Razgovor male srbadije s otadžbinom

Izvor: Викизворник
Razgovor male srbadije s otadžbinom
Pisac: Vojislav Ilić


Otadžbino, majko moja,

I dedova mojih slavni',

Dokle stižu krila tvoja

I pitome tvoje ravni?

Pokaži im međe svoje,

Tvoje gore, reke tvoje.


„Od Soluna do Budima

I gde Timok zlatni stiže,

I gde šumi bistra Una,

I Lovćen se nebu diže —

To su moje kršne gore,

Kuda Srbi srpski zbore”.


Otadžbino, majko moja,

Što je tužno lice tvoje?

Zašto hrabra deca tvoja

Suzom kvase lice svoje?

Kakav bol im muči grudi,

I duboki uzdah budi?


„Moja deca suze liju,

Jer ih dušman muči stari,

Dušmanski im krvcu piju:

Turci, Nemci i Madžari,

Što slobodan svuda nije,

Zato Srbin suze lije”.


Otadžbino, majko tužna,

Ima l' koga u mom rodu,

Da raspali roba sužna,

Na boj sveti za slobodu,

K'o u doba ona stara,

Protiv Huna i Avara?


„Prihvatite luč slobode

Usred ove ropske tame;

A stariji nek vas vode

Gde ginuti vala za me:

Knjiga, to je luča tvoja,

Srbadijo, nado moja!”