VENERE:
Ljepša i svjetlja u razbludi,
negli ikada, dzoro, izljezi, 170
ter pram, kî ti zlato resi,
po istoku prostri svudi;
prospi rajsko cvitje iz krila,
dzoro draga, dzoro mila!
Da i mi po ovoj lijepoj strani, 175
kô mlađahne vile čine,
pr'je neg s vedre tej visine
ukaže se zrak sunčani,
izbiramo sred zeleni
cvijetak bijeli i rumeni; 180
da pod slatke skladne glase
nam vjenačce tej vijemo,
naresiti čim budemo
povrh čela ruse vlase,
ke tih vjetric bludno odveće 185
niz bio vrat nam sad razmeće.
Pojmo, pojmo, mile moje,
u nov način drag i sladak,
na jutrnji dočijem hladak
šušnjet listje počelo je, 190
veleći nam: "Pjesni mile
sprav'te, od neba lijepe vile!"
PROZERPINA:
Ke će pjesni naše biti,
lijepa majko od Ljubavi ,
jeda pojuć kî gizdavi 195
cvijetak ćemo proslaviti,
lir pribijeli i ružicu,
kâ u rumenom cti nam licu?
VENERE:
Čererina kćerce izbrana,
nut, gdje onamo sred gustine, 200
čim liposti tve jedine
sred ovijeh se kažu strana,
slavic poje u dubravi,
da taj ti si cvit gizdavi.
PROZERPINA:
Ugodna je hvala svaka, 205
od hvaljenijeh kâ izljeze:
što da lijepo ne reče se,
koga lipos hvali taka?
Cvit sam gizdav ja rečena,
bivši od tebe pohvaljena. 210
DIJANA:
O božice, što dosada
pjesni naše slatke ustavlja?
Dočim svaka sebi spravlja
lijep vjenačac sred livada,
pojmo drago primalitje, 215
koje plodi travu i cvitje!
SKUP BOŽICA:
Zelenim se polja rese,
zelen cvitjem razlicime,
prolitja je slavno brime ,
u vesel'ju sve čuje se , 220
uživa ptica i zvir
ljuveni slatki mir.
VENERE:
Lijepe vile od dubrava,
kim je razvit hram uresni,
gdi su vaše slatke pjesni, 225
od kojijeh je svudi slava?
Na spjevanja, kâ slišate,
odgovor nam i vi da'te!
SKUP VILA:
Kâ ovo svjetlos sad vidi se?
Zemlja u nebo obrati se, 230
drag ti isteče danak bijeli:
veseli se svak veseli!
VENERE:
Veseli se svak, veseli,
lis na dubu, dub u gori,
tkogod ljubav dragu dvori, 235
tkogod pokoj slatki želi:
u vesel'ju, polja i luzi,
budite nam mili druzi!
SKUP BOŽICA:
Vesel'je se svudi kaži,
sve se raduj primalitjem, 240
trava capti ljepšijem cvitjem,
cvitje nosi miris draži!
Svak s dragom ljuvezni
na tance, na pjesni!
SKUP VILA:
Tijek svoj rijeke ustavljaju, 245
na pjevanja, kâ slišaju,
duh svaki se zamamljuje,
čim nebeski skup se čuje.
VENERE:
Ljubko svaka sad prinesi
bijeli cvijetak i rumeni, 250
da naš svijetli pram zlaćeni
lijep vjenačac većma uresi,
s kijem na igre gorskijeh vila
poć budemo, družbo mila.
SKUP VILA:
Cvitjem taj se ne ponosi, 255
ko cvijet rajski sobom nosi:
božicami lijepijem s nebi
gizda od svijeta nije trijebi .
VENERE:
Rajska lipos, kad uzima
čin vilinji i priliku, 260
kô vil svaka za svu diku
po livadah resit se ima,
neka i nju po dubravi
pastijer slijedi prigizdavi;
ter zatravljen i ustriljen 265
s prislatkoga nje pogleda
i požudnijeh sklad besjeda,
pod svirôku pjet je usiljen,
i plam, kî mu srce gori,
u divjačnoj djeljat kori. 270
SKUP VILA:
Zvizda jasnos potamniva
sunčanome prid svjetlosti;
gdi su rajske tej ljeposti,
dika umrla tašta biva:
gubi se zemlje ures 275
pri gizdah od nebes.
VENERE:
Cvitje zene i opada,
noć na bio dan tmasta dođe,
svita krasnos časom prođe,
stiraju se ljeta mlada; 280
samo blažen tî se pravi
u ljubavi tko boravi;
ere mlados sprva uživa
pak je miran spomenuje
i oni pokoj mislî čuje, 285
u kojemu mlad pribiva.
Ah, kô budu te ljuvene
pak ugodne uspomene!
Tim, mladice, ber'te slasti
draga cvitja ljuvenoga; 290
bez uresa er svakoga
neubran će k zemlji opasti,
a vi, kajne, pak zaludu
proklinjati sreću hudu.
Nut božice, druge moje, 295
koliko su vidjet mile,
čijem su ljubko nakitile
svitle i čiste prame svoje;
nutli paka sred livada,
gdi neubrano cvitje opada. 300
SKUP VILA:
Tko rijet neće, blažen da je,
ko s ljubavi dni sve traje,
ako oni, koji ljubi,
mlados dragu vijek ne gubi?
SKUP BOŽICA:
Tu ljepota ima kripos, 305
da je uresna bez naprave;
nu ako s vijencim povrh glave
sad je ovaka rajska lipos:
ljepša je svijeh žena
ljepota rešena. 310
VENERE:
Lijepa 'e ljepos lijepijeh vila,
čim se s pomnjom narav slavi;
nu i nepomnos većkrat bila
ponuda je od ljubavi;
gizdav ures bez uresa 315
ljepota je od nebesa.
DIJANA:
Nu što, jaoh, čuje se, koja je sila ovo,
ka svijetom svijem trese, što li će bit novo?
Kâ će ova bit sjena, kâ sunce prikriva,
ter munja ognjena kroza nju sveđ siva? 320
Već nam stat nî odi ; gorućijeh vrh kola
iz zemlje izhodi njeka sjen ohola.
Bježimo! Jaoh, što bi? Od pakla kralja vlas
Prozerpinu ugrabi između svijeh nas.