Prolaze dani...
Prolaze dani... Kô selice neke
Gube se oni u dugome nizu.
I jednom i ja počivaću blizu
Povijenih vrba, čempresa i smreka...
No moja duša naselju zvijezda
Prhnuti neće da odmara krila:
Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.
Tu, iznad grana i toplih gnijezda,
Rodne rijeke, dubrava i vrela,
Krševa, polja i ubogih sela,
Gdje raštrkane kolibe stoje -
S ticama one lepršaće lako,
I moliti se, i čekati tako
Na zlatno jutro otadžbine moje...