Pjesmi (Milo Jovović)
Pjevat' ću te, pjesmo moja!
Danju, noću, bez prestanka;
S tobom ću se veseliti,
Kao slavuj ponositi –
Do posljednjeg moga danka.
Mila mi je družba tvoja,
Od đetinstva stobom družim;
Nizajuć' te sve po skladu,
Ti me tješiš u mom jadu,
Ne dopuštaš da zatužim.
Mudri neka mudro zbore,
Ja ću ono, što priroda
Meni pruža po naravi;
Sve u Božjoj pjevat' slavi,
I na ponos moga roda.
Po sred šume guste gore,
Pastir pjeva pokraj stada;
Veselos mu dui prija;
Pjevati ću dakle i ja,
Neću žalost da me svlada.
Ne mož' vatra bit' bez dima,
Nit' bez pjesme srce mlado;
Bi priroda on'jemila,
Kad ti s nama nebi bila –
Jad bi sv'jetom tada vlad'o.
Sad pomozi, dobri Bože!
Daj mi glasa, dobre volje;
Pa ću pjevat' majci svojoj,
Domovini miloj mojoj;
Što uzmognem ljepše, bolje.
A uz to se pjevat' može,
Svojoj miloj jedinici;
Koja mlado srce čara
I veselost milu stvara,
Pjesnikovoj tankoj živi.
|
U Baru (Crna Gora), 1894., Milo Jovović, „Slovanski svet “, broj 8., u Trstu, 25. aprila 1894., str. 146. - 147.