Prolom: Drugi dio

Prolom: drugi dio Pisac: Branko Ćopić

Bacivši kratak tup kramp, Gojko Ćupurdija stušti se bježati kroz prohladan bukvik osjećajući kako se sva njegova dotadašnja nemirna i obijesna snaga razvezala i napela u ovome luđačkome trku. − Bježim! Pobjeći ću! − kliktala je u njemu uzbudljiva oštra misao, i on je već sad, ovako u jurnjavi, osjećao kako je ipak pametno bilo što se tako brzo i naprečac odlučio na ovaj drzak i smjeo podvig. Podaleko iza njega tresnu oštar i snažan pucanj. Momka zakratko sjeknu u grudima leden grč i jeza ga, poput šibe, udari po cjevanicama. − Mene gađaju! U neurednoj žurbi mimo nj su promicala obla i čista bukova stabla, ćutljivi dragi zaštitnici, koji su iza njega stvarali sve gušću branu, odvajajući ga od progonioca. Sve udaljenije, povećavajući mu nadu na spas, čula se vika ustaša. Slabeći sa svakim sekundom njegova bježanja, ona ga je podsjećala na to kako je svaka vlast i sila, pa makar kako izgledala jaka, ipak od zemaljskog tijesta, ima svoju tanku nit i može da bude i nadmudrena i nadjačana.

Kad se šumom razlegoše dva nova pucnja, Gojko se poslije njih čisto razvedri: − Pucaju onako, ututanj! Hoće da prestraše. I to saznanje da mu oni tamo ne mogu više ništa ozbiljno da naškode i da im je ostala samo glasna i prazna pucnjava, dovodili su obijesnog momka dotle da izazivački podvrisne. Da bi potisnuo tu luckastu želju, on još žustrije ubrza svoj trk. Ispod nogu mu žurno izmače posljednji jezičac starog bukvika, zabljesnu ga večernje nebo, nikada dotle tako milo i rumeno, a onda ga po zažarenu licu uze da šiba gusta i zamršena šikara. Već se bio dohvatio strmine, noge mu stadoše da bride od umora i pregrijanosti, a kad čvrsto stisnu oči iz kojih je, čini mu se, bila jara, opeče ga vruć i žestok znoj. Zastade i okrenu se. Iza njega je bio dobar komad gustiša, a malo dalje bukvik, visok i neprobojan kao zid. − Dobro je! − pomisli momak burno predahnuvši i spusti se u hladnu travu pod lijeskom. Leže nauznak i s uživanjem zatvori oči, osjećajući umornu težinu svoga, sad i odviše glomaznog i dugog, tijela, čiju je svaku nogu i ruku osjećao kao neki odvojen teret koji ga prikiva za tlo. Ispod njega je snažno strujala i rasla zemlja, odbijajući mu u grudima potmulim i jakim udarima. Tek poslije nekoliko pijanih i beskrajno dragih trenutaka, momak se sjeti srećno izbjegnute opasnosti. Sve dosad on ozbiljno nije uzimao ni ustaše ni ovu njihovu novu državu. Gledao je na sve to kao na privremenu nevolju i suviše razvikanu strahotu. Kad bi se odnekle pojavile ustaše, pijano podvriskujući i pucajući selom, on bi se, kao i ostali, sklanjao s puta, ali tek toliko što bi zašao iza prve živice ili kakve ograde, gotov da prsne u smijeh, koliko zbog ovih dojučerašnjih kokošara i neradnika koji se tako važno razmeću oružjem i uniformom, toliko i zbog njegovih seljana što s toliko straha deru kroz ljeskare i u obući skaču u potok.

− Ama otkuda ti tolika sigurnost? − zadivljeno su zapitkivali poneki stariji ljudi gledajući ga i s nehotičnim poštovanjem, dok je njegov tršavi stric, žmigajući sitnim mišjim očicama, zloguko prorokovao: − Vidim ja da se ti nećeš nanositi svoje glave. Jok, moj sinko! Tek tu se momak pomalo zbunjivao i šarao po ljudima svojim začuđenim očima u kojima su još uvijek treperile vesele iskre. Zašto mu se jedni dive i drugi ga sažaljevaju, kad ni jednom ni drugom nema mjesta? Kakvo mi je to junaštvo stajati sakriven iza živice, a šta mu opet mogu da učine ovi raspojasani dokonjaci! Pa i danas, kad su stali skupljati kulučare da ih gone u zatvor, Gojko nije pobjegao od straha. Klisnuo je prosto zbog toga što mu se nije išlo u bajbok. Vrijeme je lijepo, kod kuće čeka posao, a tu je i komšinica Mirjana, bjegunica iz Bačke, tiho i plavo stvorenje. Zbog toga je momak bacio budak i nagnuo u šumu, a tek pošto je prasnuo prvi hitac, on je shvatio da se oni tamo ne šale i da gađaju pravo u nj. Ti su, dakle, ozbiljno spremni da ubijaju, i sve ono što se priča o njima − istina je. Trnući i trijezneći se od malopređašnjeg umora i kratka zanosa, Gojko ugleda sebe u gaju, prostrijeljena i krvava, sa licem zagnjurenim u plitak pokrivač od prošlogodišnjeg šušnja. Dakle, i to se moglo desiti? Sad je već sjedio pod lijeskom, sabran i jako uozbiljen. Taj prvi susret sa smrću i pogibijom nagnao ga je da temeljitije porazmisli o ustašama. Vidiš li ti: niklo je to preko noći, uzelo maha, i evo posiže i za samim ljudskim životom, a bez ikakva vidljiva razloga. Kako da se na zemlji mirno i ljudski živi, kad ima i ovakvih ljudi? − Vidi ti đavola!

Momak nezadovoljno nabra smeđe obrve osjećajući kako ga taj nerazumljivi svijet ubojica sve više zbija i gura nekud u ćošak, otimajući mu i ove lijepe dane, i radost plodnih dana provedenih na njivi i, konačno, i onu tananu Mirjanu zbog koje se svakog jutra budi, lak i uzbuđen, kao da očekuje neobičan i srećan događaj. Ili čovjek treba svega toga već sada da se odrekne ili… − E, čekaj malo, poguraćemo se, pa ko nadjača! Nisam ni ja babina žalost! − drsko se trže momče i oštro pogleda put gaja. Bio je već čvrsto odlučan da se ne da, da bježi, izmiče se i bije, ali nikako njima u pokor. − Neću, pa neću i bog! Zar se pokoriti onim džambasima i neradnicima, nikakvim ljudima?! I oni su od krvi i od mesa kao i ja. Uzbuđen i ljutit, ne mogući se više skrasiti na jednome mjestu, Gojko se podiže i nasumice krenu naviše uz šikaru. Otkidajući se od ovoga kratkog odmorišta pod lijeskom, sad je već znao da je s onima dolje na cesti prekinuo konačno i zauvijek i da više nema na zemlji te veze koja će ih ponovo spojiti. A kako će se protiv njih boriti i od njih braniti, to još nije znao. Ima vremena, porazmisliće, a dotle − glavno je − da zasigurno zna da mira nema i ne može biti. Donekle već uspokojen kao čovjek koji zna pri čemu je, Gojko se peo sve više uz nisku šikaru koja se prorjeđivala i postajala sve kržljavija, otkrivajući pjeskovitu trošnu zemlju jedva pokrivenu niskom travom. Pri samom vrhu brijega šikara se završavala niskim izjedenim žbunovima koji su jedva životarili u suvoj kamenitoj zemlji. Uska, blago nagnuta poljana, puna siva pješčara, dijelila je šikaru od stare bukove šume, koja se čitavom ivicom poljane uzdizala kao neprekidan i neravan bedem.

Tek na toj visini, pod samom gorom, Gojko se sjeti da se ponovo okrene. Pred očima mu se otvori zatalasan predjeo u nizini sa smanjenim brdašcima i oplićalom dolinom potoka, prostran kraj razbijen nejednakim gajevima i podijeljen brojnim živicama. − Gdje li su sad oni siromasi, bože moj? Poslije dužeg razgledanja po zamrzlom prostranstvu, pred samom ivičnom kosom prema gradu, momče ugleda tamnu mrlju kako sporo izbija iz nevidljive uvale i mili prema šumi. Sad već rastužen, gledao je za njima sve dok ne utonuše u zelenu ćubu uzvišice koja je od njega krila dolinu s omrznutom varoši. − E-eh, odoše! Jedva otkinuvši oči od mjesta gdje su iščezli seljaci, Gojko se okrenu prema šumi i zagleda se u gola bukova stabla. Zašto li je baš ovamo krenuo? − Aha, ujak David! Odatle, dva sata hoda kroz šumu, nalazila se u planini prostrana travna poljana Lisičjak, u koju su, ljeti, seljaci iz Marjana, Pijevčeva Dola i Jaruga izgonili ovce. Tamo su im bile kolibe za stanovanje i naslani za blago. Tu je provodio čitavo ljeto i njegov ujak David Popović, zajedno sa svojim ocem, veselim i razgovornim starčićem. Obradovan time što se sjetio ujaka, Gojko se uputi kroz prostranu planinu punu širokih dolina i manjih brežuljaka koje je čovjek opažao tek onda kad bi već zakoračio uzbrdo. Visoka gola stabla, čija je kruna počinjala sasvim gore u visini, davala su još više dubine i mirne veličanstvenosti ovome svijetu stogodišnjih džinova. Čim zakorači u goru, bjegunca do suza dirnuše poznati stari mirisi, zapamćeni još u djetinjstvu, dok je provodio i razdragano duga i bolno kratka ljeta kol ujaka u Lisičjaku.

U njegovoj petoj godini, kad mu je umrla majka, dobri i osjetljivi ujak uzeo je dječaka k sebi, bojeći se da će mu i suviše teško pasti sirotovanje kod oštronose nezadovoljne strine, koja je svakom u kući brojala zalogaje. Tako je, jednog jutra, naštrljen na prostran i zaljuljan samar, dječak prvi put u životu ušao u ovu istu planinu. Zanijemio, poluotvorenih usta, zaboravljajući da jaše na paripu, dječak je začaranim pogledom promjerao sjenovito carstvo bezbrojnih stabala, koja su se u visini gubila u nepreglednu moru grana i nejednako osvijetljena zelenila, ustreptala na vjetru. Dotad neviđeni svijet duboke planine vodio je dječakove oči čas na jednu, čas na drugu stranu, beskrajan i širok šumor u granama sasvim mu je zaokupio sluh i tako je zaneseno dijete plovilo kroz bukvik kao u nekoj poluzaboravljenoj večernjoj bajci. Tek ako bi se konjče spotaklo o neku žilu ili frknulo, obradovano svježinom, siroče bi se sjetilo da je živo i da putuje. Ponovo bi ga zapljusnuo val uzbudljive radosti mameći mu suze na oči. Njegov ujak, misleći da je posrijedi nešto sasvim drugo, u jednom trenutku našao je za potrebno da ga utješi: − Ne plači, dušo, mama će se opet vratiti. − Mama! Sad je mališan, istinski rastužen, oborio glavu nad čupavu Doratovu grivu.

Sjetio se dragog izbolovanog lica, okruženog vijencem teške vrane kose i onih nezaboravnih očiju, neponovljenih i jedinih, koje se više nikad i nigdje ne susretnu, kako ga pažljivo prate iz stalne polutame u ćošku gdje je bio bolesnički krevet. − Gojko, Gole moj, priđi mami. Pobožno, ali ne sa strahom, dječak je prilazio krevetu, puštao da ga vrela i suva ruka miluje po kosi i po licu, a onda je tiho odlazio stežući u ručici dar: uvelu jabuku, koju šljivu ili kocku šećera. Jednog dana krevet je opustio i čudno se izmijenio Kad je dječak povirio u sobu, tamo je, preko nova pokrivača, ležao crkveni barjak, blistajući lakom, pozlatom i svilom. Pored njega, uz prozor, ležalo je na niskim nogarima nešto izduženo, pokriveno bijelom plahtom. Uza nj je mirno plaminjala voštanica; nju je naročito neobično bilo vidjeti u ovoj svijetloj i počišćenoj sobi. Maloga su brzo vratili iz sobe i on je čitavo jutro proveo u dvorištu, oko dvojice majstora, koji su rendisali mirisnu lepljivu čamovinu. Tu su ga svaki čas predusretale i milovale poznate uplakane žene, a pred ručak su ga odveli kod komšinice, gdje je jeo pržena jaja, rijetko i omiljeno jelo, i spavao sve do uveče. Sjutradan je sve kod kuće bilo obično i pusto, čak i suviše pusto, mame nije bilo (govorili su da je nekud otišla) a dječaku se zbog nečeg nije igralo.

Poslije nekoliko dana došao je ujak s čupavim okatim konjčetom, koje je imalo uzdu okićenu crvenom vunicom… Primajući se uz omanju strminu, konjče durašno ljuma između drveća, a rastužen dječak, sjećajući se majke, sve se odnekuda domišlja nije li i ona, možda, otputovala nekud kroz ovaku istu planinu, tajanstvenu i punu hujanja u visokim krošnjama. Sjećanje na majku minulo je i tuga naglo iščilila, kada je, poslije duga puta, kroz prorijeđeno drveće sinuo Lisičjak, prostrana ugnuta kotlina, koja je, podno svojih strmih ivica, bila okićena istrganim vijencem koliba i naslana. Ovdjeondje, u tome nizu, prosijavao je poneki nov drveni krov. − E, dušo ujakova, evo nas, stižemo. Ujakova koliba bila je smještena uvrh uskog jezika poljane, zavučenog duboko između dva gorska hrbata. Mjesto je bilo prisojno, okrenuto istoku i zaklonjeno od vjetra i svake druge nepogode. − Oho, došo moj unuk, došlo djedovo rođeno! − dočeka ih još s praga ujakov otac, okretan prosijed starčić, i spretno se vrteći oko konja skide mališana i poljubi ga u oba obraza, grebući ga bradom. − Vidi ga kako mi je porastao, kako je zbojit i jedar, pravi đed! E, e, neće iver daleko od svoje klade. Od toga dana, pa tokom čitavog ljeta i veći dio jeseni, za dječaka nastade vedar i slobodan, ničim sputan život. Provodio je čitave dane po sunčanim padinama lisičjaka zajedno sa svojim đedom i s tri psa koja su pazila ovce. Neumorno je pronalazio krupne brdske jagode, vješto ukrivene pod izrezuckanom zelenom kapom, skupljao kremenje za djeda i u društvu s ostalom djecom-čobančadi išao u šumu po pečurke. Kad bi mu dosadilo bazanje po pašnjaku, on bi se vraćao djedu Aleksi, svojoj polaznoj stanici, i nudio ga jagodama koje su mu se već topile između prstiju.

− Đede, evo ti jagoda. Uzimajući unukov dar, starac bi stao da gricka sitno i brzo kao zec i naglo bi se rastužio. − E, moj Goja, nema ti ni od ovoga hasne: grickaš pola dana, pa opet ništa. Da je sad kakva dinja, hajde de. E, dinja, dinja… − i tu bi stari ostavio veliko vreteno na kome je sukao oputu i sanjarski se zagledao u daljinu povrh šume. Više od svake poslastice na svijetu djed Aleksa volio je dinje, pa su ga nadaleko u okolnim selima poznavali po nadimku „Dinjar“. U vrijeme zorenja dinja, on je prosto bio bolestan za njima. Obnoć bi sanjao prostranu njivu pored rijeke, na vlas uvijek istu, po kojoj su se valjale goleme, žute raspuknute dinje, zamamno mirišući. Budio se ječeći, s vodom u ustima, stenjao i prevrtao se na uvaljanu ležaju, sve dok ne bi opazio da mu se i sin probudio. − Aja, sinko, više ne ide ovako: i umrijeću željan dinje. − Pa šta ćemo, stari? Uzmi u nedjelju Dorata, pa siđi u varoš, potraži. I zaista, starac je, podmlađen i svečan, ranio zorom i pod noć se vraćao s tovarom dinja. Od njih je onda, danima, mirisala čitava koliba i svuda su se mogle vidjeti žućkaste ljese dinjina sjemena koje je čiča sušio „za dogodine“, a koje ipak nikad nije stizao ili se nije sjetio da ih posije kod kuće, dolje u selu. U mladosti je, kažu, na čudo i pokor čitavu selu, služio kao čuvar bostaništa i baštovan kod nekakva muslimana pored varoši (u ono doba u njegovu kraju nešto nezamisljivo za srpsko čeljade, što se graničilo s promjenom vjere), sve dok ga nijesu, iz nepoznata razloga, otjerali. Trpko i mučenički grickajući jagode „kitnjače“ i pljuckajući zelene listiće, djed bi stao da priča malome kakvih je sve dinja vidio i jeo u životu, gdje ih najviše siju i kako ih paze i njeguju. − Zapamti, Goja, sveta je to voćka.

To su bili jedini razgovori, kad je djed bio ozbiljan i zamišljen. Inače, on bi povazdan sukao oputu, pravio opanke ili šio kožuhe, vedro škiljeći na okolne kolibe i običaja radi navikujući na ovce. Počesto bi ga unuk zatekao kako pjevuši kroza zube nekakvu nerazumljivu pjesmicu. − Đede, ajde pjevaj da i ja čujem. Starac, koji je malom rado pričao bajke i razne istinite zgode o vukovima, mećavi i Turcima, na dječakovo tvrdoglavo navaljivanje započeo bi da kočoperno i utanjenim glasom pjevuši staru vojničku pjesmu: − Sjedi soko na kamenu, drži pušku na ramenu, svi vojnici puške u ruci, sjutra ćemo Banjoj Luci… Ili bi otegao tako sjetno da je i sam Gojko postajao miran i ćutljiv: − Sinoć kasno kiša rominjala… Za vrućih podnevnih sati, kad se stado skloni od žege u hlad i tamo dugo miruje, starac je često, vodeći sa sobom unuka, kretao u planinu da traži pečurke, gljive od kojih se spravlja trud ili da skuplja smrčevu smolu po sjevernim kosama okolnih visova, tamo gdje je rasla crnogorica. − Ajde, razgovore moj, lijepa đedova pametna glavo! Uz pregrijane kamenite proplanke mirisala je rastopljena smola, po sumračnim vlažnim bukvicima na trulež je vonjala tvrda gljiva koju je djed odvaljivao sa starih stabala, a kad bi sjeli da se odmore na tamnozelenoj prostirci od mahovine, onda je u vazduhu oko dječaka lebdio svuda prisutan miris debelih naslaga provlažena šušnja, dah prastare bukove šume. Trajnije od svega Gojko je zapamtio te mirise voljene planine, i uvijek docnije svaki od njih, ma gdje bilo da je na nj naišao, podsjetio bi ga na sunčana ljeta djetinjstva, i pred njim bi zatreperio Lisičjak, obasjan, prostran i drag poput rođene kuće.

U jesen, kad bi se sumaglica stala da hvata okolnih visova, ostajući na njima preko čitavog dana, a jutra osvitala oštra i s potuljenim sjajem, tako da se dječak zimljivo skupljao pod kožuhom, ujak se pripremao za silazak u selo. Ni dječaku se nije tih dana, osobito jutrom, izlazilo napolje, jer su bose noge zeble od svakog dodira s vlažnom travom, a nečujan sjeverac probijao je kroz svaku odjeću do same kože. Pomagao je jedino kožuh, i zato je djed tih dana često pričao o jednom kožuhu i devet gunjeva i o njihovoj utakmici s burom. Najzad bi došao i dan rastanka s planinom. Utonuo u dugačak ovčji kožuh, mališan marljivo kaska za veselim djedom Dinjarom. Pred njima, probijajući i razređujući maglu, suču se ovce, zbijene i nerazdvojene kao jedno jedino pokretljivo i zmijoliko tijelo sa bezbroj pregiba i članaka, koje se razlijeva i opet skuplja i izdužuje ulijevajući se u tijesne jaruge. Iza leđa putnika ostaje sivo i mirno more magle, brišući sve ljetošnje nestašluke. Lisičjaka više nema. − Idemo, Gole, idemo. Jesi li sustao? Dječaku se baš i ne žuri od srca. Čeka ga dolje tijesno, pokislo i uzblaćeno selo, zadimljene kuće iz kojih se nema kud pobjeći i brojna dječurlija sa svojim čudnim igrama, drukčijim od onih na Lisičjaku. Uveče kasno đedo Dinjar dolazi pijan od nečijega kazana, pjeva, viče i nagoni u smijeh čitavo prelo, sve dok ne zaspi na prostrtom kožuhu iza furune. Ipak, brzo se obikne i selo. Dječak, okretan i snažan, postaje predvodnik u kolu svojih vršnjaka, zaboravlja planinu i Lisičjak i sjeti ga se tek u proljeće, kad đedo stane sve češće da mu namiguje ispod oka. − Gole, hoćemo li brzo? Tako je minulo sedam-osam bezbrižnih godina, a jednog dana ujak je s uzdahom sjeo pored vižljavog trinaestogodišnjaka.

− Gojko, dušo, vrijeme je da kreneš na svoju očevinu. Već si se oteo, porastao, uči se težakluku. Očinskoj kući dječak je dolazio svega jedanput u godini, o svojoj slavi Nikoljdanu. A sad, kad se konačno vratio ovoj sivoj brvnari, sve mu se u njoj učini smanjeno, iskopnjelo i sasušeno. Strina se istopila, istegnula u licu, pa joj nos došao još oštriji, stric sav opljesnivio od nekakve prljave sjedine i stanjio se kao dječak, pa se čak i dobro znana furuna u sobi nekud snizila na visinu Gojkova rasta, a nekad je mališan jedva dosizao rukom do četvrtastog reda njenih zelenih gleđosanih petnjaka punih prašine. Navikao na Lisičjaku na slobodan i širok život, momčić je prvih nedjelja imao muke i spoticanja u novoj sredini. Naročito nije mogao sa strinom, koja je vječito i za svaku sitnicu kukala, grdila i proricala propast. Jednom, kad je strina zbog nekih krompira digla dreku da ona više ne može ovako i da će se jednog dana objesiti, Gojko je odmotao sa samara dug tanak konopac i mirno joj ga pružio: − Evo, strina, objesi se na nj, nov je. Možeš odmah tu pred kućom, na trešnju. Iznenađena strina primila je konopac u ruku, bojeći se, valjda, da ne padne u vatru ili se na koji drugi način ne upropasti, a tek kad je čula smijeh ostalih ukućana, shvatila je o čemu se radi i tresnula konopac u ćošak. − Eto ti, davno su rekli: hrani sirotu za svoju sramotu. Ja njemu bila kao rođena majka, pazim ga, gledam, a on − nudi mi da se objesim. − Pa, strina, sama si tražila. Strina je samo ljutito dunula na nos i s kletvom stala da razgoni kokoši koje su navaljivale kroz otvorena vrata. Otada je čitava kuća dahnula dušom. Jadikovke i kletve prestadoše. Umjesto toga, kad god bi joj palo na um da viče i žali se, strina bi nezadovoljno i plašljivo pogledala sinovca-obješenjaka i samo uzdahnula, kao da će reći: − Eto, bog vidi da propadam, ali daj ti to reci pred ovim bezdušnicima…

Žuri Gojko prema Lisičjaku i sa svakim korakom kao da je bliže djetinjstvu i onim nezaboravnim slobodnim danima. Čini se, ova staza zauvijek odvodi od ustaša, od varoši, zatvora i strašne pogibije, kad se za čovjekom puca kao za zecom, u meso. Ovdje-ondje prokrao se u šumu zrak sunca i po stablima i šušnju pojavile se vatrenožute pege, znak da je tu veče. Turobna tišina i vlažan dah svježine takođe su najavljivali skoru noć. − Daj da se požuri − zabrinuto pomisli momak i još više opruži korak. Brojni plavi cvjetovi oko puta, kojima Gojko nije znao imena, neosjetno su tamnjeli. U plitkim udoljicama, gdje se još duboko u proljeće zadržava snijeg, bliještalo je nešto kao glavice drijemavca, čistog i tužnog cvijeća, koje je šumar nazivao visibabom. Tome ranom vjesniku proljeća djed se najviše radovao, kiteći njime svoj šešir od plave čohe. − Još od Đurđevdana nisam vidio starine − sjeti se bjegunac i već se unaprijed radovao srdačnom susretu s tim poskočnim i neumorno vedrim čobaninom. Kad zagrijani momak ispade konačno na čistinu, iznenadi ga ozvjezdana dubina neba nad Lisičjakom. Poslije one pomrčine, koja se zadnji komad puta stala brzo stinjavati i lijepiti za oči, ova ustreptala kupola nad glavom i širina usnulog polja djelovali su kao dugo čekan predah i oslobođenje. − E, sad je dobro! − s olakšanjem zaključi mladić osjećajući kako mu je s ramena palo i daleko za njim ostalo sve ono što se dogodilo toga popodneva: i njegovi posljednji napeti minuti pred bjekstvo, i ludi trk kroz gaj, i ustaška pucnjava i, najzad, teška briga kud bi sada čovjek poslije svega ovoga.

Tu je Lisičjak, daleko od ustaša i od sviju drugih nevolja, zasad prvo i najpogodnije sklonište. Udnu uskog klina poljane, zabijenog u tamnu masu šume, bjelasao se krov nove ujakove kolibe, podignute lanjske godine. Gojko pretrnu i raznježi se na domaku toga toplog i gostoljubivoga gnijezda, čisto ne vjerujući da je već stigao do njega i da se tako blizu jedno drugog nalaze današnji drum sa svojom pucnjavom koja nosi smrt i ovo ušuškano mirno gnijezdo utonulo u mirise vune i mlijeka. Još izdaleka putnika opaziše ujakovi psi i složno zalajaše i pojuriše mu u susret, ali kad im se on javi, svi, kao po dogovoru, umukoše i stadoše se umiljavati propinjući se uza nj. Stari gluvi Zeljov, poznat Gojku još iz djetinjstva, zadovoljno je cvilio puzeći oko njegovih nogu. − Čekajte, čekajte! Stanite, lopovi jedni − razdragano se branio momak od te neobuzdane i razigrane pseće ljubavi, opkoljen spletom tupih šapa, vlažnih njuški i toplih jezika. U pratnji pasa, koji su ga svaki čas prestizali i ponovo se vraćali nazad, Gojko stiže pred staru kolibu i zalupa na vrata. − Valjda i sad ovdje spavaju. − Ko je to noćas? − već poslije prvih udaraca začu se iznutra zlovoljan ujakov glas. Čudio se kome je u ovo doba noći palo na um da se skita po Lisičjaku, ali kad je čuo da su se psi umirili i da s radosnom cikom prate pridošlicu, osjećao se da će to biti neko od poznatih. − Ajd, otvaraj, svoji smo − javi se Gojko. − Zar me ne poznaješ, ujače? − A, to si ti − užurba se obradovan ujak vadeći zasun. − Ulazi, brate, ulazi. Iz kolibe momka zapahnu miris mlijeka i zagrijanih kožuha, dah obitavališta ljudi koji su tek nedavno ušli u ovaj zatvoren prostor, pošto su čitav dan proveli napolju kod ovaca, na gorskoj promaji i na suncu.

− O, vidi ga, vidi! − dobrodušno zagunđa djed dižući se s ležaja, pa sjede i glasno zijevnu. − Otkuda ti ovako kasno? Da se nije kod kuće desila kakva slaboća? − Nije kod kuće, ali jest u selu. Oćeraše ustaše preko sto pedeset ljudi u zatvor. − Ajdee! − začuđeno otegnu djed, pa ustade i primaknu se unuku ustežući kratke okrpljene gaće. − Kako? Kad je to bilo? − vrlo ozbiljno, ne čudeći se, upita ujak pretičući djeda koji je uprav bio zaustio da nešto kaže. − Danas na kuluku. Pokupiše i poćeraše, a ja ubrusih, pa klisnuh u gaj. Opališe za mnom tri-četiri puta, ali sreća i brze noge spasiše me. − O, moj Gole, moj Gole! − s ljubavlju i zebnjom pomilova ga djed po ramenu. − Mogao si glavu izgubiti. − Dobro je što si ovamo okrenuo − mirno i sabrano odobri ujak. − Već je bilo razgovora o tebi, pitali su. − Ko je pitao? − prenu se momak. − Vidjećeš. Ima dobrih ljudi − praveći se tajanstven i važan odgovori ujak s neskrivenim ponosom − Hajde de − oborene glave, krijući smiješak, pomiri se Gojko s ujakovom uzdržljivošću. − Već se đedo spremao u selo, k tebi − starački i lukavo podmignu čiča Dinjar, dajući unuku do znanja da je i on posvećen u tajne planove svoga sina. Gojko u slast pokusa zdjelu mlijeka zadrobljenu kuruzovnicom, pa pošto je potanko ispričao današnji događaj s kuluka, pruži se u ćošku pored đede. Misleći o ujakovim zagonetnim riječima, on se sjeti nejasnih glasova o ustanku, koji su se posljednjih nedelja uporno pronosili po selu. Odakle su poticali i ko ih je prvi donio, nije se znalo, ali to pritajeno šaputanje budilo je u ljudima smjele nade i pomagalo da se lakše podnosi svakodnevni oprez, bježakanje i strah pred ustašama.

− Nešto će biti oko toga − zaključi momak boreći se sa snom, pa navuče pokrivač preko glave i, zanoseći se u zaljuljano polje počinka, zaspa s radosnom slutnjom da ga sjutra u Lisičjaku čeka nekakvo vedro i ugodno iznenađenje, koje će pred njim otvoriti nove puteve iz ovoga svijeta koji se počeo mračiti.