Pređi na sadržaj

Ratovanje izmedu Turske i Rusije (Foča)

Izvor: Викизворник

Ili grmi, il’ se zemlja trese?
Il’ je morem dalga zaljuljala?
Niti grmi, nit’ se zemlja trese,
Nit’ je morem dalga zaljuljala,
Veće ruski pucaju topovi.
Veliku je pokupio vojsku,
Pa je kralje šenluk učinio,
Sveo vojsku na polje Turevo;
Pokraj Prute, pokraj vode hladne,
Razapeo bijele čadore,
A ispleo velike koševe,
Navalio stotinu topova,
Okren’o ih tahtu i Stambolu.
Onda sjede pod čadorom kralje,
Pod čadorom sitnu knjigu piše,
Pa je šalje sultan Sulejmanu:
„Eto knjiga care od Stambola,
Prazni meni tahta u Stambolu,
A ti hajde Ćabi i Medini,
Jer je Stambol moja djedovina,
A Ćaba je tvoja djedovina.
Ili care isprazniti ne ćeš,
A ti svoju diži carevinu,
Pa je spremaj na Turevo ravno,
Da na sablju Stambol dijelimo!”
A kad caru ruska knjiga dođe,
Onda care divan učinio,
Na divanu četr’est vezira,
Pa im rusku knjigu dohvatio
I njima je riječ besjedio:
„Sad što ćemo lale moje drage?
Ili ćemo Stambol isprazniti?
Ili ćemo kupit carevinu?”
Sve mu šuti četr’est vezira,
Mehmed paša riječ besjedio:
„Sultan care svečevo koljeno!
Nije vr’jeme ni gledati u te,
A kamo li s tobom besjediti.
Je li izun, da svi besjedimo?” —
„Izun vam je lale i veziri,
Besjedite, što god koji znate!”
„I jest ćaba naša djedovina,
A Stambol je ruska djedovina,
Da praznimo tahta od Stambola,
Tu je pomoć od sve sedam kralja,
Ko će stati prama sedam kralja?”
A car proli suze od očiju,
Od očiju niz bijelu bradu.
Tu se bješe Turčin dogodio,
Dogodio Ćuprilić vezire,
Štono caru sjedi uz koljeno,
Pa je onda riječ besjedio;
„Jere tako carev murtatine?
Što izdaješ tahta u Stambolu?
I izdaješ careve gradove?”
Pa Ćuprilić caru govorio:
„Daj mi izun i fermana tvoga,
Da ja tvoju kupim carevinu,
I daj meni stotinu topova,
Daj mi vojsci hranu i džebhanu,
Ja ću tvoju prihvatiti vojsku,
Izvesti je na polje Turevo!”
Onda care njemu progovara:
„Haj aferim gazi Ćuprilija!
Evo tebi izun i fermana,
I evo ti od zlata muhura,
Te mi budi muhur-sahibija,
Suđa moja, a uprava tvoja;
Ni za što te pometati ne ću!”
Onda reče vezir Ćuprilija:
„Hvala tebi care na fermanu,
A ne hvala na muhuru zlatnu,
Jer kod tebe imade murtata,
Hoće mene — tebi opanjkati,
Pa ćeš mene s glavom rastaviti.” —
„Ne ću bogme, moja lalo prava!”
Pa car skoči ko da ne sjedaše,
Dohvati mu od zlata muhura,
Svojijem ga ćurkom prigrnuo,
I svoju mu sablju pripasao;
Odžaklije dovu učiniše.
A kad vidje Ćuprilić vezire,
I on skoči ko da ne sjeđaše,
Ispod ćurka sablju izvadio
Mehmed pašu posiječe tude,
U ćurka mu jaku rasporio,
Istrese mu od zlata krstove:
„Eto care murtatina tvoga!”
A kad vidje sultan Sulejmane,
Odmah sitan ferman načiniše,
Iz fermana sitne bujruntije,
Bujruntijam’ našli tatarine;
Po prostranoj zemlji carevini
Raznesoše sitne bujruntije,
Pa stadoše dizat carevinu.
Svu bugarsku zemlju podigoše,
Talijanska pomoć učinila,
Svu Sofiju do bijela Šama
I od Šama pašu Šehislama
Za njim vojske do šeset hiljada,
Sve delije od Anadolije,
A spahije od Urumenlije,
A od mora diže Krdžalije,
Kaplan pašu od Arabistana,
I s njim vojske stotinu hiljada,
Sto hiljada crna Arapina;
Od Bagdata bagdatskog vezira,
I s njim vojske stotinu hiljada,
A iz orte hase jenjičare,
I ordagu i Krlin kulagu,
Što’no nose svečeva barjaka.
Car mu dade stotinu topova,
Na topove tajin i džebanu,
Pa besjedi Ćuprilić veziru:
„Ćupriliću, muhur-sahibijo!
Evo tebi jedna kula blaga,
Harči blago, čuvaj carevinu!
Čuvaj moju na Turevu vojsku,
Nemoj moje izgubiti vojske!”
Pa otale okrenuše vojsku,
Putovaše čitav mjesec dana,
A dok siđe na Turevo vojska,
Razapeše careve čadore.
Na spahije srklet učiniše,
Prekopaše poljem meterize,
Na Arape srklet učiniše,
Te Arapi koše ispletoše,
Nasuše ih kumom i kamenom,
Navališe careve topove,
Okrenuše u ordiju kraljsku.
Leža vojska tako petn’est dana,
Onda divan Ćaprilić učini,
Sastavio četr’est vezira:
„Sad što ćemo moje lale drage?
Kakav ćemo tertib učiniti?
S koje ćemo strane udariti?”
Pametan se vezir dogodio
Od Bagdata bagdatski vezire:
„Poslušaj me Ćuprilić vezire!
Da pišemo mlade dalkrliče,
Koji ono ne žale umr’jeti,
Dalkrliča dvanaest buljuka,
U svakome po dvan’est hiljada,
Nek udare na topove kralju!
Anadolce u polje zeleno,
Na atima i pod mizracima,
Kaplan pašu, na čadore kraljske,
A ostale paše naokolo,
Udarit’ mu sa četiri strane!”
Kad Ćuprilić njega saslušao,
Sve je tako l’jepo učinio,
Pa hodžama onda besjedio.
„Čujete li hodže i hadžije?
Od vas danas boja ne gledamo,
Carskoj vojsci dovu učinite!”
Kad je taki tertib učinio,
Onda skoči muhur-sahibija,
Pa dohvati pero i hartije,
Pod čadorom sitnu knjigu piše,
Pa je šalje od Rusije kralju:
„Eto knjiga od Rusije kralju!
Hazur budi, da se udarimo!
Nemoj reći, da sam prevario!”
A kad knjiga ruskom kralju dođe,
Pregleda je od Rusije kralje,
Pokraj njega kraljica sjedaše
P’ onda kralju, riječ besjeđaše:
„A moj kralju, moja kruno zlatna,
Kakov sam ja noćas san usnila!
U priču si pokupio vojsku,
A u gore Stambol poiskao!”
Pa mu sjede sanak kazivati:
„Vedro bješe, pa se naoblači,
Dok zagrmlje od Stambola grada,
Sinu munja s’ Velebit planine,
A grom puče, zgodi na Turevo,
Posred tvoga svilena čadora,
Po čadora vatrom izgorjelo,
Dođe Pruta mutna i krvava,
Po čadora voda prihvatila!”
Teško, mrsko od Rusije kralju,
Pa kraljici riječ besjedio:
„Ti si sanak nad Turcim’ krilio,
Na carskijeh četr’est vezira! ”
Pa poletje kralju na topove,
I namjesti stotinu topova.
A na njihe hiljadu topčija,
Sve katane u polje zeleno,
Na atima i pod mizracima,
A svog zeta Šremeta bana,
Na Erdelje spremi pred Bošnjaka.
Kad je svoju vojsku namjestio,
A skočiše hodže i hadžije
Carskoj vojsci dovu učiniše,
Otiskoše mlade dalkrliče,
Prvi buljuk dvanaest hiljada,
Udariše na topove kralju.
Dočeka ih iz topova kralje,
Bi ti reko, pa bi se zakleo,
Da u more propadoše sinje.
Opet drugi buljuk udario,
Drugi buljuk, dvanaest hiljada,
Ko da i ti u more propade.
Kad je treći buljuk udario,
Prihvatiše kraljeve topove,
Isjekoše hiljadu topčija.
A kad vidje od Rusije kralju,
Na Prutu je tumbas naturio,
Sjede bježat u zemlju Rusiju,
Na tambasu preturati vojsku.
Kaplan paša onda udario,
Na Prutu mu tumbas presiječe,
Na Prutu ih voda natjeraše
Koji junak slobodan bijaše,
Taj po suhu prijeći mogaše.
Kaplan paša uhvatio kralja,
Odvede ga muhur-sahibiji.
Za njim ide kraljeva kraljica,
Pa se moli Ćuprilić veziru:
„Ćupriliću, muhur-sahibijo!
Pokloni mi život kralja moga!
Išti blaga, koliko ti drago!”
A veli joj Ćuprilić vezire:
„Hoću bogme kraljeva kraljice,
Ja ću tebi kralja pokloniti,
Daj mi ključe od sedam gradova,
Daj mi harač od sedam godina,
Carsku h znu, tećmil mi učini,
Štono sam je rateć potrošio.
Ratujući sa tvojijem kraljem.”
Sve mu dade kraljeva kraljica,
Što zaiska muhur-sahibija
Opet mu se zamoli kraljica:
„Ćupriliću, muhur-sahibijo!
Daj ti meni načini fermana,
I pritisni careva muhura,
Kako si se sa mnom nagodio.
Već si meni omanjio vojske,
Da s’ fermanom u Rusiju siđem,
Kad ti znadeš šaha tatarskoga,
Ne da meni s mirom u Rusiju,
Kad nejmadem od tebe fermana.”
A veli joj Ćuprilić vezire:
„Hoću bogme kraljeva kraljice!
Taki ću ti ferman načiniti.”
Pa prihvati pero i hartiju,
Pa joj ferman sitan načinio:
„Čuješ li me šahu tatarhanski?
Nemoj smetat’ kralju ni kraljici,
Neka idu u zemlju Rusiju,
Ja sam s’ amo s njima namirio.”
Pa joj dade sićahna fermana.
Otle ode kralju i kraljica,
Odvedoše sa Tureva vojsku.
Nu kod cara još ima murtata,
Opanjkaše Ćuprilić vezira,
Govoreći ovako sultanu:
„Aman care svečevo koljeno!
Bijahmo ti uhvatili kralja,
Što ti šćaše Stambol prihvatiti,
Pa ga pušća muhur-sahibija,
I zdrava ga u Rusiju spremi!”
A kad čuo sultan Sulejmane
On načini katuli fermana,
Pa on dozva kapidžiju svoga:
„Da si brže na polje Turevo,
Te zastavi muhur-sahibiju;
Tu ga smakni, a ne daj mu amo.”
Menzilske mu konje poturiše,
A u ruke tatarske kandžije.
Otal’ ode carev kapidžija,
Pa treći dan na Turevo siđe,
Na Turevo muhur-sahibiji,
I kod njega carevoj ordiji.
A kad dođe carev kapidžija,
I dade mu katuli fermana,
Ćupriliji suze udariše:
„Ja vaj meni od sad do vijeka!
Kad se ne zna za moje junaštvo,
Ni za čije već se znati ne će!
Stani malo carev kapidžija,
Dok ja klanjam turskoga namaza.”
Pa on uze turski abdest na se,
I on klanja turskoga namaza,
Pa se tud’jer gajib učinio.
Otle se je vojska rasturila,
Svaki ode zavičaju svome.