Pučina/33

Izvor: Викизворник

◄   VIII IH X   ►

IH

VLADIMIR, JOVANKA

JOVANKA (ulazi iz levih vrata, pa kad spazi Vladimira, hoće da se vrati).
VLADIMIR (spazi je): Jovanka!
JOVANKA (zastane).
VLADIMIR: Imam s tobom da govorim.
JOVANKA (ćuti i gleda u zemlju).
VLADIMIR (strogo): Ti znaš da je posle onoga stranoga časa moja, pa m tvoja, prva odluka bila da ne živimo pod jednim
krovom. Tako bi i bilo da nismo imali dete, čiju smo budućnost morali da sačuvamo. Ali naš život u kući, koji mi ne
možemo i nećemo izmeniti, a o kome se napolju uveliko zna, daje povoda da se ipak govori ono što ja upravo hoću da
izbegnem. Napolju se zna da ja i ti ne živimo kao muž i žena i uzrok se tome nalazi u tvojoj pogrešci. Znači da će se ipak
majka moga deteta nazvati nevaljalom.
JOVANKA (duboko uzdiše).
VLADIMIR: Majka moga deteta, međutim, mora biti čista pred svetom, ja to hoću, tako mora biti u interesu detinje
budućnosti. Ali svet traži da mu se objasni zašto mi rđavo živimo, i mi mu to moramo objasniti. Moramo to upravo zato što
ne mogu da dopustim svetu da sam sebi to objašnjava, i, tako objašnjavajući, da se drži istine. Ja hoću svet da slažem, da
ga zavaram; ja hoću svu krivicu da primim na sebe.
JOVANKA: Ti?
VLADIMIR: Da, ja! Ja to ne činim za ljubav tvoju, već za ljubav svoga deteta, za čiju ćeš ljubav morati i ti sve činiti.
JOVANKA: Činiću sve!
VLADIMIR: To sam i očekivao. Moja je namera, dakle, da sebe optužim pred svetom, da stanem pred svet kao nevaljalac,
kao nepošten, kao neveran muž, leka bi se mislilo da je to razlog što mi rđavo živimo.
JOVANKA: Ti, ti nevaljalac?! O, bože!
VLADIMIR: To devojčinoj budućnosti neće goliko smetati kao što bi smetalo ako bi ti u očima sveta ostala nevaljala. Zato
moraš mi pomoći. Ja ne mogu sam sebe optužiti, moraš me ti optužiti.
JOVANKA: Ja?
VLADIMIR: To moraš, i to je lako; ja sam sve pripremio. Evo, ovde je jedno pismo koje sam svojom rukom napisao, a
stavio sam datum ia dva‐tri dana pre onoga nesrećnoga dana, koji nam je sve ovo doneo. (Vadi ono pismo iz portfelja) Ja
tu svojom rukom pišem jednoj ženskoj čije sam ime izmislio. Pismo je odvratne sadržine, ono daje isuviše razloga ženi da
rđavo živi sa svojim mužem; ono daje isuviše materijala svetu da toga muža i oca prezre. Možeš ga i pročitati.
JOVANKA (čita pismo): To je užaono!...
VLADIMIR: To ćeš pismo zadržati kao da si ga uhvatila, i kad se ukaže zgodna prilika, kad te ko bude pitao, ti ćeš me tim
pismom optužiti. Svet će to rado dočekati i ja ću biti osuđen, a ti opravdana.
JOVANKA: Vladimire, kao boga te molim, nemoj to činiti. Ja tebe ne mogu optužiti ovako lažnom i gnusnom optužbom...
Ostavi me da ja sama nosim svoj krst...
VLADIMIR: Ne zaboravi ni jednoga časa da ja ovo sve predlažem majci moga deteta. Drugače ne može biti.
JOVANKA: Ti tražiš isuviše. Zar hoćeš da novim, gnusnim grehom, lažnom optužbom, ispaštam svoj greh?
VLADIMIR: Uostalom, to neće biti tako teška stvar. Jedna obična teatralna scena, u kojoj svako od nas ima svoju ulogu,
koju mora da odigra i svršena stvar.
JOVANKA: Spasi me toga položaja!
VLADIMIR: Položaj je težak, za mene kao i za tebe. Ali mi moramo podnositi žrtve i moramo ih zajedno podnositi. Ne
možeš ih ti izbeći, kad ih ja tako rado snosim. Ja pristajem da se svetu pretstavim kao nevaljalac; misliš li da je to mala
žrtva?!
JOVANKA: Odista ne, ali nađi drugi izlaz, ja ne smvm, ja ne mogu da te optužim... tebe, koji si toliko uzvišen!
VLADIMIR: Budi dakle i ti plemenita i uzvišena i odgovori svojoj materinskoj dužnosti. To mora biti i to će biti; drugi put
se ne bi više ni mogao izabrati, jer sam ja glasove o ovome pismu i o mome neverstvu već pustio u varoš. Smatrajmo,
dakle, to kao svršenu stvar i pređimo na drugo. Ovde u varoši obrazovao se izvestan odbor gospođa za skupljanje
dobrovoljnih priloga. Gospodin Stanković, koji je sekretar odbora, kandidovao je i tebe; gospođe su te sa nezadovoljstvom
primile, ali su te ipak primile. One će sad doći da te pozovu u odbor i, ako je Stanković stigao da im odnese ovu vest o
meni, one će biti izvesno veoma ljubazne. Ja želim da se ti primiš članstva u tome odboru, jer želim da u društvu povratiš
renome časne žene i majke.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branislav Nušić, umro 1938, pre 86 godina.