Pjesnik
Prijatelju Svetozaru Ćoroviću
Noseći putir svijetli, punan istine sjajne,
On među ljude stupa i s ljubavlju ih druži,
On bratstvo mirom brati i zublju vjere trajne
Visoko nebu diže i s njome rodu služi.
Po neravnome putu, na kome trnje sreta,
On smjelo naprijed grede, preziruć sudbu strogu,
U času iskušenja diže ga misô sveta,
I on se samo moli nebu i svome bogu.
Sa njegovijeh usta slobodna riječ leti
I umorne snage k novome djelu kreće,
A kad ga rulja goni, štiti ga anđô sveti, -
A koga nebo brani, rulja ga srušit neće.
Što ljudi blagom zovu, njegovo blago nije -
Prestolje, moć i sila sve se to začas gubi;
On višeg blaga ima, u kome svjetlost grije:
Pjesmu i srce mlado, srce što vječno ljubi.
I noseć putir svijetli, punan istine čedne,
On će živjeti tako, posvećen hramu mira,
A kad mu tijelo klone pod kosom smrti ledne,
Na njegovome grobu opojaće ga lira.
10. marta 1895.