Putnik (b)
Miloradu M. Petroviću
Na smiraju sunce kao vatra rudi.
Jedan crven oblak sam nekuda bludi.
Hitno časi lete u dugome nizu;
Odmora mi treba, noć je evo blizu.
S balkonima ovdje vidim vile stare, -
Pri zahodnom sjaju okna mi se žare.
Naokolo bašte pune tiha mira.
Ozgo čujem pjesmu i zvuke klavira.
Na ova ću prva vrata skromno stati,
Zakucaću; možda konak će mi dati.
Za mene je dosta mjesto gdje na podu;
Postelje su meke samo za gospodu.
Idem!... Ali kuda? Što da budem ludom?
Gdje boljari sebra pripustiše u dom?!
Iz mramora ovih samo zima bije,
Kao da mi zbore: "Odlazi što prije!"
Onamo, pod vrbom, uz rijeku bliže,
Sa dva mala okna trošni dom se diže.
Po ubogu krovu mahovina raste
I pod staru strehu dolijeću laste.
Na domaku vrata, ispod lisne šatre
Posjedala čeljad oko tople vatre.
Tamo, tamo iđem; tu je ljubav s nebom,
Tu me orač čeka sa solju i hljebom!