Pjesmi (Aleksa Šantić)
Ne kloni, pjesmo moja, pred zvekom smrtnog mača;
Iskro svjetova sjajnih, s tobom je sila jača!
Volja promisli svijetle mome te duhu dala,
I nebo tvoj je tvorac, boginjo ideala!
Uz tebe anđô slijedi, nebo te okom gleda,
Pa čega da se boje pravedna božja čeda?
Zar mraka ili groba? Ta grob je sve što biva,
I što će naprijed biti veo skončanja skriva.
Mračne klisure tvrde Perun će gromom zgruvat,
A vjetrovi će pepô po zraku im razduvat.
Ta sav je svijet žrtva u čeljustima smrti,
Za svakijem životom jedna se sjenka vrti.
Sve što pred jasnim suncem diše, živi i stoji
Praznom se sjenkom zove, i sve se smrti boji.
Al' koje nebo posla da dižu oltar sveti
Boginji istine rajske, ti se ne boje mreti.
Na grobovima njinim snova se život diže,
I sve je jarko sunce spomenu njinom bliže.
Ne kloni, pjesmo mila, pred zvekom smrtnog mača,
Uz tebe anđô slijedi, s tobom je sila jača!
Digni se i zahori kroz svjetlost božjeg lika,
Kô silni zvuk gromova, ko poklič osvetnika;
I leti dok ti duhom nebeski plamen gori,
Za svjetlost samo živi, za istinu se bori!
Djelo tirana gladnih beskrajnom kletvom prati,
A nevoljniku budi dobra i vjerna mati.
Ne kloni, pjesmo moja, kad ljute munje prijete,
Zahori svetim zvukom vjere i nade svete!