Prolom: Prvi dio

Prolom: prvi dio Pisac: Branko Ćopić

Razbarušen i bunovan, starac iziđe pred kuću, zimogrožljivo se premjesti s noge na nogu na hladnom uglačanom kamenju, drpnu se za izgužvane gaće od gruba konopljana platna i slatko zijevnu: − Aj-haj, biće lijep dan. Ora za kopanje kukuruza. Još uvijek nesiguran na nogama, starac otkriva do niskog svinjca, odakle se već čulo dobrodušno roktanje, i otvori vratanca. Mršava krmača, povijena i nazubljena hrbata, iskoči napolje praćena buljukom bijelih prasića. Poslije krmače starac pusti kokoši koje se, rakoleći se, prosuše po dvorištu marljivo kljucajući po prašini. − Vrućine će biti − opet prožvaka starac, pa se primače uz avlijsku ogradu i, držeći se za proštace, zagleda se u sjajno plavetnilo iznad iskrzanog ruba bliske šume. Otuda su već, kroz gusto zelenilo krošanja, prosijavali prvi zraci sunca na izlasku, razbijajući se pred starčevim prižmirenim očima na spletove raznobojnih vatrenih iskara. Bilo je nečeg vedrog i životvornog u toj nemirnoj igri prvih sunčevih zraka, poznatoj staroj igri koju starac prati već preko pedeset godina. Obnovljena i uvijek draga, ona podsjeća čovjeka na to kako je žilav i neumoran ovaj topli život na zemlji.

Spuste se kiše, zaviju snjegovi i bura po svu noć zlokobno huji po šumi, a jednog dana, ipak, sve to prođe i iza tamnog ruba šume ponovo se javi staro voljeno sunce, nimalo slabije nego prošlog proljeća. He-he, ipak se dade živjeti! Iz šume se čula živahna graja i cvrkut ptica, ali starac to nije primjećivao. Tek sredinom ljeta, kad žito stane da sazrijeva i konoplje se osjemene, on će čuti jedine ptice koje njega interesuju − vrapce. Otkuda li se samo namnože toliki prokletnici, ne pomaže više ni strašilo ni čegrtaljke! S proljeća, ponekad, čuje starac i vranu, mrsku pilićarku, ljuti se na svraku-jajopiju, a ljeti, u zažarene ilinjske dane, osluškuje visoko pod nebom pijukanje razbojnika jastreba. Biće, znači, kiše, dok onaj lopov šestari i pijuče. Zabrinugo šmrkućući, starac se primače do štaglja i kucnu prutom u gornja, poluotvorena vrata. − Todore, ustaj. Ustaj, dušo, svanulo je. Na vratima se pojavi zlovoljan i podbuo čupoglavac s mnogo slame u vranoj zamršenoj kosi. − Šta je, svanulo? − nabureno priupita on žmirkajući od prejake svjetlosti, pa se nespretno spusti niz uske ljestve i ljudski se protegnu. − Ne čuje se ništa? − Ne čuje. A rano im je još − neveselo odvrati stari. − Hm, znaju ustaše i poraniti kad im treba − progunđa momak vadeći slamke iza vrata. − Kneza su neki dan odveli u samu zoru. − Neće zar? − utješno upita starac. Momče mu na to ništa ne odgovori, već stade poslovno da istresa obuću, čarape i oputnjaše o sivo avlijsko prošće. Starac kihnu i obrisa nos. − Lakše, dijete, izderaćeš to sirotinje. Todor je bio temeljito momče od jedno dvadeset i tri godine.

Padalo je u oči njegovo crnpurasto cigansko lice, ispupčenih jagodica i jakih sraslih obrva ispod kojih su nepovjerljivo svjetlucale pažljive i stroge oči. Naročito pri susretu s tuđim i nepoznatim ljudima te su oči postajale turobne i mračne; a obrve su se mrštile i kao da su postajale još gušće i kosmatije. − Ne vjerujem ti, brate − govorio je taj pogled. − Ko si ti i zašto si došao? Otkad se momak vratio iz vojske, poslije kratkog i nesrećnog rata, postao je još više mučaljiv i podozriv. Poslije kratkog poratnog zatišja počele su u okolna srpska sela da se zalijeću ustaše. Najprije su tražile oružje i sakrivenu vojničku robu, batinajući osumnjičene seljake, a onda ubrzo pokazaše svoje pravo lice: započe otvorena pljačka, premlaćivanje i odvođenje ljudi. Planuše već i poneke kuće i pojate; to su ustaše kažnjavale bjegunce koji su se krili po šumama. Kuća Todorovog oca Obrada Bokana bila je na sklonitu mjestu, na prostranoj poljani usred velike bukove šume. Uklanjajući se nekad ispred turskih očiju tu je sklepao kolibu i zapalio vatru jedan od Obradovih davnih predaka. Čitava poljana bila je vlasništvo Bokanovih, tu su im bile njive i dobra livada košanica. Dalje, izvan ovoga proplanka, nisu imali nikakva imanja, pa nisu ni osjećali naročite potrebe da zalaze u selo i miješaju se s ostalim svijetom. Svi su se kasno ženili, gluvo i zaboravljeno živjeli i nečujno bolovali i umirali nikom na smetnji. Isprovaljivan lokvama, veći dio godine blatnjav, put od sela Jaruga do njihove kuće bio je sav ispriječan žilama drveća i tako loš i nepogodan, da se u selu govorilo za nekoga ko se i odviše zabavi na kakvu poslu: − Nema ga baš kao da je otišao u Bokane.

Kad nastadoše ustaški dani, puni strijepnje, zloslutna iščekivanja i rđavih vijesti, svak poče zaviđati zaklonjenim Bokanima i poželi, u ova vučija vremena, da mu je kuća izgubljena i skrita bez staze i bogaze, bogu za leđima i obrasla gorom do neba. Svaki drum, naročito onaj širok i ravan, postao je pravo prokletstvo i nevolja. Od zore do mrkla mraka mogla se uza nj pojaviti mrka i zakrvavljena napast − ustaše. Otac i sin, polijevajući jedan drugom i štedeći vodu, pljusnuše se dva-tri puta iz potamnjele jasenove bukare, pa pođoše da još prije doručka urade ponešto u tijesnoj baštici pored kuće. Dvojica radnika još se čestito i ne sagnuše za poslom, kad se odnekle stvori novi seoski knez Pepo. Prihvatajući se za kolac u ogradi, on plašljivo kašljucnu, pozdravi se s Bokanima, pa opet ućuta, oprezno i tužno razgledajući baštu. U njegovoj malo pogurenoj prilici, u iskrivljenim usnama koje nisu smogle snage da se osmijehnu na komšije i u onoj uočljivoj i neprijatnoj pauzi poslije pozdrava − u svemu tome slutila se velika potištenost čovjeka kome su na leđa natovarili preteško breme ispod koga se ne vidi izlaza ni spasa. Videći ga tako s onom sažaljivom grimasom oko usana, kao da žali i sebe i druge, stari Obrad zakorači prema ogradi ne birajući uz put gdje će stati. − Šta je, pobogu? − Zovu na kuluk − gluvo i teško odvali knez kao da zbacuje teret. Starac klonulo i lagano opusti ruke. Između otvrdlih prstiju iskliznu držalje motike i meko lupnu u leju s lukom. To je bilo prvi put u njegovu životu da mu motika ispadne iz šaka. − Zovu?… − starac za trenutak pažljivo pogleda sneveseljenog kneza, a onda svrati oči na sina. Kao da je zaboravio kud je pošao, momak se neodlučno ukoči između leja. Ono „zovu na kuluk“ kao da nije rekao knez, taj dotučeni i jadan pedesetogodišnjak, nego neko otud iza šume, nepoznat i strašan. U toj jednoj jedinoj, običnoj i svakodnevnoj rečenici, sad se bilo sabilo sve ono garavo i ubistveno što se krilo ispod riječi „ustaše“.

− Zar se baš mora? − priupita starac s mukom izgovarajući riječi i čisto se čudeći kako je, tako odjedanput, postao toliko slab, klecavih koljena i uska grla. Ostarilo se, onemoćalo − vrijeme mrijeti. − Mora, brate, znaš kako je. Začas čovjeku, ne daj bože, može kuća izgoreti. − Ostario sam, vidiš i sam − snuždeno uzdahnu Obrad. − Za te nije toliko ni zapelo − promrsi knez nesmjelo − ali dječak će morati. − Morati! − sleđeno pomisli Todor trnući od glave do pete i osjećajući pod sobom trošnu zemlju leje. Čitava bašta dođe mu tuđa i nepoznata. Kako je bujan ovaj bijeli luk ozimac! I gdje li je već jednom vidio ovaj rascvjetani pervaz oko leja − žute i crvenkaste đulove izmiješane s bosiokom? − Pa, sinko, šta se može drugo… − okrenu se otac Todoru. − Uzmi trnokop, pa moleći boga… Sin je ćutao i gledao u zemlju, natušten i mrk. − Mora se, moj sinko, kad naredi vlast i država. Zar bih ja tebe… − Mora, brate, mora − zabrza knez hvatajući se za tu posljednju starčevu misao. − Državi se mora njezino odraditi. Da su mu kazali kakav drugi razlog, Todor bi se, sigurno, bunio i nećkao tražeći izlaza, ali kad mu pomenuše državu, on se osjeti oduzet i zatvoren sa svih strana. Pokornost prema državi bila je čvrsto uvriježena u čitave generacije prije njega. Njoj se bez pogovora pokorava svak koga je on poznavao. Šta se može protiv države i njezine naredbe? I zar ima neko ko ne bi poslušao, odmah i bez pogovora, kao što se mora mrijeti? Više i ne misleći na kakvo izvlačenje i otpor, Todor krenu prema kolnici da uzme trnokop. Dotle je stari, da razagna strah i brigu, savijao cigaretu i nudio kneza, iako je znao da ovaj ne puši.

− Ajd, ajd, makar dva dima od puste muke, dok se dječak opremi. Lakše će vam biti u društvu da pođete. − Ne marim, brate − mrtvo je odmahivao knez, obuzet bogzna kakvim crnim mislima. Kad ustaše odvedoše staroga kneza, već sjutradan svratiše Pepinoj kući žandarmi ili, kako su ih sad nazivali, oružnici, i narediše mu da se hitno javi u srez kod novog predstojnika. Premirući od straha i brige zašto li ga to zovu, Pepo otputova u varoš. Kod predstojnika se zadržao više od jednog sata slušajući stroge propise i naredbe među koje se svaki čas uplitala riječ strijeljanje i prijeki sud u Banjoj Luci. Kad je, konačno, izišao napolje, bio je za deset godina stariji, osjećao je slabost u nogama, i prvi put mu se otkrilo kako je ovaj život uzak, zapetljan i mučan, ispunjen propisima i naredbama kao preponama. Gdje da se čovjek sakrije i zavuče? Blago vuku u planini! Polazeći, Todor, zauzgred, udari tri-četiri puta ušicama trnokopa u razljuljan direk na avlijskim vratnicama, utvrdi ga i čvrsto zatvori avliju baš kao da odlazi na dalek put, pa je red da iza sebe ostavi sve na svome mjestu. Plašeći se od muža, mati mu je ćutke plakala mijeseći hljeb i krijući oči u polumračnom budžaku s naćvama. Sestra mu je, naoko ravnodušno, uspremala po sobi, ali kad vratnice glasno lupiše, ona se žustro trže i baci grub pokrivač, pa se prilijepi uz prozor. Vidik pred njom zamuti se, rasplinu i zatreperi, slana suza okvasi joj usne i djevojka osjeti kako joj teška tuga ispunjava i širi srce, tuga za tim grubim i ćutljivim bratom koji joj nikad ne reče lijepu riječ. Skamenjena i stegnuta lica, s nemirnim grčem oko vilica, Obrad isprati pogledom sina. Da se bar okrenu momak ili da zastade u hodu! Jok! Ode pognut, nemarno i ne žureći se.

A ko bi ga takvog prežalio? U putu, kad zađoše u prastari bukvik gde još nije dopirala nijedna zraka tek izišlog sunca, Todor upita zabrinutog kneza: − Neće nas na kuluku dirati ustaše? Pepo plaho zirnu lijevo i desno, pa reče sniženim glasom, tješeći pomalo i sam sebe: − Neće, neće, ne boj se. − Ako zađu niz put, pa nas, onako sve na okupu, olako pohvataju i − gotovo − nema nas? Knez ga pažljivo pogleda, oćuta, a zatim reče, nešto uvjerljivije: − Kako to, brate? Ta kad je još država tukla svoj narod, svoje živitelje? Ovaj odgovor malo smiri sumnjičavog momka. Toliko je vjerovao državi − neće, valjda, iz čista mira okrenuti da ubija ljude. Na državnoj cesti koja je vijugala preko visoravni podno planine već su se uveliko iskupljali kulučari. Dvojica cestara i još neki ljudi iz opštine raspoređivali su ih na rad po dionicama. − Da me hoće bliže onome gaju! − i nehotice pomisli Todor ogledajući se ispod oka na obližnji bukov gaj pored ceste koji je, naviše, u strmini brda, prelazio u nejednaku šikaru, prošaranu orasima i grabovima. Poviše te šikare već se dizala gora. Baš kao za inat odrediše ga daleko od šume, na zaravan posijanu vrtačama i gusto obraslu u paprat. Tek ovdje-ondje treperila je poneka usamljena breza, tanjušna i bijela kao okrečena. Dok se ljudi malo ne razmrdaše, posao je išao mrtvo i aljkavo, ali kad ih se iskupi veći broj, oni mlađi živnuše i zagrijaše se, skoro gotovi da zapjevaju. Opravka puta brzo je odmicala. Zemlja nije bila baš toliko tvrda, potrebnog kamena bilo je dosta u okolini, a ljudi su ipak, na kraju krajeva, volili ovaj posao, razumljiv i koristan. Ta kome danas nije potreban dobar put?

Ustaša još nije bilo nit se čulo da će ovamo dolaziti, pa je i to smirivalo i radovalo ljude. Prošli su samo žandarmi, nemarni i ćutljivi, tek toliko da vide jesu li kulučari stigli u dovoljnom broju. Čitav dan vile su se iznad rabotnika nevidljive ševe, ptice svakom znane još iz bezbrižnih čobanskih dana. Za vrijeme odmora, ležeći poleđuške i lagano ispuštajući kroz nos pepeljastu struju dima, Todor se trudio da u neodređenoj dubini neba sagleda neumornog pjevača. Ali tek što bi mu pošlo za rukom da spazi treperavu i nesigurnu tačku koja lebdi u plavetnilu od koga se sjene oči, blještavi azur već bi se zgusnuo i ptica je tonula u nj kao u dubok vir. − Ševrljuga boga moli, da nobane kuga mori, da u polje ne salaze, da joj gnijezda ne nalaze… Ta stara čobanska pjesmica sa naivnom i jednostavnom melodijom nametljivo je zujala u Todorovu sjećanju, odvajajući ga za trenutak od rabote, od ljudi oko njega i od ovih nesrećnih i strašnih dana koji su, poput prokletstva, legli, čini se, na čitav svijet. Tek bi ga prenuo neljubazan i otuđen glas Ibre cestara, čovjeka koji je sebi uvrtio u glavu da je ovo sad došla njegova država: − Ej, vi, dosta je izležavanja. Ne mere se u našoj državi džabe kruv jesti. − Nijesam ga džabe jeo ni u svojoj − zlovoljno je gunđao Stojan Kekić, sredovječan okošt seljak, crn kao Ciganin. − Brojala se tobož moja država, a đavo je od nje koristi vidio. − Ona prošla skidala je s čovjeka kožu, a ova nova, boj se, skinuće i glavu − dodavao je njegov komšija Dane, žut iskopnio seljak, koji je svakog proljeća padao na samrtnički odar, da se, u prve ljetnje dane, opet povrati i poput sjenke pođe kroz njivu s veselim rasperjanim kukuruzom.

Tako je prolazio dug dan od jedne do druge tanke cigarete, uvijek na kraju propraćene s ponekom državotvornom izrekom Ibre cestara, dojučerašnjeg džambasa iz ciganske mahale u varoši. Podsmješljivo namigujući ozbiljnom Todoru, Kekić je šaljivo uzdisao: − Aja, bome, nema sreće: zapade Ciganina carstvo. Sad će najprije na granu njegov otac, pa onda svi mi redom. Govorio je to naoko bezbrižno i nemarno, ali se iza tih njegovih proricanja, kazanih namjerno u tako lakoj i šaljivoj formi, krila teška zabrinutost i mračne slutnje koje su neprestano s njim živjele i uporno tražile oduške. Sam sebi izgledao je kao osuđenik s kojim se, evo, iz nepoznatih razloga, još uvijek igraju i jednako odugovlače trenutak kad će se ta pretvoria igra, odjednom i bez vidljiva povoda, pretvoriti u strašnu zbilju koja siječe glavu. Kasno po podne, kad se već odnekle javljao predvečernji vjetar, prijatan i mlak, i breze počele uplašeno da trepere i šušketaju, iza gaja se začu zvrjanje točkova i drumom se pojaviše dvoja kola puna ljudi. Jedna od njih zaustaviše se odmah pored same šume, dok druga, dižući prašinu, produžiše žurno dalje između onijemilih kulučara. Niz drum se širio leden šapat: − Evo ustaša. Kao po nevidljivoj komandi, ruke s alatom padale su za koji časak nemoćno k zemlji i uz pretrnulo tijelo, pod košuljom, ledila se znojna rosa. − Šta li će sad biti? Prejurivši nekoliko stotina koraka, kola usporiše, a ustaše, jedan po jedan, u kraćim razmacima, počeše iskakati iz njih i ostajati duž puta penjući se iznad njegove gornje, strmije ivice, tako da imaju kulučare pred sobom, na oku. − Neće valjati! − šapatom reče Stojan Kekić ispod oka gledajući Todora, pa se jako smrači. Uskoro se od gaja začu pojačano zveckanje alata.

Tamo su seljaci zbog nečeg ostavljali posao i zbijali se u grupe koje se stadoše slijevati u zaprašenu i neurednu povorku. − Eto ih, svi ostavljaju posao i kreću ovamo − reče onaj izbolovani seljak oslanjajući se na lopatu. − Šta li bi to moglo biti? − Šta! Gone u varoš, u zatvor! − srdito i skoro glasno prosikta Kekić. Ustaša koji je stajao u njihovoj blizini uznemiri se, poče se premještati s noge na nogu i obzirati na svog druga, pedeset metara dalje od njega uz drum. Todor ga premjeri ispod oka: bilo je to nekakvo prilično mršuljavo i usukano muslimansko momče iz čaršije, gladnog lica i neprijatnih zelenih očiju kojima je gledao nekako iskosa − ili je prezirao ove ljude oko sebe ili se trudio da se načini važan. − Ih, e jest mi ustaša! − s potcjenjivanjem pomisli Todor, ljut što ne može otvoreno pokazati svoje nipodaštavanje prema ovoj varoškoj gladnici. Čak se i začudi svom dosadašnjem velikom strahu od ustaša. − Baš se čovjek ima koga bojati! Otud, od gaja, začu se nekakva graja i oštri povici: − Stoj, stoj! Resko prasnu karabin. Kulučari oko Todora stadoše se strčavati u gomilu i vratove istezati prema gaju. Tamo se vidjela samo seljačka povorka, uzmuvana i zastala u hodu. Od nje, ukoso prema gaju, trčala su preko utrine dvojica ustaša s puškama u rukama. − Kao na manevrima − pomisli Todor i s nelagodnom tremom sjeti se Maribora, vježbališta u Teznu i opore čiste divljine slovenačkih šuma. U gaju jedan za drugim, složiše se još dva pucnja. Neko pored Todora prošaputa sa strahom: − Pucaju za nekim. Onaj mršavi ustaša, unezvijeren i poblijedio, bio je skinuo pušku s ramena i sad je stajao tako s njom, neodlučno i cepteći, ne znajući pravo ni šta se dolje kod gaja radi ni šta bi on u ovome trenutku trebalo da preduzme.

− Evo ih, opet su krenuli − razočarano progunđa Kekić namršteno gledajući gomilu, otegnutu drumom, koja je sad mnogo življe išla u tankom oblačku sive prašine. Ubrzo gomila primi i njih i tako se oznojena i zaplašena povorka od sto pedeset kulučara uputi prema varoši, opkoljena desetoricom ustaša. Uz put, sašaptavajući se, svi saznadoše da su ono dolje, kod gaja, ustaše pucale za Gojkom Ćupurdijom, drskim i veselim sedamnaestogodišnjim momkom, koji je iznenada bacio svoj alat i klisnuo s puta u šumu. − On je dobio svoje, eno ga, leži u dolini! − zlobno je rekao kulučarima garavi ustašica Harbaš, okretan i vrtljiv kao čengija, ali mu niko nije povjerovao. Da su ga ubili, ustaše ne bi bile kivne i zlovoljne, a − osim toga − u gaju, nigdje u blizini, nije bilo neke doline. − Eh, koliko nas je, da skočimo, rukama bi zadavili ovo ustaša − progunđa Stojan Kekić. − Ćuti, ćuti, pobogu, ne sijeci nam glava! − prestrašeno prošapta gojazni Pajo Mrdalj, othukujući, obrisa oznojeno lice sivom provlaženom maramom. − Ionako je već odsječena − kiselo smrsi Stojan i ne gledajući više Paju, nego nekud sebi pred noge. Izgubljen u gomili, Todor nije naročito ni razmišljao o onome što ih čeka dolje u varoši: što bude tolikim ljudima, to će i njemu, pa u redu. Tek za poneki kratak trenutak, on bi se osjetio izdvojen i sam, i teška ledenica straha ožegla bi ga u grudima: to njega vode i njega lično čeka dolje u gradu bogzna kakva neznana nevolja.

Srećom, strah bi brzo iščilio, Todor bi čuo oko sebe neujednačen bat mnogih nogu, osjetio se i sam dijelom te mase u okretu i skoro radosno pomislio: − Idu ljudi, ima nas dosta. Sve nadomak varoši ustaše su pratile gomilu ozbiljni i zabrinuti, ali kad kroz uzak prosjek između dva brežuljka sinu zbijen grozd okrečenih kuća i bljesnu rijeka večernjim rumenilom, krezubi Ale Toroman, najkrupniji između ustaša, bivši austrijski „cuugsfirer“, ljutito povika: − Deder, Vlasi, brže malo! Nije vam ovo kralj Petar, pa da vas miluje. Što bliže gradu, ustaše su postajale sve osionije i gnjevnije. Svaki čas kundaci pušaka spuštali su se na pleća i na ramena onih koji bi zaostali ili nekako ispali iz povorke. − Srpsku li ti majku, zar se tako ide! − U suru, seljačino vlaška! − Vidi ga, vidi krmka! Ljudi su se, poput bijednog stada, zbijali u gomilu i ćutke podnosili udarce. Kad bi neko pokušao da se zaštiti i rukama odbrani od udaraca, to bi ustaše još više razbjesnilo. Onda bi ustaši napadaču brzo dolazio upomoć njegov drug kao da se radi o bogzna kakvoj opasnosti. − Koji je, koji? Aha, taj li je!… Hoćeš li se braniti, hoćeš li se braniti, je li?! Tako su se nad smrknutim Todorom dvaput ukrstili kundaci ustaških pušaka, jer im je on, onako garav i mrk, naročito padao u oči. − Ovoga, ovoga! Vidi vuka! Vidi mrkog vuka! Okrvavljen po licu, izgubivši u gužvi i pod udarcima kapu, on je sad već bio zabilježen i izdvojen od ostalih i više se nije mogao sakriti. Zaliven krvlju, razbarušene kose, on je koračao pravo i sigurno, jer je osjećao da je sad otkriven sa sviju strana i da se više ne vrijedi ni saginjati ni bježati u sredinu. Pravo, pa šta bude!

Osjećajući kukavičko olakšanje i zadovoljstvo što je sva pažnja i vika skrenuta na nekog drugog, debeli Pajo uspio je, neopazice, da se odmakne podaleko od Todora i da se tu zakukulji između dvojice bezličnih seljaka. Poguren i zamukao, on je postao slijep i gluv za Todorovu sudbinu: nije čuo udarce, nije vidio kako ga tuku i nijednom, pa makar i krišom, nije pogledao na onu stranu gdje je momak bio. Na samom ulazu u čaršiju ustaše se još više razjunačiše pred očima dokonih bakala i kafedžija. Sad su seljaci skoro trčali, zaljuljana ljesa teških zagrijanih tijela. Čak se i onaj mršuljavi ustaša osmjeli, pa nevješto uzmahnu i udari Stojana Kekića. Kundak nezgodno skliznu i bolno odera seljakovo rame. Ispod poderana rukava ukaza se podnadula tamnocrvena masnica. − Hajde-de, junači se! Malo li sam takvih nahranio u svojoj kući! − sažaljivo i s mirnom gorčinom reče Stojan gledajući u ovoga dojučerašnjeg dječaka.