Mažuranića i Babukićeva), Švearova istorija „Ogledalo ilirizma“ (1838), Seljanov „Zemljopis ilirskih pokrajina“ (1843), osniva se, pored Gajevih novina, „Gospodarski list“ (1842—1850) za podizanje narodne ekonomije, izdaju se poučni kalendari za narod, održavaju predavanja, proslave itd.

5. Književni rad Iliraca ima najvećim delom propagandistički i nacionalno-odgojni karakter; zato veliku većinu književnih dela sačinjavaju pesme: davorije, budnice, ode itd., koje izražavaju njihove nade, poticaje i programe; „domoroci“ smatrali su svojom patriotskom dužnošću da pevaju, pa makar ne imali talenta (Gaj, Drašković, Kukuljević, Blažek i dr.). Pravi pesnici su među njima samo Vraz, Iv. Mažuranić i Preradović; za njima dosta zaostaju Demeter, Vukotinović (Pjesme i pripovijetke), Nemčić (Pjesme), Bogović (Ljubice, Smilje i kovilje, Domorodni glasi), Utješenović-Ostrožinski, Trnski (Koprive, Pjesme, Krijesnice), Medo Pucić (Bosanske davorije) i mnogi drugi. — Književna proza slabo se gaji, a, i ona većim delom nema znatnije umetničke vrednosti; pisali su: Nemčić (Udes ljudski, Putositnice), Dragojla Jarnevićeva („Domorodne povijesti“ i niz priča), Vukotinović (Pjesme i pripovijetke, Prošlost ugarsko-hrvatska), Demeter, Kukuljević i dr. Kao dobro propagandno sredstvo gaji se prilično mnogo drama; pored Demetra rade na toj grani književnosti: Kukuljević („Juran i Sofija“, 1839, jedna od prvih ilirskih drama, „S. Šubić“, „Gusar“ i dr.), Šporer, Marjanović, Nemčić i dr.

6. Ilirske kulturne institucije svedoče o svestranom i sistematskom radu narodnih preporoditelja oko dizanja prosvete i napretka. Već 1836 traži se osnivanje društva za narodnu prosvetu (učenog društva); ono nije uspelo, i tek 1867 otvorena je sa sličnim zadatkom „Jugoslavenska akademija“. Radi se mnogo oko narodnog kazališta; u poč. 30-ih godina daju se pretstave na narodnom jeziku (Rakovčevi prevodi, zatim Kukuljevićev komad „Juran i Sofija“ 1839 u Sisku, 1840 u Zagrebu i dr.); najveću zaslugu za kazalište imaju Demeter i Vatroslav Lisinski (1819—1854). — Narodne čitaonice osnivaju se 1838 g. u Varaždinu, Karlovcu, Zagrebu, zatim i drugim mestima, i postaju središta nacionalne i kulturno-prosvetne delatnosti. 1841 osnovano je Gospodarsko društvo, 1842 Matica ilirska za izdavanje knjiga, 1846 kupuje se Narodni dom, gde su se smestile sve važnije ilirske institucije, itd.

7. Odnos Srba i Slovenaca prema ilirizmu. — Srbijanci su imali svoju državu i svoj nacionalni program; ilirsko ime im nije bilo simpatično, pa su odbijali zagrebačku tezu o jugoslovenskoj zajednici. Kod vojvođanskih Srba, koji su živeli u sličnim prilikama kao; Hrvati, stvorile su se dve grupe; za ilirizam su bili Petar Jovanović, Miloš Popović, Georgije Popović, Sava Tekelija, Pavle Stamatović i dr., a najveći protivnici Todor Pavlović, urednik „Letopisa Matice srpske“, Jovan Subotić i dr.; ali su svi priznavali potrebu sloge i narodnog i kulturnog ujedinjenja. T. Pavlović prvi predlaže zajedničko ime jugoslovensko. — Slovenci, nacionalno ugroženiji nego Srbi, prihvatili su, naročito na narodnoj periferiji, ilirsku misao: Vraz, Davorin Trstenjak, F. Miklošić, biskup Slomšek, Jos. Muršec, Urban Jarnik i mnogi drugi zalažu se za ostvarenje ilirskog programa. Slovenci centralnih oblasti (Kranjska), bojeći se za svoju narodnu i kulturnu samostalnost i pozivajući se na vlastite kulturne tekovine, odbijali su spajanje s Hrvatima (Prešeren, Kopitar i dr.).

8. Zasluge ilirizma. — Ilirci su uspeli da uvedu književni jezik zajednički na celom srphrv. jezičnom području, čak i među hrvatskim kajkavcima, da ujedine dotadašnje pokrajinske književnosti i uvedu za latinicu jedinstven pravopis; osvestili su narod, podigli ga kulturno, nacionalno, ekonomski i politički, stvorili uslove za stvaranje nacionalne kulture (školstva, umetnosti, književnosti, pozorišta, muzike, nauke itd.) i uveli u feudalnu Hrvatsku slobodarski i demokratski duh, pomoću kojega je 1848 ukinuto kmetstvo i izjednačeni staleži u građanskim i političkim pravima. Najveća im je pak zasluga što su uneli u celi naš narod ideju narodnog i političkog ujedinjenja svih Južnih Slovena, koja će postati i ostati nacionalno-politički i kulturni program svih naših plemena.

Ljudevit Gaj (1809—1872)[uredi]

Rodio se u Krapini (Hrv. Zagorje), od oca apotekara; gimnaziju je učio u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu, pravo u Beču, Gracu i Pešti. Po povratku u Zagreb (1832) organizuje omladinu u narodni kulturno-politički pokret „ilirski“, izdaje od 1835 Novine horvatske (od 1836 „ilirske“), s nedeljnim književnim prilogom „Danicom horvatskom, slav. i dalm.“ (ilirskom), putuje po domovini i Rusiji, propoveda ideje jugoslovenske (ilirske) i slovenske uzajamnosti te postaje vođa ilinskog pokreta. Posle zabrane ilirskog imena (1843) gubi svoj uticaj, a posle kratke rehabilitacije g. 1848. bi sasvim potisnut u pozadinu, u kojoj je životario, boreći se s materijalnim neprilikama i drugim nedaćama, do svoje smrti.

Gaj je u mladosti slušao različite narodne priče, čitao nemačke knjige, pisao nemačke pesme i oduševio se za istoriju svoga naroda; 1826 kao gimnazijalac izdaje malo nemačko delo „Die Schlösser bei Krapina“, u kome je ispričao priču o Čehu, Lehu i Mehu, legendarnim osnivačima slovenskih država Češke, Poljske i Rusije. Uskoro propeva i na srpskohrvatskom jeziku; u Gracu uđe u studentsko udruženje („Ilirski klub“), u kome su članovi Kurelac, Demeter, Vraz i dr. gajili narodni jezik i oduševljavali se za prosvetni rad u narodu. U Pešti se upoznao s Kolarom, koji ga oduševi za ideju slovenske uzajamnosti; pod njegovim uticajem Gaj izda 1830. znamenitu knjižicu „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“, gde predlaže svoj reformirani pravopis udešen prema češkome. Pošto je g. 1834 posle mnogih peripetija dobio dozvolu za izdavanje novina i 6/I 1835 počeo njihovim izdavanjem, sarađivao je u njima različitim člancima i pesmama šireći i obrazlažući ilirsku ideju. G. 1836 izdaje u „Danici“ čuveni proglas o ilirizmu, kojim uvodi, gotovo bez borbe, jedinstven književni jezik (štok.) i jedinstven pravopis i time ujedinjuje dotle pocepane pokrajinske književnosti. Kao vođa pokreta Gaj je hteo da bude nekakav diktator i jedini arbiter u svim narodnim, a naročito književnim i političkim poslovima; zbog toga, kao i zbog nekih učinjenih grešaka, digla se protiv njega opozicija (Vraz, Rakovac, Vukotinović i dr.) koja se okupila oko „Kola“; kad je, zbog intriga mađarona i drugih neprijatelja preporoda, zabranjeno ilirsko ime (1843), svale krivicu na Gaja, te njegova slava počinje opadati. 1848 g. on se za kratko vreme opet podigao, ali je zbog afere s knezom Milošem Obrenovićem pao u nemilost i izgubio sav ugled. Uzalud je pokušavao da se rehabilitira i da obnovi „Danicu“ (g. 1853 je prodao „Novine“ vladi, te su one od toga doba do danas službeni list — „Narodne novine“). Posle vraćanja ustava nastojao je da ponovno dođe do uticaja, ali uzalud: umro je zaboravljen i napušten od svih.

Gajev književni rad, osim pesme „Još Hrvatska nij propala“ i još nekih davorija (Nek se hrusti šaka mala, Napred, Oj i dr.) nema veće vrednosti; njegovo značenje je u kulturno-političkom radu: kao inicijator i vođa ilirskog preporoda i njegov najvatreniji pobornik ostvario je jedinstvo književnog jezika i pravopisa, podigao u zapadnim našim krajevima narodnu svest i pripremio duhovno i političko ujedinjenje Jugoslovena.

Stanko Vraz (1810—1851)[uredi]

Rodio se u Cerovcu, blizu Ljutomera (Slovenija); gimnaziju je učio u Mariboru, filozofiju i pravo u Gracu, gde se upoznao s Gajem. Od 1838 živio je stalno u Zagrebu kao književnik, kasnije kao tajnik Matice ilirske; umro i sahranjen je u Zagrebu.

Vraz je počeo pevati na slovenačkom rodoljubive i satirične pesme; ali kako njegovi radovi nisu kod slovenačkih, naročito ljubljanskih književnika nailazili na odobravanje i kako je iskreno shvatao ilirsku ideju o kulturnom i književnom ujedinjenu Južnih Slovena, počinje pevati na srpskohrvatskom jeziku (1835). — Vraz je u prvom redu liričar; najbolje mu je delo „Đulabije“, u 4 dela (1837—1842), nekakav pesnički dnevnik, u kojemu pesnik slika razvitak svojih ljubavnih i patriotskih osećanja. I deo sadrži ljubavne pesme, posvećene Ljubici Kantili, u kojima opisuje njenu lepotu, moli je za ljubav i tuži se na tvrdoću njena srca i naposletku uzdiže svoju ljubavnu sreću; u II delu, pisanom posle rastanka s dragom, javlja se rodoljubivi element: pesnik uzdiže svoju domovinu, slavi njenu lepotu, ali je nesrećan što je ona nesrećna; uz to uzdiše za dragom te joj šalje svoje pesme; u III delu, spevanom posle Ljubičine udaje, pesnik se seća svoje nekadašnje sreće u sadašnjoj nesreći, želi da uguši svoju ljubav te se seća svoga detinjstva i mladosti, sestre i majke, ali svoje drage ne može da zaboravi; zato se obraća domovini te je slavi (Iliriji, Koruškoj, Kranjskoj, Ilirskoj ideji): IV deo ima 2 pesme; prva, o tri lipe, posvećena je dragoj, koja je međutim umrla, druga domovini; tu proriče bratstvo, jednakost i slobodu svih naroda. — „Đulabije“ su ispevane pod uticajem narodne poezije (naročito slovenačke), u lakim, kratkim, poskočnim stihovima, sličnim poljskom krakovjaku; u jeziku i stilu oseća se gdegde uticaj dubrovačke poezije. Premda naoko nepovezane, pesme u „Đulabijama“ čine celinu te idu među najbolje stvari naše starije lirike. — U ostalim pesničkim zbirkama (Glasovi iz dubrave žerovinske, 1841, Gusle i tambura. 1845). Vraz peva lirske pesme o ljubavi i domovini, balade i romance, povestice, prigodnice, satirične pesme itd. Najbolji mu je ciklus soneta i gazela Sanak i istina, spevan u novom, tužnom i sentimentalnom ljubavnom zanosu. Pored originalnih pesama Vraz je izdao zbirku slovenačkih narodnih pesama (Narodne pesme ilirske, l839), posvećenu V. Karadžiću, i veći broj prevoda (Prešeren, Kolar, Petrarka, Bajron, Mickijevič i dr.).

Značajan je Vrazov rad na kritici. Zavadivši se s Gajem, osnuje on 1842 prvi hrvatski literarno-kritički časopis „Kolo“ (1842—1853, svega 9 knjiga), u kome traži da se ilirska književnost ne oslanja na dubrovačku, već na narod, njegov jezik i pesme, i da se ugleda na strane, naročito slovenske literature. On ne hvali u ime patriotizma sve što se publikovalo, već u obliku beležaka nastoji da iskoreni diletantizam i podigne domaću književnost na visinu evropskih književnosti; time Vraz uvodi kod Hrvata pravu književnu kritiku.

Vraz je prvi pravi liričar među ilirskim preporoditeljima; on ne peva davorije već intimne lirske pesme, ispovesti svoje duše, satire i epigrame na tadašnje kulturne i političke prilike i stvara osnove za razvitak književne kritike. Zanesenjak i romantičar, on je prvi naš književnik koji živi sav za književnost. Stil mu je, kao rođenom Slovencu, često nepravilan; to se vidi naročito u stihu i ritmu.

Ivan Mažuranić (1814—1890)[uredi]

Rodio se u Novom (Hrv. Primorje), od seljačkih roditelja. Posle svršene gimnazije na Rijeci uči filozofiju u Sombathelju (Mađarska) i pravo u Zagrebu. Neko vreme bio je gimnazijski nastavnik, zatim upravni činovnik u Karlovcu i Zagrebu; 1873—1880 bio je hrv. ban; umro je u Zagrebu.

Mažuranić je propevao sa 16 godina (Vinodolski dolče); bio je među prvim saradnicima Gajeve „Danice“ i štampao u njoj nekoliko toplih rodoljubivih pesama, oda, spevanih po ugledu na antičke pesnike (Primorac Danici, Ilir, Danica Ilirom); u stilu se povodio za dubrovačkim pesnicima, ali se uskoro stao ugledati na narodnu poeziju (Nenadović Rado, Vjekovi Ilirije i dr.); spevao je i 2—3 ljubavne pesme (na pr. alegoriju „Javor i tamjanika“, spevanu u žalosti što su mu kao siromahu sprečavali da se venča s voljenom devojkom). Kad je Matica ilirska 1842 odlučila da izda Gundulićeva „Osmana“, poverila je Mažuraniću da dopuni XIV i XV pevanje koja su nedostajala; on je, uživivši se u duh i stil Gundulićev i proučivši njegov jezik, zadatak izvršio odlično (1844). — U to doba javljali su se sve češći glasovi o nečuvenim patnjama bosanske i hercegovačke hrišćanske raje od turskih zulumćara. Kad dođe vest da je jedan od najžešćih nasilnika, Smail-aga Čengić, poginuo u borbama s Crnogorcima, Mažuranić naumi da taj događaj pesnički obradi. G. 1846 izađe u almanahu „Iskra“ ep Smrt Smail-age Čengića, u 5 pevanja. U I pev. (Agovanje) je dispozicija: Smail-aga veša starca Duraka, što mu je savetovao da pusti zarobljene Crnogorce; Durakov sin Novica odluči da osveti očevu smrt te pođe na Cetinje da povede vojsku na nasilnika (II, Noćnik); Crnogorci pošalju četu da napadne Smail-agu (III, Četa); Smail-aga, ne sluteći što mu se sprema, muči raju; kad padne noć, ulazi u šator, časti svoje doglavnike te naređuje da mu Bauk peva; u to navali crnogorska četa; zametne se borba, u kojoj ginu i Smail-aga i Novica (IV, Harač). V pevanje (Kob) simbolizuje budućnost turske sile koja će se jednom morati pokoriti hrišćanima. — Glavna misao dela je rodoljubiva: pesnik hoće da upozori Evropu na nečovečno postupanje s našim narodom; ona skrštenih ruku gleda njegovu muku smatrajući ga barbarskim, dok on gine u ime krsta i slobode te spasava evropsku kulturu od turske najezde. Radnja je živahna, dramatska, opisi su realistički, katkada upravo jezivi, karakteri reljefni. U stilu se vidi spajanje slikovitosti i elegancije dubrovačkih pesnika s jasnoćom i jednostavnošću narodne poezije; stih je doteran, umetnički, pun različitih pesničkih ukrasa i figura.

Mažuranić je više pesnik razuma nego srca, više umetnik-artist nego neposredni liričar, te se i u tome ogleda uticaj klasične literature; hteo je da oplemeni jezik narodnih pesama klasičnim stilom dubrovačkim i da tako stvori otmeni, visoki pesnički stil.

Dimitrija Demeter (1811—1872)[uredi]

Rođen je u Zagrebu, u grčkoj trgovačkoj porodici koja se bila od turskih zuluma sklonila onamo. Gimnaziju je učio u Zagrebu, medicinu u Beču i Padovi; posle kratke lekarske prakse stupio je u upravnu službu kao upravnik kazališta i urednik službenog lista; umro je u Zagrebu.

Demeter bejaše među prvim pristalicama ilirskog preporoda; već kao student zavoleo je pozorište, i najveći deo njegova rada posvećen je njemu. Zanoseći se dubrovačkom poezijom preradi Gleđevićevu „Zorislavu“ i „Sunčanicu“ od Šiška Gundulića pod naslovom „Ljubav i dužnost“ i „Krvna osveta“, lokalizujući ih na domaćem tlu i zadahnuvši ih ilirskom idejom. Originalna mu je tragedija u 5 činova Teuta (1844), s motivom iz istorije starih Ilira, koje su naši preporoditelji smatrali svojim precima. „Teuta“ je stoga prva ilirska nacionalna drama; u njoj Demeter obrađuje tragični sukob između ljubavi i dužnosti, s jakom patriotskom i moralnom tendencijom o štetnosti nesloge i nepromišljenosti za naš narodni život. (Teuta posle smrti svoga muža Agrona, kralja ilirskoga, stupi na presto te se posle mnogih peripetija venča sa svojim doglavnikom Dimitrom Hvaraninom, koji je, izdavši domovinu, pomoću Rimljana postao ilirski kralj; pošto se hteo osloboditi njihove prevlasti, okrene se protiv njih, ali ga oni pomoću Pinezova lukavstva pobede, te on pogine, a Teuta se u očajanju baci u more). Uprkos labavoj kompoziciji, romantičkoj radnji i nedovoljnoj doslednosti u karakterizaciji, u drami ima mnogo lepih momenata. — Pored „Teute“ Demeter je napisao dva libreta za opere „Ljubav i zloba“ i „Porin“, što ih je komponovao V. Lisinski, a za repertoar je preveo velik broj nemačkih i drugih dela. — Značajan je Demetrov epski spev „Grobničko polje“ (1842), gde opisuje borbe Hrvata s Tatarima i njihovu pobedu (1242), lepa je u tom spevu pesma „Prosto zrakom ptica leti“ što je vojnici pevaju kod juriša na neprijatelja; ona odiše žarkim rodoljubljem, pa je postala jedna od najomiljenijih ilirskih budnica. Demeter je napisao i nekoliko romantičnih pripovedaka (Otac i sin, Ivo i Nada i dr.) i mnogo članaka na našem i nemačkom jeziku o narodnom jedinstvu Srba i Hrvata.

Demeter je kao „dramaturg ilirski“ svojim radom na kazalištu i svojim dramskim delima udario čvrste temelje našem pozorištu.

Petar Preradović (1818—1877)[uredi]

Rodio se u Grabrovnici (Hrvatska), u graničarskoj kući; u 10-oj godini Preradović izgubi oca, te ga majka pošalje u vojnu akademiju u Bečko Novo Mesto, gde je s pravoslavlja prešao na katolicizam. U akademiji je gotovo zaboravio maternji jezik, pa je počeo pevati na nemačkom. Kao oficir službovao je najpre u Italiji, gde se upoznao s ilirskom idejom i počeo pevati na srphrv. jeziku; učestvovao je u austr.-italijanskim ratovima, a zatim je služio u različitim mestima, najviše u Beču, i doterao do generalskog čina. Umro je u Beču, a kosti su mu kasnije prenesene u Zagreb.

Preradović je jedan od najizrazitijih naših liričara, koji ni u jednom pesničkom rodu na kome je radio nije mogao sakriti svoj specifično lirski temperament. Izdao je dve zbirke pesama (Prvijenci 1846, Nove pjesme 1851), napisao libreto „Vladimir i Kosara“, dramu „Kraljević Marko“, epove „Lopudska sirotica“ (nedovršeno) i „Prvi ljudi“ i velik broj manjih pesama.

Preradovićeva lirika najvećim je delom patriotska, nju on gaji od početka (Zora puca, 1844) do kraja svoga rada. Zadojen ilirskim idejama, on peva ne samo o svom narodu i zavičaju već o čitavoj jugoslovenskoj domovini i o široj zajednici slovenskoj. Pesnik žudi za domovinom — majkom (Putnik), koja se digla oda sna (Pjesma suncu, Proljetna pjesma), slavi njezin jezik i lepotu (Rodu o jeziku, Jezik roda moga, Naša zemlja), seća se tužne ali slavne istorije njezine (Na Grobniku, Car Dušan, Kosovo polje, Turske glave, Nikoli Zrinjskom) i poziva jednorodnu braću na slogu i ljubav (Braća, Hrvat ili Srbin). Pesnik uzdiže slovenski rod, u kome vidi onaj od Boga izabrani narod koji će spasti svet i naučiti narode međusobnoj ljubavi (Slavjanstvu, Zvanje Slavjanstva). — Ljubavna lirika je nežna, topla i iskrena; pesnik peva o svim peripetijama ljubavnih doživljaja: čežnji za dragom, sreći u ljubavi, o tuzi zbog gubitka drage (Miruj, miruj, San, Šta je ljubav, Mrtva ljubav, Tuga). — Karakteristična je za Preradovića njegova misaona lirika; refleksija je uopšte jedna od najtipičnijih penikovih crta koja se nalazi u čitavoj njegovoj lirici; još intenzivnija postaje ona 50-ih i 60-ih godina, kad je pesnika mučila njegova lična i narodna sudbina, te se on odao teozofskim i spiritističnim studijama; njegova poezija postaje filozofska, apstraktna, izražavajući pesnikovo traženje odgonetaka sveta, života i smrti (Bogu, Nepojamnost Boga, Smrt, Starac klesar, Zvijezde, Ljubav, Božji sud, ciklus Milim pokojnikom i dr.).

Drama ili zapravo dramski ep Kraljević Marko je alegorija našega narodnoga preporoda kakav bi on po zamisli pesnikovoj imao da bude. To je misterij, spevan pod uticajem Mickjevičevih ideja o slovenskoj drami, koji je tražio kao bitne oznake tajanstvenost i čudesnost, gde se svet duhova spaja sa stvarnošću. Osnov čini narodno verovanje o spavanju i buđenju narodnog junaka Marka; Stevan Radoslavić, čovek iz naroda, pokazuje narodu put kojim će se osloboditi tuđeg gospodstva i ujediniti; taj je put rad, vraćanje k zemlji — hraniteljici čovečanstva, i narodni slovenski duh slobode i bratstva. Te su ideje personificirane u liku Kraljevića Marka: kad narod ustane da se ujedini, on će ustati i povesti narod u odlučnu borbu. — U „Kraljeviću Marku“ Preradović je dao sintezu hrvatske i ilirske nacionalne ideologije, kulturni i politički program jugoslovenstva, na čijem je ostvarenju radio ilirski pokret. — Drame pesnik nije štampao, jer je sam osetio neke mane (nejedinstvenost kompozicije, neuspelo spajanje metafizičkog sveta s realnošću, nedovoljna karakterizacija, neizrađena dikcija itd.).

Kad je uvođenjem apsolutizma (1851) zamro sav politički i kulturni život, te su se naši preporoditelji razočarani povukli, zanemio je i Preradović. Lična i narodna nesreća gonila ga je da potraži utehu u svetu ideja, te se on odaje studiju teozofije, misticizma i spiritizma, traženju Boga i smisla životu; u tom raspoloženju peva religiozni spev Prvi ljudi, u 4 dela. U duhu svoje ideologije Preradović peva o slavi Božjoj i stvaranju prvog čoveka iz čaše života i zemlje (I); Adam gleda čare zemaljskog raja, ali ga obuhvati bol što je sam, pada na zemlju i prolije suzu (II); Adam zaspi i vidi u snu sudbinu čovečanstva, njegove muke i borbe, i krst kao spas (III); Bog se smiluje Adamu te iz čaše života i Adamove suze stvori ženu, anđeo ih blagosilja i savetuje da se ljube čistom duhovnom ljubavi, u kojoj će jedino naći sreću (IV). Pesnik ne opisuje pad čoveka i njegove patnje, već u duhu spiritizma propoveda sreću i spas čovečanstva u odricanju i ljubavi, u kojoj je i sam našao smirenje i utehu.

Preradović svoja osećanja i misli retkokada iskazuje direktno, već ih zaodeva u pesničke vizije, simbole i alegorije; zato je njegova poezija otmena i uzvišena, obraća se više fantaziji i razumu negoli osećanju. Njegov je stil čas nežan, čas poletan, čas duboko ozbiljan i misaon, i bogat originalnim pesničkim ukrasima; stih mu je izrađen i melodiozan.

France Prešeren (1800—1849)[uredi]

Rodio se u selu Vrbi, blizu Bleda (Gorenjsko), od seljačkih roditelja. Gimnaziju je učio u Ljubljani, pravo u Beču; služio je više godina kao advokatski pripravnik u Ljubljani, a potkraj života je postao advokat u Kranju, gde je i umro.

Prešernova poezija, sadržana u sitnoj knjižici što ju je izdao pred svoju smrt (Poezije, 1847), nije samo intimna ispovest bolova, patnji, sumnja i razočaranja pesnikove ličnosti, već i izraz one iskonske težnje za srećom, pravdom i slobodom što živi vekovima u duši tlačenog slovenskog naroda. — Prešeren je počeo pevati još kao pravnik u Beču, ali pravi njegov pesnički rad počinje tek u Ljubljani. Tu je našao svoga zemljaka i prijatelja iz mladih dana profesora Matiju Čopa, jednog od najobrazovanijih ljudi svoga doba. Čop je govorio i pisao 19 jezika i savršeno poznavao antičku i sve starije i novije evropske književnosti i bio odličan estetičar. On je uputio Prešerna u tajne pesničkog stvaranja i otkrio mu lepote stranih, naročito romanskih književnosti. Uz njegovu pripomoć i pod njegovim voćstvom Prešeren je usavršio svoj talenat i učvrstio svoje estetske nazore. Sa nekoliko drugova osnuje Čop g. 1830 prvi slovenački literarni godišnjak „Kranjsku......čbelicu“, u kome Prešeren štampa svoje najlepše pesme.

Prešeren je uglavnom liričar; glavni izvori njegove lirike su ljubav, razmišljanja o svetu i ljudskom životu i, naposletku, kritički stav prema pojavama tadašnjega kulturnoga i književnoga života u Sloveniji. Osnovni ton njegove lirike sačinjava ljubav; u početku ona je još površna te ne zahvata celo pesnikovo biće (Ljubezni sonetje), ponekad je i šaljiva i mladićski nestašna (Hčere svet, Učenec), ali u t. zv. Julijino doba, otkad se pesnik zaljubio u mladu Juliju Primičevu (1833), ona postaje za pesnika životna tragedija, varljiva nada u lepši život, neutešna žudnja za srećom, izvor očajanja, bola i mučnog odricanja. Središte Prešernove ljubavne lirike čine Gazele i naročito Sonetni venec, u kome pesnik daje oduška svojim patnjama što je Julija zabacila njegovu ljubav i verila se s drugim, a u isti mah izražava spoznaju da će njegova nesrećna ljubav ostati Slovencima izvor umetničkog uživanja. Svoj udes pesnik poređuje sa sudbinom svoje domovine, stolećima gažene i ni od koga voljene (9. sonet). Julijja za pesnika nije objekt čulne strasti, već — kao Danteova Beatriče i Petrarkina Laura — oličenje zemaljske sreće i iskonske ljudske težnje za idealom i savršenstvom. Videći da ljudi njegove pesme krivo shvataju i rugaju se njegovoj patnji, Prešeren je u beskrajnom bolu spevao potresne sonete o Mojsiju, Oči bile pri njej..., Kadar previdi... i očajničku pesmu Kam?, a naposletku, uverivši se u varljivost svojih nada, pesmu Zgubljena vera. Pojedine reflekse Prešernove nesrećne ljubavi prema Juliji pretstavljaju i poznate pesme: Luna sije, Strunam, Prošnja i dr.

Prešernova misaona poezija izražava — kao i njegova ljubavna lirika — gorka razočaranja u životu i mladićskim idealima (Slovo od mladosti); naročito izbija ta misao u Sonetima nesreče, gde se pesnik s tugom seća srećnih dana provedenih u zavičaju; težnja za spoznajom oterala ga je u svet, ali mu nije donela sreće, već sumnju, bol i očajanje (Vrba, Memento mori). — Boreći se s Čopom za više umetničke i kulturne ideale, nailazio je pesnik na otpor zaostale i tesnogrudne janzenističke i abderitske sredine, i iz toga se rodila njegova satirička poezija (Nova pisarija, epigrami Sršeni, soneti protiv metelčice, protiv Kopitara, različiti epigrami i dr.). — Prešeren je spevao i nekoliko krasnih balada i romanca (Turjaška Rozamunda, Šmarna gora, Povodni mož i dr.), preveo Bürgerovu „Lenoru“ i prepevao nekoliko narodnih pesama (Lepa Vida, Rošlin in Vrjanko, Kralj Matjaž). — Kad je iznenada izgubio prijatelja i saveznika u borbi Čopa (udavio se pri kupanju u Savi 1835), Prešeren se osetio osamljenim i umornim od dugotrajne jalove borbe i životnih razočaranja; zaželeo je mira i osetio potrebu da se povuče iz borbe i odrekne nadi u životnu sreću. Ta rezignacija sačinjava osnovni ton najopširnijeg Prešernova epsko-lirskog dela Krst pri Savici (1836). Tu on prikazuje Črtomira, poslednjeg borca za dedovsku slovensku veru i narodnu slobodu protiv hrišćanstva, koje šire Nemci ognjem i mačem, i njegovu ljubav prema lepoj Bogomili, sveštenici božice Žive na bledskom otoku. Dok se Črtomir borio s Nemcima, Bogomila se pokrstila i zavetovala večito devičanstvo. Kad se on posle poraza sastane s Bogomilom da se s njome venča, ona mu kaže što je učinila i nagovori ga da i on primi Hristovu veru. Črtomir, videći da se srušila i poslednja uteha i nada na životnu sreću, odriče je se, primi krštenje na slapu Savice, a posle toga odlazi u svet, postaje sveštenik i propoveda svom narodu veru odricanja i spasa. — Kao Črtomir, i Prešeren je „pokopao misli visokoleteće, željâ neispunjenih bolove i svu nadu na zemaljsku sreću“; predao se rezignaciji i očekivao čas kad mu „srce umire dubine groba“, u tom očekivanju je proveo ostatak mukotrpnog života velikog genija u malom narodu i u malim vremenima.

Prešeren je za slovenačku književnost vanredna pojava, kojom se ona digla na visinu zapadnoevropskog umetničkog stvaranja i koja stvara novu epohu u duhovnom životu Slovenaca. Prešeren u sasvim maloj i mladoj književnosti, bez tradicija i prethodnika, bez izrađenog pesničkog jezika stvara odjednom dela koja u savršenom obliku otkrivaju vekovne težnje i patnje celoga jednoga naroda i u isti mah pretstavljaju najličniju, a zato opšteljudsku i večitu umetnost. Od Vodnika do Prešerna nema prelaza: to su dva doba koja nemaju ništa zajedničko: tamo nesigurni početnički koraci i nemoćno tepanje, ovde smion let pesničkog genija u oblast najvišeg duhovnog života i savršen izraz najdubljih duševnih doživljaja. Prešeren stvara pesnički jezik i dikciju, uvodi najteže pesničke forme (sonete, gazele, glose, stance, tercine i dr.) i daje u svima savršena dela. Zato je Prešeren genij koji je Slovencima stvorio umetničku književnost, pesnički jezik i stil i položio temelje celom umetničkom stvaranju Slovenaca i celoj njihovoj narodnoj kulturi.

DRUGA GENERACIJA ROMANTIČARA[uredi]

Đura Jakšić (1832—1878)[uredi]

Rodio se u Srpskoj Crnji (Banat), u svešteničkoj kući; svršio je tri razreda gimnazije u Segedinu, a zatim je učio slikarstvo u Temišvaru. Kao 16 godišnji dečak sudelovao je u borbama 1848 g., a potom nastavio učenje slikarstva u Pešti, Beču i Minhenu. God. 1855 prešao je u Srbiju i služio kao nastavnik u manjim mestima do 1871, sa čestim prekidima. Živeo je stalno u bedi, zarađujući bedan hleb slikarstvom i književnim radom; 1872 postao je korektor Drž. štamparije u Beogradu, gde je i umro.

Nesređeni i nesrećni život mnogo je uticao na karakter Jakšićeva književnog rada i pojačao njegovu prirodnu sklonost pesimizmu. Jakšić je čisti romantičar. U njemu prevladava lirizam, premda je napisao više proznih i dramskih sastava nego pesama. Njegova lirika uglavnom je rodoljubiva, sa dva osnovna motiva: ljubav prema narodnoj prošlosti, koju Jakšić zamišlja romantički-pesnički i koju protivustavlja svom prozaičkom doba (Staro doba, Kosovo, Ljubav, Dve zastave, Otadžbina, Na Vračaru), i ljubav prema siromašnom napaćenom narodu; u ovim pesmama nerazdvojno su vezani patriotski i socijalni motivi. Rodoljublje Jakšićevo nije sentimentalno, već borbeno, puno mržnje prema nasilnicima, ma koji oni bili, a još više prema onima koji ravnodušno gledaju patnje malog slobodoljubivog naroda (Padajte braćo, Ćutite, ćutite, Raja, Jevropski mir). — Jakšić ima i ličnih pesama, gde izražava patnje usamljena i progonjena čoveka, razočarana u životu i ljudima, sa puno iskrenog osećanja, patosa i romantičarskog demonizma (Na Liparu, Ponoć, Moji bolovi, Pusta je, Ja sam stena, Kroz ponoć). Ljubavni motivi kod Jakšića vrlo su retki, a ukoliko ih ima, oni su tradicionalno romantičarski (Ti si bila ...). — U Jakšićevoj epskoj poeziji takođe prevladava lični element potiskujući epski sadržaj i sliku. Sadržaje uzima on iz borba s Turcima, ali bez isticanja istorijske perspektive. Junaci su apstraktna, izmišljena bića, bez veze s dobom i sredinom, uglavnom slični jedan drugom, a svi zajedno samom pesniku (Osman-Aga, Bratoubica, Mučenica).

Jakšićeva proza deli se u tri glavna otseka: romantičarske pripovetke, koje su zapravo epske pesme u prozi, sa sličnim sadržajem i obradom (Kraljica, Neverna Tijana); pripovetke sa sela crtaju idealiziran život dobrih i nepokvarenih seljaka, u duhu Rusovljevu (Bela kućica, Seljaci); socijalne pripovetke, uglavnom iz života banatskog sela, njegova su najbolja dela, puna toplog osećanja prema narodnim patnjama (Sirota Banaćanka, Popa Tihomir), a ponekad i oštre satire protiv birokratizma i nasilja (Komad švajcarskog sira, Potčinjeni).

Jakšićeve drame su, kao i proza, pune lirizma, i u tome je njihova glavna vrednost. Sadržaj im je uzet iz istorije u tri različna doba: Seoba Srbalja (7 v.), Jelisaveta (15 v.) i Stanoje Glavaš (19 v.), ali se razlika u vremenskom razmaku ne oseća mnogo: sve su jednako romantične, bez prave radnje i izrazitih tipova. Najbolja je „Jelisaveta“.

Jakšićev stil odgovara sadržaju: isprekidan je, pun jakih i zvučnih reči, slikovit, ponekad sa romantičarskim preterivanjem u poređenjima i slikama, ali snažan i iskren. Po tim svojim umetničkim osobinama Jakšić ide među naše najdoslednije i najjače romantičare.


Jovan Jovanović Zmaj (1833—1904)[uredi]

Rodio se u N. Sadu; učio je gimnaziju u Halašu i Požunu, pravo u Pešti, Pragu i Beču, zatim medicinu u Pešti. Služio je kao lekar u mnogim mestima (N. Sad, Beč, Beograd, Zagreb i dr.). Uređivao je razne, naročito satirične listove (Zmaj, Žiža, Starmali i dečji list Neven). Umro je u Kamenici (Srem).

Jovanovićev književni rad dug je i bogat: radio je gotovo isključivo u stihu. U početku je pod uticajem B. Radičevića nastojao da svoj stil što više približi narodnom, kasnije traži i složeniju umetničku formu. Sarađujući preko 50 god. u gotovo svim političkim, socijalnim i književnim pokretima u jugoslovenskim zemljama, Jovanović ih je u svojim pesmama pratio, te su one postale neka hronika našega javnoga života toga doba. Pritom je političar i javni radnik često potisnuo pesnika, te pored dela od umetničke vrednosti ima i prolaznih, inspirisanih dnevnim događajima i pisanih u duhu dnevne polemike.

Motivi Jovanovićeve poezije mnogovrsni su: u čisto lirskim pesmama izneo je svoj lični život, s dubokom iskrenošću, mnogo osećanja i ponekad potresnog ljudskog bola. To su, uglavnom, pesme iz zbiraka Đulići (1864) i Đulići uveoci (1883), gdje iznosi svoju ljubav prema ženi i deci i svoju tugu zbog smrti cele svoje porodice. Mnoge od tih pesama idu među najbolje u jugoslovenskoj lirici (Ljubim te, Kaži mi, kaži, Bolna leži, Pođem, klecam, Zimnji dan i dr.). — U rodoljubivim pesmama Zmaj je opevao sve nade, težnje i razočaranja srpskog naroda u drugoj pol. 19 veka; tu ima, pored dosta slabih, nabrzo pisanih polemičkih pesama, pravih umetničkih dela, u kojima se Jovanović pokazao kao nosilac večnih ideala slobode, sloge, bratstva i mira među ljudima (Svetli grobovi). — U satiričkim pesmama Zmaj je duhovit, ozbiljan i oštar; u njima napada mane savremenog društva, laž, ropsko podražavanje tuđemu, zaostalost i opskurantizam (Bildung i dr.). — Naročito se istakao kao pesnik dečjih pesama, u čemu je bio novotar i ostao do sada nenadmašen. U „Nevenu“ je gotovo 20 god. pevao za decu i o deci; u tim pesmama slika celi dečji život i u neobično lakoj i pristupačnoj formi daje deci pojmove o istini i moralu (Zlatna knjiga za decu, Živa knjiga itd.).

Okretan i primčiv duh, Zmaj je lako primao strane umetničke poticaje, te se u mnogim njegovim pesmama oseća uticaj zapadno-evropskih pesnika. Ovamo idu pre svega mnogobrojni prevodi, zapravo prepevi, jer se Zmaj nije uvek držao originala („Enoh Arden“ od Tenisona, „Demon“ od Ljermontova, „Herman i Doroteja““ od Getea, Hajne, Petefi i dr.). Osim prevoda pevao i samostalno o nekim orijentalnim motivima (Istočni biser, Pesme Mirze Safija, Sionska harfa).

Jovanović-Zmaj je pisao lako i mnogo, njegovi su stihovi tečni i po svom obliku vrlo mnogovrsni. Ima pesama (Đulići, neke dečje) u zbijenoj formi, u otmenu i ubedljivu jeziku i stilu, s lakim i raznovrsnim ritmom; ali ima i dosta prozaičnih, površnih, čak i banalnih, pisanih pod uticajem časovitog utiska ili različitih političkih i kulturnih događaja. Za istoriju naše kulture i književnosti Jovanovićev rad ima veliko značenje; iako je mnogo toga bez trajne umetničke vrednosti, ima ipak dela koja će ostati kao dokumenti jake pesničke individualnosti.

Laza Kostić (1841—1910)[uredi]

Rodio se u Kovilju (Bačka); učio je gimnaziju u Pančevu, N. Sadu i Budimu, a pravo u Pešti. Služio je kao profesor, veliki beležnik i pretsednik varoškog suda u N. Sadu; bio je više puta poslanik u peštanskom saboru, zatim neko vreme sekretar srpskog poslanstva u Petrogradu. Poslednje godine proveo je u Somboru; umro je u Beču.

Kostić je najizrazitiji romantičar u srpskoj književnosti. U svojim lirskim pesmama nastoji da bude što originalniji kao po sadržaju tako i po formi, a naročito u jeziku i stilu, gde se često služi čudnovatim izrazima i neobičnim poređenjima. — Najviše ima misaonih pesama (Spomen na Ruvarca, Pedeseta). Kostić se mnogo bavio filozofijom, ali su mu filozofske pesme obično zamršene i nejasne. — Uz ove su tesno vezane rodoljubive pesme, u kojima najradije crta muke svog naroda pod austrijskom vladom; u njima često prevladava mržnja prema neprijatelju i sačinjava glavni motiv (Jadranski Prometej). — Lična i ljubavna lirika zastupljena je sa nekoliko lepih i dirljivih pesama, bez njegove obične preterane romantike, te ona spada u najbolji deo njegova rada (Pogreb, S. Maria della Salute, Pod prozorom, Srpkinja itd.); uspele su mu i neke balade, uostalom romantične (Samson i Dalila, Minadir).

Glavni rad Kostićev je na drami. U „Maksimu Crnojeviću“ (5 čin., 1863) obradio je motiv iz narodne pesme, ali ga je prilično promenio u romantičkom duhu, slično legendi o Paolu i Frančeski da Rimini (Dante). Delo je pretrpano slikama i licima, radnja nije uvek povezana, ali ima snažnih dramskih prizora i lepih lirskih mesta (Oj pusto more). — U „Peri Segedincu“ (5 čin., 1875) obrađen je istinski događaj iz borbe Srba protiv Austrijanaca g. 1735, ali i ovde romantični motiv prevladava nad narodnim: Pera, narodni junak, diže bunu ne toliko za blago naroda koliko da iskupi svoj greh što je bez razloga ubio Milana, verenika svoje kćeri Jule. Pojedine scene su efektne (razgovor sa kćerkom i ženom u zatvoru), a rodoljublje i slobodoumlje se i ovde ispoljava najviše u mržnji prema Austrijancima i jezuitima.

Kostić se mnogo bavio prevodima zapadnih, uglavnom engleskih pisaca. Kao svi romantičari obožavao je Šekspira te je preveo nekoliko njegovih drama (Romeo i Julija, Hamlet, Ričard III), ali su mu prevodi odviše slobodni.

Zanimljiva je Kostićeva sudbina u našoj književnosti: u svoje vreme mnogo cenjen zbog svoje originalnosti, uzvišenosti tema, čudnovatog jezika i stila, kasnije potcenjivan (Lj. Nedić), u poslednje vreme počinje da dobiva u našoj literarnoj istoriji mesto koje mu pripada.

Ljubomir P. Nenadović (1826—1895)[uredi]

Rodio se u Brankovini, blizu Valjeva, u kući uglednoj i poznatoj iz borba za narodno oslobođenje. Srednju školu učio je u Beogradu, filozofiju u Pragu, Berlinu, Hajdelbergu i Parizu. Služio je u prosvetnoj, upravnoj i diplomatskoj struci, bavio se književnim radom, izdavanjem časopisa „Šumadinka“ (1850—1857) i mnogo je putovao po Evropi; umro je u Valjevu.

Pesme, što ih je Nenadović pisao celog života, obrađuju motive patriotske (Snaga naroda, Gruda zemlje, Slavenska vila), ljubavne, prigodne i, najviše, poučne; među njima se ističu „zapisi“ (moralne pouke) i basne; ima i duljih spevova („mozaika“) i prevoda. Stihovi su mu slabi, aljkavi i bez prave topline, te sva ta poezija nema veće umetničke vrednosti.

Vrednost Nenadovićevu književnom radu daju njegovi putopisi (pisma). U njima je opisivao što je video, čuo i doživeo na svojim putovanjima po Nemačkoj (Pisma iz Grajfsvalda, Pisma iz Nemačke), Švajcarskoj, Francuskoj, Italiji i Crnoj Gori. Ona sadrže interesantna opažanja i zanimljive događaje s puta. Među najbolja idu „Pisma iz Nemačke“ (1870); u njima nema mnogo putopisnog materijala, već su to duhovita, ponekad humoristična izlaganja i ćeretanja o Nemcima, njihovom karakteru i običajima, o piščevim iskustvima i doživljajima s ljudima s kojima se sretao, itd. — „Pisma iz Italije“ (1869) najbolje su Nenadovićevo delo; ona su najvećim delom posvećena Njegošu, s kojim se našao u Napulju i ostao kod njega neko vreme kao sekretar, te su značajna za poznavanje ovog velikog mislioca i pesnika. „O Crnogorcima“ (1879) poslednje je Nenadovićevo delo te vrste, u kome on, s nekim romantičnim zanosom i ponešto idealizirano, prikazuje život, običaje, verovanja i istoriju Crnogoraca, ističući njihovo čojstvo i junaštvo, duhovitost i dobrotu i pričajući o njima zanimljive anegdote. Najlepše su glave o Njegošu, gde Nenadović daje čitavu jednu malu raspravu o životu i radu vladičinom.

Nenadovićeva pisma, koja su piscu osigurala mesto u našoj književnoj istoriji, nisu obični putopisi, već zanimljive kozerije o viđenom i doživljenom, protkane mnogobrojnim smešnim i interesantnim anegdotama, pisane bez pretenzija, lako i duhovito. Njihov čar je u neposrednosti i toplini koja svedoči o pitomoj i dobroćudnoj piščevoj naravi.

Stjepan Mitrov Ljubiša (1824—1878)[uredi]

Rodio se u Budvi; iako samouk, bio je obrazovan te je poznavao francusku i italijansku književnost. Neko vreme bio je opšinski činovnik, a najviše se bavio politikom te je bio poslanik u dalmatinskom saboru i u bečkom parlamentu; umro je u Beču; kosti su mu kasnije prenesene u zavičaj.

Ljubiša počinje pisati pod uticajem Vuka Vrčevića, saradnika Karadžićeva, opisivanjem narodnih običaja, istorijskih događaja i legenda iz svoga kraja. Kao i drugi Vukovi sledbenici, Ljubiša je smatrao da je narod najbolji umetnik i da se treba u svemu ugledati na nj; zato nije težio za originalnošću, nego je obrađivao materijal što mu ga je davala sredina. — Prvi mu je rad pripovetka „Šćepan Mali“, gde on, uglavnom prema Njegošu, opisuje doživljaje lažnog cara Šćepana u Boci; Šćepan je prikazan kao slab ali dobar čovek, koji bi hteo pomoći narodu, ali je zapao u središte političkih spletaka različitih stranaka koje ga iskorišćuju za svoje ciljeve. U delu ima lepih opisa Boke i narodnih običaja, ali je ono slabo komponovano te ima sve mane početničkog rada. — Najbolji Ljubišin rad su „Pripovijesti crnogorske i primorske“. Sadržaj im je uzet većinom iz narodne tradicije, a opisuju se borbe Bokelja i Crnogoraca za slobodu protiv nasilnih Turaka i lukavih Mlečića, međusobne svađe i podvale poglavara i vladika i sl. Među najbolje idu Pop Andrović novi Obilić, Prodaja patrijara Brkića, Kanjoš Macedonović. — U nekim pripovetkama sadržaj je preterano romantičan (Skočidjevojka), ali u opisu života i tipova prevladava realizam. To su tipovi slični onima što ih prikazuje Njegoš. hrabri, duhoviti, prevrtljivi i lukavi, onakvi kako ih je stvorila bokeljska narodna mašta. — Pričanja Vuka Dojčevića sastoje se od 35 malih priča i anegdota što ih Ljubiša meće u usta u Boci poznatom lukavom osobenjaku Vuku Dojčeviću, oličenju narodnog iskustva i praktične filozofije; u svakoj ima po neka pouka iznesena katkad u ozbiljnoj, katkad u humorističnoj formi, koja se svodi na kakvu poslovicu ili izreku.

Ljubiša je majstor jezika i stila; njegov rečnik je bogat i svež, a fraza čisto narodna, jezgrovita, živopisna i zvučna.

Avgust Šenoa (1838—1881)[uredi]

Rodio se u Zagrebu; gimnaziju je učio u Pečuhu i Zagrebu, pravo u Zagrebu i Pragu. Bavio se novinarstvom, a 1868 postao je prvi gradski beležnik u Zagrebu, 1873 g. gradski većnik. Neko vreme bio je dramaturg zagrebačkog kazališta; umro je u Zagrebu.

Šenoa je u prvom redu tvorac umetničke proze kod Hrvata u doba romantizma, ali je u isto vreme i pesnik i prvi naš feljtonist.

Šenoina lirika pretežno je rodoljubiva; on nalazi motive u prošlosti svoje domovine, u romantici njenih dvoraca i grobova (Na Ozlju gradu, Grobovi Hrvata); ali te uspomene bude u njemu i snažan otpor prema neprijateljima i tuđincima (Klevetnicima Hrvatske). — Ljubavna lirika je topla, čuvstvena, ponekad šaljiva i obesna. Osobitu vrstu sačinjavaju njegove duže epske pesme, t. zv. povestice, većinom romantičnog ili istorijskog sadržaja (Kugina kuća, Propast Venecije, Smrt Petra Svačića); ponekad su i šaljive (Junaci gologlavci), ali uvek prožete ljubavlju, prema domovini.

Šenoine pripovetke iz savremenog života i 19 veka crtaju obično idiličnu ljubav mladih ljudi iz zavađenih porodica; u njima se isprepleću realizam i romantičnost, ali je opšti ton vedar i optimističan (Ilijina oporuka, Prosjak Luka, Vladimir). U Prijanu Lovru Šenoa je potpuno relistički opisao tragičnu sudbinu svog druga Lovre Mahniča. — U pripoveci Karamfil s pjesnikova groba crta lepote Slovenije i buđenje nacionalnog čuvstva kod Hrvata i Slovenaca. — Veća pripovest u obliku pisama Branka, jedno od poslednjih Šenoinih dela, pretstavlja prvi pokušaj da se prikaže sudbina mlade i idealne učiteljice na selu, njena borba sa pokvarenom sredinom i srećna ljubav prema viteškom vlastelinu. Iako je Šenoa hteo da dâ realistički prikaz hrvatskog društva svoga doba, ima u pripovesti ipak dosta romantičnih crta. — U pripovesti iz hrvatske istorije Čuvaj se senjske ruke prikazuje se borba senjskih uskoka protiv mletačkih i austrijskih spletaka i nasilja i njihovo konačno udaljivanje iz Senja.

Šenoini romani svi su istorijski; u njima je opisivao uglavnom Zagreb i njegovu okolinu u različitim istorijskim epohama. — U „Zlatarevu zlatu“ prikazana je ljubav velikaša Pavla Gregorjanca prema zlatarevoj kćeri Dori i tragična sudbina mladog para (Dora umire otrovana, Pavao gine u ratu). Ta glavna tema razvija se na pozadini društvenih i ličnih borba dvaju staleža, plemstva i građanstva, što daje piscu mogućnost da prikaže šarenu sliku Zagreba s kraja 16 veka, punu karakterističnih običaja, masovnih scena, interesantnih sporednih tipova (Magda „paprenjarka“, Čokolin itd.) j koji upotpunjuju i oživljuju glavnu radnju. — Seljačka buna obrađuje jedan od najtragičnijih događaja hrvatsko-slovenačke istorije, ustanak seljaka u 16 v. pod voćstvom Matije Gupca. Okvir romana obuhvata i borbu plemstva (tuđinskog) među sobom (Tahi iz Susedgrada s Heningovicom iz Stubice), borbu oko banskih i biskupskih časti, i kao glavnu temu, očajnu borbu seljaštva za opstanak i najelementarnija ljudska prava. — U romanu ima lepih lirskih mesta (ljubav Sofije i Milića) i potresnih tragičnih prizora (smrt Tahijeva, predaja i pogubljenje M. Gupca itd.). Pored nacionalne Šenoa je istakao i socijalnu temu: seljaci se ne prikazuju samo kao objekt samilosti, nego se uzvisuju do patetičke veličine, kao simbol patnje celog naroda pod tuđinskom vladom.

U Diogenesu su prikazane prilike u društvenom životu Hrvatske u doba Marije Terezije (sredina 18 v.), a radnja se dešava uglavnom u Zagrebu. U romanu se prikazuje mreža političkih intriga između Beča i Mađara na štetu Hrvata, borba niskih strasti i otimanje za vlast i položaj, kao i slika nemorala i pokvarenosti viših staleža, a kod samih Hrvata uspavano nacionalno čuvstvo. — U središtu zapleta i raspleta stoji mudri i pravedni filozof i patriot Janković, koji, kao stari filozof Diogenes, traži poštene ljude i prave rodoljube u pokvarenoj sredini. On uspeva da razmrsi spletke, kazni zle i usreći dobre, te na kraju nagoveštava bliski narodni preporod radom mlade, idealima političke i socijalne slobode zadojene generacije. —Gotovo sva lica uzeta su iz istorije, a roman je rađen po dokumentima iz toga doba (Krčelićevim „Annuama“ i dr.). Po originalnim dokumentima prikazani su i zanatlijski cehovi; skromni i pošteni život zanatlija protivustavlja se pokvarenosti plemstva — U predgovoru nemačkom izdanju „Diogenesa“ Šenoa izlaže program i način svoga rada na istorijskom romanu: starao se da što tačnije rekonstruira doba koje opisuje ne krijući njegovih mana, jer pravi patriotizam treba da se osniva na potpunom poznavanju svoje prošlosti. Ipak, kroz taj naglašeni objektivizam probija piščeva vatrena ljubav prema domovini i vedri optimizam.

Poslednji opširni roman Kletva, iz doba Karla Dračkoga, Šenoa nije stigao da dovrši (dovršio ga je J. E. Tomić). I u njemu pisac na pozadini značajnih borba hrvatskih velikaša protiv Pešte slika večitu svađu između Griča i Kaptola, a jedinstvo radnje stvara dirljiva ljubav biskupove nećakinje Anđelije prema mladom velikašu Paležniku.

Značajnu granu mnogostruke Šenoine književne delatnosti pretstavljaju njegovi feljtoni (naročito „Praški listovi“ i „Zagrebulje“), u kojima na duhovit, katkad šaljiv, katkad ozbiljan, katkad oštar i satiričan način prikazuje tadašnje književne, društvene i političke prilike. U njima Šenoa ume da bude duhovit kozer, oštar posmatrač i strog sudija. — Kao višegodišnji urednik „Vijenca“, tada gotovo jedinog književnog časopisa kod Hrvata, Šenoa je dao ne samo ton listu, nego je svojim kritikama, prikazima i uputama odgojio čitavu generaciju književnika, dao joj svoj žig i tako svojim stvaranjem i svojim uticajem postao za svoje doba centralna ličnost hrvatskog literarnog života. Osim toga Šenoa je svojim romanima i pripovetkama ne samo zainteresovao i oduševio hrvatsko društvo za prošlost svoga naroda i proširio nacionalnu ideju u najširim slojevima, nego i stvorio čitalačku publiku, dajući laku, zanimljivu i sadržajnu lektiru, koja se još uvek rado čita. Šenoa ima bogatu fantaziju, s kojom se na osnovu dokumenata uživljava u doba koje prikazuje i daje većinom pravu i vernu sliku. Sve pripovesti i romani vešto su konstruisani, lica su prikazana plastično i verno, a radnja je uvek napeta i interesantna. Šenoin stil po potrebi je miran ili uzbuđen, uzvišen ili oštar, ali uvek ličan, slikovit i plastičan, a jezik mu je bogat i izrazit.

Josip Eugen Tomić (1843—1906)[uredi]

Rođen je u Slav. Požegi, u činovničkoj porodici; posle svršene gimnazije učio je neko vreme bogosloviju, zatim pravo i posle toga stupio je upravnu službu zemaljske vlade (gospodarski otsek); umro je u Zagrebu.

Tomić je jedan od najplodnijih naših književnika; pisao je, naročito u početku, patriotske, ljubavne i druge lirske pesme („Ljeljinke“, 1865), drame, romane i pripovetke. U šaljivim pripovetkama on s dobroćudnim humorom crta seoski, a još više malograđanski, naročito graničarski život (Pošurice); to su ponajčešće smešne anegdote iz života, lepo i zanimljivo ispričane, ali bez većih književnih pretenzija (Befel, Na vozu itd.). — Istorijske pripovetke (Kapetanova kći, Zmaj od Bosne, Emin-agina ljuba, Janko i Jaga i dr.) prikazuju požeški (Kap. kći) odnosno bosanski život, u kome strasti i ljubav prema ženi i domovini igraju najvažniju ulogu, s puno romantike i u fabuli i prikazivanju. — Najveće Tomićevo delo je roman u 2 dela „Za kralja za dom“, dešava se u drugoj pol. 18 veka, a prikazuje političke i socijalne prilike u Hrvatskoj u doba Marije Terezije, sedmogodišnji rat, borbe tuđinaca oko prevlasti itd., sa zanimljivim opisom života tadašnjeg zagrebačkog društva. Roman je nekakav nastavak i pandan Šenoinu „Diogenesu“, čiji se uticaj opaža u mnogim pojedinostima romana. — Iz toga doba i miljea je i novela „Udovica“, gde se prikazuje moralno propadanje neuke i tašte žene iz višega društva. Sličnu sliku moralne dekadanse ugledne žene daje Tomić i u pripovesti „Melifa“, iz savremenog života.

Kao višegodišnji član uprave i dramaturg zagrebačkog kazališta, Tomić je napisao, preveo i preradio oko 70 pozorišnih komada; od originalnih stvari najbolje su mu: tragedija u 4 čina „Veronika Desinićka“, u stihovima, s poznatim motivom nesrećne ljubavi siromašne plemićke devojke prema celjskom grofu Fridrihu, popularni komad „Barun Franjo Trenk“, drama „Pastorak“ iz savremenog slavonskog života, i komedija „Bračne ponude“, u kojoj je dao interesantan tip starog hrvatskog šljivara Jurice Dombaja i njegove sredine.

Vanredno plodan, Tomić je dao gomilu dela, ali velikim delom bez veće književne vrednosti; on je vešt pričalac anegdota, ali ih obično ne ume zaokružiti u umetničku celinu. Njegove veće stvari su razvučene i slabo komponovane, pune romantike, s neprirodnim dijalozima, bledim opisima i površnim karakteristikama ljudi i prilika, pisane neizrazitim stilom. U njima nema većih ideja ni problema, već pretstavljaju tipičnu zabavnu literaturu, Najbolje su mu „Pošurice“ i pripovesti iz bosanskog života, koje su se nekada mnogo čitale. Njegova je zasluga u tome, što je posle Šenoe podržavao narodni duh i privukao šire slojeve domaćoj knjizi i tako pomagao stvarati čitalačku publiku.

Franjo Marković (1845—1914)[uredi]

Rođen je u Križevcima, u plemićkoj kući; gimnaziju je učio u Zagrebu, filozofiju u Beču; bio je neko vreme gimnazijski profesor u Osijeku i Zagrebu, a zatim je nastavio filozofske nauke u Beču, Nemačkoj i Francuskoj. Od 1874 bio je profesor filozofije na zagrebačkom univerzitetu; umro je u Zagrebu.

Marković je počeo pevati kao đak lirske misaone i patriotske pesme, pod uticajem P. Preradovića („U boj“ i dr.), kasnije balade i romance (Majčina dušica, Vrzino kolo, Šaš polje, Zvono iz dubine, Zadnja zdravica i dr.), ali se istakao najviše u epu i drami. U idilskom epu Dom i svijet (1865) opeva sudbinu narodnog čoveka — suca Bruna — za vreme Bahova apsolutizma, koji se zbog teških kulturnih i narodno-političkih prilika povlači u se, u filozofsku refleksiju, gde ga narodni i njegovi neprijatelji ne mogu smetati. — U istorijsko-romantičkom epu Kohan i Vlasta (1868) Marković prikazuje, u duhu Kolarova i Šafarikova panslavizma, borbu i poraz Polapskih Slovena pred navalom Nemaca, koji podjarmljuju Slovene nasiljem, podlošću i lukavstvom, ali pesnik se nada da će, u smislu Herderove filozofije humaniteta, na kraju pobediti pravda, ljubav i čovečnost. — Poslednji Markovićev ep (Povratak pod hrvatskog kralja) opisuje našega čoveka koji se, razočaran u hrišćanstvu, odmeće Arapima i postizava kod njih velike časti, ali se potkraj života vraća u domovinu.

Drama Karlo Drački (1872) je tragedija u jampskim 10-ercima (u 5 činova); Marković u istorijskom okviru iz 14 veka iznosi renesansnu ideju borbe protiv Rima koji je sapeo slobodnu misao. Tragedija Benko Bot obrađuje srednjovekovni motiv o ljubavi Jelene, žene bana Benka Bota, i Hinka, vojvode meranskog, brata kraljice Gertrude, s jakom patriotskom notom i naglašivanjem pravde i poštenja. — U prozi je drama Zvonimir iz 11 veka, u kojoj je pesnik, izmenivši u mnogome istorijske činjenice, izneo borbu kralja Zvonimira protiv mađarskog imperijalizma, a za slogu Hrvata, koje poziva na oslobođenje Hristova groba prilikom prvog krstaškog rata. Kompozicija drame slabija je, a dramski konflikt nedovoljno obrađen.

Značajan je Marković kao kritičar. Po struci filozof, on je tvorac dogmatične, formalistične kritike kod Hrvata; težeći za apsolutnom lepotom, on književna dela posmatra s vidika večitih estetskih zakona. Napisao je niz teoretskih rasprava, prikaza i kritika starijih i novijih pisaca; ističu se radovi o baladama i romancama, o Gunduliću, Vrazu, Demetru, Preradoviću, Šenoi, Botiću i dr. Kao stručni filozof napisao je više naučnih rasprava iz filozofije (o filozofskom radu Ruđera Boškovića i dr.) i veliko delo „Razvoj i sustav općene estetike“ (1902).

Marković, u svoje doba jedan od najobrazovanijih književnih radnika naših, više je čovek razuma nego srca; njegova poezija je hladna i akademska; epovi i drame građeni su po svim pravilima poetike, ali sa malo pesničke inspiracije i toplog osećanja. Po svom posmatranju slovenstva i hrvatstva on je izrazit nacionalni pesnik, koji na primerima iz istorije upućuje na večite istine čovečnosti, pravde i istine. — Jezik mu je pravilan i doteran, a stil uzvišen i ponešto opor. Svojim pesničkim i kritičarskim radom, u kome je važio kao autoritet, on je mnogo uticao na hrvatski književni rad u drugoj polovini prošloga veka.

Fran Levstik (1831—1887)[uredi]

Rodio se u selu Donje Retje, kod Vel. Lašča (Dolenjsko); u siromašnoj seljačkoj kući; gimnaziju je učio u Ljubljani; posle svršenog 8-og razreda otišao je u bogosloviju u Olomuc, odakle se već posle nekoliko meseci preko Beča, gde se sastao s Vukom i njegovim saradnicima, morao vratiti u domovinu. Bez stalne zarade, gonjen mržnjom, zlobom, zavišću, provodio je život u stalnoj bedi kao domaći učitelj, tajnik Matice slovenske, novinar i naposletku kao skriptor Državne licejske biblioteke; umro je, iscrpljen duševno i telesno, u Ljubljani.

Levstik je centralna ličnost slovenačke literature i kulture 50-tih i 60-tih godina 19 v., te je svojim radom i uticajem na savremenike položio, uz Prešerna, temelje novoj slovenačkoj književnosti. — Levstik je pre svega pesnik. Pevao je već kao đak; posle svršene gimnazije izdaje svoje „Pesme“, u kojima peva o poeziji (Boginji petja), o bezbrižnom mladićskom životu (Študentovska zdravica, Na vsih svetnikov dan); o ozbiljnim životnim problemima (Upanje, Ura, Razni glasovi); uz to ima humorističnih (Koledniki) i satiričnih pesama, u kojima žigoše tadašnje kulturne i literarne prilike (Ježa na Parnas). — Levstikova ljubavna poezija kasnijih godina, proživljena i istinita, nežno i intimno izražava ljubavna osećanja prema seljačkoj devojci (Tonine pesmi), slikajući, kao Jenko, prirodu kao pozadinu svojih raspoloženja (Pri oknu, Tiha žalost). „Franjine pesmi“ su iskren pesnički dnevnik Levstikove ljubavi, pun čežnje, sumnje, bola, ljubomore i muškog odricanja. Spevao je i niz umetničkih balada i romanca (Ubežni kralj, Knezov sin, Srečni mrak) i misaonih pesama (Udomačitev, Knjižna modrost, Reši nas zlega). Potkraj života posvetio se dečjoj poeziji i spevao nekoliko klasičnih dečjih pesama (Kmetsko znamenje, Najdihojca, Otročje igre v pesencah).

Još značajniji kao pesnik je Levstik kao pisac, književni kritičar i filolog. Oslanjajući se na Vodnika i Prešema i svoj zdravi smisao za umetnost, uvideo je da je tadašnja „književnost“ Blajvajsova kruga (Vesel-Koseski, Malavašič, Hicinger i dr.) diletantska, nadriumetnička i štetna, te ju je oštro osuđivao. U „Popotovanju iz Litije do Čateža“ (1858) ne opisuje samo život seljaka i njihov značaj već žigoše i tadašnje slovenačke literarne prilike i upućuje književnike ne neiscrpni izvor narodne književnosti i tradicije i narodnog života, dajući i nacrt za podizanje slovenačke književnosti. U raspravi „Napake (greške) slovenskega pisanja“ (1858) kritikuje nenarodni jezik tadašnjih pisaca i traži strogu literarnu i jezičnu kritiku. Da te svoje ideje pokaže u praksi, napisao je klasičnu priču Martin Krpan (1858), u kojoj je na osnovu narodne tradicije o Pegamu i Lambergaru prikazao život, mišljenje i karakter slovenačkog seljaka s dotle nečuvenim realizmom i pravim narodnim humorom. — Levstik je pisao i literarne kritike, izdao Prešernove i Vodnikove pesme, radio na slovenačkom rečniku, učestvovao u tadašnjem političkom i kulturnom životu (političko-satirički časopis Pavliha, 1870) itd., boreći se za pravdu i poštenje u javnom, političkom, umetničkom i privatnom životu, ali je svoje najveće delo dao u spomenuta tri rada. Njima je stvorio slovenačku umetničku prozu koja se osniva na čistom i bogatom narodnom jeziku; time je položio temelj celom razvitku slovenačke prozne književnosti, kao što je Prešeren svojim pesmama stvorio slovenačku pesničku dikciju.

Simon Jenko (1835—1869)[uredi]

Rodio se u Podreči (Gorenjsko), u siromašnoj seljačkoj kući; gimnaziju je učio u Novom Mestu i Ljubljani, pravo u Beču, izdržavajući se poučavanjem; umro je kao advokatski pripravnik u Kranju.

Jenko je liričar; svoj pesnički rad počeo je pod uticajem Prešernove i narodne lirske poezije; pevao je već kao gimnazijalac (đački list „Vaje“, „Novice“, „Slovenski glasnik“); ta lirika je budničarsko-patriotska (Slovenska zgodovina, Samo, Adrijansko morje), ljubavna, većinom nežna i setna, u duhu narodne popevke (V tihi noči, Pred durmi), ponekad i mladićski obesna, čulna i raspojasana. Ali javljaju se već i ozbiljni motivi, sa refleksijama o ništavilu života i ljudske sreće (Ptici, Angelj tužnih, Korak v življenje, Spremembe, Na grobeh). — U doba bečkih studija, kad se Jenko upoznao s poezijom lorda Bajrona, H. Hajnea i dr. i kad je imao da izdrži tešku borbu za hleb i velike duševne potrese, njegova lirika postaje neposrednija, iskrenija i misaonija, a elegičnost i sentimentalnost izbijaju još više. To se najbolje vidi u pesničkim ciklusima „Obujenke“ i „Obrazi“. Životne nedaće teraju pesnika u očajanje (Trojno gorje, Zakaj me ne ljubiš, Izgubljeni up, Želje, V brezupnosti). U tom raspoloženju imaju koren neke cinički-satirične poente njegovih ljubavnih pesama (Južen veter diše, To se vpraša) kao i pesme u kojima on ismeva ili žigoše pojedine ljudske mane (Naš maček, Iz usmiljenja). — Jenkova rodoljubiva lirika takođe postaje sadržajnija i iskrenija te ne obuhvata samo Slovence nego i jugoslovenska i druga slovenska plemena (Naprej, Naše gore, Po smrti, Ko zaspal bom, O večernej uri). — Jenko je napisao i nekoliko pripovesti, većinom romantičnog sadržaja (Spomini, Ljubezen in osveta); realističnije su mu humoreske „Tilka“ i priča „Jeprški učitelj“, ali one po umetničkoj vrednosti ne dosižu njegovih pesama.

Iskrenost i neposrednost kojom Jenko u pesmama iznosi svoje doživljaje, plastičnost njegovih slika, njegova prirodna i neusiljena dikcija, kojom često potseća na narodnu popevku — sve to učini od Jenka jednog od najznatnijih slovenačkih liričara. Mnoge njegove pesme postale su narodne (Vabilo, Zadnji večer, Naš maček), a pesma „Naprej!“ postala je slovenačka narodna himna.

Josip Stritar (1836—1923)[uredi]

Rodio se u Podsmreki, blizu Vel. Lašča (Dolenjsko); gimnazijske nauke svršio je u Ljubljani, a filozofiju u Beču. Bio je dugo godina privatni učitelj u bogatim kućama; putovao je često po zapadnoj Evropi. Od 1875 živeo je kao profesor gimnazije u Beču, gde je proveo gotovo sav svoj vek. Posle rata su Slovenci poklonili sedomu pesniku kuću u Rogaškoj Slatini i pozvali ga u domovinu gde je i umro.

Stritar stupa u književnost 1866 epohalnom raspravom o „Prešernovim poezijama“ i sve do početka 80-tih godina on je centralna ličnost slovenačke literature (Stritarovo doba). Stritarov rad ispoljava se u poeziji, prozi i kritičkim i književno-odgojnim delima.

Poezija Stritarova razvila se pod uticajem poezije Levstikove, Geteove i V. Igo-a i filozofskih ideja Rusovljevih i Šopenhauerovih. Stritar je liričar, s osnovnim tonom sentimentalnosti („svetožalja“) zbog bede i nesreće na svetu. Njegova ljubavna poezija, malobrojna, većinom je tužna i bolna (Sonetni venec Slovo, Pred tabo na kolenih), ponekad nešto frivolno nestašna (Kaj bi nek z njim začela, pojedine Popotne pesmi, Pomladnja noč Svet mladeniču). U misaonim pesmama Stritar daje oduška svom „svetožalju“: sve je na svetu bol i tuga, on je dolina suza ispunjen patnjom i mukom. Pesnik iz toga ne vidi izlaza, zato ispoveda: „Da smo rojeni, to nesreča, to greh, pokora je največja“ (Po smrti, Žalost, Pesnik, Prijatelju). — Velik deo Stritarovih pesama posvećen je borbi za literarno-estetsku kritiku, za napredak i slobodu mišljenja, protiv nazadnjaštva i mračnjaštva; one su duhovite, satirične, oštre, uperene protiv Blajvajsa i njegova kruga (Solncu in mesecu, Prešernova pisma iz Elizija, Dunajski soneti). U njima pesnik otvoreno priznaje svoj liberalizam i naprednjaštvo. U patriotskim pesmama Stritar izražava bol i ogorčenje zbog političkog i kulturnog ropstva Južnih Slovena (Dunajske elegije, Raja). One su vatrene, borbene, inspirisane iskrenim osećanjem čovečnosti, bratske ljubavi i ogorčenjem zbog nepravda i patnja jednorodne braće. — Napisao je i nekoliko lepih balada (Turki na Slevici, Nova sodba, Orest), a potkraj života pisao je tople dečje pesme i priče (Lešniki, Pod lipo i dr.).

Stritarova proza obuhvata pripovesti i romane. Zorin (1870) roman u pismima, jeste slovenački Verter, gde pisac s Rusovljevom osećajnošću (La nouvelle Héloïse) i s jasnim autobiografskim crtama prikazuje svoj pogled na svet, svetožalje, bol zbog nesklada stvarnosti s idealom koja junaka tera u smrt. — U „Gospodu Mirodolskom“ (1876), rađenom pod uticajem Goldsmitova „Župnika Vakefielskoga“, prikazuje Stritar svoj ideal mirna, staložena života na selu i svoje poglede na socijalni, umetnički i književni život. — Rosana (1871) je romantična pripovest o izgubljenoj nesrećnoj devojci koja dospeva u cirkus te konačno nalazi svoga oca. U romanu „Sodnikovi“ (1878) Stritar s više realizma nego inače prikazuje Rusovljevu misao o štetnosti civilizacije za ljudski život: moćna seoska kuća propada zbog toga, što neki njezini članovi primaju gradske navike te hoće da žive kao gospoda.

Značajan je Stritarov rad na književnoj kritici (uvod Prešernovim pesmama, o Levstiku i dr.) i odgajanju književnih naraštaja u „Zvonu“ (1870, 1876—1880), dajući mlađima savete za književno stvaranje, upućujući ih na strane literarne uzore (Literarni pogovori itd.).

Stritarova poezija je katkad oštro satirična, a većinom bolećiva, romantičarski plačljiva i neuverljiva, a njegova proza je idealistična, rusovljevski sentimentalna i razvučena. Velika je njegova zasluga što je Slovencima otvorio široke vidike evropskih književnosti, prokrčio put estetskoj književnoj kritici, doterao stih i dao prozi salonsku uglađenost i okretnost.

Josip Jurčič (1844—1881)[uredi]

Rodio se na Muljavi na Krki, južno od Ljubljane, u siromašnoj seljačkoj kući; gimnaziju je učio u Ljubljani, a filozofski fakultet u Beču, živeći od književnog rada. Kako nije imao sredstava, ostavi studije te se posveti novinarstvu („Südslavische Zeitung“ u Sisku, „Slovenski narod“ u Mariboru, od 1872 u Ljubljani); umro je u Ljubljani od sušice.

Jurčič u početku piše pesme, ali prelazi uskoro na opisivanje života i rada slovenačkog seljaka u sadašnjosti i prošlosti, kako je to Levstik preporučivao u „Popotovanju“ i pokazao u „M. Krpanu“. Pod uticajem narodnog predanja (Pričanja staroga deda), Levstikovih dela i Skotovih romana Jurčič postaje prvi slovenački prozaist i romanopisac. Još kao gimnazijalac piše pripovesti iz doba turskih bojeva i reformacije (Jurij Kozjak, Jurij Kobila), i iz savremenog ili nedavno prošlog seljačkog života (Dva prijatelja). U „Domenu“ obrađuje po narodnoj tradiciji motiv o vojnim beguncima, a u „Tihotapcu“ o krijumčarima. Bečke godine znače vrhunac Jurčičeva stvaranja; u to doba daje više istorijskih pripovesti (Grad Rojinje, Klošterski žolnir, Hči mestnega sodnika) i prvi slovenački roman Deseti brat. U njemu je Jurčič prikazao, uporedo s ljubavnom pričom mladoga studenta Kvasa prema vlastelinskoj devojci, život slovenačkog sela i niz originalnih tipova iz svoga zavičaja („deseti brat“ Martinek Spak, Krjavelj, stric Dolfe). U to doba napisao je i svoju najbolju priču iz savremenog seljačkog života Sosedov sin. Premda se kasnije zbog posla u novinarstvu nije mogao više tako intenzivno baviti književnošću, stvorio je ipak niz dela: tragedije „Tugomir“, iz doba borba polapskih Slovena s Germanima, u stihovima, i „Veroniku Desenišku“, iz istorije celjskih grofova, romane „Doktor Zober“, gde slika, slično kao u „Desetom bratu“, život osobenjaka (ovoga puta inteligenta), „Mej dvema stoloma“, iz života inteligencije na selu, „Lepa Vida“, po motivu iz narodne pesme, „Cvet in sad“, i niz manje značajnih priča i crtica. Pravio je nacrte za druge pripovesti, ali mu je rana smrt sprečila da ih ostvari.

Poreklom sa sela, sa svim tipičnim osobinama dolenjskog seljaka, bistar, šaljiv, dobar i zanimljiv pripovedač, Jurčič je po svojoj prirodi realist, koji ume da zapazi i naslika tipične crte slovenačkog sela, života, mišljenja i verovanja njegovih ljudi, naročito njegovih osobenjaka, premda mu je radnja i kompozicija dela često romantična. Njegov prikaz slovenačkog sela je doduše jednostran, jer on seljaka odveć idealizuje, ali je živ i uzet iz života, dok mu je slika inteligencije šablonska i manje istinita.

Simon Gregorčič (1844—1906)[uredi]

Rođen je u Vrsnom, blizu Kobarida (Gorička), u siromašnoj seljačkoj kući; gimnaziju i bogosloviju učio je u Gorici i službovao zatim kao sveštenik u nekoliko manjih mesta. Zbog bolesti povukao se rano u penziju i živeo više godina na svom malom seoskom imanju, bolestan, često u oskudici; potkraj života preselio se u Goricu, gde je i umro.

„Gorički slavuj“, izašao iz Stritarove pesničke škole, u kojoj se izvežbao u glatkoći i melodioznosti stiha, Gregorčič je možda najlirskiji slovenački pesnik, blag, nežan i setan, koji je u jednostavnim, često upravo klasičnim stihovima opevao svoje patnje, svoju ljubav prema domovini i svom potlačenom narodu. Stožer njegove lirike čine lične, intimne ispovesti o svojoj nesreći i patnji. Gregorčič oseća svešteničku mantiju kao okov koji ga tišti i boli; sav nežan i krhak, on nema snage da ga se oslobodi, kao Aškerc, već pati, tuži u samoći i žali za slobodom kao ptica u kavezu, slomljenih krila (Zaostali ptič, V celici, Lastovkam, Ujetega ptiča tožba). U toj patnji, koja će se dokrajčiti tek na mrtvačkom odru (Oljki), on moli Boga neka od njegova pepela ne stvara više čoveka-patnika (Človeka nikar). Ponekad mu se u duši diže prkos i gnev (Na bregu, Sam), ali uskoro pada opet u rezignaciju i odricanje vlastite sreće (Daritev, Pastir). Iz ličnog bola rađa se u pesniku saučešće i ljubav prema svima koji pate kao i on; iz svoje nevolje crpe tople reči utehe i ljubavi prema njima, propovedajući socijalnu pravdu, odricanje i žrtvovanje za njih (Siromak, O nevihti, Delavcem). Kao sve patnike, Gregorčič voli i svoju napaćenu domovinu, „majku sirota, natopljenu krvlju i suzama“, koju osvaja i gazi neprijatelj, te je čekaju još strašna iskušenja; ali pesnik veruje da će ona ipak ustati u novi život (Domovini, Oj zbogom ti planinski svet, Na potujčeni zemlji, Soči, V pepelnični noči). — Gregorčič ima i nekoliko ljubavnih pesama, ali su one sve nežne, diskretne, spiritualne; „to je poezija o ljubavi koja ne sme ni da pomisli na ostvarenje i koja se iživljava u bolno-radosnom užitku osećaja i odricanja, koji užitak tako postaje izvor najfinijih emocija“ (Dekletova molitev, Pogled v nedolžno oko, Le enkrat, Kropiti te ne smem). — Za poznavanje pesnikova duševnoga života značajne su njegove „Predsmrtnice“ i „Posmrtnice“, u kojima se oseća dah bliske smrti, kao i prevod biblijske priče o Jobu, u stihovima.

Gregorčičeve pesme su zbog njihove neposrednosti, nežnosti i topline osećanja, jednostavnosti i prirodnosti izražaja i melodioznosti stihova uvek savremene; mnoge od njih je narod prigrlio te ih peva kao svoje (Njega ni, Izgubljeni cvet, Pogled v nedolžno oko i dr.).

REALIZAM[uredi]

Možda se nigde ne vidi jasnije da je sva umetnost, a naročito književnost, proizvod odnosno refleks određenih duhovnih i socijalnih prilika, kao što se to vidi u književnosti koju označujemo imenom realizma.

Realizam se javlja u drugoj polovini 19 veka donekle kao reakcija na romantičarsku. savremenom životu tuđu književnost, a najviše pod uticajem promena nastalih u duhovnom životu i u društvenoj strukturi Evrope. Sumnja u moć i značenje apstraktne filozofske spekulacije imala je za posledicu slom idealističke filozofije Kantovih nastavljača (Fihtea, Šelinga, Hegela i dr.) oko sredine stoleća; ljudski duh počeo se odvraćati od nje i tražiti čvršću bazu za stvaranje novog, stvarnijeg pogleda na svet i život. Nju on nalazi u egzaktnim, naročito prirodnim naukama (mehanici, fizici, kemiji, biologiji i dr.), koje postaju ishodište novih filozofskih sistema (materijalizam Fogtov i Fojerbahov, pozitivizam Kontov, monizam Hekelov, prirodna filozofija i dr.). Odbacuje se kabinetska filozofska spekulacija, te se i na istraživanje problema o svetu, čoveku i životu primenjuju kritičke naučne metode opažanja i eksperimenta, koje zamenjuju ranije neprikosnovene dogme. — Ruku u ruku s tim preokretom u gledanju na svet išao je i razvitak novog društvenog poretka. Neslućeni tehnički razvitak u 19 veku (parni strojevi, elektricitet, porast i brzina novih saobraćajnih sredstava itd.) i stvaranje kapitalizma prouzrokovalo je naglo podizanje industrije, koje je opet imalo za posledicu velik razvitak gradova, u kojima su se skoncentrisale nove tvornice. Radništvo, zaposleno u industrijskim poduzećima, rekrutovalo se uglavnom sa sela, gde je napuštalo zemlju te se u gradu proletariziralo. Ono ubrzo postaje zasebna društvena klasa, predvođena novim ljudima, lišenim starinskih predrasuda, klasa koja se suprotstavlja srednjem, građanskom staležu te počinje da se organizuje radi zaštite svojih staleških interesa i borbe za svoja socijalna i politička prava, a u isti mah ono postaje i glasnik novog društvenog poretka i nosilac novog socijalnog morala. Razvija se ogorčena borba za opstanak, koju je Darvin proglasio opštim principom u razvitku živih bića i koja dovodi do velikih društvenih i političkih trzavica. Razumljivo je da je to novo društvo imalo drukčije poglede na umetnost i književnost i da je ono od nje tražilo drukčije probleme i drukčije metode nego građanstvo, koje je dotle davalo pravac umetničkom stvaranju.

U književnosti novi pravac nastoji da umetničko stvaranje podredi istim zakonima i metodama kao i nauku: umetnost treba da bude tačan odraz života. Pisac ne sme u svoje delo unositi lična osećanja, nego mora slikati ljude i događaje objektivno, prikazujući sve faktore koji utiču na ljude i njihov život. Ljudska duša sa svojim strastima i patnjama prestaje da bude svet za se, već postaje deo celog kompleksa životnih pojava s kojima je vezana. Kao što kemičar izlaže pojedine elemente uticaju različitih sila da prouči njihovo delovanje, tako pisac svoja lica izlaže uticaju različitih spoljašnjih i unutrašnjih sila i posmatra njihovu reakciju. To je novi eksperimentalni način stvaranja, osnovan na posmatraju i analizi životnih i društvenih pojava i faktora koji na njih utiču; to su u prvom redu rasa (hereditarnost), socijalna sredina i istorijski moment, opšti duh izvesnog doba (H. Ten). Psihološka i društvena analiza ne ograničava se više na pojedinca, već se prenosi na društveni kolektiv, a uz nju ide obično kritika socijalnog i moralnog stanja pojedinih društvenih klasa. — U želji da u prikazivanju života budu što stvarniji, realisti se često zadržavaju na ružnim i lošim stranama života ukazujući kao lečnici na najstrašnije društvene i moralne rane, pa zato njihova dela često postaju tendenciozna. Najbolji umetnički oblik za ovakva dela je roman, pa je gotovo sva realistička književnost u pripoveci i romanu.

U evropskom realizmu razlikujemo dve glavne struje: francusku, koja ubrzo prelazi u naturalizam; ona ističe najviše socijalni moment te je borbena, često brutalna i preterano jednostrana u svojoj želji da podvuče naličje života (Flober, braća Gonkuri, Mopasan, Zola i dr.). — Druga, blaža i umerenija, objektivnija, koja podjednako prikazuje sve strane života, loše kao i dobre, i koja se, pored analize socijalnog pitanja, zadržava i na psihološkim i moralnim problemima — to je ruski realizam Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog i dr.

Premda kod nas nisu postojali svi uslovi koji su u velikim evropskim zemljama doveli do novog shvatanja umetnosti i književnosti, ipak se i u našim krajevima oko 1880 g. počinje stvarati realistična književnost. To je zbog toga što su u novo doba kulturne veze među narodima postale prisnije, pa se i uticaji novih kulturnih strujanja prenose mnogo brže. — Kod nas se realizam razvija gotovo isključivo pod uticajem ruskih realista. Opšte društvene i ekonomske prilike, slabo razvijeni gradski život, neizrađeni klasni odnosi, početak stvaranja inteligencije i sl., zatim psihološke osobine slovenske rase (bogatstvo čuvstava i duševnih doživljaja pored slabe, gotovo atrofirane volje) — sve to tumači prevladavanje ruskog uticaja u našem realizmu. Zato glavni problem naše realističke književnosti nije toliko u socijalnim odnosima pojedinca i društva uopšte, koliko u tragizmu „suvišnih ljudi“, koji se ne snalaze u našoj još dosta primitivnoj sredini (Borislavić, Radmilović, junaci Novakovi, Leskovarovi, Stankovićevi i dr.). — Francuski realizam oseća se ponešto samo kod Kumičića, Matavulja i još nekih, ali i kod njih najviše izbijaju tipične slovenske rasne osobine.

Osnovan na savesnom izučavanju cele građe umetničkog dela („ljudskih dokumenata“), na što tačnijem i objektivnijem posmatranju i prikazivanju života, naš realizam je dao nekoliko dela koja su tačna slika života našega naroda u pojedinim krajevima, a uz to imaju i trajnu umetničku vrednost.

Jakov Ignjatović (1824—1888)[uredi]

Rodio se Sent-Andreji kod Pešte u građanskoj kući; učio je srednju školu u različitim mestima, pravo u Pešti, i postao advokat; g. 1848 učestvovao je u revoluciji na strani Mađara; živeo je većinom u Novom Sadu kao činovnik, a bavio se i politikom; umro je u Novom Sadu.

Premda je pisao u doba romantizma, Ignjatović ima u svojim delima pored najtipičnije romantike i mnogo realističkih crta. Počeo je sa istorijskim romanima, u kojima je, u duhu romantizma i u cilju pobuđivanja narodne svesti, hteo dati sliku naše prošlosti. Ali kako je slabo poznavao istoriju te nije umeo rekonstruirati doba, ti su romani slabi, suhoparni i razvučeni, sa čudnovatom mešavinom fantastičnih, slabo povezanih epizoda, patriotskih tirada i vulgarnih opisa (Đurađ Branković, Manzor i Džemila, Krv za rod).

Veći i bolji deo njegova rada sačinjavaju socijalni romani i pripovesti, u kojima slika propadanje pojedinih staleža u St. Andreji i uopšte u Vojvodini pod uticajem nemorala, pokolebanih principa i sukoba novih i starih društvenih nazora. — U Vasi Rešpektu i Večitom mladoženji prikazuje slabljenje građanskog i trgovačkog staleža, u „Starim i novim majstorima“ propast zanatlijskih kuća, u „Čudnom svetu“ moralno i materijalno propadanje sela, a u „Patnici“ isti proces u celom srpskom vojvođanskom društvu. Ignjatović je voleo da loše strane života, niske apetite i strasti slika sa svirepim naturalizmom ne ublažavajući ga nikakvim moralnim idejama. Opšti ton njegovih socijalnih romana je težak i tmuran; ali, iako jednostrani, oni daju prilično vernu sliku života vojvođanskih Srba.

Neki od spomenutih romana (na pr. Vasa Rešpekt) čine prelaz k avanturističkim romanima. Ignjatović je sam više godina živeo pustolovnim i neurednim životom te je voleo da ga prikazuje u svoj njegovoj grubosti. U romanima Milan Narandžić i „Trpen — spasen“ on prikazuje niz događaja koje doživljavaju njegovi junaci, ljudi bez morala, ali sa mnogo životne spretnosti, spremni da se bore za opstanak bez obzira prema drugima i bez ikakvih moralnih skrupula. — Ignjatovićevi romani u velikoj većini nemaju jedinstvene i čvrste kompozicije, već pretstavljaju ređanje svakojakih epizoda, često bez unutrašnje nužde. Slučaj igra u njima veliku ulogu, fantastični i neverovatni događaji izmenjuju se s grubo realističkim opisima; ipak, pisani živo i zanimljivo, daju dosta realnu sliku života, ali često života najniže vrste, punog primitivnih nagona i strasti. Mnogi Ignjatovićevi junaci su podlaci, varalice, bez osećanja stida i morala; telesno uživanje im je najveći životni princip.

Ignjatović nije radio po nekom književnom programu, već je opisivao ono što je video ili doživeo ne mareći mnogo za oblik svojih dela. Jezik mu je nedoteran, često surov i grub; uprkos tome kroz njegova dela probija snažan osećaj za životnu stvarnost, golu istinu ljudskih odnosa i sukoba i dobro poznavanje sredine.

Kosta Trifković (1843—1875)[uredi]

Rođen je u Novom Sadu; gimnaziju je učio u Pešti i Vinkovcima, a pomorsku školu na Rijeci. Služio je kao mornar, ali se razočarao i, svršivši pravo, postao činovnik u Novom Sadu, gde je i umro.

Osim nekoliko neznačajnih pripovedaka (Ivančin grob, Mletačke tavnice), Trifkovićev književni rad sastoji se sav od pozorišnih dela.

Prvo mu je delo ozbiljna drama „Mladost Dositeja Obradovića“, gde je hteo prikazati duševnu dramu Dositejevu, koja je dovela do njegova bekstva iz manastira. Trifković je uskoro prešao na komedije (obično aktovke), u kojima iznosi trgovce, zanatlije, učitelje, nižu inteligenciju, dakle novosadsku malograđansku sredinu, kojoj je pripadao i sam. Trifković nije težio da dâ društvenu ili karakternu satiru, nego je hteo da zabavi, da bez većih pretenzija prikaže „malopurgerski“ život sa svakodnevnim događajima i prosečnim tipovima (Čestitam, Školski nadzornik, Ljubavno pismo). Komičnost postizava Trifković spoljašnjim efektima, bez dublje analize ljudskih odnosa. Njegova lica su tipizirana i šablonska, bez izričitih individualnih crta, ali su prikazana duhovito, živo i obično bez karikiranja. Radnja je živa i zanimljiva, po uzoru na lake francuske komedije (Skrib); dijalog je gladak i neprisiljen, onakav kakav se zaista govorio u njegovo doba. Uprkos šabloni i prosečnosti njegovih lica i motiva, te komedije kao celina daju opštu sliku novosadskog srednjeg staleža krajem 70-tih godina, Trifkovićeve komedije i šaljive igre ispunile su u srpskom pozorišnom repertoaru prazninu koja je nastala iza St. Popovića i stvorile zabavno, lako i zanimljivo narodno pozorište.

Janko Jurković (1827—1889)[uredi]

Rodio se u Požegi (Slavonija), gde je učio gimnaziju; bogosloviju i pravo učio je u Zagrebu, filozofiju u Beču. Bio je gimnazijski profesor, zatim upravni činovnik i inspektor srednjih škola; umro je u Zagrebu.

Jurković se počeo baviti književnošću kao bogoslov, ali glavni njegov rad počinje u doba apsolutizma objavljivanjem različitih članaka, pripovedaka i prevoda. Od pripovedaka najvažnije su njegove humoreske, u kojima s pravim šijačkim humorom realistički i plastično crta tipove iz tadašnjeg hrvatskog, najviše slavonskog društva: „staroverskog pučkog učitelja“, pijanicu, a umišljenog pesnika (Pavao Čuturić), penzionisanog krajiškog stražmeštra (Timotija Patkov); staroga župnika koji se uputio po vino u Osijek, pa mu se na putu dešavaju različite smešne nezgode (Petakinja vina), profesora čudaka (Sudbina jarac), trgovce, ekomome itd. (Seoski mecenati itd.). Zanimljivi su njegovi feljtoni Tuskulanijade, gde humoristički opisuje tobožnje „slasti seoskog života“, gde je upletena i dosta oštra satira na „jezikoslovce“ Kurelčeve škole.

Ozbiljne Jurkovićeve pripovetke (Nesuđeno — neoteto, Da s’ ostala što si, Slučaj provodadžija i dr.) slabije su te nemaju one živahnosti i životne neposrednosti kao njegove humoreske. — Njegovi pozorišni komadi, ozbiljni (Zatečenici, Smiljana, Posljednja noć) i šaljivi (Čarobna bilježnica, Kumovanje, s prikazom obesnog i raskalašenog brice) rađeni su po svim pravilima tehnike, ali s malo invencije i umetničkog stvaralaštva; najbolje su mu komedije, u kojima prikazuje zanimljive tipove iz malograđanskog života. — Pisao je i interesantne putopise i, naročito, rasprave iz teorije književnosti (O narodnom komusu, o pojmu uzvišenog, o metaforama našega jezika, ženskim karakterima u našoj narodnoj poeziji).

Jurković je bio organizator školstva i uopšte marljiv javni radnik i plodan pisac. Klasički obrazovan, poklonik klasične lepote i harmonije, ali vezan uz narod i njegovu poeziju, on hoće da spoji narodnu umetnost s klasičnom formom i stilom; zato piše teoretske rasprave o pojedinim pitanjima književnog stvaranja i daje svojim delima primere i uzore za svoja teoretska izlaganja. Slabe invencije, ali dobar posmatrač, on je duhovito i većinom s blagim humorom crtao realne, pomalo karikirane tipove iz starinske seoske i malograđanske sredine i tako stvorio prve naše humoreske, koje su i zbog sadržaja, a najviše zbog lepog jezika i duhovitog, klasički odmerenog i jedrog stila do danas sačuvale svoju svežinu.

Milovan Glišić (1847—1908)[uredi]

Rodio se u selu Gracu kod Valjeva, u seljačkoj porodici; svršio je gimnaziju u Beogradu, gde je učio i filozofski fakultet. Služio je u presbirou, zatim kao korektor Drž. štamparije i urednik Srpskih novina. Od 1881 god. bio je duži niz godina dramaturg Narodnog pozorišta, zatim pomoćnik upravnika Narodne biblioteke; umro je u Dubrovniku.

Kao student Glišić je pripadao krugu Svetozara Markovića i vatreno širio njegove socijalne i književne ideje. Pod njegovim uticajem upoznao se sa ruskom književnošću i stao prevoditi ruske pisce, naročito satiričare (Gogolja, Ostrovskog, Gončarova, Tolstoja). Uskoro je počeo samostalno raditi na pripovetkama; one nisu mnogobrojne (ima ih oko 20), a dele se na satirične i ozbiljne. — U satiričnim pripovetkama Glišić žigoše, pod uticajem Gogoljevim, uglavnom zloupotrebe i podvale kojima je izložen seljak od strane seoskih zelenaša, podmitljivih i lenih činovnika (Glava šećera), sebičnih malograđana, trgovčića, zanatlija, Cincara itd., punih praznoverja i lukavštine (Zloslutni broj, Šilo za ognjilo, Roga, Šetnja posle smrti itd.). Glišić se ne zadržava na psihologiji svojih lica, nego priča fabulu slikajući više materijalni sukob. Komičnost je više u zapletu i toku radnje nego u tipovima, ali su i oni živi ljudi, opisani s poznavanjem sredine, velikom ljubavlju prema siromašnom svetu i mržnjom prema čaršiji, seoskoj i gradskoj. — Pripovetke iz seoskog života pisane su ozbiljno i toplo, ponekad patetično (U zao čas, Zadušnice). Najbolja je Prva brazda, gde Glišić jednostavno i uzvišeno prikazuje moment kad se dete pretvara u radnika i seljaka koji pobožno i vedro započinje svoj životni rad. Glišić je sam bio seljak te ni u gradu nije prekinuo veze sa selom, nego je pokvarenom gradskom životu protivustavljao jednostavni i stvaralački seoski rad. — Glišić ima i dve komedije: „Dva cvancika“ (4 čina) je dramatizacija narodne pesme iz Vukove zbirke; u „Podvali“ (5 čin.) prikazuje sličan motiv kao u priči „Zloslutni broj“; radi se o stradanjima zelenaša zbog advokatove podvale da ga voli jedna devojka, te on na njezinoj proševini načini skandal. Ove komedije mnogo zaostaju za Glišićevim pripovetkama, iako ima živahna dijaloga i dobro pogođenih tipova. — Kao dugogodišnji upravnik beogradskog pozorišta preveo je s ruskog, francuskog i nemačkog preko 30 pozorišnih dela, savesno i s odličnim poznavanjem našega jezika.

Glišić je prvi uneo u srpsku književnost realistički prikaz sela i seljaka i stvorio nacionalnu, neromantičnu pripovetku. Sadržaj je uzimao iz stvarnog života; jezik mu je čist, lep i živahan, sa mnogo lokalne boje. Glišić je shvatio vrednost narodnog govora, sam sakupljao narodne umotvorine i svojim delima mnogo doprineo razvitku srpske proze.

Laza Lazarević (1851—1890)[uredi]

Rodio se u Šapcu, u trgovačkoj porodici; gimnaziju je učio u Šapcu i Beogradu, pravo u Beogradu, medicinu u Berlinu; služio je kao lekar u vojsci, a neko vreme bio je i lični lekar kralja Milana; umro je u Beogradu.

U svojoj mladosti Lazarević je bio pod uticajem ruskih naturalista 60-tih godina, naročito Černiševskog, koga je i prevodio. Kasnije je raskinuo s teorijom utilitarne književnosti i pokazao se u svom radu kao umetnik i individualist. Radio je isključivo na pripoveci i podigao je do umetničke visine.

Lazarevićeve pripovetke obrađuju motive iz seoskog života (Prvi put s ocem na jutrenje, Na bunaru, U dobri čas hajduci itd.) i iz života intelektualaca (Švabica, Verter, Vetar). U prvima Lazarević slika uglavnom porodicu kao čvrstu i nepokolebljivu zajednicu koja pojedincu nameće svoju volju, ali ga i spasava i upućuje posrnulog člana na pravi moralni put (U pripoveci „Prvi put ...“ žena spasava muža od samoubistva, pošto je on moralno pao te ne nalazi drugog izlaza; u pripoveci „Na bunaru“ đeda spasava i preporađa lakomislenu i sebičnu snahu). Seljaci i selo opisani su sa ljubavlju i poznavanjem; slika je gdekad idealizirana, naročito u pogledu patrijarhalnosti sela, gde se Lazarević pokazuje kao konservativac. Još jače izbija taj njegov stav u pripovetkama gde se opisuje sukob starih i novih ideja, kao što je Školska ikona. Pretstavnik novih revolucionarnih ideja ponešto je karikiran, njegov uticaj je koban, ali nije trajan: u poslednji čas pobeđuju patrijarhalnost i moral: porok se kažnjava, a vrlina nagrađuje.

U pripovetkama iz života intelektualaca Lazarević slika uticaj novih ideja na mladež koja se otuđuje od svoje sredine, gubi vezu s domom te je time osuđena na propast; jedino što je može spasti jeste povratak u stari, patrijarhalni, nacionalni život („Švabica“, „Verter“ itd.). U tim delima, gde pisac pokušava da uđe u psihu inteligenata, ima mnogo autobiografskih crta. — Zasebno stoji pripovetka Sve će to narod pozlatiti, u kojoj nema moralne pouke, već je to realan i potresan prikaz užasnih posledica rata i snažna optužba protiv društva koje se ne brine za svoje žrtve. Ovde nema uobičajenog Lazarevićeva optimizma, već je to realistički, istinit prikaz ljudske nepravde koji se svršava beznadnom konstatacijom tužne činjenice kojoj nema pomoći.

Iako po svojim nazorima nije bio u skladu sa svojim liberalnim vremenom, Lazarević je osvojio čitalačku publiku kao umetnik. Njegova su dela savršena po obliku i konstrukciji; radnja je živa, često upravo dramatična i psihološki ubedljiva (požar u „Školskoj ikoni“; noć pred samoubistvo u „Prvi put ...“, susret oca i sina u „Sve će to narod ...“). Ličnosti su slikane sa mnogo topline i nežnosti, jer pisac unosi u svoja dela mnogo ličnih osećanja, idealizma i mašte, U njegovom realizmu nema ničega grubog; iako naturalist po obrazovanju i lečnik po zanimanju, on prilazi čoveku bez cinizma, jer vidi u njemu u prvom redu dušu. Taj duh humanosti i ljubavi prema ljudima čini Lazarevićeva dela uvek aktuelnim i zanimljivim.

Janko Veselinović (1862—1905)[uredi]

Rodio se u Salašu Crnobarskom (Mačva); učio je nižu gimnaziju u Šapcu i učiteljsku školu u Beogradu, a zatim je služio kao učitelj u raznim selima u Mačvi. Od 1893 god. boravio u Beogradu kao urednik „Srp. novina“ i „Zvezde“ i dramaturg Nar. pozorišta; umro je u selu Glogovcu.

Veselinović je bio seosko dete te je i velik deo svoga života proveo na selu i dobro upoznao seoski život u bogatoj i plodnoj Mačvi. U svojim pripovetkama slika patrijarhalni život mačvanskog sela u doba zadruga, opisuje seoske običaje, sela, prela, svadbe, ašikovanje i porodični život u zadruzi (Slike iz seoskog života 1886, 1888). Veselinović je smatrao da je propast sela u cepanju porodične zajednice, te je u više pripovedaka opisao pokušaj deobe zadruge, ali je on u posljednjem času uvek sprečen, te se zavađene strane vraćaju na stari dobri poredak (Kumova kletva, Otac i sinovi, Braća). — U seoskom radu, u jednostavnom i zdravom životu mačvanskog sela Veselinović je nalazio neiscrpnu poeziju. On vidi u selu samo lepe strane: patrijarhalnu mudrost starih ljudi (Slepi deda), snažnu porodicu, idiličnu ljubav „u zabranu ili na livadi“ dok se „jagnjići igraju“ (Devojče, Deca ih izmirila itd.). Ljubav je u Veselinovića glavna tema; ona je nežna, sentimentalna i jednostavna, obično sa srećnim završetkom, te je praćena lepim narodnim običajima. Junaci pripovedaka sastaju se na prelu ili selu, zaljublju se i venčavaju, a to daje piscu mogućnost da s ljubavi prikaže šarene slike seoskih svetkovina i običaja. Sav jednostavni seoski život prikazan je samo s idilične strane; piščeva duboka i iskrena ljubav prema seljaku ulepšava svaku pojavu, te on ne vidi grube stvarnosti. Čak su i nesreće ublažene njegovom verom u snagu i izdržljivost seljaka te ne ostavljaju težeg utiska (Grad). U toj idealizaciji sela nema ništa lažno, samo je slika jednostrana; Veselinović je video samo neke strane seoskog života, ali ih je prikazao tačno; u svojoj sredini on je stvarno nalazio mnoge crte koje je s ljubavlju opisao u „Rajskim dušama“ i „Bogatim sirotanima“.

U romanu iz seoskog života „Seljanka“ Veselinović je opisao život žene koja se odriče svoje lične sreće te se žrtvuje za porodicu, u duhu stare zadrugarske tradicije. U nedovršenom romanu „Seljak“ hteo je da opiše nove prilike na selu i njegovo propadanje.

Beogradski život i njegov odjek u provinciji opisan je u romanu „Junak naših dana“, a u „Borcima“ rad seoskog učitelja na širenju radikalne stranke. Oba romana zaostaju za seoskim pripovetkama; Veselinović nije dovoljno poznavao političkih i društvenih prilika koje je opisivao (doba Sv. Markovića i početak radikalne stranke), a ni kompozicija mu nije uspela.

Istorijski roman Hajduk Stanko opisuje doba uoči prvog ustanka i njegov početak. Veselinović je uzeo temu iz bliske prošlosti, na koju je u Mačvi bilo još sveže sećanje, te je prikazao junačke borbe i pothvate tog doba sa mnogo zanosa i jačine. U romanu je pored čisto istorijskih scena prikazan i život pozadine, refleks ustanka na selu, među ženama, starcima i decom.

Pozorišni komad Đido napisao je Veselinović zajedno s D. Brzakom. To je igra s pevanjem sa mnogo lepih narodnih motiva i živom, zanimljivom radnjom. — Veselinović piše narodski, lepo, prirodno; u želji da bude što bliži stvarnosti, on voli dijalog, i to onakav kakav se stvarno govori, opširan i razvučen; to njegovim pričama daje naročit kolorit, ali zamara i ponekad škodi razvijanju radnje. U nekim pripovetkama ima mnogo zanosa i lirizma, pa mu je stil uzvišen i poetičan.

Simo Matavulj (1852—1908)[uredi]

Rodio se u Šibeniku, u trgovačkoj porodici; onde je učio niži gimnaziju, a posle toga je živeo nekoliko godina u manastiru spremajući se za kaluđera. Ostavivši manastir, svršio je učiteljsku školu u Zadru i bio narodni učitelj u Dalmaciji, zatim gimnazijski profesor u Crnoj Gori i Srbiji; umro je u Beogradu.

Matavulj se još u mladosti uputio u italijansku i francusku književnost. On je jedan od najplodnijih naših pripovedača te je izdao čitav niz pripovedaka (Iz Crne Gore i Primorja, Sa Jadrana, Iz raznijeh krajeva, Iz beogradskog života, Beogradske priče itd.).

Matavulj počinje svoj rad pričama iz dalmatinskog života, naročito bokeljskog (Novi svijet u starom Rozopeku, Ljubav nije šala ni u Rebesinju, Kraljica, Povareta, Rkački patrijarh itd.); crta patrijarhalni život malovaroške sredine i njezine pretstavnike („fakine“, mornare, pomorske kapetane, fratre, „amerikance“ itd.), socijalni i ljubavni život Dalmatinaca, njihove običaje, verske prilike i verovanja — sav šaroliki i zanimljivi svet naših južnih krajeva; pisane su sa mnogo točnosti, razumevanja i ljubavi. — Priče iz crnogorskog života takođe su živopisne i verne, pomalo idealizovane slike savremenog crnogorskog života; u njima prikazuje tipične osobine ponosnih gorštaka i junaka (Stotinar, Sveta osveta, Ko je bolji?, Kako se Latinče oženilo, Pokajan grijeh i dr.). — Slike iz srbijanskog, naročito beogradskog života slabije su mu uspele nego dalmatinske i crnogorske.

Roman „Uskok“ dešava se u početku 19 v. u Crnoj Gori; glavnu fabulu (ljubav vojnog begunca Čeha Jana, koji je uskočio u Crnu Goru i bio lepo primljen, i njegova smrt u dvoboju zbog devojke) Matavulj je prepleo opisima crnogorskih običaja, bojeva Crnogoraca s Francuzima u Boki i različitim anegdotama, napisanim lepim, živopisnim crnogorskim narodnim jezikom. — Najpoznatije Matavuljevo delo je roman „Bakonja fra Brne, njegovo đakovanje i postrig“; u njemu se ikavskim narečjem opisuje život franjevaca u nekom severodalmatinskom katoličkom samostanu, sa mnogo humora i tačnih opažanja, ali bez antikatoličke tendencije; glavna lica su stari i mlađi Fra Bakonja, a radnja se sastoji od niza zanimljivih anegdota, često slabo međusobno povezanih.

Matavulj je napisao i nekoliko dramskih komada („Na slavi“, iz beogradskog života, „Zavjet“, iz dubrovačke sredine), zanimljive uspomene iz svoga života „Bilješke jednoga pisca“ i „U Mavritaniji“, opis „Boka i Bokelji“ i dr. — Preveo je više dela sa francuskog (Mopasan, Zola, Molijer i dr.), engleskog i italijanskog jezika.

Matavulj, jedan od prvih naših književnika obrazovanih na delima italijanske i francuske literature, pretstavlja u našoj književnosti najizrazitiji tip realista romanskog pravca. Njega ne interesuje toliko duševni koliko spoljašni materijalni život ljudski, a duševni život prikazuje samo ukoliko se javlja u spoljašnim manifestacijama; on ne analizira misli, osećanja ili postupke svojih lica, već opisuje ono što vidi; ne izmišlja ni lica ni događaje, već slika po prirodi, onako kako je čuo ili video da se stvarno zbilo; zato su mu fabule obično nekomplikovane, proste i svakidašnje, a glavnu važnost polaže na opise lica, sredine, običaja i prirode. Kostur priče čini — kao kod Sremca — često koja stvarna anegdota koju Matavulj razrađuje i popunjuje opisima i manjim događajima te povezuje u celinu. U njega nema ni velikih događaja ni silnih strasti — njegove su priče „sitna poezija malih ambijenata“, ponekad nekako hladna i svakidašnja, ali katkad vrlo topla i dirljiva upravo zbog njihove prirodnosti i neposrednosti. — Kompozicija dela nije uvek na visini; scene su često nerazmerno obrađene i slabo povezane, radnja se ponekad iznenada prekida i sl., ali mu je jezik bogat, stil jasan, prirodan, živopisan i nijansiran.

Stevan Sremac (1855—1906)[uredi]

Rodio se u Senti (Bačka), gde mu je otac bio krojač; ostavši rano bez roditelja, dođe u Beograd, gde je učio gimnaziju i filozofski fakultet. Učestvovao je kao dobrovoljac u ratovima za oslobođenje; više godina bio je gimnazijski profesor u Nišu, od 1892 do smrti u Beogradu; umro je u Soko-Banji.

Sremac se nije, kao većina pisaca, počeo baviti književnim radom kao mladić, već kao zreo čovek, zapravo tek posle dolaska iz Niša u Beograd, te je za nekih 15 godina napisao oko 30 pripovedaka, 3 romana i više istorijskih priča. — U motivima iz niškog života (Božićna pečenica, Ivkova slava, Jeksik-adžija, Ibiš-aga i dr. i roman Zona Zamfirova) Sremac prikazuje stari orijentalni Niš i njegov starovremeni, bezbrižni i idilički život. Romantičar i konservativac, on se — kao i B. Stanković — protivi prodiranju zapadnoevropske civilizacije i novoj nepoetskoj stvarnosti koja je uništila nekadašnji patrijarhalni Niš i njegovu orijentalnu poeziju. Sremac ponekad ozbiljno (Ibiš-aga, Zona), ali većinom sa puno dobroćudnog humora, lokalne boje i originalnog istočnjačkog kolorita prikazuje bezbrižni i veseli život Nišlija, njihove pijanke i zabave, ljubavne avanture itd., prikazujući niške hadžije, „đuveč-kardaše“, zanatlije, „duševne Turke“ i sl. i dajući niz uspelih tipova (Jovan Maksić u „Bož. peč.“, Ivko, Kurjak, Kalča, Smuk, Svetislav u „Ivk. sl.“, Zona, tetka Doka, Mane u „Z. Zamf.“, Ibiš-aga i dr.). Njega pritom ne interesuju društveni ili kakvi drugi problemi, već jedino smešne strane niških tipova i njihova života, koje on međutim ne žigoše satirom, već samo prikazuje smejući se njihovim ljudskim slabostima.

Dublje je Sremac zahvatio u humorističnom romanu Vukadin, gde je hteo da prikaže jedan interesantan tip i njegovu sredinu, Užičanina, polukomična, ne baš bistra, ali dovitljiva i za život sposobna čoveka, naklona laganju i uvijanju, prostog i neotesanog, bez dubljeg duhovnog života. Prikazan je u obliku komične biografije, u kojoj se nižu slabo povezane scene, dobro nacrtane, ali često preuveličane i karikirane, sa čitavom galerijom različitih srbijansko-palanačkih tipova. — Tipove i život bogatog banatskog sela crta Sremac u humorističkom romanu Pop-Ćira i pop-Spira, isto tako s mnogo humora i živopisnosti; jezgru čini borba dvaju popova i njihovih žena oko zeta, koja dostiže vrhunac u anegdoti o izbijenom popovom zubu i njegovim zamenjivanjem konjskim zubom, i ljubavna istorija Jule i Šace; oko toga su nanizane različite anegdote i opisi s interesantnim bačvanskim tipovima.

Sremac nije samo dobrodušni humorist nego i oštar politički i društveni satiričar (Maksim, Politički mučenik itd., naročito Limunacija na selu). Sremac je u političkim i društvenim nazorima bio konservativac koji je voleo stare patrijarhalne prilike, nacionalizam i patriotizam; zato je njegova satira uperena protiv „novih ljudi“, „socijalista“, „radikala“ i njihovih ideja o društvenim i kulturnim reformama. Učitelja Sretena (Lim. na selu), pretstavnika tih reformatora, on je preterano karikirao, dok su Lazarevićev učitelj (Šk. ikona) i Kovačićev (Ladanjska sekta) realistički i uglavnom tačno crtana lica. Sremac je u svojoj mržnji otišao predaleko i stvorio nerealan, do apsurda doteran tip.

Sremčeva konservativnost ogleda se najviše u njegovu shvatanju istorije kako ga je ispoljio u istorijskim crticama „Iz knjiga starostavnih“; tu on poetizira prošlost prikazujući je romantički kao izvor nacionalnog ponosa i oduševljenja i kao sredstvo za podizanje narodne svesti.

Sremac je jedan od naših najboljih humorista koji prikazuje komične tipove naše sredine, obično niži svet, male činovnike, telegrafiste, brice, zanatlije, popove itd., veseljake i bezbrižne malograđane, često preuveličane i karikirane, ali uvek dobro zapažene i naslikane. Radio je skoro uvek po živim modelima, a gotovo svi njegovi radovi okreću se oko jednog glavnog, obično stvarnog događaja, koji on samo proširuje i sa drugima povezuje u celinu; često se čitava radnja i sastoji samo od jedne naširoko ispričane anegdote (Ivk. sl., Rož. peč.). U kompoziciji često nema harmonije, radnja se sporo razvija i često prekida, ali je pričanje živo, zanimljivo, protkano smešnim dosetkama, disgresijama i anegdotama.

Svetolik Ranković (1863—1899)[uredi]

Rodio se u Moštanici, blizu Beograda, u svešteničkoj porodici; učio je gimnaziju i bogosloviju u Beogradu, a Duhovnu akademiju u Kijevu; služio je kao nastavnik veronauke u Nišu i napokon u Beogradu, gde je i umro.

Rankovićeve pripovetke prikazuju s ljubavi i realizmom život njegova rodnoga kraja, Šumadije. Način njegova prikazivanja mnogo se razlikuje od ostalih tadašnjih pisaca; on gleda na selo bez idealizacije, možda i suviše pesimistički, i oštro kritizira njegove mane: grubost i surovost (Bogomoljac), nezahvalnost i pohlepnost (Dobrotvor), nemoral i pokvarenost seoskih žena (Stari vruskavac). Opšti ton njegovih pripovedaka je duboko pesimističan.

Radnja njegovih romana odigrava se takođe na selu. U Gorskom caru Ranković slika najstrašniju pojavu šumadijskog sela — hajdučiju. Obično se hajdučija u književnosti prikazivala s romantičke strane; hajduci su isticani kao borci za slobodu i osvetnici, a to su oni u tursko doba i bili. Ranković je dao pravu sliku nesređenih društvenih prilika koje omogućuju odmetništvo i prikazao stvarnost savremenog hajdučkog života, punog blata, podlosti, žestine i večitog straha. Naslov „Gorski car“ zapravo je gorka ironija prema jadnom Đurici, koga jataci protiv njegove volje nateruju u hajdučiju, te on provodi život u večitom očekivanju sramne smrti, bilo od drugova bilo od vlasti, dok ga prevarena ljubavnica ne izda, te on bude streljan. Roman se razvija sa fatalnom neophodnošću, u turobnoj i mračnoj atmosferi, bez ijednog svetlog momenta. Pojedine scene (pojedine pohare i ubistva, pogubljenje i noć pre toga) opisane su sa velikom snagom i tragizmom.

Još više izbija fatalizam u romanu Seoska učiteljica, gde se prikazuje postepeno moralno propadanje osrednje devojke, koja dolazi na selo sa školskim, naučenim idealizmom, brzo posrne pod teretom grube stvarnosti te pada sve niže dok se ne ubija. Njezin muž, čovek čiste i osetljive duše ali slabe volje, sposoban da se žrtvuje, ali nesposoban da brani i spasava posrnulu ženu, osuđen je isto tako neizbežno na propast. Taj nesrećni par poluinteligenata ne nalazi u celoj sredini nikakva oslonca, nego samo grubo iskorišćivanje, neprijateljstvo i životinjske strasti; ljubav koju su doneli prema narodu, želja da mu služe i prosvećuju ga, razbija se o ružnu stvarnost.

Još veće životno razočaranje izbija u romanu Porušeni ideali, pisanom pred samu piščevu smrt. Ljubomir Vasić, kao nekad Dositej Obradović, željan lepote, istine i uzvišene mudrosti asketskog života, o kome zna samo iz „Žitija svetaca“, odlazi u manastir da se zakaluđeri, ali doživljava potpuno razočaranje: mesto askeze nailazi na niske strasti, zlobu i blato te konačno i sam moralno propadne.

U svim Rankovićevim delima ima mnogo ličnog elementa: on je sam stradao od hajdučije (ubili su mu oca), razočarao se u Crkvi i njenim pretstavnicima i patio od neprijateljske sredine. Njegov pesimizam mogao bi se u mnogome objasniti bolešću koja ga je mučila i svladala u naponu duševnih snaga. U svom pisanju Ranković se povodi za ruskim piscima, naročito Dostojevskim i Tolstojem; zadržava se mnogo na analizi duševnog stanja svojih junaka, čija je fatalna sudbina rezultat prilika i njihove slabe volje. — Jezik Rankovićev je lep, narodan, ali u poslednjim delima, pisanim nabrzo, slabije doteran.

Ilija Vukičević (1866—1899)[uredi]

Rodio se u Beogradu; kako mu je otac, sudija, često premeštan, učio je Vukičević srednju školu u raznim mestima Srbije; posle mature učio je prirodne nauke na beogradskoj Vel. školi i postao gimnazijski profesor; potkraj života pomračio mu se um; umro je u Beogradu.

Vukičević je počeo pisati, pod uticajem J. Veselinovića i L. Lazarevića, realističke pripovetke iz seoskog i palanačkog života, u kojima iznosi zanatlije, sitne trgovce, običan malograđanski svet i njegove nevolje, s jakim ugledanjem na svoje uzore i u temama, i u tipovima, i u stilu, i u kompoziciji (Komšije, Jemac, Kad nije suđeno i dr.). Najbolje su mu pripovetke odnosno slike iz života našega naroda na tadašnjoj tursko-bugarskoj granici, Topličana i Vranjanaca; u njima se Vukičević oslobodio ranijih uticaja i dao nekoliko uspelih tipova iz tog, u ono doba slabo poznatog graničarskog kraja. On ne izmišlja, već slika po prirodi, unoseći u svoje slike, naročito kad slika nevoljne i nesrećne, mnogo topline i osećanja (Graničari, Gorak hleb, Iskušenje, Ljuta rana, Roždestvo tvoje). — Zasebnu vrstu čine Vukičevićeve bajke i alegorijsko-fantastične priče što ih je pisao potkraj života; u njima iznosi, u fantastičnom ruhu, različite mane ljudske: zao ženski jezik (Strašan san), pouku o štapu koji leči goropadnu ženu (Lekovit štap), žensku sujetu (Prokleta lepota, Đavo i devojka) itd.

Iako Vukičević nije bio jak i originalan talent, dao je nekolika dobrih slika, naročito iz graničarskog života, pisanih bogatim rečnikom i tečnim, neizveštačenim narodskim stilom, s mnogo dobrih psiholoških opažanja i toplih mesta.

Ivo Ćipiko (1869—1923)[uredi]

Rodio se u Kaštel-Novom (Dalmacija), a škole je učio u Splitu; kao šumarski činovnik služio je u raznim mestima Dalmacije; god. 1912 prešao je u Srbiju i služio onde u istoj struci; umro je u Kaštel-Novom.

Ćipiko je počeo pisati pod uticajem Lazarevićeve realističke pripovetke; u svojim pripovetkama on crta idilični, ali i mukotrpni život dalmatinskih seljaka, Zagoraca i Primoraca. Ističe se lepim opisima mora; njegovi pejsaži odlikuju se obiljem sunca i toplim koloritom. U opisima prirodnih lepota Ćipiko je idealist i liričar, ah u prikazivanju stradanja i bede svoga naroda i u obradi problema što nastaju zbog sukoba strastvenih priroda s utvrđenim društvenim redom, on je realist, sa mnogo razumevanja prema svima koji pate od socijalnih nepravda (Primorske duše, Kraj mora, Preljub i druge zbirke).

Glavni rad Ćipikov je na romanu. — U prvom, Za kruhom (1904), crta život na dalmatinskim ostrvima i tešku bedu koja nateruje seljake primorce da idu u svet „za kruhom“. Ivo Polić s bolom gleda kako svi njegovi drugovi, a i voljena devojka, idu u tuđe zemlje, te doživljava razočaranje i slom svojih ideala. On vidi duboki jaz između gradske liberalne demagogije i lažnog rodoljublja i prave narodne bede. Još veći jaz vidi u svojoj sudbini: s dušom punom zanosa i ljubavi prema suncu, moru i slobodi, on mora da postane provincijski činovnik, zatvoren u kancelariji uz dosadan i ubilački posao. Roman je prožet oštrim protestom protiv grube socijalne nepravde koja silom izbacuje čoveka iz njegove sredine te ga tera sa rođene grude.

U Paucima (1909) je socijalni problem postavljen još odlučnije. Ćipiko obrađuje temu zelenaštva, iskorišćivanja seljačke bede od bezdušnih „pauka“ što sišu narodnu krv te ga upropašćuju. „Pauk“ kao što je gazda Jova može da upropasti više egzistencija, natera ljude na nemoral i zločin, jer zapušteni i bedni zagorski seljak ne može da se bori s njim. U siromašnom kamenitom kraju, okružen eksploatatorima, on je osuđen na robovanje svakojakim „paucima“ ili na potucanje „za kruhom“. — Uz prikaz socijalnih prilika Ćipiko daje i sliku fizičkog i duševnog života dalmatinskih Zagoraca, koji se povode za svojim strastima i instinktima i uživaju u svojoj primitivnoj čulnosti.

Ćipiko je jedan od prvih naših pisaca koji je socijalni problem istakao kao glavni, i to sa mnogo iskrenog čuvstva, temperamenta i ubedljivog realizma. U tome je glavna snaga i vrednost njegovih pripovedaka i romana. Ćipikov je stil gladak, topao, ponekad liričan i pesnički, ponekad živahan i temperamentan, ali uvek slikovit i prirodan.

Radoje Domanović (1873—1908)[uredi]

Rodio se u Ovsištu (kod Kragujevca), od oca učitelja; učio je gimnaziju u Kragujevcu, a filozofiju u Beogradu. Služio je sa prekidima kao nastavnik u raznim mestima, a naposletku kao korektor Državne štamparije u Beogradu, gde je i umro.

Domanović je radio na pripoveci i političkoj satiri. U pripovetkama crta uglavnom seoski život i u početku ga, pod uticajem J. Veselinovića, idealizira (Čiča-Mita), a kasnije, razočaran, prikazuje selo s loše strane: bedu seljaka, zapuštenost i ropsku pokornost, divljaštvo i pakost (Seoski pogreb, Dobra duša, Razorena sreća). Opšti ton je tužan, beznadan; retko izbija koja topla slika, nežni prikaz dečje duše (Božje suze, Slava). — Uzete kao celina, njegove pripovetke nemaju mnogo originalnih crta i ne ističu se naročito ni sadržajem ni po tipovima.

Mnogo je jači i originalniji njegov satirički rad. Više godina Domanović je svojim časopisom „Stradija“ stajao na čelu opozicije i oštro napadao tadašnje kulturne, socijalne, a naročito političke prilike u Srbiji za vreme poslednjeg Obrenovića. — Po primeru ruskog satiričara Saltikova Domanović, u obliku prozirne alegorije, daje preteranu, karikiranu, upravo žestoku satiru celog društvenog poretka i njegova uticaja na moral pojedinaca. U Dangi (1899) žigoše ropski duh i beskičmenjaštvo savremenika koji se otimaju za sramotu i nesreću. U Vođi (1901) prikazuje očajnu lakovernost i tupost naroda koji ne ume da sam sebi nađe put, već poverava svoju sudbinu slepcu, jer u njegovom ćutanju vidi najveću mudrost, a slepac ga dovodi do propasti. U priči Kraljević Marko po drugi put među Srbima (1901) ismeva se lažni patriotizam koji uzvisuje junačku prošlost da prikrije ružnu stvarnost: Kraljević Marko čuje kako ga narod 500 godina zove u pomoć i odlučuje da se vrati na zemlju verujući da je narod željan junačkih dela i osvete Kosova; ali se gorko razočara u svojim sunarodnicima, koji ga oteraju na robiju i u ludnicu. — U Stradiji (1902) Domanović prikazuje redom sve tadašnje ustanove, ministre, sveštenstvo, naučenjake, činovnike, književnike — niz karikatura, na prvi pogled smešnih, ali u stvari bolnih pojava tadašnjeg javnog života. Gorčina i žučnost dostizavaju kulminaciju, kroz grotesku probija očajan vapaj napaćena čoveka-borca: „kao da čuh neki strašan, demonski glas sa zlobnim kikotom: To je tvoja otadžbina!“

Domanovićev satirički rad imao je jak uticaj na tadašnji kulturni i politički život u Srbiji; svojom satirom on je ne samo otvarao oči za društvene mane nego je budio svest i nacionalni ponos i krčio put javnom moralu, ne sentimentalno-patriotskom, osnovanom na zvučnim frazama, već istinitom, prožetom saznanjem socijalnog zla i nepravde i neophodnošću da se to zlo popravi. — Domanovićev stil je oštar, žučan, borben, opšti ton je težak i mračan; njegova satira ne zabavlja, nego probuđuje ozbiljne misli i mučna osećanja.

Petar Kočić (1877—1916)[uredi]

Rodio se u Stričićima kod Banje Luke u svešteničkoj kući; gimnaziju je učio u Sarajevu i Beogradu, slavistiku u Beču. Posle kratkog službovanja u Skoplju dođe u Sarajevo kao činovnik „Prosvete“, sudeluje u političkom životu Bosne te bi progonjen i zatvaran. Neko vreme bejaše poslanik u bosanskom saboru; 1913 g. oboleo je od progresivne paralize, te je umro u ludnici u Beogradu.

Zbog kratkog, nemirnog i nesrećnog života Kočić nije dao mnogo književnih dela, ali ono što je napisao spada u najbolju našu prozu. Počeo je pisati kao đak u Beču pripovetke „S planine i ispod planine“, u kojima opisuje teški život sela i seljaka Bosanske Krajine (3 knjige, 1902—1905). Slične motive obrađuje u zbirci „Jauci sa Zmijanja“ (1910). Kočić je selo dobro poznavao, te ga opisuje realistički, sa mnogo ljubavi i razumevanja; njegovi junaci su snažni i borbeni, koji ne klonu u nesreći, nego se bore do kraja, sa nekim možda orijentalnim fatalizmom (Kroz mećavu, Tuba, Grob slatke duše, Vukov gaj i dr.). Zaseban ciklus čine humorističke pripovetke o lažljivom i hvalisavom Simeunu-đaku. — Zbog posebnih prilika u kojima je živeo i radio, Kočić se često služio alegorijom da iskaže svoje misli („O Bože, daj mi krupne i goleme riječi koje dušman ne razumije, a narod razumije“). U pripoveci Jablan daje alegorijsku sliku pobede Južnih Slovena nad Austrijom (u borbi dvaju bikova, „carskog“ i domaćeg, pobeđuje domaći). — Najjača je alegorija u dramskoj slici Jazavac pred sudom, gde se, pored sasvim realističke satire na sud i pravdu u Bosni, prikazuje odnos Bosanaca prema Austriji. David Štrbac, lukavi i duhoviti seljak, u celom nizu aluzija crta zloupotrebe, nasilja i nepravde što su ih austrijski „kulturtregeri“ nametnuli siromašnoj, ali slobodoljubivoj Bosni. — Po svom jedrom humoru i jetkoj satiri „Jazavac“ ide među naše najomiljenije pozorišne komade. Sličnu satiru na bosansko pravosuđe pretstavlja i „Sudanija“ (1912). Kočićeve pesme u prozi prožete su vatrenim rodoljubljem te potsećaju na piščev govornički dar, kojim se istakao i u saboru.

Kočićev stil je jedar, lep, s mnogo osećanja i vatre; on skoro uvek piše u uzbuđenju, u zanosu i prkosu prema svemu što ga sputava. Jezik mu je svež, narodan, slikovit i bogat. Pored čisto umetničke vrednosti, Kočić je značajan i po tome, što je prvi zainteresovao širu publiku za Bosnu i njene socijalne i političke patnje pod austrijskom upravom.

Svetozar Ćorović (1875—1919)[uredi]

Rođen je u Mostaru, gde je učio trgovinu i trgovačku školu i proveo sav svoj vek, živeći od književnog rada; za vreme rata bio je zatvoreni kao talac; mučen od austrijskih vlasti razboleo se te je umro u Mostaru.

Почео је радити врло млад, скоро самоук, прво на дечјој песми; ускоро је прешао на прозу; брзо се развио и, захваљујући својој тежњи за образовањем, усавршио се у стилу и композицији. Био је ванредно плодан те је издао неколико књига приповедака (У часовима одмора, 4 књ., 1903—1910, Моји познаници [1909], Комшије [1912] и др.) и више романа.

Ćorovićeve pripovetke prikazuju različite, često sitne i neznačajne događaje u provincijskom gradu i njegovoj seljačkoj okolini; neke su kratke, slične anegdotama (San Mehe fenjerdžije, U zatvoru, Hadži Salih, Hadži Pipun), sa mnogo blagog humora; neke su tragične u svojoj primitivnosti (Ibrahimbegov ćošak, gde junak svojevoljno gine pod ruševinama svog propalog imanja), druge opet dirljive i tužne (Bogojavljenska noć, Drugovi, Omer-aga, Čudo itd.), ali se sve odlikuju izrazitom lokalnom bojom i zanimljivim sadržajem. Ima i nekoliko većih pripovedaka, gde pisac u širem okviru crta život svoje zanimljive okoline; u Jaranima slika tri prijatelja, tipična pretstavnika orijentalne palanke, a U ćelijama daje naličje manastirskog života i iznosi uspele tipove parazita i varalica. — Ćorovićevi romani prikazuju uglavnom život građanskog staleža u Mostaru. „Ženidba Pere Karantana“ (1905) je niz komičnih događaja koji se dešavaju nespretnom i naivnom mladiću koji hoće da se ženi. — U Stojanu Mutikaši (1908) Ćorović je dao tip bezobzirnog i egoističnog trgovca, koji se podiže pomoću žena te kasnije nemilosrdno upropašćuje svoju okolinu, dok se sam ne zaplete u svoje mreže. Roman je ponešto razvučen, ali ima dobro ocrtanih tipova i jakih scena. — Roman „Među svojima“ prikazuje tip bezvoljnog i zapuštenog popovskog sina Mila, koji se propije zbog „sevdaha“, te ga jedva na kraju spasavaju od potpune propasti. — U dramskim komadima (većinom aktovkama) Ćorović obrađuje slične lokalne motive, te su oni zapravo dramatizovane pripovetke (Adembeg, On). Najpoznatija mu je Zulumćar (3 čina), u kojoj je junak, Selim-beg, tipičan pretstavnik hercegovačkih bećara i skitnica iz doba propadanja begluka.

Ćorovićev književni rad je originalan i osniva se na svestranom poznavanju života sredine koju opisuje. On je prvi pripovedač iz Hercegovine, koji crta jednako toplo i realistično život muslimana, katolika i pravoslavnih, te daje šarenu i lepu sliku svoje napaćene domovine i čitavu galeriju interesantnih hercegovačkih tipova. Jezik mu je lep i bogat, stil jednostavan i neposredan, a dijalog slobodan i živahan.

Branislav Nušić (1864—1938)[uredi]

Rodio se u Beogradu, gde je učio gimnaziju i pravo. Služio je u različitim strukama, najviše u resoru ministarstva prosvete; umro je u Beogradu.

Nušić je jedan od najraznovrsnijih naših pisaca: pripovedač, komediograf, satiričar, putopisac itd. Njegove šaljive pripovetke većinom su duhovito ispričane anegdote iz beogradskog ili srbijanskog palanačkog života; humor je često površan, osnovan na smešnim, ponekad dvosmislenim rečima i komičnim situacijama (Listići, Opštinsko dete). Slični su po obradi i sadržaju njegovi feljtoni (Ben Akiba) rađeni za dnevne listove, pisani često nabrzo. — Njegove ozbiljne pripovetke (Ramazanske večeri, Pripovetke jednog kaplara i dr.) zanimljive su više po sadržaju nego po prikazivanju sredine i tipova. — Posebno treba spomenuti njegovo delo „1915-a“, gde ozbiljnim tonom opisuje patnje srpskog naroda za vreme rata. — Glavni rad Nušićev je na pozorištu: preko 40 godina on je najomiljeniji srpski komediograf i dramatičar, te je bio jedan od naših najplodnijih pisaca. — Drama Knez Ivo od Semberije, u prozi, prikazuje tipičan moment iz narodne prošlosti; odlikuje se scenskim efektima i patriotskim prizorima, ali nema mnogo dramske dubine. Najpoznatiji Nušićev rad sastoji se u komedijama, u kojima prikazuje uglavnom malograđansku ili činovničku sredinu u Beogradu i provinciji, sa mnogo lokalne boje i mnogim uspelim tipovima. Zaplet je prirodan, radnja se razvija lako i brzo, komičnost je neprisiljena, iako ne mnogo duboka; sredina je opisana reljefno i uglavnom tačno, ponekad nešto karikirano. Sadržaj je obično međusobna borba sitnih i niskih interesa, obziri na tuđe mišljenje (Svet), otimanje za položaj (Narodni poslanik), glupost i zaostalost činovnika (Sumnjivo lice), a najviše korupcija i protekcija među činovništvom (Protekcija, Gospođa ministarka, Dr.).

Iako u svojim komedijama i drugim delima stalno dodiruje različite društvene mane, Nušić se obično ne diže na njih, ne žigoše ih ozbiljno, već ih samo ismeva. Ne zadržava se mnogo na socijalnim pitanjima, ne traži da satirom popravlja svoje savremenike niti se služi njome kao političkim oruđem (kao na pr. Domanović); glavni mu je cilj da dâ smešan, veseo prizor, da zabavi publiku, pa zato često popušta zahtevima publike mesto da je digne do sebe. — U svojim nazorima Nušić je konservativan, naročito u nekim svojim poslednjim delima, i u novim političkim i socijalnim prilikama ostaje ponekad na nivou predratne srbijanske provincije (Beograd nekad i sad, Ujež itd.), ali se na pr. u svom poslednjem delu Pokojnik popeo do oštre satire na savremene naše društvene i moralne prilike.

Evgenije Kumičić (1850—1904)[uredi]

Rodio se u Berseču (Istra), od imućnog oca trgovca i pomorca; učio je gimnaziju na Rijeci, u Kopru i Zadru, filozofiju u Beču. Služio je kratko vreme u Splitu, zatim je živeo više meseci u Francuskoj, a 1878 g. učestvovao u okupaciji Bosne (opisano u delu „Pod puškom“, 1886). Zatim je služio u Zagrebu kao srednjoškolski nastavnik, a od 1883 bavio se samo književnim i političkim radom; biran je više puta u hrvatski sabor na programu Starčevićeve stranke prava, bio je i gradski zastupnik. Umro je u Zagrebu.

Kumičićev književni rad vrlo je obiman. Među prve njegove stvari idu romani i pripovesti iz primorskog života (Jelkin bosiljak, Primorci, Preko mora, Začuđeni svatovi itd.). U njima crta uglavnom patrijarhalni život seljačkih i građanskih porodica i njihovu borbu protiv tuđe nametnute nazovi-kulture (italijanske, mađarske i nemačke). U tim delima, pored realnih crta, izbija jaka romantička nota (neobični zapleti i raspleti, neobuzdane strasti, žarko rodoljublje i fanatični idealizam). Ličnosti su dvojake: naši ljudi su uglavnom dobri, pitomi, pošteni, a sve što je loše i štetno to je tuđinsko ili, još gore, otuđeno. — Glavna tema je obično uvreda ženske časti i kreposti, koja konačno pobeđuje klevetnike i nasilnike. U tim delima ima mnogo lepih opisa prirode, idiličnih ljubavnih scena i ponekad tragičnih slika (svadba u „Začuđenim svatovima“ itd.) i rodoljubivih momenata, u kojima se ispoljava beskrajna mržnja protiv tuđinaca koji truju i kvare naš narod.

U naturalističkim romanima iz zagrebačkog života (Olga i Lina, Gospođa Sabina) Kumičić se donekle povodi za Zolom i Floberom te slika, sa dosta romantičnog preuveličavanja, namernim gomilanjem efekata, neverovatnim zapletima i raspletima radnje i sl., naličje t. zv. „otmenog“ društva. I ovde Kumičić prikazuje uglavnom ne čisto hrvatsko, već internacionalno društvo, propale domaće i tuđinske aristokrate, varalice, razvratne žene i pohlepne birokrate i karijeriste koji truju i upropašćuju sve što je narodno i pošteno (majka prodaje Olgu, Lina je ubija itd.). To su oštre društvene satire, u kojima je Kumičić nagomilao i ožigosao sve loše strane modernog gradskog života.

U istorijskim romanima (Urota Zrinsko-Frankopanska, 1892-3, Kraljica Lepa, 1902) Kumičić slika dva važna momenta hrvatske istorije: propast državne samostalnosti i propast dveju najvećih hrvatskih porodica. Oba romana rađeni su po istorijskim dokumentima i osnovani na detaljnom izučavanju doba i ličnosti. Romani su pisani u epskom, ozbiljnom tonu, sa mnogo grandioznih scena (pogubljenje Zr. i Fr., ubistvo kralja Zvonimira). Kroz oba dela probija vatrena ljubav prema domovini i njezinoj nekadašnjoj slavi, ali i kritički pogled i ocena njezinih mana (nesloga velikaša, otuđivanje kraljeva od naroda, itd.). — Kumičić ima i nekoliko dramskih komada: Poslovi, Sestre, Obiteljska tajna; najpoznatija mu je drama „Petar Zrinski“.

Kao u svom političkom i društvenom, tako i književnom radu Kumičić je bio pre svega rodoljub; ali u svojoj ljubavi i želji da popravi društvo on se ne usteže da otkrije njegove mane i skine maske s lica onima koje zvanično zastupaju narodna prava (Pobijeljeni grobovi).

Kumičićev stil pokazuje visoku kulturu i poznavanje zapadnih literatura; ponekad, naročito u delima iz primorskog i istarskog života, topao je i nežan, ponekad oštar i žučan (u društvenim romanima), a u istorijskim delima epski opširan, miran i uzvišen.

Ante Kovačić (1854—1889)[uredi]

Rođen je u selu Mariji Gorici (Hrv. Zagorje) u siromašnoj seljačkoj porodici; gimnaziju i pravo učio je u Zagrebu te bio više godina advokatski pripravnik u Zagrebu i Karlovcu; najzad je bio advokat u Glini.

Kovačić je možda najveći talent od svih hrvatskih realista, ali se zbog teških životnih prilika i neobuzdane fantazije nije mogao koncentrisati da bi dao dela dostojna svoga dara. Počeo je pesmama, romantičkim povesticama u Šenoinu stilu, ljubavnim i političko-satiričnim pesmama. Najznačajnija mu je stvar u stihovima duhovita parodija „Smrt babe Čengićkinje“, gde prema Mažuranićevu epu žigoše i ismeva pesnikovu politiku kao hrvatskog bana. Najznačajniji je Kovačićev rad na romanu i pripovesti, u kojem prikazuje savremeni život seljaka, poluinteligencije i zagorskog plemstva. Prvi roman Baruničina ljubav (1877) je romantična priča o idealnoj ljubavi pogospođenog seljaka Ivana Martinića prema pokvarenoj barunici Sofiji, koja ostavlja muža i beži s propalim plemićem Julijem Krčelićem u svet; kad se Sofija posle vraća kući, zaljubi se u mladića Pavla, za koga ne zna da joj je sin; saznavši sve, Pavao se ubija, a Sofija i Ivan odlaze u samostan. — U satiričkoj noveli Ladanjska sekta (1880) Kovačić s ogorčenjem prikazuje pokvarenst, podlost i zlobu našega sela, koja moralno ubija idealnog nosioca novih, socijalističkih ideja, učitelja Tomaša Branca. — Roman Fiškal (1882) daje opet sliku zagorskog „boljeg“ društva: pokvarene žene (Elvira), podloga aristokrata grofa Laca, „fiškala“ Podgorskoga; pored ljubavne fabule, iz koje izbija moralna pokvarenost tih krugova, u romanu ima satiričkih napadaja na ilirizam i njegove zastupnike; kao iskren pravaš — „stekliš“ — Kovačić je negirao realnost ilirskog pokreta smatrajući ga „nečim eteričnim i nestalnim“, te je njegove pristaše odveć karikirao. — Roman „Među žabarima“, u kome je pisac hteo dati oštru satiru na naš tadašnji malograđanski život, ostao je nedovršen. — Najpoznatije i najveće Kovačićevo delo je roman U registraturi (1888), gde je u Ivici Kičmanoviću donekle prikazao svoj život; prvi deo (mladost i učenje Ivičino) spada među najbolje stvari u našoj književnosti (realistični opisi zagorskog sela, života u meceninoj kući, itd.); u drugom delu prevladava fantastična romantika (Laura).

Kovačić je u svojim delima u prvom redu društveni satiričar, koji oštrim okom opaža te snažno i plastički prikazuje razvrat i pokvarenost zagorskog plemstva, podlost malograđanskih „purgera“ i poluinteligenata, ograničenost seoskih „veličina“ itd., ali mu je jedan od glavnih problema, tipičan za razumevanje hrvatskih društvenih odnosa, problem pogospođenog seljaka. Na pitanje da li seljak može postati „gospodin“, Kovačić odgovara sa „ne“: istrgnut iz svoje sredine i presađen u drugu, višu, s izvesnom tradicijom, on ne može da se prilagodi, gubi moralni oslonac i konačno propada. — Posebno treba spomenuti novelu „Ljubljanska katastrofa“, u kojoj Kovačić crta put dvojice Hrvata po Sloveniji i njihovu ljubav prema dvema sestrama; ovde nema satirične žaoke, već je novela nadahnuta poezijom i osećajnošću. — Kovačićev satirički talent ogleda se i u njegovim feljtonima („Iz Bombaja“, u slobodnim stihovima), gde u duhovitim invektivama napada tadašnje političke prilike u Hrvatskoj.

Kovačić je pisac velikog poleta, silne kreativne fantazije, oštra oka i žučne satire; pored vanrednih realističkih prikaza prirode, ljudi i života ima neverovatnih fantastičnih lica i scena koje kvare harmoniju; njegov romantizam je izraz njegove velike tvoračke snage kao što je njegova jetka i žučna satira znak njegove ozlojeđene duše. Više rušilac nego graditelj, radeći brzo, grozničavo, zauzet političkom borbom i borbom za hleb, on nije imao vremena da se staloži i dâ velika dela. Kovačićev stil je refleks umetnikov: katkad toplo liričan, katkad umeren, ali najčešće žučan, zadihan, no uvek ličan i plastičan.

Ksaver Šandor Đalski (Ljuba Babić, 1854—1935)[uredi]

Rodio se na imanju Gredice (Hrv. Zagorje) u vlastelinskoj kući; učio je gimnaziju u Varaždinu, a pravo u Zagrebu i Beču. Služio je u političkoj službi na više mesta; od g. 1892, napustivši službu, bavio se književnim i političkim radom, živeći na svom imanju, gde je i umro.

Đalski počinje književni rad pripovestima iz zagorskog vlastelinskog života, pisanim pod uticajem Turgenjeva, s kojim ga je vezala slična sredina „plemićkog gnezda“, iz koje je proizašao i koju je voleo. U tim pripovestima (Pod starim krovovima, 1886, Iz varmeđinskih dana, 1891) crta život i tipove nižeg zagorskog plemstva, koje nije težilo za častima, već preziralo činovničku karijeru i živelo na svojim imanjima odajući se lepim uspomenama, starinskim običajima i tradicijama. Najjači među ovima je „Illustrissimus Battorych“, prikazan u više priča; on pretstavlja simbol hrvatskog zagorskog plemstva: pametan, širokogrudan i gostoljubiv, ali često tvrdoglav i prek, konservativan u društvenim i političkim nazorima i nesposoban da shvati nove prilike; pasivan po prirodi, on se iz protesta povlači na svoje imanje i neće da učestvuje u javnom životu. Oko njega se grupira čitava galerija različitih tipova; neki su opisani toplo i poetično (Lacica u „Plemenitašima i plemićima“, grofica u „Mlinu kraj ceste“), neki su malo karikirani (Cintek). Osnovni ton tih prikaza blag je i nežan, ponešto melanholičan zbog saznanja da taj život spada već u prošlost.

Ljubav prema narodnoj prošlosti izbija i u njegovim istorijskim romanima iz hrvatske političke i kulturne prošlosti: „Osvit“ prikazuje početak ilirizma i buđenje svesti kod hrvatske omladine; u romanu ima mnogo romantičnih crta u prikazivanju glavnog junaka i u ljubavnoj fabuli, ali je duh istorijskog momenta dobro pogođen. Roman „Za materinsku riječ“ slika prilike i događaje iz 1848. g. i pretstavlja nastavak „Osvita“. Najtoplije rodoljublje izbija iz romana „Na rođenoj grudi“, u kome, pored mladih idealista, crta u Vjeri idealni tip žene-drugarice i saputnice u životnoj borbi. U romanu „U noći“ prikazuje Đalski, ponešto karikirano, političke i stranačke borbe Hrvata 80-tih godina, — U svim romanima Đalski nastoji da što tačnije rekonstruira prošlost, ali unosi mnoge svoje ideje; kroz realizam njegovih opisa probija idealizam, osnovan na iskrenoj ljubavi piščevoj prema domovini i „viteškom“ dobu „horvatskog“ plemstva.

U socijalnim romanima Đalski slika sukob pojedinca, intelektualca ili umetnika, sa sredinom u kojoj mora da živi i koja ga ne razume i zato progoni. U „Đurđici Agićevoj“ radi se o devojci učiteljici koja se bori za svoj opstanak, ličnu sreću i slobodu protiv blata i spletkarenja palanačkog društva; moralno ona pobeđuje, ali na račun svoje životne sreće. U romanu, naročito na kraju, ima mnogo preterane i nedosledne romantike, ali osnovni problem je postavljen oštro i realno. — U „Radmiloviću“ prikazana je borba umetnika sa okolinom koja neće i ne može da ga shvati, gazi njegov talent i dovodi ga do materijalne propasti i konačnog ludila. Ali Radmilović nije žrtva samo svoje sredine: on je (kao i Turgenjevljevi junaci) čovek u kome je refleksija oslabila volju i čuvstvo te ga onesposobila za borbu; ta crta je, uostalom, u delima Đalskog dosta česta.

Najjače izbija ona u filozofskom romanu „Janko Borislavić“, gde se drama odigrava u junakovoj duši. Borislavić je hrvatski Faust, koji proučava sve nauke i filozofije da nađe smisao života, ali ga ne nalazi, već u tom traženju gubi sposobnost da živi i uživa u stvarnosti; naposletku napušta rodnu zemlju i devojku koja mu je odana te luta po svetu dok se skrhan ne vrati kući da se ubije. U romanu ima mnogo preteranog i nategnutog, ali je dobro ocrtano duševno stanje dezorijentacije i praznine, u koju dovodi čoveka čisto intelektualan, apstraktan duševni rad.

Težnja da filozofski objasni zemaljski život i njegov smisao dovodi Đalskog do misticizma (Mors, San doktora Mišića, Notturno). U svima je glavna tema smrt, zagrobni život i veza čovekova s njime. Kao svi ljudi koji su se uzalud nadali da će u čistoj filozofiji naći odgovore na životne probleme, pisac ih traži u natprirodnome, u svetu sanja.

Književni rad Đalskog, vrlo bogat i raznolik po motivima i obradi, ne može se svesti na jednu literarnu formulu. On sam kaže da nije prijatelj određenih škola u umetnosti, jer je po njegovu mišljenju umetnost tek nastavak prirode. To shvatanje čini: ga najbližim realistima, ali ima u njega mnogo romantičnih i idealističkih crta; to se vidi naročito po idealiziranju žene i dubokom, iskrenom patriotizmu. — Đalski se dugo borio s jezikom i stilom, ali je uspeo da izradi slikovit i živahan, ponekad nešto razvučen način prikazivanja; njegova lica su slikana reljefno i ubedljivo: Đalski je uspeo da dâ sliku socijalnih i kulturnih prilika Hrvata potkraj prošloga veka i, naročito, da stvori poeziju plemićkih dvorova i pitomog Zagorja.

Josip Kozarac (1858—1906)[uredi]

Rodio se u Vinkovcima, gde je učio i gimnaziju; šumarsku visoku školu svršio je u Beču, a zatim je služio kao šumar u Slavoniji (10 god. u Lipovljanima). Poslednje godine života proveo je u Vinkovcima, gde je umro od sušice.

U pripovetkama iz slavonskog života Kozarac slika lepu i bogatu slavonsku prirodu, polja i šume, a u isto vreme i život i mane slavonskog seljaka: lenost, lakoumnost, neumerenost i nemoral. Kozarac nastoji da bude što tačniji i objektivniji, pa su njegova lica — kao i događaji — crtani većinom po živim modelima. Najtipičnija je pripovetka „Tena“, gde Kozarac simbolizira Slavoniju u liku lepe devojke koja začas oseti idealnu ljubav, ali zatim usled lakoumnosti i pohlepnosti pada u nemoral. Posle mnogih patnja, duhom izmučena i telesno nagrđena, nalazi svoje moralno uskrsnuće. — Pokvarenost sela, koje svojim običajima i shvatanjima upropašćuje i žene koje bi htele ostati poštene, najčešća je tema Kozarčevih pripovedaka (Proletarci, Biser Kata i dr.). U njima je on oštar sudija i moralist, koji žigoše poroke slavonskog sela, koje zbog toga propada i pada u ruke strancima.

Psihološke pripovetke, bez naročite tendencije (Mira Kodolićeva, Oprava, Tri ljubavi, Dona Ines), pisane su pod jakim uticajem Turgenjeva i obrađuju teme ljubavi i ljubomore. Junaci i junakinje su intelektualci, većinom profinjena duha; životna drama odigrava se u njihovim dušama; osećanja su suptilna i prikazana sa mnogo psihološke tačnosti, često i sa mnogo poezije i nežnosti, katkada s dubokom tragikom i vanrednom psihološkom analizom (Oprava).

Za poznavanje socijalne strukture hrvatskih krajeva i odnosa intelektualaca prema selu značajne su pripovetke „Tri dana kod sina“ i „Rodu u pohode“. Kozarac tu opisuje jaz koji se stvara u porodici odlaskom sina u grad i školu, gde postane „gospodin“. On se otuđuje od sela i prelazi u drugu, višu kastu. Kad se posle dugog vremena sastane sa roditeljima-seljacima, vide svi da su se jedni drugima otuđili i da se više ne razumeju, iako se još vole.

Glavni književni rad Kozarčev pretstavljaju romani „Mrtvi kapitali“, „Među svijetlom i tminom“ i „Živi kapitali“ (nedovršen). U njima Kozarac crta neprirodan život inteligencije i poluinteligencije, koja se udaljila od prirodnog života i pravog, plodonosnog rada na iskorišćivanju prirodnih bogatstava te se bavi tupim, nepotrebnim „radom“ u gradovima. U „Mrtvim kapitalima“ Kozarac opisuje sukob dveju vrsta ljudi: radnika i boraca, vedrih, snažnih i sretnih, sa pokvarenim i moralno slabim gradskim poluinteligentima. Piščeve simpatije su sve na strani zdravih i energičnih seoskih ljudi. On propoveda — često na uštrb umetničkom efektu — povratak zemlji, koja pretstavlja mrtve, ne-iskorišćene kapitale, kao što ih pretstavljaju i sposobni, nadareni Slavonci koji beže u grad, mesto da svoje snage i sposobnosti posvete „hraniteljici čovečanstva“. Delo odiše svežinom, zdravljem i verom u pobedu piščevih ideja dolaskom novih ljudi (Lesić). Roman „Među svijetlom i tminom“ je pesimističniji, pisac kao da je počeo sumnjati u dolazak tih novih ljudi koji će preporoditi njegovu domovinu. U poslednjem romanu, pisanom pred samu smrt, Kozarac je hteo da prikaže nove, idealne ljude, „žive kapitale“, kojih, doduše, još nije bilo, ali je pisac, iako skrhan bolešću, ipak verovao da će doći.

Iako je Kozarac u svojim delima, naročito iz slavonskog života, u opisima ljudskih slabosti često grubo realističan, on je u duši idealist; on veruje da u duši našega naroda, i pod korom nemorala, ima dobrih i plemenitih osećanja, koje mu je dala priroda; pokvarenost dolazi spolja, od lažne gradske kulture. Zato stalno propoveda povratak zemlji i prirodi koja će spasti naš narod od propasti.

Kozarac je pisao polako, mereći svaku reč i rečenicu; zato je njegov stil jasan, slikovit, katkada pesnički topao i liričan (Tri ljubavi, Mira Kodolićeva), katkada oštar i propovednički, katkada naučno hladan i ozbiljan.

Vjenceslav Novak (1859—1905)[uredi]

Rodio se u Senju od oca Čeha i matere Senjanke; nižu gimnaziju učio je u Senju i Gospiću, učiteljsku školu u Zagrebu. Neko vreme je služio kao učitelj u Senju, zatim bi poslat u Prag na konservatorij; od 1887 je služio u Zagrebu kao profesor muzike na učiteljskoj školi; umro je od sušice u Zagrebu.

Novak je napisao velik niz priča i pripovesti i u njima prikazao mnogo strana hrvatskog narodnog života.

U crticama i pripovetkama iz života sirotinje on realistički crta socijalnu bedu i mane koje ona prouzrokuje; pisac više žali nego što osuđuje jadnike zbog njihova nemorala i duševnog pada, čak i zločina („Iz velegradskog podzemlja“). On ne traži u tim „ljudima sa dna života“ kakve osobite crte da bi ih veličao ili idealizirao (kao Gorkij ili Dostojevski); to nisu idejni revolucionari, nego žrtve socijalne nepravde. U prosečnosti njihovih patnja i želja nalazi Novak pravu životnu tragičnost. Njegov je opis topao i jednostavan, naročito u opisu života pomoraca, priprostih ljudi, koji se ponekad u bolu i samopožrtvovanju dižu do patetičnih i dirljivih likova (Salomon, Starac Luka, U prosjačkoj kući). — Drugu grupu sačinjavaju njegove pripovetke u kojima slika egoizam i lažljivost građanskog i činovničkog staleža, borbu za novac i čast na račun sirotinje. U pripoveci „U glib“ on crta prelaz mladog nekarakternog intelektualca od školskih ideala na brutalnu prozu svoje sredine. — U tim pripovetkama je ton oštriji, slika turobnija, a naličje velegrada prikazano bez one poezije koja probija u primorskima (Caritas, Socijaldemokrata). — Među tim pripovetkama ističu se one u kojima Novak prikazuje đački život svojih junaka, gde prati njihov razvitak sa mnogo ljubavi i psihološke tačnosti (Nezasitnost i beda, Posestrima).

U svojim većim pripovestima Posljednji Stipančići i Pod Nehajem Novak opisuje svoj rodni Senj i materijalno i moralno propadanje njegovih patricijskih porodica; ono na jednoj strani stvara neke pasivne mučenike i mučenice (na pr. majka Valpurga i kćerka Lucija u „Stipančićima“), a s druge avanturiste i bezobzirne odrođene karijeriste (mladi Stipančić). — U romanu Dva svijeta prikazuje Novak nesklad između sveta ideja i materijalnoga sveta, borbu umetnika sa zaostalom i tupom sredinom koja ga ne shvata i zato upropašćuje. Muzičar Amadej doživljava dvostruku dramu: kao član društva iz koga je nikao i iznad koga se svojim talentom uzdignuo, te mu se ono zato sveti; i svoju ličnu dramu, jer voljena žena, dobra ali priprosta, ne može da shvati njegov duševni život. U borbi za opstanak svoje porodice on uzalud žrtvuje svoje najsvetije ideale te utučen od života poludi. U romanu ima dosta autobiografskih crta, pun je dubokih opažanja, naročito u poslednjem, nešto razvučenom delu, gde pisac analizira postepeno ludilo. — U Zaprekama obrađen je, s mnogo realističkih crta i dobrim poznavanjem ljudske duše, problem prisiljenog stupanja u sveštenički stalež i drama mladog čoveka koji mora da se odrekne svoje lične sreće i slobode da zadovolji egoizam svoje majke. Junak pobeđuje sva iskušenja, ostaje veran svojoj dužnosti, ali po cenu svoje i tuđe patnje. — Dva dela — jedno od prvih (Pavao Šegota) i poslednje (Tito Dorčić) — prikazuju koban uticaj grada na čoveka koji je rođen u priprostoj sredini i silom od nje otrgnut. Pavla Šegotu slučaj baca u grad, gde on duševno propada te se vraća kući kao brodolomac da se ubije — Dorčić je imao nasleđene sposobnosti za ribara, ali ga, iako nije imao talenta, na silu školuju, te on postigne „gospodsko“ mesto suca. Ali on, rođeni ribar, ne može da se snađe u novoj sredini, nije sposoban za svoju dužnost. Pod uticajem duhovne propasti, u kojoj se našao zbog svoje nesposobnosti, i on, kao Šegota, svršava samoubistvom.

U gotovo svim svojim delima Novak zapravo uvek obrađuje istu temu: uticaj materijalnih prilika, sredine, porodice i prirođenih sklonosti na lični život i karakter pojedinca. Iako je on uvek socijalni pisac, daleko je od tendencije, optužbe kao i od želje da poučava i propagira. Analizirajući strogi mehanizam socijalnog života, Novak ne deli ljude na zle i dobre, nego samo na veće i manje patnike, ističući da čovek često muči drugoga nehotično i nesvesno, da se odgovornost za tuđu nesreću ne može tačno odrediti (sama ljubav ubija, isto kao i zloba; na pr. majka u „Zaprekama“, Adela u „Dva svijeta“, majka u „Titu Dorčiću“). Zato pisac ne osuđuje nikoga, nego sam pati sa svojim junacima, bez mržnje, sa mnogo samilosti i topline. Ljubav prema primorju izbija u mnogim lepim opisima i naročitoj simpatiji prema primorcima i njihovu mučnom životu. — Novakov stil je bez naročitih ukrasa, jednostavan, bez mnogo lokalne boje, ali prirodan i topao.

Janko Leskovar (r. 1861)[uredi]

Rođen je u Valentinovu kraj Pregrade, od seljačkih roditelja; u Zagrebu je svršio učiteljsku školu i služio kao učitelj u više mesta, zatim kao inspektor u Osijeku i Zagrebu; sada živi na svom imanju u Valentinovu.

Leskovarov književni rad nije obiman, ali pretstavlja značajan korak u stvaranju naše umetničke proze, naročito psihološke novele: on prvi uvodi psihološku analizu kao glavnu, gotovo jedinu temu. Fabula i socijalna sredina čine samo pozadinu, a sav interes je pisac obratio na dušu glavnih lica. Sva lica u Leskovarovim novelama i romanima zapravo ne žive stvarnim nego samo svojim duševnim životom, ne doživljavaju nego samo misle, rešavaju u sebi neki, obično teški i mučni problem. Refleksija ubija u njima svaku aktivnost, čini ih nesposobnim da se bore za svoju sreću i opstanak, te oni, obično, više ili manje tragično podlegnu, jer im se mozak razvio na račun drugih psihičnih sposobnosti. To su tako zvani „suvišni ljudi“, koje je prikazivao Leskovarov književni uzor Turgenjev. Oni imaju vrlo malo tipično našega, već su to većinom ljudi koji bi se mogli zamisliti u svakoj drugoj sredini i zemlji, jer pisac ističe u njima ne nacionalne već opštečovečanske crte. Preterano meki i osetljivi, njegovi junaci lako padaju iz duševne ravnoteže, ali ne pod uticajem strasti, već pod teretom misli i težnje da pronađu neke moralne zakone kao oslonac za svoju napaćenu dušu. Taj subjektivni moral povlači za sobom problem „zločina i kazne“, odgovornosti za učinjeno zlo. Ali suprotno Dostojevskom i Tolstoju, Leskovarovi junaci ne postizavaju duševno uskrsnuće, već padaju u tupo očajanje, zlobu ili ludilo. — Učitelj Martić u Misli na vječnost poludi od misli da se ništa u svemiru ne gubi, pa ni njegov zločin, te će ga on večito osećati. — U noveli Poslije nesreće muž ne može oprostiti ženi nevernost; njezino kajanje je za oboje samo besmislena patnja koja povlači za sobom smrt njihova deteta, a ona izaziva opet novu duševnu odgovornost, nove patnje i mržnju. — U Patniku se otac oseća krivim za bedu i propast, u koju je doveo svoju porodicu, i muči se da nađe razlog svojoj krivnji; tek na kraju se trgne iz svog egoističnog bola da se približi svojoj ženi, koja je jača od njega, jer ne razmišlja, nego voli i radi. — Junaci svih tih novela zapravo su egoisti koji izvan svog bolesnog „ja“ ne vide ništa. Oni ne osećaju, nego filozofiraju, pa i ljubav za njih nije nagon, već duševni problem. To se vidi najbolje u romanima „Sjene ljubavi“ i „Propali dvori“.

Oba romana obrađuju motiv borbe između idealne i čulne ljubavi, a pisani su pod uticajem Turgenjevljevih „Proletnih voda“ i „Dima“. U njima se sva radnja odigrava u duši junaka, U Sjenama ljubavi Marcel Bužinski žrtvuje devojku Ljerku ne zbog stvarne čulne strasti, nego više „sjenama“ nekadašnje ljubavi prema raskošnoj Heleni. Posle svoga razočaranja, udubljen u samoanalizu, kajanje i ispaštanje, on ne primećuje da ga Ljerka još voli i prolazi pored sreće, nesposoban da je postigne. — U Propalim dvorima pored motiva dveju ljubavi obrađuje se i problem sukoba različitih staleža — propalog plemstva i novih bogataša seljaka. Ali ni taj problem Leskovar ne obrađuje sa socijalnog gledišta, već psihološkog. Od prvog grubog dodira s novom sredinom mlada plemkinja odriče se svoje sreće, a njezin zaručnik odnosi se prema tome pasivno, jer su oboje nesposobni za otpor, borbu, pravi život.

Tako se u svim Leskovarovim delima ponavlja zapravo isti tip čoveka kome refleksija oduzima sposobnost za život i životnu sreću. — Leskovarov stil je u skladu sa sadržajem; on nema naročite slikovitosti, ali se odlikuje oštrinom, psihološkom istinitošću i finoćom.

Janko Kersnik (1852—1897)[uredi]

Rodio se u zamku na Brdu (severno od Ljubljane), u činovničkoj porodici; gimnaziju je učio u Ljubljani, pravo u Beču i Gracu. Posle kratkog službovanja u državnoj službi postao je notar (javni beležnik) na Brdu; umro je na putu iz Glajhenberga u Ljubljanu.

Kersnik je počeo svoj književni rad kao gimnazijalac najpre nemačkim, posle slovenačkim pesmama; kasnije se posvetio beletristici. Najpre je pisao literarne i političke feljtone; prvo njegovo veće delo je pripovest „Na Žerinjah“, gde je sa mnogo romantizma i sladunjavosti, a s malo realističkih crta prikazao život tadašnjega građanstva i nižega plemstva, dakle sredinu koja se dotle u slovenačkoj književnosti još nije opisivala; sličnu sredinu naslikao je i u pripovesti „Luterski ljudje“. Studij dela B. Bjernsona i Iv. Turgenjeva izoštrio je Kersniku oko za stvarnost i opažanje karakterističkih crta tadašnjeg slovenačkog društva, te on počinje da piše pripovesti s izrazitim realističkim obeležjem. Pripovesti iz života inteligencije (Ciklamen, Agitator, Rošlin in Vrjanko, Gospod Janez, Jara gospoda) dešavaju se 70-ih ili 80-tih god. 19 veka i slikaju malograđansku inteligenciju i političke, kulturne i socijalne prilike u slovenačkoj palanci i po zamkovima. U središtu je obično ljubavna zgoda, a oko nje se nižu slike o kulturnoj i političkoj borbi mladih liberala s konservativcima, o životu i idejama nacionalno nesvesnih malograđana i germanofilskih kapitalista i velikih posednika, o moralnoj i intelektualnoj bedi činovništva i male inteligencije po slovenačkim varošicama. Ti društveni slojevi ne poznaju ideala ni pravoga stvaralačkoga rada, već provode svoj besplodni život u dosadi i neradu, ogovaranju i spletkarenju, u dosadnim kafanskim razgovorima i igrama i ljubavnim avanturama. — Kao javni beležnik na selu, Kersnik je imao prilike da se upozna i sa seljačkim životom, i on daje niz slika iz seljačkog života (Kmetske slike, Rojenica, Otroški dohtar, V zemljiški knjigi, Kmetska smrt, Mačkova očeta). U njima, kao i u većim pripovestima Testament i Očetov greh, realistički, s mnogo detalja u opisima pokrajine i karakterizaciji ljudi, prikazuje život seljaka iz okoline Brda. Kersnik ne idealizuje seljaka kao Jurčič koji ga je slikao jednostrano, s njegove idilične strane i sa neprikrivenom simpatijom, već ga crta objektivno, prikazujući ne samo njegove vrline već i rđave osobine. Među ovima je najtipičnija pohlepa za novcem, glad zemlje; zbog pohlepe bogati Topolovščak ukrade testament nepoznatoga stranca koji umire u njegovoj kući (Testament); pohlepa za mirazom goni Janeza Kačona da se krivom zakletvom odriče svoje vanbračne kćeri (Očetov greh). — Uza svu težnju za potpunim realizmom, u Kersnikovim delima ima i romantičkih i idealističkih crta; to se ispoljava najviše u isticanju etičkog principa o pobedi pravde; greh se mora ispaštati, zločinac mora da bude kažnjen: žena u „Jaroj gospodi“ ispašta svoju neveru smrću, Topolovščak i Kačon propadaju zbog svoga greha, a greh otaca kažnjava se na sinovima (Mačkova očeta).

Kersnik se istakao i kao liričar i branilac slobode umetničkog stvaranja, ali je najvažniji kao pripovedač koji je u slovenačku književnost uveo malograđansku inteligenciju i plemićku gospodu po zamkovima i realistički prikazao život i osobine slovenačkog seljaka. Njegov stil je živopisan i bujan, dijalog živahan, priča zanimljiva i dobro komponovana, pa se stoga Kersnik smatra ocem slovenačke realističke pripovetke.

Vojislav Ilić (1862—1894)[uredi]

Rodio se u Beogradu kao sin pesnika J. Ilića; zbog bolesti nije redovno učio ni gimnaziju ni Vel. školu; sudelovao je u bug.-srp. ratu i služio zatim kao nastavnik i činovnik u više mesta; umro je u Beogradu.

Ilić je pretežno lirski pesnik. Njegova poezija javlja se kao reakcija na bledi sladunjavi romantizam i lažno-patriotsku liriku 70-ih i 80-ih godina. Pod uticajem ruske umetničke poezije (Puškin, Ljermontov i dr.) Ilić traži nove motive, nove forme, izvan imitacije narodne poezije, te se vraća klasicizmu, idealima antičke lepote i harmonije. Iako nije imao pravog klasičnog obrazovanja te se s antičkom književnošću i kulturom upoznao preko ruskih prevoda, osetio je duh starog klasičnog sveta i uživeo se u nj. Njegove pesme iz antičkog doba ističu apsolutnu vrednost lepote; najtipičnija pesma je „Tibulo“ (mladi patricij je zaljubljen u Venerin kip kao što je pesnik zaljubljen u antičku lepotu). U drugim pesmama (Korintska hetera, Julija, Plač Afrodite, Pred Trojom, Ovidije) ponavlja se osnovna ideja pesnikova: tuga za večitom lepotom ostvarenom u staro doba, a nedostižnom danas. — U svom traženju lepote Ilić uskrisuje različite epohe (Vartolomejska noć, Tasov oproštaj, Kralj Ričardo itd.), egzotične zemlje, naročito Orijent (Tamara) i biblijsku Palestinu (Salomonovo proklestvo), daje niz slika s često opštepoznatim motivima, ali kojima on daje ličnu pesničku notu unoseći svoja lična osećanja i misli.

Još jače izbija lični element iz Ilićevih patriotskih pesama: njegovo rodoljublje nije u frazama nego u iskrenoj ljubavi prema domovini i njenoj prošlosti, u kojoj traži ne krvavo junaštvo već odricanje i ljubav (Sv. Sava); on voli Vardar, jer je to „reka srpska“ i veruje u pobedu belog orla (Na Vardaru). Ali pored poetske prošlosti vidi i ružnu stvarnost koja mu postavlja socijalne probleme: bedu i propast seljaka dovedenog do prosjačkog štapa, dok se više klase zabavljaju i ne misle na nj (Maskenbal na Rudniku); robovanje društva koje krije okove na rukama (Građanska vrlina). — Lična, intimna Vojislavljeva lirika sastoji se uglavnom u opisima prirode, bolje reći čuvstava koja ona probuđuje, i različitih pesnikovih raspoloženja; opšti ton je tužan, melanholičan: iako oduševljen za helensku lepotu, Ilić u duši nije poganin koji se raduje životu i prirodi, nego savremeni, slovenskom tugom prožeti intelektualac. Nesrećan u ličnom životu, okružen tuđim bolom, pesnik vidi sve u crnim bojama i ne nalazi izlaza iz tužnog i sumornog života (Ispovest, Elegija, U poznu jesen i dr.).

Ilićeva epika zaostaje za lirikom; u većem spevu Ribar hteo je da prikaže večite težnje i patnje ljudskog duha u borbi sa zlom, po ugledu na Fausta i Ljermontovljeva „Demona“, ali mu je filozofija površna, a delo razvučeno, iako ima lepih lirskih mesta. — Šaljivi ep „Amor na selu“ sadrži lepih i gracioznih slika, ali je u celini slabo komponovan.

Ilić je dao i kratke dramske komade iz klasičnog života (Pitija, Smrt Periklova itd.), ali nije imao pravog dramskog talenta te je i u njima ostao isključivo liričar.

Vojislav Ilić je majstor pesničke forme: on je prvi kod Srba stvorio pravi pesnički stil; stihovi su mu muzikalni, laki; ritam neobično raznovrstan; upotrebljava najteže vrste stiha (heksametar) i ritma (jamb itd.); on ume da samim tempom stiha stvori „štimung“ i uvede čitaoca u svoje raspoloženje; rime su birane i zvonke; Ilićevo bogatstvo stila odgovara šarolikosti i raznovrsnosti motiva.

Aleksa Šantić (1868—1924)[uredi]

Rodio se u Mostaru, u trgovačkoj porodici; učio je trgovačku školu u Ljubljani i Trstu; zatim je radio neko vreme u trgovini, a kasnije se predao književnom radu. S Dučićem i Ćorovićem sačinjava t. zv. „mostarski književni krug“, koji je od 1896—1901 izdavao Časopis „Zora“. Sarađivao je u svim bosansko-hercegovačkim kulturnim i nacionalno-političkim akcijama (borba za crkvenu autonomiju i dr.), te su ga zato austrijske vlasti progonile; umro je u Mostaru.

Šantić je počeo svoj književni rad dečjim pesmama (somborski dečji list „Golub“ 1887), zatim je pevao rodoljubive i emocionalno-lirske pesme, ali se dugo nije mogao osloboditi uticaja J. J. Zmaja i Voj. Ilića. Posle blagotvorne kritike B. Popovića (S. K. G. 1902) našao je vlastiti pesnički izraz (Pesme 1911, 1919, 1924). — Osnovna crta Šantićeve poezije je rodoljublje, istinito, proživljeno, povezano s njegovom rodnom zemljom i čovekom koji na njoj živi. Posle balkanskih ratova spevao je zbirku „Na starim ognjištima“, gde opeva pobedu Srbije (Kumanovo, Jutro na Kosovu, Pred Bitoljem i dr.). U njima ima nacionalnog poleta, radosti i ushićenja, kao i u pesmama o pobedi u svetskom ratu i oslobođenju (Novo pokolenje, Pesma Srbiji). Najbolje Šantićeve patriotske pesme obeležava potištenost i bol zbog teške sudbine političkog i kulturnog ropstva njegove uže otadžbine, Hercegovine, „zemlje ove uboge i gole“, ali se, kao u pozadini, oseća pesnikova nada u skoro oslobođenje (Moja otadžbina, Muzi, Goro moja, Mi znamo sudbu, Na ubogom polju, Seoba, Boka, Prolaze dani). Pesnik voli svoju napaćenu otadžbinu te ne može shvatiti one koji hoće da je napuste (Ostajte ovdje). — Iz povezanosti sa zemljom rađaju se Šantiću socijalni motivi, u kojima on opeva mukotrpan rad i bedu seljaka i radnika, sa puno samilosti i ljubavi prema njima, jer se oseća s njima jedno (Pred kolibama, Seljanka, Ruke, Težak, Sijači, O klasje moje, Otac, Hljeb, Večernja zvona). — Šantićeva intimna lirika obrađuje motive o ljubavi, u kojima prevladava elegičan ton rastanka i odricanja (Pokidane strune, Jedno veče, Jedna suza, Ti, Moja ljubav, U sumraku), sećanja na „mladost, ljubav, oganj“ koji su iščezli, te sada „sve u grobu spava“; na pesnikovu kosu „popanulo je inje“, svi dragi i bliski su pomrli, te je on ostao usamljen i nesrećan (Tamni trenuci, Uz hridi života, Na po puta). Jedina uteha su mu vera, poezija i sećanja na mladost (Veruj i moli, Pesma biblijska, Pretprazničko veče), a donekle i lepa južna priroda (Pozdrav, Pod jedrima, More, Veče na školju, Noć). — Zasebnu vrstu čine Šantićeve pesme u duhu orijentalnog sevdaha, pune južnjačke čulne erotike, ponekad s nešto ironije (Pod jorgovanom, Emina, Pod beharom, Vatra, Kapidžik otvori). — Šantić ima i nekoliko dramskih komada, u stihu (Pod maglom, s motivom iz pesme „Ostajte ovdje“, Hasanaginica, Anđelija, obe po narodnoj pesmi, i Nemanja) i prevoda nemačkih pesnika (Iz nemačke lirike, Hajneov Lirski intermezzo), u kojima je dobro pogodio osnovni ton i stih originala.

Šantić nije dubok mislilac i filozofski obrazovan pesnik, on ne razglaba probleme o svetu i životu, već slika svoju okolinu i svoj rodni kraj, analizira svoja duševna stanja i daje oduška svojim osećajima. Njegovi motivi su uvek doživljeni, konkretni, pa zato njegova poezija ispoljava često mnogo lokalne boje, a stih mu je raznovrstan i zvučan.

Silvije Str. Kranjčević (1865—1908)[uredi]

Rodio se u Senju, u činovničkoj porodici. Posle mature stupi po želji roditelja u bogosloviju, odakle ga pošalju u Rim na teološke nauke; nemajući poziva za sveštenički stalež, napusti posle nekoliko meseci Rim i teologiju, dođe u Zagreb i položi ispit za nastavnika građanske škole; od 1886 služi u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu kao nastavnik i najzad kao direktor trgovačke akademije; 1894—1904 uređivao je uz Kostu Hermana sarajevsku „Nadu“; umro je u Sarajevu.

Kranjčević je propevao kao đak, podražavajući starijoj rodoljubivoj poeziji Preradovićevoj, Šenoinoj i Harambašićevoj (Bugarkinje, 1885), s konvencionalnim motivima o veličini i slavi domovine i Slovenstva, o slobodi i pravdi, uz to o ženi kao dragoj i majci. U tim pesmama ima malo ličnog shvatanja i stvarnog doživljaja, ali ima iskrenog mladićskog buntovničkog poleta, ogorčenosti zbog nepravdi što se čine njegovu narodu, često s mnogo patosa i u zvučnoj frazeologiji. Kasnije (Izabrane pjesme, 1898) Kranjčević nastavlja tu romantičarsko-pravašku borbenu rodoljubivu liriku (Domovini, Moj dom, San ili java, naročito Uskočke elegije); uz to sve više probijaju socijalni i filozofski motivi: njegova poezija postaje sve misaonija i opštečovečanskija. Pesnik ceni rad i radnika (Radniku); oratorij „Prvi grijeh“ je glorifikacija rada, kojim se čovek od životinjskih nagona uzdiže do stvaralaštva i u njemu nalazi smisao života. — Kranjčevića boli socijalna nepravda, buni se protiv nje i ogorčeno napada bogataše, licemere, puzavce, pokvarenjake i službenu Crkvu, koja je iskvarila Hristovu nauku: Hristos se borio i umro za slobodu, ljubav i pravdu među ljudima, ali je njegova žrtva bila uzaludna (Resurrectio, Astrea, Eli, eli ..., Dva barjaka, Krist djetetu u crkvi, Anđeo bola, Kristova slika). Kranjčević se titanskim zamahom bori za večite čovečanske ideale pravde, istine i slobode, tražeći smisao životu, koji on ne nalazi njegov pogled na svet i život sve je crnji i očajniji, jer mu se život čini beznadan i besmislen (Zadnji Adam, Iza spuštenih trepavica, Sveljudski hram, Ditiramb, Mojsije, Lucida intervalla). Taj stav prema životu ogleda se naročito u zbirkama „Trzaji“ i „Pjesme“ (1902 i 1908), iz kojih izbija ona duboka disharmonija između ideala i stvarnosti u svetu i onaj raskol u pesnikovoj duši, u kome ima koren njegov pesimizam (Promašena kob, Vjetrić, Noći, Nostalgija, Monotonija, Ah, sve je sanja pusta, Himna, Kad mi klone, Portret, U maskiranoj gomili, U badnjoj noći).

U Kranjčevića ima, uprkos čestoj retorici, zvučnoj frazi i patosu, iskrenih osećanja, ponajviše bolnih i tužnih, a uz to gorčine, pritajenog besa i oštrog sarkazma. Svojoj filozofskoj misli, kojom hoće da obuhvati svemir, zbivanje u njemu i njegov smisao, kao i položaj čovekov u njemu i smisao njegova života, Kranjčević ponekad žrtvuje čistoću pesničke inspiracije te postaje tendenciozan, programatičan i propovednički.

Anton Aškerc (1856—1912)[uredi]

Rodio se u selu Globokom kod Rimskih Toplica, u siromašnoj seljačkoj kući; gimnaziju je učio u Celju, gde ga je školovala njegova pobožna tetka, i po njezinoj želji stupi on u mariborsku bogosloviju, te je kao kapelan služio u više mesta; 1898 g. ostavi zbog sporova s crkvenim vlastima svešteničko zvanje i odlazi za gradskog arhivara u Ljubljanu, gde je i umro.

Aškerc je najpre (pod psevdonimom „Gorazd“) pevao lirske pesme bez osobite originalnosti, pod uticajem Stritara i Gregorčiča, ali je uskoro, po nagovoru urednika „Ljubljanskog zvona“, prof. Levca, prešao na pripovedno pesništvo. Prvi decenij njegova književnog rada ispunjavaju gotovo isključivo epske pesme (Balade in romance, 1890). Motive za njih crpe on u prvom redu u narodnoj i slovenskoj istoriji (Atila in slovenska kraljica, Ilirska tragedija, Stari grad, Celjska romanca, Svetopolkova oporoka, Mutec osojski, Boj na Pirotu, Brodnik; u ciklusu „Stara pravda“ prikazao je seljačku bunu pod voćstvom M. Gupca i njezin svršetak). Bogat izvor motiva našao je u narodnom predanju i verovanju (Mejnik, Na sedmini, Godčeva balada, Tri ptice, Botra) i u savremenom kulturnom i socijalnom životu (Poslednje pismo, Najlepši dan, Anka, Zimska romanca). Ima i nekoliko misaonih lirsko-epskih pesama, u kojima iskazuje svoju životnu filozofiju i nezadovoljstvo sa svojim staležem (čaša nesmrtnosti, Dvorski norec, Pevčec grob, Solus). — Svojim slobodoumnim idejama u pogledu verskih dogmi i crkvenih ustanova izazvale su Aškerčeve pesme oštru kritiku Ant. Mahniča, prof. bogoslovije i urednika časopisa „Rimski katolik“. Ta kritika postala je za Aškerca sudbonosna, kao i za Gregorčiča; ali dok se ovaj, nežan i setan, povukao u se, Aškerc, borben duh, primio je borbu i stao sve odlučnije zastupati svoje slobodoumne ideje ne samo protiv tesnogrude katoličke estetike i nastupajućeg kulturnog i političkog klerikalizma, već i protiv katoličkih dogmi. Svoje poglede na svet iznosi najradije u parabolama (Prva mučenica, Bazarska parabola, Titus Marcus), među kojima su neke oštre satire protiv njegovih protivnika (Firdusi in derviš, Pegaz in osel, Herkulov kip). Otkako je skinuo mantiju, Aškerc postaje sve žustriji i borbeniji, a njegova poezija sve tendencioznija; zato traži motive, u kojima može da ispolji svoju mržnju protiv službene Crkve i njezinih dogmi, te ih nalazi u doba reformacije i protivureformacije (Primož Trubar, Mučeniki); nasuprot pozitivnom hrišćanstvu oduševljava se za budizam i panteizam te iznosi svoje misli o veri u obliku legenda i parabola (Krišna, Buddhova čudesa, Caligulove igrače, Sveti ogenj, Grešnik, Pramloča) i pojedinim misaono-lirskim pesmama (Luč iz neskončnosti, Ahasver oznanja novo vero, Jaz). U vezi sa savremenim socijalnim i kulturnim strujanjima Aškerc peva o socijalnoj bedi i nepravdi (Delavčeva hči, Iz pesmarice neznanega siromaka, Delavčeva pesem premogu) i žigoše tadašnje slovenačke kulturne i političke prilike (Pavliha na Jutrovem). Aškerc se često vraćao lirskoj pesmi; u njoj je izražavao svoje utiske s putovanja po Italiji, Balkanu, Poljskoj, Bliskom Istoku itd. i davao oduška svom slovenskom rodoljublju (Na Kalemegdanu, Sopotnik, Pod Vavelom, Na Velegradu, Šumi Marica i dr.). Pokušavao je da se vrati i netendencioznoj baladi i romanci (Junaki, Jadranski biseri) i da stvori veći ep (Zlatorog), ali je njegova pesnička snaga već malaksala, pa stoga te i ostale njegove poslednje pesme nemaju snage i svežine njegovih prvih dela.

Aškerc je tvorac slovenačke epike, naročito umetničke balade i romance; u njoj je kratkom i jasnom ekspozicijom, dramatičnom radnjom, često u živahnom dijalogu, s efektnim završetkom, u jezgrovitom i slikovitom stilu i razgibanom ritmu dao niz sjajnih umetničkih dela. Borba protiv Crkve i kulturne i socijalne zaostalosti i s njom skopčana tendencioznost oslabila je, doduše, a konačno i slomila njegovu pesničku snagu, ali njegove balade i romance iz prvoga doba njegova stvaranja, u kojima se ispoljava njegova puna stvaralačka snaga, pretstavljaju remek-dela slovenačkog pesništva.

MODERNIZAM[uredi]

Potkraj 19 i u početku 20 veka prestaje u književnosti prevlast realizma kao određenog umetničkog pravca; on se bio, naročito u Francuskoj, odveć ograničio na spoljašnji život i prikazivanje njegovih ružnih strana (naturalizam). Ljudski duh, zamoren tim egzaktnim, ponekad grubim slikama kao i odveć tesnim kalupom realističke škole, zaželeo je opet više duše, intimnosti, osećanja i mašte. Kao reakcija na idejnu prazninu, nepoletnost i sterilnost materijalističke filozofije javljaju se opet idealistički filozofski pravci (neosholastika, novokantizam, psihologizam, Bergsonova filozofija intuicije i dr.); u vezi s time nastupa povratak subjektivizmu i individualizmu, ali u novim formama koje će odgovarati novom stavu modernog čoveka prema životu i njegovim problemima. Pisci, oslobođeni svake doktrine, počinju da traže nove putove za izražaj svojih osećanja, koja s rastom civilizacije postaju sve složenija i dublja. Oni se iz grube stvarnosti povlače opet u se, u svet svojih snova, a spoljašnji svet primaju samo kao simbol, sliku svog duhovnog i moralnog doživljavanja.

Osnovna oznaka moderne umetnosti i književnosti je u tome, što ona ne poznaje jednog kalupa i škole, već traži, u duhu neoromantike, slobodu u gledanju na svet i umetničkom stvaranju; zato modernizam nije jedinstven umetnički pokret; zajedničko je svim pravcima samo bežanje od stvarnosti, težnja za nečim novim. i potpuno svojim, individualnim.

Glavne struje modernizma na Zapadu jesu: 1. Dekadansa (fin de siècle), traženje zaborava od grube stvarnosti u veštačkim uživanjima, alkoholu, hašišu, opiumu i užarenoj, nezdravoj fantaziji; to je poezija velegradskog podzemlja, gde je lepota pomešana sa blatom i krvlju, poezija blaziranosti i prezasićenosti modernom civilizacijom. Pesnici postizavaju umetničke efekte neobičnim, neočekivanim i smelim slikama i poređenjima, ponekad grubim rečima i nekim gorkim cinizmom (Bodler, Matoš i dr.). — 2. Drugu struju pretstavljaju parnasovci, larpurlartisti, koji traže bestrastvenost i objektivnost, ali ne radi izučavanja socijalnih odnosa i problema,. već u ime apsolutne lepote, koja se kao ideal uzdiže nad teškom i. promenljivom stvarnošću. Parnasovci stvaraju kult forme; umetnička dela su im kao isklesana u skupocenom kamenu, doterana, iscizelirana, precizna i klasična (Lekont de Lil, Heredia, Teofil Gotje i dr.). — Treća struja, simbolizam, odriče se, naprotiv, svake zaokružene, vidljive forme, već traži od umetnosti apsolutni subjektivizam i slobodu. Osnova poezije za njih nije skulptura, kao za parnasovce, već muzika (Verlen: De la musique avant tout!). Pesnik unosi u delo svoja lična osećanja, ali ih ne precizira nego samo nabacuje, prepuštajući čitaocu da pogodi njegov „štimung“ i da ga ispuni svojom vlastitom maštom i prožme svojim osećanjem; život i njegove pojave za nj su samo simboli, a njihova vrednost je u duši pesnikovoj, ne izvan nje (Malarmé, Verlen, Meterlenk i dr.). — Dakako, te glavne modernističke struje ne mogu se uvek oštro deliti jedna od druge, već se one često mnogostruko isprepliću; osim toga, postoji mnogo pisaca koji su u sebi spojili osobine različitih drugih pravaca; tako imamo kod Skandinavaca, Nemaca, Rusa i dr. simbolizam pomešan sa socijalnim realizmom (Ibsen, Hauptman, Čehov i dr.); kod romanskih pisaca realizam s artizmom (Anatol Frans, G. d’Anuncio i dr.); realizam i dekadansu kod Poljaka (Pšibiševski) i dr. U toj raznolikosti i neodređenosti pravaca i umetničkih teorija sastoji se tipično obeležje cele moderne umetnosti, pa i književnosti.

Kod nas se moderna književnost stvarala uglavnom pod uticajem francuskih i nemačkih pisaca i pesnika, pa zato nalazimo u njoj više ili manje sve spomenute pravce. Najviše se oni ispoljavaju u lirici, manje u drami i pripovesti; najjače struje su u našoj lirici parnasovski larpulartizam (Dučić, donekle i Rakić i Vidrić) i simbolizam (Vojnović, Nazor, Domjanić, Nikolić, Župančič, Cankar i dr.). U proznim delima većinom prevladava još realizam (Uskoković, Stanković, Ćipiko, Šimunović, Finžgar i dr.), a delomično se javljaju i moderni artistički i simbolistički uticaji (Vojnovićeve drame, Matoševe pripovesti, Nazor, Cankar, Meško i dr.).

Ivo Vojnović (1857—1929)[uredi]

Rodio se u Dubrovniku u patricijskoj porodici, od majke Italijanke. Učio je gimnaziju u Splitu i Zagrebu, pravo u Zagrebu. Služio je neko vreme u upravnoj struci, zatim kao dramaturg zagrebačkog kazališta; za vreme rata bio je progonjen od austrijskih vlasti. Poslednje godine proveo je u Beogradu, gde je i umro. Sahranjen je u Dubrovniku.

Vojnović je najizrazitiji pretstavnik simbolizma u jugoslovenskoj književnosti. Odgojen na zapadnim, uglavnom romanskim literaturama, on stvara svoj posebni, otmeni i sjajni svet, bogat idejama, i čuvstvima. Sin starog Dubrovnika, koji je više vekova stojao na granici slovenskog Juga i latinskog Zapada, Vojnović obuhvata u svojim delima srpski borbeni nacionalizam, stari dubrovački aristokratizam i venecijansku rafiniranost, uzvisujući sve to do opštečovečanskih simbola.

Vojnović je počeo pripovetkama (Geranium, „Perom i olovkom“), u kojima već operiše simbolima: geranium, čedni cvet siromašnih ljudi, simbolizuje promašeni i od ljudi nezapaženi život stare dubrovačke usedelice. — Ostale pripovetke (Rose-Mary itd.) većinom su po motivima internacionalne i najvećim delom romantične i avanturistične. — Većom pripovetkom „Ksantom“ Vojnović se vraća Dubrovniku i slika tragediju jakih strasti i patnja na pozadini burnog mora. Ona po svojoj napetosti i dramskim efektima čini prelaz prema glavnom Vojnovićevom radu — drami.

Vojnovićeve drame su po poreklu motiva dubrovačke, narodne i internacionalne.

U Dubrovačkoj trilogiji Vojnović prikazuje tri momenta u istoriji dubrovačke vlastele: u „Allons enfants“ slom slobode padom Dubrovnika 1806 god., tj. moment političke propasti; u „Sutonu“ crta materijalnu propast plemićkih kuća, koje se još ne daju zgaziti navalom demokratizma te su spremne da slavnoj prošlosti žrtvuju ličnu sreću (Pavle); „Na taraci“ pretstavlja moderno doba mešanja staleža, povlačenje starog Dubrovnika i dolazak nove, internacionalne, pokvarene generacije — moralnu propast. — Delo je prožeto dubokom tugom i ljubavlju prema prošlosti i lepoti nekadašnjeg života, koji je rađao jake ličnosti (Orsat, Deša, Pavle) i visoku kulturu. — Iz dubrovačkog života, ali iz pučke sredine, jeste i drama Ekvinocijo, gde Vojnović prikazuje s jedne strane tragediju majke koja, videći kako čovek, koji je nju zaveo i napustio te hoće da upropasti njihova sina, prikazuje sinu svoju sramotu, s druge patnju sina koji doživljava duševni „ekvinocijo“ te je spreman da ubije oca radi devojke. Kao i u drugim dramama, majka se žrtvuje, sprečava sina u zločinu, ali ga čini sama.

Drame iz narodne istorije (Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskresenje) simbolički prikazuju patnje srpskog naroda u borbi s Turcima. Po motivu poznate narodne pesme Vojnović prikazuje gorostasnu figuru majke-mučenice, koja daje domovini svoju decu i šalje poslednjeg sina da spase barjak na Kosovu, i lik seljačke majke koja žrtvuje svoju ljubav prema sinu i odriče ga se da spase svoje selo od turske osvete. — Obe drame odišu uzvišenim patriotizmom i proročanskom verom u blisko „vaskresenje“.

Među drame s opštim, internacionalnim motivima i više ili manje avanturističkom radnjom, idu „Psyche“, „Gospođa sa suncokretom“ i „Imperatrix“. „Psyche“ prikazuje ljubavnu dramu poljskih aristokrata i umetnika u emigraciji; ima mnogo nežnosti i gracioznosti, ali radnja je prilično udešena i naivna. — Gospođa sa suncokretom je zapravo himna Veneciji, „zavodnici staroj“, koja privlači avanturiste celog sveta, ljude bez srca i savesti, ali s velikim strastima. Elementi kobnosti i zločina prevladavaju ovde na račun umetničke strane. — „Imperatrix“ je najmaglovitija u svom simbolizmu; u njoj je Vojnović hteo dati idealnu sliku žene kao majke svih nesretnih i simbol ljudske patnje. — Sve Vojnovićeve drame protkane su lirizmom; ponekad se one svršavaju pesmom (Majka Jug., Laz. vaskr.); ponekad se lirizam ispoljava u opisu dekora, lica, prirode (Gosp. sa sunc.) te stvara „štimung“ za pojavu dramskih lica; ponekad pak sam dekor sastavlja glavni simbol drame (Laz. v., Ekvin.).

Vojnović je pevao i pesme (Lapadski soneti), u kojima opeva dubrovačke velikaše sa istim čuvstvom kao u svojoj „Trilogiji“.

U svojoj celini Vojnovićevo delo znači velik napredak u našoj književnosti; on se diže na nivo evropskih pisaca, jer je i po svojim opštečovečanskim temama i po njihovoj umetničkoj obradi potpuno na visini savremene svetske književnosti.

Jovan Dučić (r. 1874)[uredi]

Rodio se u Trebinju u Hercegovini; učio je preparandiju i bio neko vreme učitelj. U Švajcarskoj i Francuskoj učio je pravo i diplomatske nauke i stupio zatim u diplomatsku službu; sada je poslanik naše Kraljevine u Bukureštu.

Dučić se razvijao najpre pod uticajem Voj. Ilića, a kasnije francuskih simbolista i parnasovaca (Lekont de Lila, Heredije i dr.) gubeći sve više vezu sa svojom postojbinom, zanoseći se kulturom Zapada i njezinom prošlošću i pevajući u duhu zapadnjačkog artizma. — Najbolju karakteristiku svoje poezije daje sam u pesmi „Moja poezija“: ona je „mirna“, „hladna“, „odveć lepa da se sviđa svakom, odveć gorda da bi živela za druge“, ona neće da bude socijalna ili patriotska, „da vodi gomile što nagle“, već aristokratski uzvišena, pristupačna samo profinjenim, otmenim duhovima. To je poezija bez strasti, odraz duše čoveka koji ne traži ljubavi ni prijateljstva, nego beži od njih u samoću da izbriše svaki trag ljudskog dodira, svaku vezu koju čovek nasleđuje od drugih generacija i koja ubija originalnost i individualnost (Saputnici). On bi radije dočekao kakvog jakog neprijatelja, koji bi u njemu probudio otpor i snagu (Neprijatelj); bolja je i nesreća negoli jednolikost prosečnog života. — Istrgnut iz ljudske sredine i prepušten svojoj mašti, pesnik pred sobom vidi smrt koja je grozna, jer svuda „zija njen ponor i zločin“ („Pesme smrti“). Kao što je pesnik tuđ ljudima, ne može ni Bogu da se približi; Bog je za nj onaj „koji ni po čem nije nama sličan“; on, doduše, oseća njegovo nedostižno veličje, ali je to religija uma a ne srca, te ga ostavlja hladna, ne krepi ga, već tišti (Pesme Bogu). — Dučićeva ljubavna lirika prikazuje antitezu između dve žene: jedne zamišljene, idealne, simbola čistoće i duhovnosti (Strofe jednoj ženi, Pesma ženi), i druge, obdarene svim dražima i manama telesne lepote i strasti. On čezne za prvom, ali nailazi na drugu, i razočaran, umoran, odvraća se od same ljubavi (Pesma, Jednim istim putem, Zamor, Suton). — Najtipičnije Dučićeve pesme su one gde on izražava izvesno raspoloženje, „štimung“ u prirodi. Pejsaži za nj nisu vizuelne slike, već nizovi duševnih raspoloženja (Senke na vodi, Jadranski soneti, Jutarnje, Večernje i Sunčane pesme). — Dučićeve slike iz prošlosti rađene su pod uticajem francuskih pesnika L. de Lila, Heredije i dr. Kao i oni, Dučić u tu svrhu bira najčešće sonet, koji pesnika prisiljava da bude kratak i da u nekoliko reči stvori „štimung“ renesanse, baroka ili srpskog srednjeg veka. Najbolju grupu čine dubrovački soneti, gde pesnik prikazuje rafiniranost i dekorativnu otmenost 16 i 17 veka (Dubrovački poklisar, Dubr. epitaf, Dubr. vino). — Iste elemente kao stihovi pokazuju i Dučićeve pesme u prozi (Mala princeza, Prehistorijska ljubav, Pesma o ženi itd.); pisane su duhovito, u stilu starih minijatura.

Dučićeva proza sastoji se od zbirke aforizama „Blago cara Radovana“ i od nekoliko pisama iz Italije, Španije i Grčke, pisanih sjajnim umetničkim stilom, u kome sve blešti od duhovitih epiteta i komparacija i drugih stilskih rafiniranosti. U njima ima mnogo zanimljivih opažanja i misli o umetnosti, prirodi i običajima tih zemalja.

Dučić je naš najčistiji larpurlarist i pretstavnik kulturnog profinjenog zapadnjaštva, kabinetski pesnik, koji svaki umetnički doživljaj filtrira kroz mozak, klešući ga u što savršeniju formu i dajući mu sve oznake otmenosti i uzvišene objektivnosti. Zato je Dučićev stil otmen, koncizan i slikovit; pesme su mu kratke i plastične, više govore oku negoli uhu; zaslepljuju bleskom poređenja i epiteta, te više deluju biranom i otmenom frazom sa bogatom i zvučnom rimom negoli svojom neposrednošću i osećanjem.

Milan Rakić (1876—1938)[uredi]

Rodio se u Beogradu; gimnaziju i pravni fakultet učio je u Beogradu, a nauke je nastavio u Parizu. Služio je u diplomatskoj struci, bio naš poslanik u Sofiji i Rimu; umro je u Zagrebu, a sahranjen je u Beogradu.

Rakić je počeo pevati 1902 god. ističući se odmah savršenom umetničkom formom i dubinom misli i osećanja. Iako je svoj talent razvio pod neposrednim uticajem francuskih larpurlartista (naročito parnasovaca Heredije, Renjea i dr.), Rakić je ostao svestan nacionalni pesnik, povezan sa svojom zemljom i narodom. Broj Rakićevih pesama nije velik, ali su mu motivi bogati i raznovrsni. U rodoljubnim i socijalnim motivima Rakićevo rodoljublje nije verbalistički ushićeno i lažnosentimentalno, već realno, istinski doživljeno i svesno; on muški odgovara na optužbe dobacivane predratnoj omladini zbog nedovoljnog patriotizma: on voli svoju domovinu kao majku, i bez nepotrebnog verbalističkog oduševljenja daće za nju život „znajući što daje i zašto ga daje“ (Na Gazi-Mestanu). Njegova socijalna bol nije u praznom jadikovanju, nego u neslomljivom prkosu prema nasilniku, u pobedi misli i duha nad dželatom (U kvrge su me bacili ...). — Zasebnu grupu patriotske poezije čine slike iz srpske prošlosti. Po ugledu na Lekont de Lila i Herediju dao je niz slika istorijskih ličnosti i spomenika u kojima se ispoljava razumevanje za duh pojedinih epoha i ljubav prema domaćoj starini (Jefimija, Simonida, Napuštena crkva). — Misaona lirika Rakićeva prožeta je osećanjem o ništavilu i besmislenosti života, prolaznosti svega na svetu i sveopštoj bedi čovečanstva: čovek prolazi kroz život kao gonjena zver, dok iznemogao ne padne, a hajka goni dalje druge nesrećnike (Hajka). Čovek kao upregnuto kljuse provodi život u radu za druge, u tupom i mučnom hodanju u krugu, u nadi na sreću i radost koja cvate naokolo, ali koje on nikad neće osetiti, već je samo naslućuje svojom klonulom dušom koja će naći smirenje tek u grobu (Dolap). — Sredina koja okružava pesnika muči ga i tišti svojom prosečnošću i banalnošću (S krovova niskih, Proživesmo, draga), i on vidi jedini izlaz u smrti; ali se boji da će i nju oskvrnuti ljudska grubost. zato bi hteo umreti u lepoj prirodi (Želja). — Ljubavna lirika prožeta je takođe opštom tugom. Za Rakića je ljubav dubok duševni doživljaj; od žene traži da mu bude bliska u duhu i pati kad ne nailazi kod nje na razumevanje (Naša je ljubav bila kratkoga veka, O sklopi usta .. .). Osećaj tuge zagorčava pesniku ljubavnu sreću, jer zna da će morati ispaštati svaki čas sreće (Orhideja). Njegova ljubav je uzvišena, duhovna i duboka, ali mučna, jer je truje filozofska refleksija o prolaznosti i ništavilu zemaljske sreće.

Stil Rakićev je jasan, precizan, sažet, ritam (obično trohejski 12-erac i 13-erac) tečan i melodičan; slike su mu plastične, a rime birane i zvučne.

Vladimir Vidrić (1875—1909)[uredi]

Rodio se u Zagrebu od oca advokata; učio je gimnaziju u Zagrebu, pravo u Pragu, Zagrebu i Beču; umro je kao advokatski pripravnik u Stenjevcu.

Vidrić je pisao malo: ima svega nekih 30 pesama (Pjesme, 1907), ali one jasno izražavaju njegovu književnu fizionomiju. — Vidrić je najtipičniji staroklasični poganin u hrvatskoj modernoj književnosti. Odgojen u kulturnoj sredini, klasično obrazovan i baveći se specijalno rimskim pravom i njegovom istorijom, zavoleo je svom dušom lepotu i harmoniju rimskog klasičnog doba i kasniju romansku prošlost. Njegova je poezija kosmopolitska: motive za svoje pesme nalazi u Judeji, Španiji, Egiptu, Herkulanumu — a oni su uvek jednaki, isti: bujnost života, lepota prirode i žene. Njegove pesme nisu direktni izlivi njegove duše, već slike, upravo minijature iz različitih istorijskih epoha po uzoru francuskih parnasovaca (Heredije, Lekont de Lila i dr.); ali dok ti pisci teže da dadu što tačniju istorijsku pozadinu, Vidrić samo nabacuje nekoliko crta dajući ne toliko detaljnu sliku koliko niansu, „štimung“ izvesnog doba. Njegov klasični svet nije pravi stari svet, već antički svet gledan kroz prizmu modernog čoveka; otuda ona fina ironija koja probija kroz skoro svaku, i najozbiljniju i najtužniju njegovu pesmu. — Većina Vidrićevih pesama crta antičko doba, uglavnom dekadansu Rima (Boni mores, Pompejanska sličica, Elije Glauko, Coena, Ex Pannonia). S jedne strane su kulturni i mudri, ali zasićeni Rimljani — senatori, auguri, matrone itd. — a s druge jaki i strastveni barbari i barbarke koji tragično ginu u dodiru s njima. — Jedina prava stvarnost života za Vidrića je uživanje u ljubavi i strasti: sama priroda svojom raskoši i bogatstvom goni čovjeka da uživa; Zeus (Ambrozijska noć), Pan (Jutro), Jehova (Dva levita) i anđeo (Gonzaga) — svi propovedaju svemoć ljubavi. Ta ljubav je ponekad kobna i tragična (Na Nilu), ponekad igriva i koketna (Bosket), ponekad, kad pesnik govori na svoja usta, duboka i iskrena, — ona je jedini pokretač ljudskog života. — Kao pozadinu za tu čulnu ljubav Vidrić slika pejsaž, šaren i sa mnogo svetla i sene. — U romancama iz srednjega veka (Romanca, Jezuiti itd.) pesnik žali za životnom radošću koju ubija uzani i strogi hrišćanski moral (Don Diego pred ženom). Zeus je stvorio čoveka za uživanje, ali život ga goni da u teškom radu izgubi volju za lepotom (Na oblacima); u tome je po Vidriću tragedija savremenog čoveka.

Vidrić je u prvom redu slikar, i u njegovim pesmama ima mnogo slikovitosti, boje i erotičnog raspoloženja, a u isto vreme oseća se neka moderna slomljenost, nedovršenost: mnoge pesme su kao prekinute, nedovršene te ostavljaju čitaocu da ih popuni svojom maštom (Romanca, Ex Pannonia, Noć). U pogledu muzikalnosti Vidićeve pesme zaostaju za slikovitošću; ritam mu je nejednak, zbog krivog acenta ponekad nepravilan; rime su mu slabe, blede, sa malo zvuka, ali je celokupan utisak ipak snažan.

Dragutin Domjanić (1875—1933)[uredi]

Rođen je na imanju Krčima (Sv. Ivan Zelina) u staroj vlastelinskoj porodici; učio je gimnaziju i pravo u Zagrebu, zatim je služio kao sudac u Zagrebu, gde je i umro.

Domjanić je isključivo lirski pesnik. Osetljiv, povučen u sebe i svoja duboka i bolna čuvstva, on u svojim pesmama slika. intimne doživljaje svoje duše, svoj stav prema životu i ljudima. — Život ga prestravljuje svojom grubošću i blatom, a ljudi gaze po svemu što je njemu drago: po ljubavi, idealima, veri; kao Pagliaccio on mora da glumi pred ljudima da sakrije bol i da se smeje kad mu se srce cepa (Ridi Pagliaccio). Njegov profinjeni aristokratski duh ne dozvoljava mu da se pomeša sa prostom, niskom svetinom koja se gomila po gradskim ulicama (Ulica), pohlepna i bestidna, i čiji cinički i razvratni smeh, kao simbol zla, vređa njegovu dušu. On, koji kao dete veruje u čudo, oseća da „nema čuda i ničega nema, jest samo noć i smijeh taj grubi“, on je osamljen, i njemu je „svejedno da li umire, sanja ili ljubi“ (Smijeh u noći). Sam život je dosadan i težak kuluk, jer čovek mora da radi nepotreban i mučan posao, dok ga život uzalud zove da uživa u lepoti (Kuluk). — Od životne proze on traži zaborav u uspomenama na stara vremena, kad su aristokrati duha mogli živeti daleko od gradske gomile, u lepim baroknim dvorcima, uživajući u muzici klavesena, u kipovima amora, alejama, punim ruža i glicinija, u uzvišenoj poetskoj ljubavi. Sećanje na detinjstvo provedeno u takvom dvorcu pobuđuje ga na niz slika iz baroknog doba (Figurice, Pozabljeni amor, Pauni), ali gledanog izdaleka, s tužnim saznanjem da je to nepovratna prošlost; i ovuda su prošli ljudi: dvorac je srušen, mesto cveća raste trnje i šikarje (Krče, Na Krče), a stari park „već se ore“. — Ali ljudi koji su uništili ovaj njegov raj nisu mogli izbrisati uspomenu na nj, vezanu za ono što je svakom najdraže, — na majku, kojoj su posvećene neke od najlepših pesama (Bele rože). — Pesnikova samoća i povučenost izbija najviše u ljubavnim pesmama: njegova ljubav je plaha, setna, čista, duhovna, daleka od grube erotike. On krije svoju ljubav iza prividne oholosti i cinizma; ali u samoći, bez nade na sreću, moli Boga za sreću voljene žene (Rezignacija, Molitva, Kad bi znala); njegova ljubav je odviše duhovna da bi osvajala silom, odveć ponosna da bi prosjačila za ljubav (Ne vjeruj). On oprašta ženi nevernost, ali je ne može zaboraviti (Poslije ljubavi); dao je tako mnogo da je uveren da ga ni ona neće zaboraviti (Nikad), jer je on u njoj voleo svoj ideal: „Pred tobom lik, u kom si sve to naći mnio. A kad si doš’o do njeg — bješe samo žena!“ (Ridi.) — Ali makoliko je pesnik povučen u svoju samoću, on nije gluh za patnje svog naroda, kome se često oduzima i rođena gruda, te on mora da se seli po svetu za kruhom (Na kolodvoru) da negde u Americi umre u zasipanom rudniku, stisnuv u rukama kesu s rodnom zemljom (Rudnik). Za vreme balkanskog rata on pozdravlja Srbe u borbi za slobodu i zavidi im što se aktivno bore, dok Hrvati moraju trpeti „dok nam i poslednje tuđin ne ote, mi moramo živjeti; sretniji vi ste: Vi umirete“. — Svetski rat pobuđuje u njemu još veći bol za onima koji ginu za tuđina ostavivši kod kuće očajne žene, starce i decu (Prošecija); on zna da „najviše gde ih pogiba, sigurno tam budeju naši“ (Ciklame, krvave ciklame). — Slomljen svojom i tuđom nesrećom, pesnik se obraća Bogu i u Nj polaže svoju poslednju nadu (Vapaj iz dubina).

Domjanić je jedan od naših najnežnijih, najliričnijih pesnika, otmen, srdačan i blag; naročito su mu tople pesme spevane njegovim „slatkim kajkavskim“ dijalektom (Kipci i popevke, 1917, V suncu i v senci, Po dragomu kraju). Ritam mu je raznovrstan i melodičan, slike lepe, a opšti ton mu je iskren i ubedljiv.

Mihovil Nikolić (r. 1878)[uredi]

Rodio se u Kričkama kod Drniša (Dalmacija) u kući grko-katoličkog župnika; učio je nižu gimnaziju i višu trgovačku školu u Zagrebu, gde sada živi kao direktor osig. društva „Croatia“.

Nikolić je bio jedan od najomiljenijih liričara hrvatske Moderne u poslednjim godinama 19 veka, jer je u svojim pesmama izražavao prosečni duh i čežnje svoje sredine; nije se odlikovao naročitom individualnošću ni u idejama ni u formi, ali je unosio u pesme iskren, nežan ton i toplinu osećanja. — Nikolićev modernizam ogleda se pre svega u shvatanju pesnika i njegove uloge u duhovnom i kulturnom životu; njemu je suđeno da nosi u duši posebni svet sanja i mašta (Moj svijet, Ja lijetam po tom svijetu). Njegova duša lebdi visoko iznad zemlje i njene proze (Iz davnog doba); ali iako uzdignut iznad ljudi, pesnik ne oseća mržnje prema njima, on bi hteo da ih voli i uzvisi do sebe, ali ne nailazi na razumevanje te ostaje osamljen (Neshvaćen, Moja pesma i dr.) — Nikolićeve ljubavne pesme jednostavne su, sentimentalne i uglavnom ponavljaju isti motiv: čežnju, sastanak s dragom, zagrljaje, sreću i slast ljubavi (Bez naslova, Smiješiš se, U mraku je bilo, O noći — slatka i duga!). Često se u tu ljubav upliće seta, umor i tuga, misao na prolaznost ljubavi i života (Prijegor). — U njegovim slikama nema jasnih kontura, sve je kao u polumraku koji izaziva naročito lirsko raspoloženje (Nocturne, Dvije duše, Padaju pahulje, U sumraku). — U svojim misaonim pesmama Nikolić ističe nesklad između svojih ideala i težnja i grubog života (Za srećom); ali on nije pesimist, već voli život i lepotu prirode, teži za svetlošću i mladim veseljem (Ja ćutim snagu kreljuti). Ni misao na smrt ne izaziva u njemu žalosti, jer veruje da će živeti u svojim pesmama (O katkad zanesen). — Osim pesama Nikolić je dao i nekoliko pripovedaka i jedan dramski komad (Razbijeni sni), gde iznosi sukob ideala i zbilje u duši mlade devojke.

Nikolićeve pesme (Knjiga pjesama, 1917), uprkos izvesnoj subjektivnosti, ne odaju jak lirski temperament ni izrazitu i bogatu individualnost; stil mu je često prozaičan, neslikovit, s ponavljanjima i bledim epitetima, sa često banalnim rimama i hrapavim, nategnutim ritmom.

Antun Gustav Matoš (1873—1914)[uredi]

Rodio se u Tovarniku (Srem); u ranoj mladosti dođe u Zagreb, svrši 6 razreda gimnazije i posle kratkog učenja veterine u Beču dođe 1894 kao vojni begunac u Beograd, gde je proveo, s dužim prekidom u Švajcarskoj i Francuskoj, gotovo 8 godina; god. 1908 bi amnestiran, vrati se u Zagreb te se bavi novinarskim i književnim radom; umro je u Zagrebu.

Matoš se istakao kao pripovedač, pesnik, kritičar i novinar. Matoševe pripovesti i crtice (Iverje, Novo iverje, Umorne priče) ističu se neobičnom, fantastičnom i bizarnom fabulom, u kojoj piscu nije stalo toliko do verovatnoće događaja koliko do simbolike koja se krije u njima. Matoš pripoveda o kojekakvim perverznim tipovima (grof u priči „U čudnim gostima“), neobičnim ljubavnim avanturama s krvavim završetkom (Camao), o čoveku koji poludi od grižnje savesti što je upropastio nevinu devojku (Miš) ili od predugog gladovanja i stradanja (Božićna priča), o devojčici koja se, bežeći od pijanog razvratnika, smrzava u snegu (Čestitka), o piljarici koju gaze mađarski husari na Jelačićevu trgu, itd. Glavni su motivi raspaljene strasti, razvrat, osveta, krv, ludilo, sav onaj svet iz priča E. A. Po-a i Konana Dojla i dr. engleskih pisaca s kraja 19 veka, tajanstven, krvav i pun strave, kod koga čoveka hvata jeza. Kao Po, i Matoš priča jednostavno i plastično, ne ulazeći u analizu ili karakteristiku, jer ga ne zanima psiha, duševni proces njegovih lica, nego sam događaj, bizarno i artistički iskonstruisan, koji se gotovo uvek diže do simbola.

U pesmama (Zagreb, 1923) Matoš je još više artist nego u prozi; njegovi stihovi, iako ponekad dosta banalni, odaju osetljivu lirsku prirodu, napaćenu stradalničku dušu boema koji je u tuđini skapavao od gladi i žudeo za domovinom. U pesmama mu je forma, zvuk i muzika važnija nego sadržaj; to su pesnikove momentane impresije o životu i ljudima, o ljubavi, tuzi i razočaranju (U vrtu, Tajanstvena ruža, Relikvija, Canticum canticorum), o poniženima i tlaČenima, o domovini i njenim jadima (Stara pesma, Mora, 19. V. 1907, 1909, Mladoj Hrvatskoj, Pri sv. Kralju, Iseljenik) i, naročito, o svom Zagrebu (Kod kuće, Gnezdo bez sokola, Čuvar).

Najvažniji je Matoš kao kritičar i feljtonist (Ogledi, 1905, Vidici i putovi, 1907, Feljtoni i eseji, 1917); u duši esteta i lirik, s ogromnim književnim obrazovanjem, Matoš je književna dela i njihovu vrednost više osećao nego što je mogao iskazati; njegovi su prikazi Sremca, Veselinovića, Kranjčevića itd. sjajne impresije i tačni portreti, oživljeni njegovim duhom; on ne analizira umetnika i njegovo delo, već daje o njemu svoju impresiju, vrlo ličnu i subjektivnu, s mnoštvom asocijacija iz dela svetske književnosti koje mu se nameću, pa su ti njegovi radovi značajniji za Matoša nego za pisca o kome govori. Povodeći se za svojim osećanjem, on je često ćudljiv i svojevoljan u svojim zaključcima i zajedljiv, satiričan u svojim izlaganjima; udarao je na lažne veličine i mediokritete boreći se za pravu čistu umetnost. Takvi su i Matoševi feljtoni, u kojima govori o književnicima, stranim i domaćim, o raznim književnim i kulturnim pojavama, o utiscima sa svojih putovanja itd. Svuda jaka lična nota, gde često simpatija ili antipatija određuje njegov stav. U napadajima ne poznaje mere, i njegova satira često prelazi u sarkazam i psovku, iako je Matoš u duši bio mek i blag.

Živeći dugo u Beogradu, gde je našao svoju drugu domovinu, družeći se sa svim tadašnjim beogradskim književnicima i pišući o njima u hrvatskim listovima, Matoš je mnogo učinio za duhovno zbliženje tih dvaju naših plemena; svojim artizmom u pričama i pesmama, ukazivanjem na strane, naročito francuske pisce, i svojom ogorčenom borbom za čistu umetnost i za poštenje u javnom i kulturnom životu on je mnogo doprineo podizanju naše književnosti.

Vladimir Nazor (r. 1876)[uredi]

Rodio se u Postirama (ostrvo Brač) u zemljoradničkoj kući; učio je gimnaziju u Splitu, a prirodne nauke u Gracu i Zagrebu. Zatim je služio kao nastavnik gimnazije i preparandije (najviše u Istri), kao upravitelj dečjeg doma u Crikvenici itd.; sada živi većinom u svom zavičaju na Braču (Bobovišće).

Nazor je i po motivima, i po pesničkim formama najraznovrsniji pesnik hrvatske Moderne; glavni mu je rad na lirici.

Nazorova rodoljubna refleksivna lirika prolazi kroz tri stadija: u prvim, istorijsko-mitološkim pesmama (Slavenske legende, 1900) crta Slovene kao zasebnu, višu rasu; to su ljudi puni ljubavi, visokih ideala, nosioci novog morala (Suđeno je da slovensko stablo mnogim plodom rodi, da daleko pokoljenje naše svijet preporodi — „Živana“). Pojedine motive uzima iz ruskih „bilina“ (Dunaj Ivanović, Ilija iz Muroma), čeških narodnih legenda (Lozana) itd. Ali po obradi i opštem tonu te su legende više kosmopolitske, s idealnom, moralno naglašenom tendencijom: borbom tmine i svetla. — Drugi stupanj pretstavlja prikazivanje hrvatske prošlosti (Hrv. kraljevi, 1912, Gradovi, 1908). Kao osnovnu crtu Hrvata Nazor ističe junaštvo, snagu i borbenost: Hrvati nisu više nosioci idealnog morala nego „porod vuka i arslana“, koji se krvavo bore za svoja prava i rodnu grudu (Istarski ban, Ratimir, Mika), ali su kadri da se i međusobno kolju i ubijaju (Branimir). Kao ideal mudrosti i pravednosti prikazan je Krešimir, kralj-filozof, koji uči narod da je spas u radu. U uskrisivanju herojske prošlosti pesnik vidi budući preporod hrvatskog naroda koji u 800-godišnjem ropstvu nije izgubio svoje nacionalne svesti (Zvonimirova lađa — „na pesku je — al’ još tu je!“). Ali kroz slavljenje prošlosti probija kod Nazora uspomena na dugo narodno robovanje, na doba kad su Hrvati „pred dvorištem tuđim lajali snažno, stup, sidro i batina bili“ (Nove pjesme, 1913). — On se okreće prema pravom svom narodu, koji nije više šuma, nego tek šikara, ne div ni poganski bog, već slab mučenik-čovek; u ovom trećem stupnju svoje rodoljubive lirike Nazor daje svoje najtoplije i najjače pesme (Galiot, Šikara, Mi, Na mrtvoj straži). — U svim tim pesmama teško je odeliti liriku od epike; sadržaj im je epski, iz legendarne istorije, ali je obrada lirska.

Nazorova ljubavna lirika prikazuje celu skalu ljubavnih osećanja od idilične i čiste ljubavi mladih bića, koji su ili simbol prirode ili njen sastavni deo (Kod ogništa, Poziv), do večite borbe čoveka i žene (Mržnja, Na raskršću itd). Kao stari trubadurski pisci (po kojima je nazvao jednu zbirku „Pjesni ljuvene“), on se koleba između obožavanja žene kao simbola čistoće (Maska, Molitva, Gospa sviju sanja) i poniženja žene kao oruđa zla (Svijetlo i sjena).

U Nazorovim misaonim pesmama izbija najviše njegova nemirna duša koja uzbuđeno traži Boga i smisao života. On luta između panteizma (Sarkofag, Živana) i hrišćanskog smirenja (bibl. motivi, Nove pjesme); slavi radost života, opojnost prirode i telesnog uživanja, slovenski poganizam (Perun), ali poznaje i dubine najcrnjeg očajanja (Nostalgija, Tuga). Želja za uživanjem često je samo način da pesnik pobegne od samoga sebe (Sanje).

Epika Nazorova obrađuje iste teme kao i lirika (Gospa od snijega, Utva zlatokrila, 1916): romantičnu borbu dobra i zla u simboličnom obliku izmišljenih legenda. — Životinjski ep „Medvjed Brundo“ (1915) simbolizira borbu starih (Brundo) i novih (Vukan) rodoljubivih junaka za slobodu protiv tuđinca koji im otima zemlju; u isto vreme to je himna Velebitu i njegovoj divljoj romantici.

Nazorova proza opisuje uglavnom Istru i njezin život. U „Istarskim pričama“ iznesena je simbolično borba Hrvata protiv Italijana: div Veli Jože (1908) robuje pigmejcima, a kad se pobuni i oslobodi sebe i svoje drugove, ne ume da uravnoteži svoju divovsku snagu: zbog nesloge gubi opet svoju slobodu, ali ne očajava, jer u dnu duše čuje uvek pesmu svog druga galiota: „Ne budi robom, čovek si ti“. — I u prozi Nazor ostaje pretežno liričar, jer iznosi više svoja čuvstva nego realnu prirodu i ljude. — Autobiografski roman Šarko opisuje na usta psa Šarka život pesnikov, njegovo traženje istine, njegova skitanja, strasti, zablude i ispaštanja. Misaoni i duhovni život umetnikov je tim reljefniji, što je prikazan s gledišta prirodnog i primitivnog opažanja vernog psa.

U celini je Nazorov književni rad prožet dubokim ljudskim, toplim čuvstvom; on je dodirnuo mnoge strane duševnog života svoje generacije i čoveka uopšte u njegovu traženju pravde i sreće. — Nazor je liričar, ali njegove lirske emocije prolaze kroz filtar mozga, refleksije, pa stoga često nemaju životne neposrednosti te čine utisak intelektualističke, kabinetske poezije. Zato ni njegov stil nije svuda jednak: u lirskim pesmama sažet, tvrd, ali bujan i slikovit, u epsko-lirskim i misaonima obično težak, zamršen, pretrpan metaforama i simbolima, apstraktan, dok mu je u prozi živahan i slikovit, sa mnogo lokalnih narodnih izraza.

Antun Tresić-Pavičić (r. 1867)[uredi]

Rodio se u Vrbanju (na otoku Hvaru) u trgovačkoj porodici; gimnaziju je učio u Splitu, Zadru i Kotoru, filozofiju u Beču. Posle završenih studija nije stupio u službu, već se dao na novinarstvo; mnogo je putovao, izdavao časopis „Novi vijek“ (1897—1899), bavio se politikom i bio posle rata poslanik naše Kraljevine na strani. Sada živi u Splitu.

Tresić-Pavičić je pre svega liričar; prve njegove pesme su patriotske, pravaško-retorične i uzbuđene, uperene protiv narodnih izdajica, itd.; uskoro se obraća intimnoj i misaonoj lirici u duhu novoklasične poezije Kardučija, parnasovaca i dr. (Glasovi s mora Jadranskoga, 1891, Đuli i zumbuli, 1900. Valovi misli i čuvstava 1903, Sutonski soneti, 1904, i dr.). On je u osnovi romantičar, zaljubljen u prošlost, naročito antičnu, daleko od savremene grube stvarnosti, esteta otmena ukusa, profinjena na izvorima klasične i romanske neoklasnične umetnosti, aristokrat duha, koji se povlači u svoj svet snova i maštanja, poklonik večite i apsolutne Lepote kojoj jedino hoće da služi. Njegova poezija je klasičarska, otmena, virtuozna, često naivno bizarna i fantastična, ali hladna, intelektualistička i iskonstruisana; kod njega ima više „misli“ nego „čuvstava“, a koliko ih ima, gube se u retorici i pozi (Pjesnik i lijer, Tamjan i smirna, Dvije zipke, Uranion i dr.). Tom osnovnom tonu odgovara i njegov stil, visok, retoričan, često deklamatorski patetičan, s neobičnim epitetima i metaforama. Tresić-Pavičić uvodi ne samo klasični duh aristokratske lepote već i formu, različite klasične metre na osnovu akcenta.

Pavičićeve drame obrađuju motive iz naše narodne prošlosti, po ugledu na F. Markovića (Ljutovid Posavski, 1894, Simeon Veliki, 1897, Katarina Zrinska, 1899), i iz rimske istorije, pod uticajem Šekspirovih tragedija, ali sa boljim poznavanjem rimske starine (Finis reipublicae, 1902, Ciceronovo progonstvo, 1909, Katon Utički, 1911), u kojima prikazuje rasulo rimske republike, raskalašenost i pokvarenost Rima i pojedine junake, poštene i karakterne Rimljane, koji hoće da se odupru zlu, ali ih ono pobeđuje (Ciceron, Katon). Drame su razvučene, s puno monologa i malo dramatske radnje, ali je slika staroga Rima u doba propasti republike uglavnom tačna, a tipovi su verni i plastični.

A. Tresić-Pavičić je pisao i pripovesti (Sudbina izdajice, Izgubljeni ljudi, Pobeda kreposti, Moć lepote i dr.), pisane s dosta mašte, nerealistički, više lirski nego epski, zatim putopise (Preko Atlantika i Pacifika) i istorijsko-kritičke studije (o makjavelizmu, uroti Zrinsko-Frankopanskoj i dr.).

Tresić-Pavičić, koji nije mnogo osetio borbu za opstanak, mogao se nesmetano odati naobrazbi, estetskom uživanju i staroklasičnoj „kalokagathiji“; aristokrat po duhu i poklonik apsolutne harmonije i lepote, koju nalazi u klasičnoj umetnosti Grka i Rimljana, Šekspira i Kardučija, on oživljava antički duh i novoklasičnu poeziju, ali ne žarom svog temperamenta kao Vidrić, već kao filozof-esteta, više formalno nego sadržajno i duhovno. On nema topline i žara, pa zato njegova poezija, iako formalno doterana, ne može da zagreje.

Oton Župančič (r. 1878)[uredi]

Rodio se u Vinici na Kupi (Bela Krajina); učio je gimnaziju u Novom Mestu i Ljubljani, a filozofiju u Beču. Posle kratkog službovanja kao suplent odlazi za domaćeg učitelja i proputuje Francusku, Nemačku i dr. zemlje; od g. 1910 boravi u Ljubljani kao magistratni činovnik, urednik „Slovana“ i „Ljubljanskog zvona“ i dr.; sada je upravnik ljubljanskog pozorišta.

Počeci Župančičeva književnog rada padaju u njegove gimnazijske godine; pevao je dečje i prve lirske i pripovedne pesme, jednostavne, sveže, nežne i primamljive, oslanjajući se na slovenačku, srpskohrvatsku i ukrajinsku narodnu poeziju. Do širih umetničkih koncepcija dolazi on u Beču, kad se upoznaje s velegradskim životom i hiperkulturnom poezijom francuskih dekadenata i simbolista (Bodler, Verlen, Meterlenk i dr.). Ti uticaji javljaju se i u prvoj njegovoj pesničkoj zbirci „Čaša opojnosti“ (1899), ali se pored toga ipak oseća dah pesnikove svežine, mladićskog žara i drhtave ustreptalosti. U kasnijim pesmama (Čez plan, Samogovori, 1908, V zarje Vidove, 1918) Župančič se oslobodio tih uticaja i vratio se domaćim motivima, izraslim iz njegova zrelijeg posmatranja života čovečanstva i njegova maloga naroda; njegova lirika postaje dublja, misaonija, a u isti mah toplija, bliža rođenoj grudi. Župančičeva ljubavna lirika je nežna, plaha, uzdrhtala, u početku mladićski nestašna i ponekad cinična, a kasnije sve dublja i instinskija (Prišla si, Tiho, brez besed, Devojčica moja, Poljubi me, Ej, mačice, Oranža, Vihar, Umetnik in ženska, Med rožami). — Refleksivna lirika je za pesnika najtipičnija, jer izražava pravu bit njegove u osnovu intelektualističke poezije. Pesnik oseća u sebi iskonski raskol između duha i osećaja, razuma i srca, iz koga potiče sva muka i patnja čovečanstva; pesnik je tako reći samo izabranik koji mora te patnje najjače da oseća (Ptič Samoživ, Prebujenje); u tom sukobu Župančič daje prevlast razumu, kojim analizira filozofske i životne probleme čovečanstva (Sfinga, Vizija, Samogovor), ali nije srećan sve dok ne nalazi smirenje te opreke u životnoj prasili — ljubavi prema ženi, narodu i domovini (Nočni psalem, V teh težkih dneh, Z vlakom, i naročito Duma). U tom smirenju pesnik oseća svu težinu i sudbinu patničkog naroda, ali i ljubav i samilost prema njemu i veru da će doći dan pravde i slobode (Vseh živih dan, Dies irae, Kovaška, Žebljarska). — Među najlepše Župančičeve pesme ide ciklus „Manom Josipa Murna-Aleksandrova“, kojim je postavio svom prijatelju-pesniku divan spomenik; pesnik proklinje sudbinu umetnika-mučenika koga zovu grobovi pre nego što je ispevao svoju pesmu (Grobovi tulijo), i kod njegove smrti otkriva mu se tajna života i smrti (Kaj si?). Celi ciklus provejava tuga za izgubljenim prijateljem i velikim pesnikom. Slična elegična osećanja odišu i pesme spevane za vreme svetskoga rata u kojima se naziru strahote rata (Joži Bercetu v spomin, Begunka pri zibeli, Dete čeblja). — Značajna je Župančičeva dečja poezija („Pisanice“, „Sto ugank“, Ciciban in še kaj i dr.), u kojoj jednostavnim stihovima, koji ponekad potsećaju na narodnu popevku, peva deci o zagonetkama sveta i života. — Tragedija Veronika Deseniška (5 čin.) obrađuje poznati pesnikov i opštečovečanski problem o odnosu srca i razuma, ljubavi i dužnosti, oličen u licima iz istorije celjskih grofova. Tragedija obiluje lepim lirskim scenama, ali nema dovoljno dramatske živosti. — Župančič je i najbolji slovenački prevodilac. Majstor reči, koji savršeno poznaje svoj jezik, njegovu nijansiranost i melodičnost, on umetnički preleva strana umetnička dela u svoj materinski jezik; prevodio je Šekspira, Dikensa, Mopasana, Rostana, Galsvortija i dr.

Župančič je, pored Prešerna, najveći slovenački liričar i jedan od najvećih jugoslovenskih pesnika. Bogatstvom novih motiva i pesničkih metafora i poređenja, dubinom misli i širinom duhovnog horizonta, formalnom i jezičnom savršenošću on je slovenačkoj lirici ukazao na nove, dotle neslućene mogućnosti.

Borisav Stanković (1876—1927)[uredi]

Rodio se u Vranju i rano ostao bez roditelja; učio je gimnaziju u Vranju i Nišu, pravo u Beogradu. Neko vreme bio je u Francuskoj, a zatim je služio kao činovnik u raznim strukama, naposletku u ministarstvu prosvete. Poslednje godine života proveo je u Beogradu, gde je i umro.

Stanković je prvi pisac Južne Srbije. On u svojim delima skoro isključivo opisuje Vranje, i to u ono staro patrijarhalno doba koje je znao samo po pričanju, pa ga je zato mnogo idealizirao. U svoja dela unosi tipične balkanske i orijentalne crte: čulnu ljubav, fatalizam i slabost volje od kojih pate njegovi junaci. Ali te orijentalne osobine ublažene su kod Stankovića slovenskom nežnošću, samopožrtvovanjem i nekom teškom setom i večitom tugom koja čini osnovni motiv njegovih dela. Iako nije napisao nijedne pesme, on je pre svega pesnik, i njegova dela, u makakvom obliku pisana, najjača su baš sa pesničke strane.

U pripovetkama (Stari dani, 1902 i dr.) Stanković slika uglavnom sukob pojedinca sa sredinom, borbu — obično neuspelu — za ličnu sreću. Ljubav, pokretna sila njegovih lica, prikazana je kao neka kobna sila, bolest, groznica, u kojoj čovek sagoreva. Ali ona obično uzmiče pred zahtevima porodice, staleža i staleških predrasuda, na kojima počiva patrijarhalni život (Uvela ruža, Stanoja, Pokojnikova žena, U noći i dr.), te se ta neproživljena ljubav pretvara u „žal za mladost“, glavnu temu Stankovićeva dela. — Posebnu grupu čine kratke, tek nabačene skice u zbirci Božji ljudi (1902), gde Stanković, kao Gorkij „Na dnu života“, prikazuje prosjake, luđake, otpatke i žrtve ljudskog društva (Paraputa, Menka, Naza itd.). To je naličje patrijarhalnog staleškog života, koji je gazio i uništavao pojedinca. Pisac slika te nesrećnike sa tragičnim realizmom i sa mnogo žaljenja, razumevanja i samilosti.

Najveće Stankovićevo delo je roman Nečista krv (1911), u kome je hteo obraditi propadanje hereditarno opterećenog staleža spahijskog reda i podizanje novog, zdravog seljačkog staleža koji prodire u grad da zameni degenerisano građanstvo. Radnja se okreće oko Sofke, tipične Stankovićeve ličnosti, zrele devojke, koja u samoći vene uz uzdrhtalo kolanje vruće, „nečiste“ krvi i sanja o „princu“ koji će zadovoljiti njezine čežnje. Ali ona mora da se žrtvuje za porodicu i njezin ugled udajući se za seljaka, i to dečaka, gotovo još dete, te njezina neproživljena čulnost ne nalazi oduška: Sofkina životna tragedija počinje, i ona propada u blatu. Premda je kompozicija romana neproporcionalna i prikaz nejednako dramatičan, delo daje utisak Sofkine tragedije, kobne i neumoljive kao stihija. U romanu ima sjajnog južnosrbijanskog kolorita iz druge pol. 19 v., dubokih psiholoških opažanja i potresnih prizora (Sofka i luđak, Sofka i njezin otac pred svadbu, Marko na svadbi itd.).

Iste osobine Stankovićeva rada izbijaju kod njegovih dramskih komada (Tašana, Koštana). — Tašana prikazuje despotizam patrijarhalne porodice koja traži da mlada žena celi život ispašta svoju, po njihovu mišljenju grešnu ljubav. — U Koštani Stanković obrađuje isti motiv kao u svojim pripovetkama. Ciganka Koštana simbolizira čulnu ljubav, mladost sa svojim zanosom, pesmom i naivnim egoizmom. Tri muškarca na različit način doživljavaju njezinu lepotu: mladi Stojan burno i sentimentalno, njegov otac Hadži Toma teško i mučno, svestan svojih godina i besmislenosti svoje poslednje strasti; a Mitko vidi u njoj samo oličenje svoje propale mladosti. Sva trojica su vezani porodičnim i društvenim životom; njemu se žrtvuje nesrećna devojka koja je htela da unese malo slobode u mrtvu provincijalnu sredinu, a mesto toga je izazvala burne strasti i sukobe. — Svi tipovi, čak i sporedni, prikazani su sa mnogo života; iako je radnja slaba, pojedine slike su lepe i pune poezije, te lirizam prevladava nad radnjom (3-i čin).

Stanković je uneo u srpsku književnost novu i originalnu notu: mesto sentimentalne ili romantične seoske idile prikazao je surovu i čulnu strast koja potresa svim njegovim licima i određuje im životnu sudbinu: duboki, tipično orijentalni „žal za mladost“, sevdah i dert, pun senzualnosti i tuge, i istinski tragizam ljudskih odnosa, sukoba i patnja. On se ne interesuje toliko socijalnim pitanjima današnjice koliko psihološkim problemima koje stvara južnjačka čulnost u dodiru sa stvarnošću. Stankovićev stil je isprekidan i težak. Kao što su njegova lica deca prirode, primitivna i nezaražena višom kulturom, kojima vladaju instinkti, tako je njegov način prikazivanja primitivno-prirodan, kao isklesan u grubom kamenu i neizglađen. To Stankovićevu stilu daje izvesnu tvrdoću, ali i utisak nečeg jakog, elementarnog i neizveštačenog.

Milutin Uskoković (1883—1915)[uredi]

Rođen je u Užicu; učio je gimnaziju u Užicu i Beogradu, a pravo u Beogradu i Ženevi; za vreme povlačenja srpske vojske 1915 g. ubio se u Kuršumliji.

Uskoković je književni rad počeo crticama. Zbirke „Pod životom“ (1905), „Vitae fragmenta“ (1908) i „Kad ruže cvetaju“ (1911) odlikuju se lepom i doteranom formom, koju je postigao izučavanjem zapadne, uglavnom francuske književnosti. Ali glavni njegov rad je u romanu. On je prvi kod Srba dao romane iz savremenog gradskog prestoničkog života. U Došljacima (1910) Uskoković crta život mladog književnika, „došljaka“ iz provincije, Miloša Kremića. Pisac obrađuje zapravo dve teme: ljubav dvoje ljudi koje se ne razumeju i ne odgovaraju jedno drugome po karakternim osobinama, što i dovodi do tragičnog raspleta (devojčino samoubistvo), i problem odrođivanja od svoje sredine i otuđivanja u gradu. Uskoković ustaje protiv mešanja staleža, prenaglih promena u društvenoj strukturi, preširokog zamaha pojedinaca, i traži da svak ostane u svojoj sredini. Posle preživljene tragedije njegov junak nalazi izlaz u povratku u svoju palanku i u žrtvi za svoju porodicu, za održavanje njezina ognjišta, gde se neće osećati kao „došljak“. — U romanu ima dobrih psiholoških opažanja i analiza, realističkih opisa predratnog Beograda i njegova đačkog i boemskog života, ali je radnja skoncentrirana više oko ličnosti samog junaka. — U Čedomiru Iliću (1914) prikazuje se slična sredina; glavni junak je „došljak“ kao i Kremić, i na svoj način doživljava tragediju provincijalca u gradu. Njegov mladi idealizam sukobljava se s egoističnom željom za uživanjem. Videći u prestonici lak i udoban život karijerista, postaje i sam karijerist te se ženi s bogatom i razmaženom devojkom, napustivši voljenu i odanu Višnju, koja se vraća u unutrašnjost. Ali u novoj sredini Ilić ne ume da se snađe, pati od nesrećnog braka i svojih propalih ideala te se konačno ubija. U Iliću je Uskoković hteo prikazati tip čoveka iz početka 20 veka, dezorijeritirana i nemoćna u životu, ali je to više internacionalan nego izrazito srpski, beogradski tip; njegove patnje uslovljene su više ličnim negoli socijalnim momentom.

Po obliku su Uskokovićevi romani doterani; kompozicija je dobro izvedena, radnja zanimljiva, a stil je topao, sa mnogo lirizma i lepim opisima Beograda i provincije.

Dinko Šimunović (1873—1933)[uredi]

Rođen je u Kninu; učio je preparandiju u Zadru i zatim služio kao učitelj u cetinskoj krajini i kao profesor u Splitu; poslednje godine je proveo u penziji u Zagrebu, gde je i umro.

Šimunović je odrastao na selu (otac mu je bio učitelj) i skoro ceo život proveo u Primorju i dalmatinskom Zagorju. U svojim pripovetkama crta bogati i romantični kraj kod Cetine; izuzetak čini njegova prva pripovetka Mrkodol, u kojoj daje sliku sela iz dalmatinskog Zagorja. U obliku mračne i žestoke satire prikazuje njegovu materijalnu i moralnu bedu kao i zatucanost sveštenstva koje sprečava svaki napredak. — U pripovetkama sa Cetine probija ne satirična nota, nego ljubav prema selu i idealizacija njegova života. Cetinski seljaci su pitomci junaka, hajduka i uskoka, koji se bave junačkim igrama i otimaju devojke. Najtipičnija pripovetka je Alkar, u kojoj se otac i sin bore za istu devojku, koju konačno otac, kao u narodnoj pesmi, osvaja svojom pobedom u viteškoj utakmici „alki“. Rašica je neka elementarna sila koja ruši sve da dođe do cilja, a njegov sin Salko, nežan i osetljiv, podlegne i poludi od bola. Glavni deo pripovetke posvećen je opisu „alke“, koja simbolizuje nekadašnji viteški život Cetinjana i njihove borbe sa Turcima. Opis prirode i narodnih običaja prevladava nad psihološkom analizom karaktera, te oni često izgledaju nedosledni i neubedljivi. — U drugim, manjim pričama (Duga, Mulika, Sa Krke i Cetine) Šimunović daje idealizirano selo, koje živi svojim starinskim patrijarhalnim životom, čuva svoje tradicije i nerado gleda svakog došljaka „gospodina“ (seljaci iz Ponikve ruše čak i drum da im niko ne bi došao iz grada — Sirota). Kontrast između zdravih i jakih seljačkih kuća i degenerisane poitalijančene gospode istaknut je u većoj pripovesti Porodica Vinčić; s jedne strane su divovi seljaci (Arsenije) i fratri, iz njihove sredine izrasli i slični više hajducima nego sveštenicima (Fra Mija) — s druge karikirani „conti“, koji napuštaju selo da bedno životare u gradu. — U romanu Tuđinac Šimunović napušta selo i prikazuje život u Dubrovniku. Stanko Lukavac, otrgnut od sela, sam u svetu, luta po svetu osećajući se svuda tuđim, među seljacima kao među dubrovačkim „gosparima“, te konačno odlazi u Ameriku da bar ne bude sam „tuđinac“. Tip junaka Stanka nije jasan, njegova duševna drama nedovoljno je motivirana, a gradska sredina opisana je dosta bledo. — Zasebnu grupu čine njegove uspomene iz mladosti (Mladi dani, Mladost), topla i nežna sećanja na prve utiske iz života.

Šimunović je samonikao talent, bez šireg horizonta, ali tesno povezan sa svojim rodnim krajem koji je poznavao, osećao i voleo. Njegova jačina je u opisima pejsaža, običaja, narodnih verovanja, u „štimungu“ sličnom narodnim pesmama: s jedne strane junačke borbe i igre, krvna osveta i hajdukovanje, kao u epskim pesmama, s druge neodređena tuga, ljubavna bol i pasivna tragika ženske sudbine, kako je prikazuje narodna lirika. — Stil mu je jednostavan, jedar i plastičan, ponekad (u romanima) nešto razvučen; jezik čist, narodan, s mnogo lokalnih reči i izraza, koje njegovim delima daju neki naročiti čar.

Ivan Cankar (1876—1918)[uredi]

Rodio se na Vrhniki, blizu Ljubljane, u siromašnoj obrtničkoj kući s velikom porodicom; svršio je realku u Ljubljani i zatim učio neko vreme tehniku u Beču, ali se uskoro posvetio samo književnom radu: živeo je dugo godina u Beču, a potkraj života u Ljubljani, gde je i umro.

Cankar je počeo svoj književni rad kao đak pesmama, u duhu pesama Gregorčičevih i Aškerčevih; kasnije, u Beču, peva pod uticajem nemačkih i francuskih dekadenata i neoromantičara, s jakom erotičkom i cinički-satiričkom notom (Erotika, 1899). — Uskoro je Cankar uvideo da mu stih ne daje mogućnosti da izrazi sve porive svoje duše i prikaže slike svoje mašte, i on se okrene prozi i drami. U duši svojoj romantik, zanesen svojim umetničkim snovima i opijen lepotom, Cankar je sav subjektivist: u svim svojim delima (napisao je oko 30 knjiga novela, crtica, pripovesti i drama) prikazuje sebe, svoje patnje, nade i razočaranja, svoj život kao simbol narodnog i opšteljudskog života. Odrastao u bedi, ponizivan i vređan, Cankar je rano osetio mane slovenačkog društvenog, kulturnog i političkog života, i u prvo doba svoga razvitka on oštrom satirom bičuje lažni društveni moral, filistarstvo i beskarakternost, sebičnost i podlost, nesklad između reči i dela, ideala i stvarnosti (drame Jakob Ruda, Za narodov blagor, Kralj na Betajnovi, Pohujšanje v dolini šentflorijanski, Hlapci, pripovesti Tujci, Gospa Judit, Krpanova kobila, Hlapec Jernej in njegova pravica i dr.).

Filistrima i podlacima koje je nalazio u slovenačkom društvu Cankar suprotstavlja svoje idealne ljude, idealiste, umetnike, skitnice i poete, nežne i blage duše što čeznu za svetlošću, životom, istinom i pravdom. Te svoje ljude on je obasjao svom nežnošću svoje duše i toplinom svoga srca (Nina, Hiša Marije Pomočnice). Naročito je toplo prikazao žene i devojke kao robinje svoje dužnosti i ljubavi, jadne i zabačene, ali s velikom dušom i neutešnom žudnjom za lepotom i srećom (Hanca u Križu na gori). Najlepši ženski lik mu je majka, jedina žena koju je on istinski i duboko voleo i obožavao kao patnicu i robinju i jedinu svetlu pojavu u sebičnom i pokvarenom društvu (Francka u pripovesti Na klancu, Moje življenje i dr.), Tipičan Cankarov pretstavnik idealista-mučenika je učitelj Martin Kačur, koji dolazi u selo s velikim planovima o kulturnom i moralnom podizanju društva, ali ga filistarska i zlobna sredina duševno ubija, te on, zaprljan, utučen i jadan, umire na cesti. — Cankarova ljubav prema bednima i slabima, poniženima i uvređenima koji žude za svetlošću i istinom, postepeno nadvladava njegov kritički i satirički stav prema društvenom, kulturnom i moralnom blatu; njegova umetnost postaje sve staloženija, intimnija, simboličnija; pesnik se povlači još više u se te iz svoje duše i svojih snova stvara svet umetnosti, lepote i pravde (Kurent, Volja in moč, Milan i Milena, Lepa Vida). Neki blagi optimizam obasjava njegova poslednja dela (Moje življenje, Grešnik Lenart); najjače izbija to u poslednjoj knjizi Podobe iz sanj (1917), u kojoj on indirektno, kao neki odjek, crta strahote svetskoga rata; on ne optužuje, ne buni se protiv strašnoga zla, već kao sveštenik i lekar duša toplom i uverenom rečju teši i ukazuje na uskrsnuće.

Cankarova umetnost je sva individualna, subjektivna; u svim delima on slika sebe samoga i svet oko sebe, projiciran kroz prizmu svoje osetljive duše. Ta slika nije uvek jednaka, već se menja prema trenutačnom raspoloženju pesnikovu te se čini, gledana kao celina, kaotična i neskladna; ali se u svim delima ispoljava isti duh, ista osnovna nota umetnikove ličnosti. Cankar se u večitoj borbi duha i materije, dobra i zla javlja kao umetnik-tražilac lepote, istine i pravde. I njegov stil je različit: sada je oštar, polemičan i ciničan, sada lirski nežan i topao ili sanjavo simboličan, ali uvek ličan, cankarovski. Cankar je majstor jezika i stila; on je otkrio svu muzičku lepotu jezika i ritam slovenačke proze i dao u svojim delima bogatu riznicu slika i likova, snova i umetničkih vizija.

Fran S. Finžgar (r. 1871)[uredi]

Rodio se u selu Dosloviče kod Breznice (Gorenjsko); učio je gimnaziju i bogosloviju u Ljubljani te služio kao kapelan i župnik u mnogim selima, najviše na Gorenjskom; sada je župnik u Ljubljani.

Finžgar je počeo pisati još kao đak, pod uticajem Jurčičevih i Kersnikovih priča (Gozdarjev sin, Zaroka o polnoči). Posle bavljenja omladinskom literaturom i lirskim i epskim pesmama („Triglav“) vratio se pripovedništvu i napisao niz priča i crtica iz života gorenjskih seljaka, s realističkim opisima pokrajina i ličnosti i zanimljivo izrađenom radnjom (Stara in nova hiša, Deteljica, Oče je, Smo pa le mož i dr.). Prva veća Finžgarova kompozicija je roman Iz modernega sveta (1904), kojim je hteo da, na osnovu opažanja radničkog života i njihovih borba za društvenu pravdu, stvori socijalni roman u duhu hrišćanskog socijalizma. — Istorijskim romanom Pod svobodnim soncem (1906—1907) opisao je, pod uticajem Sjenkjevičevih istorijskih romana, život naših predaka za vreme zaposedanja Balkana, njihovu borbu s Vizantijcima i život carske Vizantije u doba Justinijana i Teodore. Osetivši valjda da nije svladao ogromnu epsku građu i ulio život likovima svoje fantazije, vratio se Finžgar na prikazivanje života oko sebe. U pripovesti Sama naslikao je život seoske učiteljice koja strada, jer ne nalazi oslonca i pomoći u seljačkoj sredini, a u Dekli Ančki (1917) život i moralni pad dvoje dobrih seljačkih ljudi koji na kraju doživljavaju moralno uskrsnuće. U crticama Prorokovana prikazuje patnje slovenačkog naroda u svetskom ratu. — Finžgar je napisao i nekoliko drama, u kojima je prikazao život slovenačkog sela u sadašnjosti i prošlosti (Divji lovec, Naša kri, Veriga, Razvaline življenja). — Finžgar je u osnovu realist koji u svojim pripovetkama i dramama analizira život gorenjskih seljaka, radnika i sitne seoske inteligencije, ali ga prikazuje sa stanovišta sveštenika i duhovnog pastira te traži da se zadovolji etička pravda: mane i gresi moraju redovno da se ispaštaju. U koncepciji i stilu nema jedinstvenosti; u prvim njegovim pričama prevladava idealističko-romantički uticaj Kersnikove i Tavčarove škole, a kasnije se opaža upliv ruskih i francuskih realista, a u poslednjim pričama (Prorokavana i dr.) ispoljava se težnja za modernističkom simbolikom. — Zanimljiva, dobro komponovana radnja, jednostavni, nekomplikovani karakteri i lakoća prikazivanja učinili su da su Finžgarove pripovesti postale vrlo popularne.

Franc Ksaver Meško (r. 1874)[uredi]

Rođen je kod Sv. Tomaža blizu Ormoža; gimnaziju je učio u Ptuju i Celju, bogosloviju u Mariboru i Celovcu; službovao je kao sveštenik po raznim krajevima Koruške; posle svetskoga rata živi blizu Celja.

Meško je počeo književni rad kao đak pesmama i feljtonima, ali je uskoro prešao na prozu, i to novelu i crticu. Među prve njegove veće stvari ide roman „Kam plovemo?“ (1897), pisan naturalističkom tehnikom, ali bez naturalističke idejne povezanosti; ali su najbolje Meškove stvari psihološke crtice i novele, pokupljene u zbirkama Ob tihih večerih (1904) i Mir božji (1906). U njima Meško crta svoje duševne borbe s erotičkim porivima, koje je kao sveštenik morao potiskivati, ali ih ne prikazuje realistički otvoreno, već zastrto simbolima i sentimentalnim lirizmom. Dok Cankar u svojim licima otvoreno i iskreno otkriva najskrivenije kutove svoje duše, Meško ih prikriva sentimentalnom elegičnom osećajnošću, kao tešitelj mladih moralno posrnulih devojaka i žena, koji zna i shvata njihov greh i patnju. Najveća njegova stvar je roman Na Poljani (1907); Poljana je simbol slovenačke domovine koju Meško voli s bolom u duši zbog međusobne mržnje ljudi i njihove težnje za tuđinom. U romanu se isprepliće realistično opisivanje seoskog života s neadekvatnom simbolikom i romantikom idejne konstrukcije o ljubavi koja prašta sve i pobeđuje mržnju. — Meško je dao i nekoliko istorijskih priča (Drama izza davnih dni, Črna smrt, Kobilice), u kojima opet namešteni lirizam kvari stvarnost istorijskog prikaza, i dramâ (Na smrt obsojeni, Mati). — U poslednje vreme bavi se Meško omladinskom i religiozno-meditativnom prozom.

Meško je meka, osetljiva i nežna priroda, pa mu je stil nežan, najčešće sentimentalan, više lirsko-pesnički negoli zorno-slikarski. Zato su mu najbolje uspele lirsko-osećajne novele koje pretstavljaju prikrivene ispovesti njegove osetljive i u borbi s prirodnim nagonima napaćene duše.

KNjIŽEVNA KRITIKA[uredi]

Uporedo s razvitkom književnosti razvijala se i književna kritika koja ju je pratila, ocenjivala i tumačila, skretala na nju pažnju čitalaca i tako mnogo doprinosila razumevanju književnih dela i podizanju literarnog ukusa. Kako su počeci književnog rada usko vezani uz razvitak književnoga jezika, neguje se najpre filološka kritika: ocenjuje se stil, pravilnost i čistoća jezika, izraza itd., ali u samo delo, njegov sadržaj, kompoziciju itd. ti prvi kritičari ne ulaze gotovo nikako ili vrlo retko. Takvi naši kritičari su: Vuk Karadžić, Milovan Vidaković, Đura Daničić, Stanko Vraz, Adolfo Veber-Tkalčević, Fran Kurelac, Matija Čop, Jernej Kopitar, Fran Levstik i dr. — Drugi stupanj u razvitku kritike pretstavlja t. zv. dogmatična kritika: kritičari ulaze dublje u književno delo te ga prosuđuju po idejama, sadržaju, kompoziciji, izrazu, ali mu prilaze s nekim unapred spremljenim estetskim ili kakvim drugim pravilima i dogmama, te gledaju da li i ukoliko im koje književno delo odgovara ili ne; takvu kritiku neguju: Svetozar Marković, koji književnost i književna dela prosuđuje sa gledišta socijalne utilitarnosti, tražeći od pisaca da crtaju socijalne prilike i žigošu društvene nepravde; Ljubomir Nedić, koji književna dela sudi prema večitim estetskim principima lepote; sličnu estetsku kritiku neguju Svetislav Vulović, Franjo Marković, Janko Jurković, Avgust Šenoa, Josip Stritar, Fran Levec i dr. — U vezi s realističnijim i svestranijim shvatanjem književnosti i književnog rada kao i s razvitkom moderne psihologije razvija se psihološka kritika. Ona ulazi u proučavanje književnog dela i njegova tvorca — pisca, posmatrajući koliko je umetnik uneo u svoje delo momente koji određuju stav pojedinog pisca i njegovih junaka prema svetu i životu; proučava se istorijska epoha, rasni moment i naročito milje, društvena i kulturna sredina, u kojoj je pisac odrastao i vaspitao se i koja se ogleda u njegovu delu; proučava se duševni život prikazanih junaka, njihova životna istinitost, gleda se, uopšte, koliko je slika piščeva istinita i stvarna (realna). Takvom kritikom bavili su se kod nas: Marko Car, zatim Milivoj Šrepel, Čedomil Jakša (dr. Jakov Ćuka), Janko Ibler, Josip Pasarić, Dinko Politeo, Janko Kersnik itd. — U vezi sa modernističkim individualizmom i subjektivizmom javlja se t. zv. impresionistička (artistička) kritika, koja neće da ulazi u potanju analizu književnog dela i njegova tvorca, već daje samo utisak, impresiju što je ono ostavlja na čitaoca odnosno kritičara; iznose se sudovi o umetničkom delu kao takvom, osnovani na pojedinim elementima što ih je kritičar uočio, te se ne obaziru na pisca koji stoji iza dela niti na sredinu iz koje je on izašao. Najbolji pretstavnici te kritike su sami književnici, jer se ističe da samo umetnik može pravilno da shvati i oceni umetnika. Takvu kritiku gaje Bogdan Popović, Branko Livadić, Vladimir Lunaček, Antun G. Matoš, Miroslav Krleža, Ivan Cankar i dr. — To su, dakako, samo najekstremnije metode, odnosno shvatanja i gledišta u književnoj kritici, koja se retko nalaze potpuno čista, izvedena konsekventno, bez primesa ostalih kritičarskih metoda i stanovišta. Najčešće se događa, naročito u novije vreme, da kritičar nastoji da bude što svestraniji, potpuniji i pravedniji, da obuhvati ne samo čitavo delo nego i sveukupnu umetnikovu psihičku ličnost u čitavoj njegovoj društvenoj, kulturnoj i književnoj atmosferi; u tom duhu rade Pavle Popović, Jovan Skerlić, Branko Drechsler-Vodnik, Petar Skok (P. Mikov), Milan Marjanović, Milutin Cihlar-Nehajev, Antun Barac, Ivan Grafenauer, Ivan Prijatelj i dr.

Ljubomir Nedić (1858—1902)[uredi]

Rodio se u Beogradu, gde je svršio i gimnaziju; u Lajpcigu je učio čistu filozofiju i psihologiju i postao zatim profesor filozofije na beogradskoj Vel. školi; 1895 je izdavao časopis „Srpski pregled“; zbog dugogodišnje bolesti bejaše više godina prikovan na krevet; umro je u Beogradu.

Po struci filozof, Nedić počinje književni rad objavljivanjem popularno-filozofskih rasprava (o hipnotizmu, snu i snovima, sofistima itd.), ali prelazi uskoro na književnu kritiku (Iz novije srpske lirike, 1893, Noviji srpski pisci, 1901, Kritičke studije, 1910.) S razvijenim intelektom, ali slabo osećajan, Nedić je sebi stvorio neke estetske dogme, prema kojima aprioristički prosuđuje pisce strogom logičarskom metodom, iznoseći dijalektički samo argumente koji idu u prilog njegovu idealu lepote i umetnosti. Zabacujući Tenovu metodu miljea, on posmatra umetničko delo kao takvo, nezavisno od piščeva života, okoline i prilika u kojima je stvarao. Kao psiholog nastoji da traži pisca u delu, ne iza njega, da logičkom i psihološkom analizom dela pronađe u koliko ono odgovara njegovim „opštim normama lepoga“. Uveren u ispravnost svoga gledišta — kao svaki dogmatičar — Nedić je svoje sudove iznosio temperamentno, odlučno i bezobzirno, ne mareći kako će ih publika primiti. Tom metodom je on ocenjivao neke tada najglasovitije srpske pesnike i pisce, žestoko se oborio na njih i odrekao im svaku umetničku vrednost (Kostić, Nenadović i dr.); Zmaja je priznavao samo kao dečjeg pesnika. Taj logički duh je u stvari bio romantičar, koji je u poeziji tražio nelogičnost, iracionalnost, osećaj i strastvenost, pa je zato cenio Branka, Jakšića, Voj. Ilića i još neke, a zabacivao Zmajevu jednostavnu, razumnu poeziju. Zbog svoje dogmatičnosti i konservativnosti u estetskim, socijalnim i političkim nazorima, kao i zbog pristranosti kojom se rukovodio kod svoga rada, mnoge njegove ocene — uprkos naoko logičnoj i ubedljivoj argumentaciji — nisu pravedne i tačne.

Nedić ima ipak velik značaj za srpski književni život: učinio je kraj nekritičnom hvalisanju svakog pisca iz rodoljubivih pobuda i utro put slobodnoj, na analizi dela osnovanoj kritici, a svojom metodom posmatranja dela kao takvog, bez obzira na njegova tvorca, postao je preteča kasnijoj artističkoj kritici.

Bogdan Popović (r. 1864)[uredi]

Rodio se u Beogradu, gde je svršio gimnaziju i univerzitet; nauke je nastavio u Parizu i postao zatim profesor uporedne književnosti i teorije književnosti na beogradskom univerzitetu; bio je prvi urednik „Srp. knj. glasnika“ (od 1901); sada živi u Beogradu.

Popović je odličan poznavalac svetske književnosti i umetnosti, s vrlo širokim književnim i estetskim obrazovanjem i istančanim ukusom. Njegovo posmatranje pisaca ne osniva se, kao Nedićevo, na nekim utvrđenim estetskim normama, već na svestranoj estetskoj analizi književnih dela i umetničkih efekata. Njegov književni rad nije bogat, te se sastoji od nekoliko eseja i drugih rasprava o savremenom romanu, o Bomaršeu, O književnosti, O vaspitanju ukusa itd. Više teoretičar nego praktičar, on, govoreći o pojedinim piscima ili njihovim delima, proširuje svoje izlaganje obično u čitave principijelne rasprave; tako na pr. govoreći o L. Kostiću piše o umetničkom načelu harmonije, uz prikaz Šantićeve poezije govori o pesničkoj dikciji, povodom Zmajeve smrti izlaže opšte karakteristike velikog pesnika, analizira neke Domanovićeve satire, a na primeru Dučićeve pesme u prozi „Sunce“ izlaže svoju metodu umetničke analize „reda po red“. Za Maticu hrvatsku priredio je odličnu „Antologiju novije srpske lirike“, koja je sama po sebi umetničko delo. Možda još značajniji je Popovićev rad kao univerzitetskog nastavnika, jer je svojim predavanjima iz uporedne književnosti i književne teorije čitavim generacijama vaspitavao ukus i upućivao ih na studij stranih i domaćih umetničkih dela.

Popović uvodi kod Srba estetsku kritiku i evropsko merilo za prosuđivanje književnih produkata; njegova metoda sastoji se u svestranoj, potanjoj, anatomskoj analizi svakog retka ili stiha, svake rečenice i reči; kao esteta meri njihovu emocionalnu vrednost i estetsku ulogu kod postizavanja umetničkog efekta, zalazi u dubine psihologije umetničkog stvaranja. Otmen i profinjen duh, čovek od ukusa, s vanrednim osećanjem lepote i harmonije ne samo u književnim delima već i u muzici i likovnim umetnostima, on nije samo estetski kritičar već i vanredan pisac; on je prvi kod Srba o umetnosti pisao umetnički, književno, on je tvorac t. zv. „beogradskog stila“, slikovitog, duhovitog, i otmeno-jednostavnog i prirodnog načina izražavanja. Naučio je čitaoce ne samo da misle kod čitanja već da i kontroliraju i analiziraju svoje estetske emocije i tako odgajaju svoj ukus. Njegova pregnantna i živopisna proza uticala je na pisce i čitaoce, pa je njegov uticaj na srpsku literaturu bio nekoliko decenija vrlo velik; on se oseća još danas i osećaće se još dugo.

Pavle Popović (r. 1868)[uredi]

Rodio se u Beogradu, gde se i školovao; nastavio je nauke u Parizu i postao profesor beogradskog univerziteta za istoriju jugoslovenske književnosti; na tome radi i danas.

Popović se, kao i brat mu Bogdan, vaspitavao u proučavanju francuske književnosti, pa je prvi njegov rad iz te literature („Francuski moralisti“); posle se dao na proučavanje savremene domaće literature pišući prikaze i rasprave o pojedinim književnim radnicima i pojavama: u raspravi „Srp. knjiž. zadruga“ razvija čitav literarni program, u studiji „O Gorskom vijencu“ daje iscrpnu analizu i ocenu toga dela, rehabilituje Jov. St. Popovića, ocenjuje književni rad Vujićev, Prešernov, Vukov, Nenadovićev, Sremčev itd. (Iz književnosti, 4 knj.), ispituje pojedine motive naše narodne poezije (Pripovetka o devojci bez ruku). Kao kritičar, Pavle Popović nije tako ekskluzivan esteta kao Bogdan, već pri oceni dela uzima u obzir i njegova tvorca, i kao čoveka i kao umetnika. Zato mu je slika piščeva puna i životna, a sud pravilan i obrazložen. — Kao profesor književne istorije sastavio je odličan „Pregled srpske književnosti“, u kome obrađuje našu staru, dubrovačku i narodnu književnost; on je napustio staru filološku metodu koja je proučavala sve spomenike narodne pismenosti u prošlosti te ih merila literarno-istorijskom metodom, nego je i tu uveo estetski princip: izbacio je sve što nema književne vrednosti, a kod ocena pisaca upotrebio je estetsko merilo. Znamenita je Popovićeva rasprava „Jugoslovenska književnost kao celina“; u njoj on ističe međusobne dodirne tačke pojedinih delova i epoha naše književnosti i njihove organske veze koje čine da se cela jugoslovenska književnost mora uzimati i obrađivati kao celina. Po tim principima on je sam izradio kratak pregled jugoslovenske književnosti i istakao njenu jedinstvenost.

Stil Pavla Popovića više je naučenjački, prost i jasan te nije tako živopisan i blistav kao Bogdanov; ali su njegove analize i prikazi naših književnih dela sjajni i njegovi sudovi definitivni.

Jovan Skerlić (1877—1914)[uredi]

Rodio se u Beogradu u trgovačkoj kući; posle svršenih gimnazijskih i univerzitetskih studija u Beogradu učio je u Lozani (Švajc.) francusku literaturu i metodiku književne istorije; po povratku postane gimnazijski nastavnik, a uskoro zatim profesor nove srpske književnosti na beogradskom univerzitetu; uređivao je „Srp. knjiž. glasnik“ (god. 1905/6 u zajednici s P. Popovićem, 1906—1914 sam), bavio se i politikom; umro je u Beogradu.

Đak Bogdana Popovića i francuskih realista, Skerlić kao kritičar uvodi kod nas naučnu objektivnu i svestranu kritiku, osnovanu na detaljnom istraživanju pisca, njegova temperamenta, njegove kulturne i socijalne sredine i njegova dela kao izraza tog ambijenta i određene umetničke ličnosti. Ne oslanja se na utvrđene estetske dogme ni na trenutačnu impresiju, već na savesno ispitivanje objektivnih činjenica. Tom pozitivnom i realnom metodom, izloženom u članku Dogmatska i impresionistička kritika, Skerlić posmatra i analizira starije i savremene srpske književnike u samostalnim raspravama (Jakov Ignjatović, Voj. Ilić, Svet. Marković) i mnogobrojnim člancima i esejima skupljenim u 9 svezaka njegovih „Pisaca i knjiga“. Po prirodi realist, po političkom ubeđenju socijalist, Skerlić voli jasan pogled, racionalnu, zbiljsku književnost, pa zato naročito ceni Dos. Obradovića, J. St. Popovića i sl. i ističe socijalne pisce koji obrađuju savremene društvene probleme (Ignjatovića, Rankovića, Matavulja i dr.) tražeći u delima ideje i tendenciju. On nije voleo romantiku, fantastičnost i misticizam, pa je zato njegov prikaz romantičara i modernih dekadenata često nepotpun i ponekad nepravedan (Jakšić, Kostić, Petković-Dis, Pandurović i dr.). Nepravedan je bio i prema piscima koji su se u političkim, socijalnim i književnim idejama načelno odvajali od njega (na pr. Sremac). Nije voleo ni bolećivo-sentimentalnih pisaca slabe i pasivne volje koji „ne mogu živeti bez oslanjanja na dogme i tradicije“, kao na pr. L. Lazarevića. Svoje ideje i poglede zastupao je temperamentno, borbeno, te je tim svojim postupkom kao i jasnoćom i ubedljivošću svojih prikaza nametao savremenicima svoje sudove. Posle 1908 (aneksiona kriza) Skerlić menja donekle svoj politički i literarni stav; on uviđa da je nacionalno pitanje u ono doba bilo preče od socijalnog, pa zastupa ideje nacionalnog ujedinjenja i stupa na čelo jugoslovenske omladine u Srbiji, a u literaturi pozdravlja pojavu patriotskih pesnika (Rakić, Šantić, Veljko Petrović), praštajući im u ime ideje mnogu inače slabu stranu.

Kao literarni istoričar, Skerlić provodi svoje ideje o književnosti u opširnim delima o srpskoj književnosti u 18 veku (1908), Omladini i njenog književnosti (1906), u „Istorijskom pregledu srpske štampe“ (1911), a naročito u svojoj Istoriji nove srpske književnosti (1914), gde, na osnovu opširnog biografskog i bibliografskog materijala, crta razvitak srpske književnosti od početka 18 veka do svetskog rata, s jasnim i iscrpnim prikazom političkih i kulturnih prilika u pojedinim epohama, dovodeći ih u vezu sa savremenim evropskim kulturnim, istorijskim i literarnim strujama.

Neobično radin, bistra duha, dobar posmatrač koji ume da odeli bitno od sporednog, izvrstan stilist, koji je u svoje rasprave, uz jasnoću, plastičnost i preciznost izlaganja, unosio sav svoj temperament i borbenu prirodu, Skerlić je imao na svoje savremenike, naročito na omladinu, ogroman uticaj. Imao je, dakako, i protivnika, ali se oni kraj njega nisu mogli istaći. — Prema svojim shvatanjima književnika i vrednosti njihova rada Skerlić je u svojim delima svakome od njih odredio mesto; mnoge je izostavio te im tako odrekao svako značenje, neke je odveć uzdigao, a kod nekih je zbog principijelnog stava doneo netačan sud. Ali njegov uticaj bio je i jeste donekle još tako jak da se njegovi sudovi još danas često primaju i vrlo sporo koriguju.

Ivan Prijatelj (1875—1937)[uredi]

Rodio se na Vinicama kod Sodražice, južno od Ljubljane; gimnaziju je učio u Ljubljani, filozofiju (slavistiku) u Beču; zatim je putovao po Evropi proučavajući književnost i kulturu evropskih, naročito slovenskih naroda. Od 1905 do 1919 je bio činovnik dvorske biblioteke u Beču, a kad je posle rata otvoren ljubljanski univerzitet, postao je tamo profesor slovenačke književnosti, a uz to je predavao i istoriju slovenskih literatura; umro je u Ljubljani.

Prijatelj je začetnik moderne slovenačke literarne kritike i istorije. Dok se ranije ta grana nauke obrađivala filološkom metodom, sastavljanjem bio- i bibliografija, bez dubljeg ulaženja u sociološku, kulturno-istorijsku, psihološku i estetsku analizu književnih dela, njihovih tvoraca i sredine iz koje su nikli, Prijatelj prvi kod Slovenaca unosi u literarnu istoriju široke vidike filozofsko-estetske i psihološko-umetničke analize kulturnih i književnih epoha i njihovih pretstavnika. Na osnovu svih izvora do kojih može doći on sastavlja plastične slike socijalnih, političkih, umetničkih i uopšte svih kulturnih prilika u pojedinim epohama te iz njih tumači pojave pojedinih književnih stvaralaca. Ali on nije samo naučenjak koji analitički promatra vreme i ljude, mislilac koji traži filozofske i kulturno-istorijske osnove književnog stvaranja, već i esteta i umetnik koji proživljava i suptilnom estetskom i psihološkom analizom tumači umetnika u njegovu delu. „Samo onaj koji zna šta je umetnost, koji u umetničkim delima doživljava kao što doživljava umetnik u svetu može nešto reći o umetničkim delima“. — Prijateljev književni rad je ogroman; napisao je preko 160 članaka, rasprava, eseja, studija i knjiga. Među najznačajnije njegove stvari iz slovenačke književne istorije idu studije „O kulturnom pomenu slovenske reformacije“. Duševni profili slovenskih preporoditeljev, velika sintetička studija u 2 knjige Janko Kersnik, njegovo delo in doba, Borba za individualnost slovenskega jezika v letih 1848 — 1857, i mnogo drugih. Iz slovenskih književnosti objavio je Prijatelj među ostalim studije Predhodniki in idejni utemeljitelji ruskega realizma, o Tolstoju, Dostojevskom itd. i Poezija „Mlade Poljske“. — Među najbolje Prijateljeve literarno-kritičke studije idu uvodi u pesme prijatelja Murna-Aleksandrova, studije o Župančiču, Cankaru i dr. — Prijatelj nije samo suptilan posmatrač i tumač književnih dela nego i kongenijalan prevodilac, naročito iz ruske književnosti koju je mnogo voleo i odlično poznavao (Puškinova „Kapetanova kći“, „Evgenij Onegin“, Turgenjevljev roman „Plemićko gnezdo“, pesme Koljcova, Tjutčeva, Gorkoga i dr.).

Po dubini i značaju svojih dela, po bogatstvu novih rezultata u svojim istraživanjima i estetsko-kritičkih formulacija kao i po umetničkom načinu prikazivanja, Prijatelj ide i kao naučenjak, i kao esteta, i kao umetnik među najznačajnije pretstavnike naše literarne kritike i istorije.

DODATAK[uredi]

TEME ZA USMENU I PISMENU OBRADU GRADIVA


I. Narodna književnost


Pojam književnosti i istorije književnosti

Podela istorije naše književnosti

Najvažnije oznake pojedinih perioda u našoj književnoj istoriji

Postanak i razvitak narodne poezije

Širenje naše narodne poezije (varijante)

Razlike između narodne i umetničke književnosti

Deoba naše narodne književnosti

Najstarije vesti o našoj narodnoj lirici

Podela i glavne oznake naše narodne lirike

Vrste i oznake naše obredne lirike

Deoba i karakteristika naše prigodne lirike

Karakteristika narodne ljubavne lirike

Narodne balade i romance (oznake, motivi itd.)

Hasanaginica u narodnoj pesmi i umetničkoj književnosti

Razlike između narodne lirike i epike

Najstariji zapisi naših narodnih epskih pesama

Glavne oznake naše narodne epike

Deoba naše narodne epike po stihu

Postanak i razvitak naše narodne epike

Bugarštice (postanak, razvitak, motivi, prestanak, ime)

Deoba narodnih epskih pesama kratkog stiha po sadržaju

Glavni motivi i lica legendarnog ciklusa

Motivi i ličnosti u pretkosovskom ciklusu

Kako narod opeva kosovsku tragediju

Istorijska i neistorijska lica u kosovskom ciklusu

Poezija kosovskog ciklusa

Ličnost Kraljevića Marka u istoriji i narodnoj poeziji

Karakterne osobine Kraljevića Marka prema narodno poeziji

Ličnosti i motivi nar. pesama iz doba propadanja srp. samostalnosti

Brankovići u našoj narodnoj epici

Karakterne osobine i život hajduka prema narodnim pesmama

Glavna lica hajdučkog ciklusa

Uskoci u našoj narodnoj epici

Crna Gora i Crnogorci u našoj narodnoj epici

Oslobođenje Srbije prema narodnim pesmama

Glavne oznake muslimanske narodne epike

Razvitak slovenačke narodne epike

Glavna lica slov. narodnih pesama i njihov odnos prema istoriji

Karakteristika slovenačke nar. epike u poređenju sa srpskohrvatskom

Filip Višnjić i drugi pevači narodnih pesama

Odnos naše epike prema istoriji

Stih naše narodne poezije (lirske i epske)

Stilističke i pesničke osobine naše narodne poezije

Glavni skupljači i glavne zbirke naših narodnih pesama

Interesovanje Evrope za našu narodnu poeziju

Prevodi naših narodnih pesama u svetskoj književnosti

Naša narodna poezija — ogledalo duhovnog života našega naroda

Socijalni odnosi u našem narodu prema našim narodnim pesmama

Etika naših narodnih pesama

Žena i majka u narodnoj poeziji

Odnos muža i žene u našim narodnim pesmama

Ljubav braće i sestara u našoj narodnoj poeziji

Porodični život našega naroda prema našoj narodnoj poeziji

Značenje naše narodne poezije za naš kulturni i nacionalni život

Deoba naše narodne proze

Glavne oznake naših pripovedaka

Natprirodni elementi u našim narodnim pripovetkama

Naše gatke i njihovi motivi

Legende (oznake, lica, motivi)

Opšta karakteristika naših šaljivih pripovedaka

Oznake našega narodnoga humora

Glavni šaljivi tipovi u našim narodnim pripovetkama

Internacionalni motivi u našim narodnim pripovetkama

Teorije o postanku naših narodnih pripovedaka

Etička vrednost naših narodnih poslovica

Karakteristika naših narodnih zagonetaka i pitalica

Umetnički elementi u našoj narodnoj poeziji

Koje društvene staleže prikazuje naša narodna književnost i zašto?

Kojih književnih vrsta nema u narodnoj književnosti i zašto?

Zašto narodne književnosti nestaje?


II. Stara i srednja književnost


Povod za stvaranje jugoslovenske književnosti

Rad i značenje sv. Ćirila i Metodija

Glagoljica i ćirilica, njihov postanak i razvitak

Glavne oznake zajedničke jugoslovenske književnosti (9—11 v.)

Učenici sv. Braće na Slovenskom Jugu

Naši najstariji glagoljski i ćirilski spomenici

Književni rad u Makedoniji i Bugarskoj od 9 do 11 v.

Borba hrvatskih glagoljaša za slovensku liturgiju

Književni rad hrvatskih glagoljaša

Značenje hrv. glagolizma u našem kulturnom i nacionalnom životu

Književni rad Slovenaca do 16 veka

Opšta karakteristika naše srednjovekovne književnosti

Moral i moralni principi u našoj staroj književnosti

Uloga Crkve i manastira u našoj staroj književnosti

Rad na našoj staroj liturgijskoj književnosti i njegove oznake

Naše srednjovekovno pesništvo

Poezija naših glagoljaša u poređenju s ćirilskim pesništvom

Crkvena drama (postanak, razvitak, oznake)

Opšti pregled naše srednjovekovne literature u prozi

Uticaj crkvene drame na svetovno dramsko pesništvo

Naši srednjovekovni romani i pripovetke (motivi, njihovo poreklo, karakteristika)

Apokrifi u našoj staroj literaturi (pojam, vrste, poreklo, oznake)

Hagiografija u našoj staroj književnosti

Opšte oznake naših starih biografija i njihovo značenje

Književni rad sv. Save i njegovo značenje

Stevan Prvovenčani kao biograf

Savina i Stevanova biografija sv. Simeuna (poređenje)

Domentijan i Teodosije i njihova „Žitija sv. Save“ (poređenje)

Biografi 14 v. (Danilo i njegovi nastavljači)

Gligorije Camblak i njegovo „Žitije St. Dečanskog“

Konstantin Filozof kao biograf i filolog

Poslednji biograf Pajsije i njegovo „Žitije cara Uroša“

Pregled naših starih istorijskih spisa u užem smislu

Hronike, hronografi i letopisi (pregled, oznake)

Letopis popa Dukljanina

Pravnička dela u našoj staroj književnosti (Dušanov i Vinodolski zakon, statuti)

Hrvatski „lucidar“

Karakteristika glagoljske književnosti u poređenju sa ćirilskom

Humanizam i renesansa i njihovo značenje za naš kulturni i književni razvitak

Zašto se razvila naša srednja književnost baš u Dalmaciji i Dubrovniku?

Postanak naše renesansne književnosti

Marko Marulić kao čovek, filozof i pisac

Analiza Marulićeve „Judite“

Petrarkistička poezija i njezini prvi pretstavnici kod nas

H. Lucić i njegova „Robinja“

P. Hektorović i njegovo „Ribanje“

Prvi roman u našoj srednjoj književnosti (Zoranićeve „Planine) i njegove oznake

Čubranovićeva „Jeđupka“ (sadržaj i karakteristika)

„Jeđupka“ i „Robinja“ (poređenje)

Mavro Vetranić i njegov književni rad

Pregled i karakteristika Držićeva književnog rada

Držićeve pastorale i njihove oznake

Marin Držić, naš prvi komediograf — Glavni motivi Držićevih komedija

Renesansni život Dubrovnika prema Držićevim delima

Držićev stav prema seljaštvu kao odraz socijalne ideologije renesansnog Dubrovnika

Držićeva dramska tehnika

Držićev humor

Držić i Vetranić (poređenje)

Oznake naše lirike u prvoj polovini 16 veka

Dubrovačka lirika u drugoj polovini 16 veka i njezini pretstavnici (Ranjina i Zlatarić)

Opšti pregled dalmatinske književnosti u 16 veku:

a) lirika

b) epika

v) drama

Reformacija kod nas

Primož Trubar i njegovi saradnici

Nastavljači Trubarova književnog rada kod Slovenaca

Počeci naše kajkavske književnosti

Opšta karakteristika naše protestantske književnosti

Zasluge protestantskog pokreta za naš duhovni i književni život

Križanićev kulturni, politički i književni rad

Protivureformacija i njezin uticaj na našu kulturu i književnost

Glavne oznake protivureformatorske književnosti i umetnosti

Gundulićeva duhovna lirika („Suze“; analiza, karakteristika)

Istorijska pozadina Gundulićeva „Osmana“

Sadržaj „Osmana“ (u krupnim crtama)

Kompozicija „Osmana“ (Pavić-Marković)

Realistički i romantički elementi u „Osmanu“

Originalnost Gundulićeva „Osmana“

Glavne ideje Gundulićeva „Osmana“

Gundulićev rad na drami (mladenačka drama i „Dubravka“)

Analiza „Dubravke“ (sadržaj, tipovi, ideje, tehnika)

Gundulićev jezik, stil i stih

Junije Palmotić i njegov književni rad (pregled)

Analiza „Pavlimira“ (sadržaj, ideje, kompozicija, jezik, stil)

Ivan Bunić-Vukićević kao liričar

Đorđićev „Derviš“ i Menčetićev „Radonja“ (poređenje)

Karakteristika književnosti u „zlatno doba dubrovačke knjige“

Kulturne i književne prilike u Bosni do 17 veka

Književni rad bosanskih franjevaca i njegovo obeležje

Protivureformacija u Hrvatskoj i njezin uticaj na kulturne i književne prilike

Najvažniji radnici na katoličkoj kajkavskoj književnosti 17 veka

Književni rad hrvatske aristokracije u 17 v. (Zrinski i Frankopan)

P. Riter-Vitezović, njegov rad i njegovo značenje

Pad Sigeta u našoj književnosti

Uzroci propadanja dubrovačke književnosti u 18 veku

Ignjat Đorđić i njegova poezija

Analiza Đorđićeve „Mandaljene pokornice“

Motiv greha i pokajanja u dubrovačkoj književnosti

Parodija ljubavne lirike u dubrovačkoj književnosti

Pregled književnih vrsta u dubrovačkoj književnosti 17 i 18 veka:

a) lirika

b) epika

v) drama

Opšta karakteristika dubrovačke književnosti

Rodoljublje u dubrovačkoj književnosti

Zašto u mletačkoj Dalmaciji od 16 do 18 v. nema književnog rada?

Andrija Kačić Miošić i njegov rad (pregled)

„Razgovor ugodni“ (analiza, kompozicija, ideje)

Kačić Miošić kao pesnik i istoričar

Kulturne i književne prilike u Srbiji pod Turcima

Slovenija i njezine kulturne i književne prilike u doba katoličke reakcije

Opšti pogled na našu srednju književnost i njezine tekovine


III. Nova književnost


1. Prelaz u novo doba — Racionalizam — Psevdklasicizam


Oznake novoga doba u našoj kulturi i literaturi

Književni centri u počecima naše nove književnosti

Počeci novog književnog rada u Vojvodini — Račani

Ruski uticaj (uzroci, nosioci, posledice)

Jovan Rajić i njegov književni i istorijski rad

Istorijska dela u srpskoj književnosti 18 veka

Kanižlić kao nastavljač protivureformatorske književnosti

Racionalizam (poreklo, ideje, glavne oznake)

Uloga književnosti u doba racionalizma

Dositej Obradović — naš narodni učitelj

Dositej Obradović kao čovek i pisac

„Život i priključenija“ (analiza, ideje, stil, jezik)

Političke, nacionalne, kulturne i književne ideje D. Obradovića

Značenje D. Obradovića za našu kulturu i književnost

Relkovićev „Satir“ (analiza, ideje, stil, jezik)

Brezovački kao racionalist u „Matijašu grabancijašu“

Cojsov prosvetiteljski krug u Ljubljani

Vodnikov književni i prosvetiteljski rad

Naši prosvetitelji — poređenje (zajedničke crte, razlike)

Uticaj psevdoklasicizma u našoj književnosti u početku 19 veka

Mušicki i Katančić — poređenje

Književni lik S. Milutinovića Sarajlije

S. Milutinović Sarajlija kao istoričar

Milovan Vidaković kao romanopisac

Vujićeve zasluge za naš kulturni i književni razvitak


2. Romantizam


Glavne oznake romantizma na Zapadu i kod nas

Vukov rad (pregled)

Vuk i Kopitar

Vuk kao skupljač našeg narodnog blaga

Vukova borba oko književnog jezika i pravopisa

Vuk kao kritičar i polemičar

Vukov rad na istoriji i etnografiji

Vukov jezik i stil

Vukov uticaj na našu novu književnost

Vukovi učenici i sledbenici

Godina 1847 u našoj književnosti

Prikaz vojvođanskog života kod Bogoboja Atanackovića

Romantičke i realističke crte kod Atanackovića

Atanackovićevi junaci

Branko — pesnik omladine

Brankova ljubavna lirika (karakteristika)

Sadržajna i formalna analiza „Đačkog rastanka“

Brankova rodoljubiva poezija

Brankove epske pesme (motivi i obrada)

Brankov stil i stih

Ljubavna poezija Jovana Ilića

Elementi narodne poezije kod Jovana Ilića

Karakteristika Njegoševih manjih dela

Glavne ideje u „Luči mikrokozma“

Uticaj stranih književnosti u „Luči mikrokozma“

„Luča“, „Prvi ljudi“ i „Prvi greh“ — poređenje

Istorijska pozadina „Gorskog vijenca“

Slika Crne Gore i Crnogoraca u „Gorskom vijencu“

Turci u „Gorskom vijencu“

Humor u „Gorskom vijencu“

Kritika zapadnjačke kulture u „Gorskom vijencu“

Narodni i umetnički elementi u „Gorskom vijencu“

Filozofske ideje u „Gorskom vijencu“

Kompozicija i stil „Gorskog vijenca“

Istorijska pozadina i tragovi narodne tradicije u „Šćepanu Malom“

Njegoš kao skupljač narodnog blaga

Njegošev jezik i stil

Opšta karakteristika Njegoševe pesničke ličnosti

J. St. Popović kao romanopisac

Popovićeve komedije karaktera (pregled i karakteristika)

Kir Janja kao tip

„Kir Janja“, Držićev „Skup“, Molijerov „Tvrdica“ — poređenje

Karakteristika lica u „Laži i paralaži“

Slika srpskog društva u komediji „Beograd nekad i sad“

Ličnosti u „Rodoljupcima“

Popovićev humor i satira

Popovićeva dramska tehnika u komedijama

Jezik i stil u Popovićevim komedijama

Popovićeva lirika

Opšta karakteristika Nenadovićevih „Pisama“

Nenadovićev autoportre u njegovim „Pismima“

Njegoš u Nenadovićevim „Pismima“

Ton i stil Nenadovićevih „Pisama“

Socijalne, političke i kulturne prilike u Hrvatskoj uoči ilirizma

Pregled književnih prilika kod Hrvata uoči ilirizma

Početak i razvitak ilirskog pokreta

Narodno-političke i književne ideje ilirskog pokreta

Je li ilirski pokret autohton?

Glavni radnici u ilirskom pokretu

Uloga Janka Draškovića u ilirskom pokretu

Književni rad iliraca i njegove oznake

Uloga pozorišta u ilirskom pokretu

Opšti karakter ilirske poezije

Narodno-prosvetni rad iliraca

Odnos Srba i Slovenaca prema ilirizmu

Ilirske institucije

Zasluge ilirskog pokreta za naš politički, nacionalni i književni razvitak

Gajev rad u ilirskom pokretu

Gajeva reforma pravopisa i ujedinjenje književnog jezika

Gaj kao pesnik, pisac i urednik

Gajeve zasluge za naš narodni život

Gaj, Vuk i Blajvajs — poređenje

Motivi i njihova obrada u Vrazovim „Đulabijama“ (analiza)

Faze u Vrazovoj ljubavnoj lirici

Vraz kao patriotski pesnik

Vrazov stil i stih

Opšta karakteristika Vrazove poezije

Vrazovo „Kolo“ i njegova uloga u kasnijem ilirizmu

Vraz kao kritičar

Odnos između Vraza i Prešerna

Vraz kao skupljač narodnoga blaga

Branko i Stanko — poređenje

Motivi i stil Mažuranićevih lirskih pesama

Istorijska pozadina „Smrti Smail-age Čengića“

Dramski i epski elementi u „Smrti“

Prikaz patnja hrišćanske raje u „Smrti“

Karakter Smail-agin

Glavne ideje i kompozicija „Smrti“

Jezik, stih i stil Mažuranićeve poezije

„Smrt Smail-age“ i „Gorski vijenac“ — poređenje

Istorijska pozadina i glavna lica u „Teuti“

Osnovne ideje u „Teuti“

Dramski konflikt i tragična krivnja u „Teuti“

Analiza „Grobničkog polja“

Opšti pogled na Demetrov književni i pozorišni rad

Preradovićeva ljubavna lirika

Preradovićevo rodoljublje i njegova evolucija

Preradović kao mislilac i filozof

Analiza i glavne ideje „Kraljevića Marka“

Natprirodni elementi i simbolika u „Kraljeviću Marku“

Kompozicija i idejna sadržina „Prvih ljudi“

Uticaj spiritizma na Preradovićevu poeziju

Opšta karakteristika Preradovićeve poezije

Oznake Jakšićeve rodoljubive lirike

Drama Jakšićeva života prema njegovim pesmama

Jakšićev pesimizam

Slikarski i muzički elementi u Jakšićevoj poeziji

Motivi i karakteristika Jakšićevih romantičnih pripovedaka u poređenju s njegovim epskim pesmama

Jakšićeve seoske pripovetke

Socijalni motivi u Jakšićevim pripovetkama

Jakšićev prozni stil

Istorijska pozadina, kompozicija i idejna sadržina „Jelisavete“

Ličnosti i dramski konflikt u „Jelisaveti“

Analiza „Seobe Srbalja“

Analiza „Stanoja Glavaša“

Dramska tehnika Jakšićeva

Opšta karakteristika Jakšićeva književnog rada

Zmajeva intimna lirika — Zmaj kao otac i muž

Zmaj kao dečji pesnik

Zmaj kao hroničar srpskog kulturnog i političkog života u drugoj polovini 19 veka

Zmajeva satira i humor

Zmaj kao prevodilac

Zmajev stil i stih

Karakteristika Kostićeve lirike

Kostićeve balade i romance (motivi i obrada)

Elementi narodne poezije u „Maksimu Crnojeviću“

„Maksim Crnojević“ i „Jelisaveta“ — poređenje

Romantične crte u „Maksimu Crnojeviću“

Patriotske ideje u „Peri Segedincu“

Kostićeva dramska tehnika

Kostić kao prevodilac

Analiza Kostićeva jezika i stila

Prešernova ljubavna poezija (opšta karakteristika)

Analiza „Sonetnog venca“

Prešernove balade i romance

Prešernovo rodoljublje

Klasični i romantični elementi u Prešernovoj poeziji

Analiza „Krsta pri Savici“

„Krst pri Savici“ kao dokument pesnikova života

Prešernova filozofija života

Refleks slovenačkih kulturnih i književnih prilika u Prešernovim pesmama

Prešernov jezik i pesnički stil

Opšta karakteristika Prešernove pesničke ličnosti

Prešeren i Preradović — poređenje

Ljubiša kao pripovedač (motivi, obrada, ton, kompozicija, stil)

Ljubišini tipovi Bokelja i Crnogoraca

Kanjoš Macedonović i Martin Krpan — poređenje

Avgust Šenoa — pregled njegova rada

Šenoine povestice (motivi, obrada, ideje)

Motivi u Šenoinim savremenim pripovestima

Psihološki problem u „Prijanu Lovru“

Hrvatske društvene prilike prema Šenoinoj „Branki“

Romantični i realistični elementi u „Branki“

Istorijska pozadina, ličnosti i ideje u Šenoinoj pripovesti „Čuvaj se senjske ruke“

Zagrebački društveni život u 16 veku prema „Zlatarevu zlatu“

„Seljačka buna“ kao slika naših socijalnih prilika u 16 veku

Ličnosti u „Seljačkoj buni“ i Šenoin stav prema njima

Društvene i političke prilike u 18 veku u Hrvatskoj prema „Diogenesu“

Zagreb u Šenoinim romanima

Osnovne ideje i tehnika Šenoinih istorijskih romana

Romantički i realistički elementi u Šenoinim delima

Šenoini feljtoni

Šenoa kao kritičar i urednik „Vijenca“

Šenoin stil

Značenje Šenoino za hrvatski kulturni i književni napredak

Tomić kao humorist

Tomićeve pripovesti iz bosanskog života (karakteristika)

„Za kralja — za dom“ i „Diogenes“ — poređenje

F. Marković kao slikar kulturnih i političkih prilika u Hrvatskoj

Istorijska pozadina, kompozicija i ideje Markovićeva epa „Kohan i Vlasta“

F. Marković kao dramatičar

Analiza „Karla Dračkog“

Književne ideje F. Markovića

F. Marković kao kritičar i estetičar Levstikova poezija

Analiza Levstikova „Martina Krpana“

Levstik kao kritičar

Levstikovo značenje za slovenačku kulturu i književnost

Jenkova poezija (motivi, obrada, karakteristika)

Jenko i Vraz — poređenje

Stritar kao patriotski pesnik

Estetske i filozofske ideje Stritarove

Kulturne i književne prilike u Slovenaca kako se ogledaju u Stritarovim delima

Stritar kao literarni kritičar

Stritar i Šenoa — poređenje

Glavne oznake Stritarova književnog rada i njegov uticaj na slovenačku književnost

Jurčičeve istorijske pripovetke (motivi, karakteristika)

Tipovi u „Desetom bratu“

Analiza Jurčičeva „Susedova sina“

Jurčič kao slikar seljaka i inteligencije

Realističke i romantičke crte u Jurčičevim delima

Drama Gregorčičeva života kako se ogleda u njegovim pesmama

Gregorčič kao patriotski pesnik

Gregorčič, Kranjčević, Vojislav Ilić — poređenje


3. Realizam


Prilike koje su izazvale realizam u svetskoj književnosti

Opšta karakteristika i teorija realizma

Realizam i naturalizam

Francuski i ruski realizam — poređenje

U čemu se ogleda uticaj ruskog realizma na naše pisce?

Uticaj francuskog realizma na naše pisce

Prilike u Vojvodini prema Ignjatovićevim romanima

Ignjatovićevi junaci i njihov moral

Romantične i realističke crte u Ignjatovićevim romanima

Trifkovićevi tipovi

Malograđanski život prema Trifkovićevim komedijama

Janko Jurković kao humorist

Pavao Čuturić kao tip „staroverskog učitelja“

Uticaj Svetozara Markovića na stvaranje i pravac srpskog realizma

Glišićeve satiričke pripovesti (motivi, karakteristika)

Glišićev prikaz srbijanskog sela

Lazarevićeva slika mačvanskog sela

Psihologija Lazarevićevih junaka

Lazarevićev optimizam i pesimizam

Moralne i društvene ideje Lazarevićeve

Geteov i Lazarevićev „Verter“ i Stritarov „Zorin“ — poređenje

„Školska ikona“ i „Ladanjska sekta“ — poređenje

Veselinovićevo selo i njegov život

Karakteristika Veselinovićevih ličnosti

Glišić i Veselinović — poređenje

Istorijska pozadina „Hajduka Stanka“ i ličnosti u njemu

Oznaka Jankove proze

Veselinović i Lazarević — poređenje

Motivi Matavuljevih pripovedaka (pregled)

Kako Matavulj prikazuje Dalmatince i Bokelje?

Ljubišini i Matavuljevi Bokelji i Crnogorci — poređenje

Analiza i karakteristika „Bakonje“ — Matavuljev humor u „Bakonji“

Sremčev Niš i niški život

Sremčevi tipovi

Analiza „Pop-Ćire i pop-Spire“

Vukadin kao tip

Sremčev humor i stil

Sremčeve ideje o savremenim socijalnim problemima

Sremčevi pogledi na istoriju

Sremac i Stanković — poređenje

Šumadija u Rankovićevim pripovetkama

Problem hajdučije u Rankovića

Opis hajdučkog života u Veselinovića i Rankovića

Psihologija Durice u „Gorskom caru“

Učiteljica na selu (Branka, Đ. Agićeva, Seoska učiteljica, Sama)

Psihologija Lj. Vasića u „Porušenim idealima“

„Život i priključenija“, „Porušeni ideali“, „U ćelijama“ — poređenje

Vukičevićevi graničari

Socijalni problemi kod Ćipika

Problem „pauka“ u našoj realističkoj književnosti

More u našoj realističkoj književnosti (Kumičić, Matavulj, Novak, Ćipiko)

Karakteristika Domanovićeve političke i društvene satire

Koje mane napada Domanović u svojim satirama?

Kraljević Marko u narodnim pesmama i u Domanovića

Naša politička satira (Kovačić, Domanović, Kočić)

Bosanska Krajina prema Kočićevim pripovetkama

Kočićevi tipovi

Ćorovićevi junaci i njihov milje

Karakteristika Ćorovićevih pripovedaka

Orijentalni elementi u Ćorovićevim delima

Sremac i Ćorović — poređenje

„Stojan Mutikaša“ i „Pauci“ — poređenje

Ćorovićev i Stankovićev sevdah

Nušićeva proza (pregled)

Tipovi u Nušićevim komedijama

Društveni problemi u Nušićevim komedijama

Problem „otaca i sinova“ kod Sterije i Nušića

Jurković — Trifković — Nušić (paralela)

Kumičićeva Istra i njezin život

Kumičićeva i Nazorova Istra — poređenje

Kako Kumičić gleda na strance?

Zagrebački porodični i društveni život prema Kumičićevim romanima

„Olga i Lina“ i „Gospođa Sabina“

Realizam i romantizam od Kumičića

Ličnosti u Kumičićevim istorijskim romanima

Šenoino i Kumičićevo prikazivanje u istorijskim romanima

Političke i društvene ideje Ante Kovačića

Romantika i stvarnost u Kovačića

Slika „viših“ krugova kod Kovačića

Književni oblik i stil romana „U registraturi“

Problem pogospođenog seljaka u našoj realističkoj književnosti

Đalski — Homer hrvatskog Zagorja

Psihologija zagorske vlastele prema Đalskom

Odnos ličnosti i društva u Hrvatskoj prema delima Đalskog

Političke i nacionalne ideje Đalskog

Filozofija, pesimizam i optimizam Đalskog

Realizam i mistika kod Đalskog

Kriza individualizma i intelektualizma kod Đalskog

Kozarčevi „živi“ i „mrtvi“ kapitali

Problem ljubavi i ljubomore u Kozarčevim pripovestima

Kozarčeva slika Slavonije

Seljakinja i intelektualka u Kozarčevim delima

Moralni i ekonomski problemi u Kozarčevim delima

Kozarčeve misli o pravom i lažnom prosvećivanju naroda

Gradski i seljački život kod Kozarca

Problem odgoja kod Kozarca

Propadanje starih kuća u Novakovim pripovestima iz primorskog života

Tipovi mučenika u Novakovim delima iz prosjačkog i seoskog života

Velegradsko podzemlje kod Novaka

Problem nasleđa kod Novaka

Problem umetnika u našoj sredini (Novak, Đalski, Cankar)

Tipovi sveštenika u našoj realističkoj književnosti (Šenoa, Novak, Sremac)

Egoizam i despotizam u porodičnom životu (Novak, Lazarević, Stanković)

Problem moralne odgovornosti u Leskovarovim novelama

Psihologija Leskovarovih junaka i njihov problem ljubavi

Opšti ton Leskovarovih dela i njegov stil

Kersnikova slika seoske vlastele i inteligencije

Kulturno-politički problemi u Kersnikovim delima

Kersnikovi seljaci u poređenju s Jurčičevima

Mane slovenačkog seljaka prema Kersnikovim socijalnim pripovestima

Kersnik, Kovačić, Ranković — poređenje

Glavna karakteristika Vojislavljeve lirike

Ilićevo shvatanje klasične antike

Rodoljublje Ilićevo

Priroda u Ilićevim pesmama

Pesnički stil i instrumentacija Ilićevih pesama

Šantićeva patriotska poezija

Motivi u Šantićevim socijalnim pesmama

Šantićeva ljubavna lirika

Šantić — pesnik Hercegovine

Mostarski krug oko „Zore“

Kranjčevićeva patriotska i socijalna lirika

Kranjčevićev pogled na svet i život

Razvitak Kranjčevića kao mislioca kako se ogleda u njegovim pesmama

Motivi Aškerčevih balada i romanca

Aškerčeva filozofija i njegov stav prema religiji i Crkvi

Socijalni motivi kod Aškerca

Aškerčevo rodoljublje

Glavni motivi naših realista

Realizam kod Srba, Hrvata i Slovenaca — poređenje


4. Modernizam


Dubrovačka gosparska ideologija u Vojnovićevoj „Trilogiji“

Ženski tipovi u Vojnovićevim novelama

Majka u Vojnovićevim dramama

Majka Jugovića u našoj narodnoj i umetničkoj književnosti

Vojnovićev nacionalizam i internacionalizam

Vojnovićev simbolizam

Geranium i suncokret kao simboli suprotnih ženskih tipova

Kompozicija realističkih i simboličkih Vojnovićevih drama

Priroda, sredina i stvari u Vojnovićevim dramama

Kult spoljašnje lepote, rafiniranosti i forme kod Vojnovića

Francuski larpulartizam u našoj modernoj književnosti

Kult pesničke forme kod Dučića

Ljubavna antiteza u Dučićevim pesmama

Dučićeve ideje o stavu umetnika prema društvu

Shvatanje Boga, prirode i smrti kod naših modernih pesnika

Individualizam i artizam u Dučićevim pesmama

Pesnička proza u Dučićevim pismima

Nacionalna istorija i legenda kod Dučića, Rakića i Nazora

Duh i „štimung“ Dučićevih dubrovačkih soneta

Dučićeva verzifikacija

Karakteristika Rakićeve rodoljubive poezije

Rakićev pesimizam i njegovi uzroci

Žena i ljubav u Rakićevim pesmama

Dučić i Rakić — poređenje

Antički svet u Vidrićevim pesmama

Vidrićev poganizam i estetizam i njegovo shvatanje ljubavi

Gregorčičev, Kranjčevičev i Vidrićev stav prema radu i radniku

Shvatanje klasične starine kod Ilića, Vidrića i Tresića-Pavičića

Domjanićeva poezija vlastelinskih dvoraca

Domjanićev stav prema životu i ljudima

Domjanićev patriotizam

Domjanićevo prikazivanje ljubavi i žene

Nikolićev modernizam

Sentimentalne note u Nikolićevoj ljubavnoj lirici

Nikolićeva melanholija kao sukob ideala i zbilje

Dekadansa u Matoševoj poeziji

Originalne crte Matoševe proze

Borbenost Matoševe polemike i kritike

Matošev stav prema umetnosti

Hrvatska prošlost u Nazorovu tumačenju

Slovenstvo i njegova uloga prema Nazorovim epskim pesmama

Zadaća Slovenstva u našoj književnosti od Preradovića do Moderne

Istorija i fantastika u Nazorovoj epici

Ideologija hrvatske borbe za oslobođenje prema „Medvjedu Brundu“

Ljubav kao borba spolova u Nazorovoj lirici

Nazorov idealizam, romantizam i simbolika u „Šarku“

Razvitak Župančiča kao pesnika i mislioca

Opšta karakteristika Župančičeve poezije

Župančičeva refleksivna lirika

Župančičevo rodoljublje

Župančičeva dečja poezija

Motiv Veronike Desinićke u našoj književnosti (Tomić, Jurčić, Župančič)

Orijentalizam i slovenski duh u Stankovićevim novelama

Stankovićevi ljudi sa „dna života“

Propadanje patrijarhalnoga života prema Stankoviću

Stankovićevi ženski tipovi

Stankovićev naturalizam

Južna Srbija kod Sremca i Stankovića

Glavni motivi Stankovićevih drama

Stankovićev stil

Tragizam Uskokovićevih junaka

Psihološka analiza u Uskokovićevim romanima

Problem mešanja staleža kod Uskokovića, Novaka i Kovačića

Ženski tipovi kod Uskokovića

Selo i seljaci u Šimunovićevim pripovetkama

Narodni običaji i lokalna boja kod Šimunovića

Cankarova poezija

Cankarov sarkazam i njegov izvor

Cankarova kritika slovenačkih kulturnih i moralnih prilika

Cankarova „Dolina šentflorijanska“

Osnovne crte Cankarovih drama

Cankarovi idealisti

Cankarovo socijalno osećanje

Problem u „Hlapcu Jerneju“

Cankarov simbolizam

Cankarova autobiografija

Lik Cankarove majke

Ženski tipovi kod Cankara

Geneza Cankarove pripovedačke umetnosti

Istorijska pozadina Finžgarova romana „Pod svobodnim soncem“

Finžgarov opis Justinijanova Carigrada i njegova života

Život starih Slovena prema Finžgaru

Finžgarov stav prema selu

Ljubav u Finžgarovim delima

Motivi i obrada Meškovih psiholoških novela

Meškova „Poljana“ (analiza)


5. Književna kritika


Metode književne kritike

Nedićeva dogmatska kritika i njezina tehnika

Ideje Bogdana Popovića o književnosti

Vaspitanje ukusa prema istoimenoj studiji B. Popovića

Metoda B. Popovića kod kritike književnih dela

Značenje književnog rada Bogdana Popovića

Književni rad Pavla Popovića

Kritička metoda Pavla Popovića

Književni rad Jovana Skerlića

Književne ideje Skerlićeve

Zasluge Skerlićeve za našu literarnu istoriju i kritiku

Prijateljev književni rad (pregled)

Metoda Prijateljeva kritičkog rada

Prijateljev stav prema umetnosti i književnosti