Pjesme iz jeseni (1 – 9)

Izvor: Викизворник
Pjesme iz jeseni
Pisac: Jakov Šantić





        
Pjesme iz jeseni


                   1.
List opada ... Tužno cvili
I jauče vjetar hladni,
Kao srce bez ljubavi,
Il’ bez sreće život jadni.
 
Nebo stere mračnu rizu
Kô očajnik puno jada,
A pro vlažnih polja tavnih
U jecaju kiša pada.
 
Sve je pusto ... Bez života
Zamračena zemlja sniva,
A kandilo ugašeno, –
Sjajno sunce, zrake skriva.
 
Ja usamljen. Ne! Sa tugom,
S njom u nijemom zagrljaju,
Gledam, kako samrt pada
I pustoši po beskraju.
 
Sve umire puno bola,
Kao džini magle plove;
Gle – i moje srce plače –
U grob hladni smrt ga zove.

                   2.
Ja se varam, ja se varam,
  Da ću nekad srećan biti!
Moje srce, bijedno srce,
  Do groba će suze liti.
 
U obmanu duh je pao –
  On o slatkoj sreći sniva,
Al' od njega ona bježi
  I poglede svoje skriva.
 
Tako isto mornar jadni
  Spas na burnoj noći čeka,
Dok kroz crni prostor samo
  Grmi, tutnji smrti jeka ...

                   3.
Kako si blijeda, kô uvela ruža!
  Ljepota bola boluje u tebi! –
  Ni anđeo ti ravan bio ne bi –
  Tako si blijeda, kô uvela ruža! ...
 
I dokle jesen pati oko mene,
  Moja se duša vjenčava sa tvojom,
  I sretnja biva, kad bol nađe tuđi
  I prelije ga tajno suzom kojom ...
 
Ah, ti si blijeda kô uvela ruža!
  Ljepota bola boluje u tebi,
  Ni anđeo ti ravan bio ne bi, –
  Ah, ti si blijeda kô uvela ruža ...

                   4.
Što jauče vjetar tako
  Kroza puste gole grane?
Jurne kao bijes lako
  I s tutnjavom negdje pane.
 
Da l' i njega tuga goni
  Kao moju dušu jadnu,
Pa sa hukom bolno zvoni
  I rasipa maglu hladnu?
 
Nije mračni vjetar ono!
  To duhovi kroz noć viju,
I na moje srce bono
  Sve kap po kap smrti liju ...

                   5.
Da sam nešto tvoja harfa
  Što je često grliš lako,
  Pod dodirom prsta tvojih
  Ja bih, draga, dugo plakô.
 
Jecali bi glasi boni,
  Drhtala bi žica mila,
  I sve jade srca moga
  Tu bi duša tajno slila.
 
Ja znam, mila: ti bi tada
  U kajanje silno pala,
  I na dodir žica tankih
  Ruka bi ti zadrhtala.
 
O, tada bi razumjela
  Tužni smisô riječi moji',
  I tu tugu i jad mračni,
  Što u mome srcu stoji ...
 
Ali, jao, ja sam, evo,
  Ruševina pusta, gola! ...
  Prepukle su žice moje,
  Ništa nemam do li bola ...

                   6.
Pobjegla je duša moja,
  Odletjela s vihorima,
S njom i pjesme – suze moje
  U naručja dadoh njima.
 
I zato je nebo moje
  Tako uvijek tužno, bolno,
Zato zvijezde tako dršću
  I jecaju neutolno ...

                   7.
Ah, oči tvoje velike i tavne
I tužne, kô veče studene jeseni,
Bez strasti tužne, boluju u meni
U elegiji mladosti kukavne.
 
O, uspomene ljubavi, himere,
Hajd' ispijajte me svojim otrovima!
Ah, u vama mnogo, mnogo slasti ima
Vi utjecišta moja i nevjere! ...
 
Da, ja vas tražim, kô u Okeanu
Bisernu školjku, u noći i danu,
I ronim u mrak bola duše mlade;
 
I tu vas nađem kô mrtve anđele,
Po tijelu vam ružice uvele
Mirišu tužno dahom mrtve nade.

                   8.
O, Spasitelju! Ti preda mnom stâše,
Na ikoni ti lice božanstveno
U osmijesima blagim tajanstveno
Kô svjetlost jutra krotkošću sijaše.
 
Ja glasno zborih svoje očenaše
No tvoje lice isto uvijek bješe,
Da l' mi nebesa riječi razumješe,
U pustom hramu što s odjekom paše?
 
Ne, nisu, nisu! Ti si hladan bio
I spreman svemu dati blagoslova,
Ti ne ču vapaj mojijeh bolova ...
 
U mahnitosti jurnuh na te živo
I tvoje lice krvnički sam bijo,
A ti si samo ćuteć' blagosivô ...

                   9.
Ostav’te me miru mome
I ne rec’te, da su snovi
Moga srca puste varke
I magleni pramenovi!
Jer u javi dokle tražih
Sjajni oltar snova svoji',
Vidjeh groblje razasuto
Gdje na tavnoj dolji stoji.
I usamljen s novim bolom
Pitao sam razum hladni:
Je l' ti svijet „cvjetna dolja”,
Je li to taj život jadni? ...



Ostav’te me! ... Smijehom slatkim
Pokažite što ste znali,
Smijite se bijednoj ludi, –
Gle, a on vas tako žali ...



Izvor[uredi]

  • Jakov Šantić:Sabrane pjesme, Edicija Živa baština, Svet knjige,Beograd, i Institut za književnost i umetnost, Beograd 2005., Priredio Siniša Tutnjević, str. 97-105.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jakov Šantić, umro 1905, pre 119 godina.