Pjesnik i tice
| Pjesnik i tice (1889) Pisac: Savo St. Račeta |
| Prikazano poštovanom prijatelju J. Sundečiću |
Zameo je snijeg gusti,
Osula se sn’ježna gruda;
Gdje bi negda brjeg zeleni —
Ogolio kamen svuda.
Gdje je nekad žubor živi
Potočića lako bruji —,
Ljubeć’ milo gorsko cv’jeće,
Debelome moru struji;
Sad mosuri krupna leda
Bistrom toku na put staju:
„Stani vodo — naša ga je!”
I sobom je zatrpaju.
On’jemila šuma, luzi?
Bezdušna ih studen šinu...,
Lisje žuto kotrlja se —
Ode... ode u prašinu!
Jedva koje bl’jedo perce
Što s’ po vrsim’ šiblja trese,
Kao da bi reći htjelo:
„Zbogom sv’jete... umire se!”
Tičij’ cvrkut umukao —
O njima se ciča l’jepi...
Svaka hita svome kutu
Da s’ ogrije i okr’jepi.
Do čas prhnu, razaspu se?
Obiduju plodne strane —
E da im je piće nešto,
Da s’ održe i prerane.
Sumrak tu je — noć se kuči...
Vraćaju se znanim krajem;
Pjesnik stao — pa ih tješi,
Svoje lire uzdisajem...
„Ne klonite, tice male,
Ne plaš’te se ljute studi —,
Izdržite... proljetna će
Opet zora da zarudi.
Ope’ će te po šumica
Načičkati zelen-grane,
Žubor voda začinjaće
Vaše pjesme odabrane.
Ope’ će vas ljupko mazit’
Bujnog cv’jeća miomiri —
Ope’ će vam zvučno tepat...
Rano jutro sa zefiri.
Ko nekada!.. ope’ će te
Preletati po svemiru,
Razgaljivat’ srce, dušu,
Čobanici i pastiru.
Ope’ će te sunce gledat’
Da se na vas slatko sm’ješi;
Izdržite ciču sada —
Sreća će vam da posp’ješi.
Ne dajte se!... nad vama se
Svakad ista nada vija;
S proljeća će doranit’ vam
Kitan v’jenac čarolija.
Sumor vam je kratka v’jeka,
Vi ste sretne dok vas traje;
Nakon tuče i oluje...
Svaka zora vedrija je.
To je časak iz života,
Pošalica kušnje samo;
Vi cvrčite... vi velite:
„Vaj! mi nešto drugo znamo!”
Vaj! ta znamo; ipak hvala
Što nam daješ snage nove;
Utjeha nam dobro dođe,
Sa dna duše pjesnikove.
„Ti nas bodriš, ti nas ljubiš,
Poznanici mi smo davni ....
Znaš, kad guslar zapop’jeva
Narod srpski — narod slavni?
Što mu slava, prošlost što mu,
Što vjekov’ma teški lanci . . ,
Silne borbe i pregnuća —
Pa ratovi i ustanci.
E pa one žive želje . . .
Te ih vječno Srbin sniva;
O slobodi ... o napretku . . .
S kojim’ bi se da celiva!
Sve to nam je nešto svoje,
Što nam tugu, sumor stvara;
Al’ ni jedno maha nema . . .
Jer ih nada zagovara!
I ta nada divno sija —
Baš ko zraci sunca živa . . . ,
Il’ ko biser spram mjeseca,
Kad ga talas zapljuskiva.
Još miriše ko dušica
Gdje s’ ljubavni krše boli . .,
Il' utjeha blagodatna
Kad se Srbin Bogu moli . . .
Bogu moli — patnje blaži —
A nada mu srećom kreće;
I dok tako! — dokončati
Nikad ne će — nikad ne će!
Brackom slogom — sv’ješću roda,
Izdržaće sv’jeta trenje;
Sve se mjenja!— dotrajaće
I Srbinstava iskušenje!!”
Izvor[uredi]
1889. Nova Zeta. Godina 1, broj 9, str. 344-345.
|