ČERERE:
Što da veće ištem slijepa?
Ke me ufan'je jadnu ustavlja? 915
Da li 'e u vlasti moja lijepa
pakljenoga strašna kralja?
Da li moja, jaoh, sva hvala
u paklu je sad ostala?
Tužna kćerce, kamo sama 920
bez nesrećne majke pođe
sred onijeh tmastijeh jama,
u ke svjetlos vik ne dođe?
Ah, koja te 'e, brače, sila
tvojoj majci ugrabila? 925
O, vi svi, jaoh, kî vidite
s hude sreće žalos moju,
na me suze proplačite,
imajte mi milos koju:
vaj, jedihnu kćercu izgubih, 930
nad životom koju ljubih.
RADMIO:
Je li kî duh na sem sviti
sad toliko bez milosti,
jaoh, da misleć sej žalosti
ne uzbude prosuziti? 935
Gluhe gore, pusti luzi,
proplačite k našoj tuzi!
SKUP:
Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 940
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?
ČERERE:
Da li, kćerce, lijepi Apolo
tvoj drag ures zaman dvori, 945
ki svjetlostim svôm okolo
svemu svijetu dan otvori,
a u pjesnih hvalu ima
nad bogovim svim inima?
Da li Marte još hrabreni, 950
kî vojuje vrijedno u slavi,
dobit pokoj svoj žuđeni
nije mogô s tve ljubavi:
zasve da 'e on bog oholi,
ponižen te većkrat moli? 955
Neka ljepos tvoju bude
uživati, jaoh, po sili
zlobni silnik sjeni hude
u strašivoj svojoj spili,
jaoh, i majka tvâ žalosna 960
otet mu te n'je kreposna!
RADMIO:
Svijetlo sunce plačuć hodi
od nebesa po vedrini,
pače skri zrak, da se u tmini
sve za žalos sad nahodi; 965
potamni i ti, o mjeseče,
za njim zvijezda, kâ isteče .
SKUP:
Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 970
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?
ČERERE:
Da li za zlo moje svako,
neka tužim sve me vrime, 975
razgori se još i pakô
milim plamom ljuvenime?
Ljubavi ako plam je koji,
gdi omraza vječna stoji!
Da sve dike budu ostati 980
tužne ove nesrećnice,
svijetle oči, prami zlati,
slatki pogled, rajsko lice,
bez svakoga razgovora
pakljenoga sred ponora? 985
Jaoh, mâ kćerce, tvôj liposti
koju milos možeš steći
prid rasrdnom nemilosti,
gospoduje kâ u smeći,
negli ovu samo, brače, 990
da se u tvojoj krvi oplače?
RADMIO:
Romonome muklijem, vode,
tec'te od plača zamućene;
u pjesni nam poj tužbene,
gorski slavic, sej nezgode; 995
blazi vjetri, kî letite,
vlažnijem ćuhom prosuzite.
SKUP:
Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 1000
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?
ČERERE:
Ah, sad poznam, kô li istino
odgovori meni odi, 1005
kad te pitah, o planino,
gdi se porod moj nahodi,
gdje je rados mâ jedina,
gdje je moja Prozerpina.
Nahodi se, ti mi reče, 1010
doli, vajmeh, tvoja mila,
gdje dan bijeli ne istječe,
neg su mjesta potamnila;
nu ja mišljah, kô to moći
me će sunce stat u noći? 1015
Ali prem tu, gdje ti kaza,
nahodi se, pusta goro,
cijeć majčina zla poraza,
da ju i ona slijedi uskoro,
jaoh, da i ja sam usiljena 1020
sred crnijeh je iskat sjena.
RADMIO:
Planina se bez zeleni,
a bez listja kaž' dubrava,
u poljijeh sahni trava,
na livadah cvijetje veni, 1025
jaoh, na žalos primalitje
svoje u zimno promijen' bitje.
SKUP:
Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 1030
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?
ČERERE:
Sveđ se čini tužnoj meni
čut mu dragu, gdi mi pravi: 1035
"Majko, u ovoj plačnoj sjeni
i ti li me, jaoh, ostavi?"
Dušo, kćerce, nijesam ni ću.
Jaoh, nu kuda, kamo li ću?
Žitni vijenče, u dni mile 1040
koji vlase moje resi,
čim na tužne idem cvile,
ti ostani pod nebesi.
Klas tvoj život zlamenuje,
ja gdi poć ću, smrt kraljuje. 1045
Zbogom, polja, zbogom, luzi,
s Bogom, nebo svijetlo moje:
pođoh tužna k vječnoj tuzi,
osuđeni u kôj stoje,
ako nać se veća koja 1050
može tuga, neg je moja.
