PJESNIKOV DUH U LjUBAVI
Zuj čuješ li topla povjetarca
Kad cvijetku spušta s' u njedarca?
S njim se igra, lako ga povija,
Njegovim se mirisom opija;
To je, Mare, pjesnikov duh nježni
Kad se blažen u ljubavi njija.
Čuješ l' oluj kad s oblaka dune,
I na zemlju kao grom se sune?
Gnjevan munje stresa s krila svoji',
Sve obara što pred njime stoji;
To je, Mare, pjesnikov duh bujni
Kad za svoju ljubav se poboji.
A vidiš li gdje k'o zv'jezda sjajna
Uz nebesa leti sjenka bajna?
Ona nešto u naručju steže,
Pod njom zemlja pjesmom se razleže;
Duh pjesnikov nosi ljubav svoju,
Da za vječnost pesmama je veže.
Vaj! Vidiš li istu sjenku sada
Gdje s visina strmoglavo pada?
O zemlju je zvonko udarila,
Zajeknula, pa se ugasila!
Nema više pjesnikova duha;
Grleć' ljubav ona g' ugušila.
23/3 1840.