Razbolje se Popović Jovane,
Na postelji za devet godina;
Ni umire, ni prebolijeva.
Kad iziđe devet godin dana,
Pa mu stara govoraše majka: 5
„O, moj sine, Popović Jovane!
„Ni umireš, ni prebolijevaš —
„Kaži grijeh, šta si zgriješio,
„Ne bi li se s dušom rastanuo!“
A govori Popović Jovane: 10
„Majko moja, roditelju stari,
Kad me pitaš, da ti pravo kažem:
„Jednom jesam grijeh učinio —
„Bijah poš’o u hajduke, majko;
„Ka mi bješe petnaest godina, 15
„Onda vođah petnaest hajduka;
„Kad mi bješe dvadeset godina,
„Onda vođah dvadeset hajduka; —
„Kad mi bilo trideset godina,
„Onda vođah trideset hajduka — 20
„Svukuda smo četovali divno.
„Pa dođosmo slavnu manastiru,
„Tu bijaše tridest kaluđera,
„Među njima igumane stari.
„Divno su nas dočekali majko! 25
„Doniješe gospodsku večeru,
„Doniješe vina i somuna
„I ostalo, što je za junaka.
„Ne daše nam mirovati vrazi,
„No stadosmo nišan biti, majko, 30
„Nišan biti starce kaluđere;
„Svaki, majko, ubi po jednoga,
„A ja ubih igumana starog.
„Iguman me stade proklinjati:
—,,„Da ’ko Bog da Popović Jovane 35
Velikije dopanuo muka —
Bolovao za devet godina,
Pa ne mogo živjet’ ni umrijet’,
A dok svoje ne kaz’o grijehe
U mladosti, što si učinio!““ 40
„Još se bojim, moja mila majko,
„Ako bih se kada prestavio,
„Ni zemlja mi dati u se ne će!“
Tako reče, pa ispusti dušu.
U crnu ga zemlju ukopaše — 45
Ni zemlja ga sebi ne primila,
Iz sebe ga zemlja isturila.
Turiše ga u vodu Sitnicu —
I voda ga kraju oturila;
U stanac se kamen učinio, 50
Pa se zove Popović Jovane,
Kako tada, tako i danaske.
