Pjesnikova molitva
| Pjesnikova molitva (1896) Pisac: Jovan Dučić |
O ti, o kom zbori glas hučnih valova,
Šuštanje potoka i šaptanje vira;
Čiji život priča bezbrojnost vjekova,
Svetu veličinu prostranstvo svemira!
Čiju snagu zbore gromovi, orkani,
Silni dažd i trešnja i ognjena mora;
Čiju vječnost priča šum vjetra i cvjeća,
I jezero ljupko i rumena zora!
Čiji gnjev užasni pripovjeda n'jemo
Groblje, kud su pali krune i skiptari,
I u prah survana davna pokolenja,
Razoreni hrami i gradovi stari!
0 ti čiju milost zbori osmjeh dana
I rosa nebeska i poljane žitne,
Čiju slavu vječnu pjevaju nebesa
I zvjezdice sitne!
Blagoslovi ljudstvo! A prognaj Satanu
Nad srcima što im zacario silno,
Ko što svijetlu dugu dade jasnom danu
A zvjezdam okiti večerje umilno —
Svetim obnovljenjem razorene hrame
Istine i Mira, daruj, blagoslovi;
Poniženo ropstvo izvedi iz tame,
Raskuj vječni okov mučenika ovi.
Duha svoga metni, svojom rukom neka
Krmi ljudskim brodom na pučini strasti,
I s grešnog ih puta vrati iz daleka
Dalje od poroka, dalje od propasti;
I zmijski im otrov iz duše iscjedi,
Razrij vraška gn'jezda — pusta srca njina,
Milosnim ih okom odozgor pogledi
Sa svjetlih visina!
A meni, pjesniku, svojom svetom rukom
Izbranički poziv i borbu beskrajnu
Blagoslovi s neba ... A božanskim zvukom
Izpuni mi dušu. Ulij snagu tajnu
U nemoćno srce, pa da prezrem silno
Idole bestidne, pred kojima kleče,
I satanski osmjeh na obrazu njinom,
I riječ otrovnu kad s usta poteče ...
I da prezrem silu! Daruj snage meni
Da poštujem tugu i da cjenim bole;
Da prezirem okov, okovane ljubim,
Da prezirem silne i da štujem gole...
U zvuk lire moje ulij utješenja!
Ulij snage vječne! Nek ostane vjerna
Pred hramom Slobode i Istine svete
Poklonica smjerna!
Izvor[uredi]
1896. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina prva. str. 197-198.
|