Radul-beg i Bugarski kralj Šišman

Mili Bože, na svemu ti vala!
Dvije su se zavadile guje,
Dvije guje, dva brata rođena:
Zavadi se bego Radul-bego
Sa Mirčetom bratom rođenijem;
Da oko šta, veće ni oko šta,
Oko puste zemlje Karavlaške,
Karavlaške i Karabogdanske:
Mirko ište zemlje starješinstvo,
A ne da mu bego Radul-bego,
Već uvati Mirčetu vojvodu,
Te ga baci na dno u tavnkcu,
Ključe baci u tiho Dunavo.
Kako baci ključe u Dunavo,
Tako beže brata zaboravi.
No Mirčeti Bog i sreća dala,
U Radula dobra ljuba bješe,
Žao snasi milosna đevera,
Noćom pusti ronce i ribare,
Te izvadi ključe od tavnice,
Pa ogleda milosna đevera,
Nosi njemu tanke preobuke,
I rani ga ljebom bijelijem
A napaja vinom crvenijem.
Tako stade za tri godinice,
Kad nastade godina četvrta,
Knjigu piše kralju Šišmanine,
Od Trnova od zemlje Bugarske,
Te je šilje begu Radul-begu:
"O ču li me, bego Radul-bego!
"Evo mi se muško čedo nađe,
"No te kumim Bogom istinijem
"I našijem svetijem Jovanom,
"Dođi mene ka Trnovu gradu,
"Te mi krstiš u bešici sina,
"Nek smo, bego, glavni prijatelji!"
Knjiga dođe begu Radul-begu,
A kad bego knjigu proučio,
Ud'riše mu suze od očiju,
Na um pade begu Radul-begu,
Đe će njega kralju prevariti,
Na nevjeri sama pogubiti,
Pak dozivlje ljubu Anđeliju,
Ode šnjome bego govoriti:
"O ču li me, moja vjerna ljubo!
"Evo mene sitna knjiga stiže
"Od Šišmana iz zemlje Bugarske,
"Kralj me zove, da mu krstim sina,
"No ja vidim, đe je prijevara,
"Đe će kralje mene da prevari
"I na vjeri mene da pogubi,
"Da mi otme zemlje i gradove
"I zarobi tebe za ljubovcu;
"No me svjetuj, moja vjerna ljubo!"
Ženska strana mudro progovara:
"Gospodaru, bego Radul-bego!
"Đe su žene ljude svjetovale?
"Što l' ću i ja tebe svjetovati,
"Kad eno ti svjeta u tavnici,
"Brata tvoga, a đevera moga,
"Gospodara Mirka vojevode?
"On će tebe mudro svjetovati."
Al' govori bego Radul-bego:
"Muči ljubo, mukom umuknula!
"Jer pominješ Mirčetu vojvodu?
"I kosti su njemu istrunule."
Kad to začu ljuba Radulova,
Ona ode na tavnička vrata,
Te izvede Mirčetu vojvodu,
Odvede ga u bijele dvore,
Pa dobavi mlada berberina,
Te obrija Mirčetu vojvodu,
Obuče mu gospodsko od'jelo,
Ode šnjime begu na čardake.
Kad ga viđe bego Radul-bego,
Pred njime je na noge skočio,
Ruke širi, te g' u lice ljubi,
A pita ga za junačko zdravlje:
"Jesi li mi, brate, u životu?"
Progovara Mirčeta vojvoda:
"Jesam, brate, ali u rđavu:
"Ubila me rđa od tavnice,
"Jedva nosim u kostima dušu."
Ode mu se bego tugovati,
Šta mu piše kralju Bugarine:
"No ču li me, moj brate Mirčeta!
"Svjetuj mene i nauči, brate,
"Hoću l' ići gradu Trnovome
"I povesti trista Ugričića?"
Al' mu veli Mirčeta vojvoda:
"O moj brate, bego Radul-bego!
"Što će tebe trista Ugričića,
"Tek da bude trista udovica;
"No jesu l' nam naše stare sluge?
"Jeli đegođ Srbe Radosave?
"Jeli šaime Pijanica Đuro?
"Služi l' jošte Grčiću Manojlo?"
Al' govori bego Radul-bego:
"Jesu nama u životu sluge:
"Doma nam je Grčiću Manojlo
"I sa njime Pijanica Đuro;
"Nema ovđe Srba Radosava,
"Već ga kažu u Vidinu gradu."
Ali veli Mirčeta vojvoda:
"Piši knjigu Srbu Radosavu,
"Nek te čeka na vodi Bosuti,
"A ti uzmi dvije vjerne sluge,
"Pak ti idi gradu Trnovome,
"Ne plaši se kralja Šišmanina:
"Ako stane rujno piti vino,
"Piće za te Pijanica Đuro;
"Ako l' odu Grčki govoriti,
"Govoriće Grčiću Manojlo;
"Ako l' bude mejdan dijeliti,
"Dijeliće Srbe Radosave."
Kad to začu bego Radul-bego,
Knjigu posla Srbu Radosavu,
Da ga čeka na vodi Bosuti,
A on ode s dvije vjerne sluge;
Taman bješe na vodu studenu,
Al' eto ti Srba Radosara,
Šnjim se bego u lice poljubi,
Rade bega u skut i u ruku,
Pa odoše Trnovome gradu.
Lijepo ih dočekao kralju:
Konje vodi u ahare donje,
Bega vodi na gornje čardake,
Za gotovu sovru zasjedoše.
Piše vino za neđelju dana,
S kraljem pije dvanaest ridžala,
A sa begom cigle do tri sluge.
Često gleda beže Radul:beže,
Često gleda u bijele dvore,
Hoće li mu kumče donijeti;
Al' da vidiš kralja Šišmanina,
Đe donese jednu kupu vina,
Kupa, kažu, od dvanaest oka,
Nazdravi je begu Radul-begu,
Beg je dade Pijanici Đuru,
Đuro popi, ništa ne osjeti.
Kad to viđe kralje Bugarine,
On otide grčki govoriti,
Da pogubi bega Radul-bega
I njegove do tri vjerne sluge;
No Manojlo Grčki razabrao,
Pa podviknu Srba Radosava:
"Zar ne vidiš, đe smo izginuli?"
A kad začu Srbe Radosave,
On potrže mača zelenoga,
Te pogubi kralja Šišmanina,
Oko njega dvanaest ridžala,
Trnovo mu poharaše grada,
Iz riznice pokupiše blago,
Odvedoše konje i sokole,
Otidoše ka Bukreštu gradu.
Teško bratu jednom bez drugoga!