Pređi na sadržaj

Prozerpina/ČINjENJE DRUGO

Izvor: Викизворник
Prozerpina
Pisac: Ivan Gundulić
ČINjENJE DRUGO


ČINjENJE DRUGO

SKAZANjE PRVO

* * *


LjUBMIR, RADMIO, LOVORKO, DUBRAVKO I SKUP PASTIRA



LjUBMIR:

   Staviste li se , o pastijeri,
(još me svega strah obhodi)
na ovomu mjestu odi
ke se čudo sad zamjeri? 460
   Nu stavio tko da n'je se?
Zvir, sred jama kâ pribiva,
zapanjena i strašiva
još se s jamam istijem trese.
   Ah, vidjen'je svijem nemilo! 465
(Bog ukloni od zlijeh šteta!)
Pomrčala svjetlos svijeta
i sve bješe pocrnilo.
   Prvo trešnja silna priđe,
ter svom zemljom jako krenu , 470
u oblaku potamnjenu
vječni se oganj paka viđe.
   Nu što kaže, što li veli
svijes mâ sade pripadena,
hudijeh sila, strašnijeh sjena 475
skup ujedno vidjeste li?

LOVORKO:

             Tminu, ku spovijedaš,
          vidjesmo, druže naš;
   nu ostalo, što kaza ovdi nam ti sada,
ne čusmo, nit glasa itko nam spovijeda. 480
   Tim slijedi naprijeda, ako ti mučno nî,
ti pr'je što ugleda strašivoj u tmini?
 
 
     
LjUBMIR:

   Sve ste u tom mogli čuti;
nu za družbi pogoditi,
opeta sam spravan riti, 485
što me strah je spomenuti.
   Prem s istočne bješe strane
sunce odkrilo zrak zlaćeni,
još se ckljaše vrh zeleni
rosa, jutrom koja pane. 490
   Tad izagnô ja bjeh stada
nedaleče mjestu ovomu,
pri kladencu gdje bistromu
vazda zene trava mlada.
   Pod svirôku ter bez misli 495
stojah pjesni tuj pojeći,
odnikud se ne bojeći
vuk da će izit hudi i zli.
   Kad eto ti iznenadi
poda mnom se zemlja ustrese, 500
poplašene ter ovce se
rastjeraše po livadi.
   Hrlo skočih, ali opeta
eto ti oči me vidiše,
gdi se iz zemlje van podiže 505
dim, u kom se oganj smeta.
   Za kojijem taj čas paka
kako iz njeke crne jame
oganj velik vrže plame
stisnut tmasta sred oblaka, 510
   iz kojeg sjeni grube
čuh gdje buka mukla izlazi,
kako vihri kada plasi
proć ne mogu guste dube.
   Čuh, nu jedva još u trudu, 515
nješto kô glas ljudcki cvilit;
veće htje me strah usilit
naprijed gledat da ne budu.
   Tijem utekoh pun poraza
k selu pognav stada ureda, 520
ere bo mi srce ne da
tuj čekati kratka časa.
   Ah, nut gleda' stvar veliku,
gdi opet dođoh, - nuti sreće,
na isto mjesto gdje bjeh veće 525
odlučio ne doć viku.
   K Bogu sada, družbo mila,
da se prostru glasi naši,
ako u tomu zemlji naši
 stvar se sluti kâ nemila. 530

LOVORKO:

             Ukloni višnja vlas
          taj sluta zla od nas.
   Pastijeri, daj da svi jedino mi sada
molimo s ljubavi toga, kî sve vlada,
   da ako bi srdžbe tej njegove zlamen'je 535
bude imat na puk svoj kegodi smiljen'je.
  
SKUP:

             O višnje kriposti,
          kažite vrhu nas
          moguću vašu vlas,
ne rasrdžbom, neg milosti. 540
Dostojte se drugdje odnijeti
sve zlo, ke se nami prijeti.

RADMIO:

   Ako mi smo narod oni,
kî sveđ poje vaše slave,
od našijeh se strana ukloni 545
prijeki nemir s hude sprave.

SKUP:

             U višnje kriposti,
          kažite vrhu nas
          moguću vašu vlas,
ne rasrdžbom, neg milosti. 550
Dostojte se drugdje odnijeti
sve zlo, ke se nami prijeti.
  
DUBRAVKO:

   Moć se vaša kazat pođi
u gradovih oholime,
a priklonu čeljad ođi , 555
kâ pastijersko nosi ime.

LjUBMIR:

   Sve zle misli jadovite,
ke smo u srcijeh mi začeli,
tašte u nas objavite
milostivijem vašijem djeli. 560
  
SKUP:

             O višnje kriposti,
          kažite vrhu nas
          moguću vašu vlas,
ne rasrdžbom, neg milosti.
Dostojte se drugdje odnijeti 565
sve zlo, ke se nami prijeti.

LOVORKO:

   Prosvijetli nam zgar s nebesi
svjetlje sunce iz oblaka.
    
LjUBMIR:

   Na vedrije bitje izljezi
 tmasta sluta sumnja svaka. 570

LOVORKO:

   Molbe usliši, Bože s nebi,
utječemo čijem se k tebi.

DUBRAVKO:

   Vrh otara ako tvoga
srebro i zlato n'je nam slati,
naše uboštvo mješte toga 575
srce ti će prikazati.

RADMIO:

   Ne ostavi puka blaga,
kî sve ufan'je u te slaga.

SKUP:

             O višnje kriposti,
          kažite vrhu nas 580
          moguću vašu vlas,
ne rasrdžbom, neg milosti.
Dostojte se drugdje odnijeti
sve zlo, ke se nami prijeti.


SKAZANjE DRUGO

ČERERE, LOVORKO I SKUP PASTIRA

* * *


ČERERE:

   Jaoh, gdje tužna nijesam bila: 585
obtukla sam polja i gore,
ni mi umje rijet nitkore,
gdi je moja kćerca mila.

LOVORKO:

   Tko ovo svâ lica suzami poljeva?
Čerere 'e božica, u pogled tužna sva. 590
   Jaoh, da li još tuga i višnjijem trud dijeli?
Skroveni iz luga slušajmo što veli.


SKAZANjE TREĆE

ČERERE (sama)

* * *


   Jur izgubih, jaoh, ovako
drag razgovor moj jedini,
moju rados, moj istini 595
pokoj i me dobro svako.
   Gdje si, kćerce mila meni?
Gdje si, slatka mâ ljubavi?
Tvôj nesrećnoj majci objavi,
er te inako nać ne scijeni. 600
   Ah, koli se ja blažena
cijeć me lijepe zvah njekada,
toliko sam tužna sada
vrh žalosnijeh svijeh žena!
   Ne zaviđah ja na sreći 605
n'jednoj majci neba i svita,
nego zvah se pričestita
moju kćercu sveđ videći.
   Pače meni zavidješe
na jedihnoj môj razbludi 610
mnoge majke, srećne svudi
u porodijeh ke se riješe.
   O pokoju, o pohvalo,
o majčina diko mila,
ponosita s ke sam bila 615
dosle, vajmeh, svud nemalo;
   sad nevoljo, sad žalosti,
kćerce, tugo majke tvoje,
pokli za te danke svoje,
jaoh, provodim u gorkosti. 620
   Da li, vajmeh, ja sred dvora
samu ostavih tvu lipotu,
neka u zlu sam vik životu
bez svakoga razgovora?
   Što ne mislih tužna prije, 625
kćerce; dušo srca moga,
ere jedna lipos mnoga
vik slobodna sama nije?
   Jaoh, od mora, od zemlje li
bi tî gusar prijek toliko, 630
kî, jedihna moja diko,
tebe sa mnom sad razdijeli?
   Gdje te iskati mogu veće?
Put ke strane upraviću?
Po kom tragu tužna gdi ću? 635
Jaoh, tko put mi spovidjeće?
   Kad ne vidim, tko će rijeti,
gdje se moja kćerca taji,
poć ću tužna, gdje stupaji
i sreća me bude odnijeti. 640
   Ah, da bi se tukla ovako
ti, Venere bludna i huda,
za Ljubavim tvojom svuda:
ti mi uzroči me zlo svako.


SKAZANjE ČETVRTO

LjUBMIR, LOVORKO, ČERERE, SKUP PASTIRA I JEKA IZ GORE

* * *


LjUBMIR:
 
   Veće ona odhodi, a mi se skroveni 645
tajimo još odi sred ove zeleni?
   Izid'mo nadvor svi pastijeri opeta,
neka nam objavi, što bitje nje smeta.
   O, koja zemlji ovoj milosna toli bi,
božice, da plod svoj dâ se sad po tebi, 650
          ke resi čisti vlas
          pšenični zlatni klas;
   Čerere uzmnožna, polja ova težana
kojoj su podložna i naša sva hrana,
   molimo smerno te, vernijem tvojijem kaž', 655
koje su tuge tve i smeće, ke imaš?

ČERERE:
 
             Jaoh, jedihna mâ razbluda
          otišla je ne znam kuda:
          strah me, da je tko nemio
          n'je svôj majci ugrabio. 660
   Pastijeri, jeda vi um'jete glas mi dat
gdje ona boravi, da 'e budem poć iskat.
 
 
LOVORKO:
 
   Nijesmo je vidjeli mogli nigdje čut;
božice, ne cvili, neće ti poginut.
   Nu kâ 'e moć bila ta, koja ju izvadi 665
iz dvora bogata, kî joj ti sagradi?
   Dostoj se toj nam rijeti, slobodan tko bi toj,
iz tvoje kuće uzet da smje drag porod tvoj?
   O slavna Čerere, kaž' nam toj najprija.
 
ČERERE:
 
Bi hitros Venere, ne sila ničija. 670
   Ona bi, koja mi razbludnom riječi svom
dijete, jaoh, primami iziti nadvor š njom.
   Ona uzrok bi danas me smeće sve na svit,
jaoh, tko će dat mi glas, gdje će mâ kćerca bit?
             Pitah ljudî, pitah zvijeri, 675
          ptice i ribe, nu zaludu,
          jeda tkogod mu razbludu
          gdje za milos, vaj, zamjeri:
          jaoh, sve gluho ukaza se
          na tužbene moje glase. 680
             O pastijeri, pomozite,
          još da pitam ove gore,
          jeda one odgovore
          na me tužbe jadovite;
          jeda nađem mom cviljen'ju 685
          daj ku milos u kamen'ju.
             O planine drage moje,
          na ove tužbe, ke slišate,
          daj mi odgovor vi poda'te,
          gdi je dobro me svakoje? 690

JEKA:
 
                                            Ko je?

ČERERE:

   Ja sam, goro, poslušaj me!
Nu vapiti, jaoh, naprijeda
suze brane, plač mi ne da:
odgovor'te vi joj za me! 695
    
SKUP:

   Čerere je slavna odi,
kâ vas pored s nami pita,
možete li znat, čestita
gdi se kćerca nje nahodi.
 
 
 
JEKA:

                                             Hodi. 700

ČERERE:
 
   Hodi po ovoj strani, gdi li?
Pitajte opet, moji mili.
 
 
SKUP:
 
   Hodi kuda skrovna toli,
da ju same vi vidite,
o planine, objavite, 705
jeda u vašoj kôj prodoli?
 
 
JEKA:

                                            Doli.
 
 
ČERERE:
 
   Doli? Kuda to? Jaoh, meni!
Jeda u strani u pakljeni,
gdi su vječni nepokoji? 710
Za kî tuj stat grijeh dostoji?
    
JEKA:
 
                                            Stoji.
  
SKUP:
 
   Stoji doli, veliš tako?
Kâ su mjesta doli? Reci!
Ah, vijeku se toj ne steci 715
što sad reče ti opako.

JEKA:
 
                                            Pakô.
 
ČERERE:
 
  Da li, vajmeh, nî na svitu,
jaoh, jedihna moja dika,
sred naroda negli prika 720
u zlu mjestu ognjevitu?
  
JEKA:
 
                                            Tu.
  
SKUP:
 
   Kako u pakô mogu otaći
sunčja zraka svijetla lica?
Zaisto li se tuj božica 725
Prozerpina može iznaći?
    
JEKA:
 
                                            Naći.
 
ČERERE:
 
   Kô nać će se, ako priti
ne može se mjestu tomu?
Ko sit k jazu pakljenomu 730
slobodan će toli biti?
                                                     
JEKA:
 
                                            Ti.
 
SKUP:

   Da božice svijetle s nebi
slaze tmaste u ponore,
kaž' nam, tko tî biti more 735
još velikoj pri potrjebi?
 
JEKA:
 
                                       Trijebi.
 
ČERERE:
 
   Da li gdi su crne sjene
strašivoga posred plama
trijebi 'e da sit budem sama, 740
i n'je drugi lijek za mene?
    
JEKA:

                                            Ne.
  
SKUP:

   Pusta i huda svîm planino,
već ne dala glas nikada;
ah, kako nam ovdi sada 745
ti sve veliš neistino.

JEKA:
 
                                            Istino.

ČERERE:

   Sve san čula, jaoh, ne veće,
koli tužnoj pristoji se.
Da li stani kćerce ti se, 750
gdi su vječne tmasti i smeće?
  
LOVORKO:
 
   Božice, planini u svemu tak gluhoj
vjerovat razlog nî , uzdat se nî u toj,
   ne biše riječi te planinske, negli sam
gore glas, naše iste besjede kî šlje nam. 755
  
ČERERE:
 
  Ah neharna zemljo viku,
da li dah ti dobra svaka,
da ti budeš proždrijet paka,
jaoh, jedihnu moju diku?
   Hodi opeta, ne plodila, 760
ke sjeme u te bude pasti,
na zloj travi da porasti,
zemljo huda i nemila!
   Ne napasô pastijer stada
na ravninah na tvojijeh, 765
težak truda rad svojijeh
ne imô plate sve nikada!
   Zvijer srdita bjesnovala
po ravninah tvojijeh sama,
munja silom svoga plama 770
dub tvoj svaki poharala!
   Tve crnilo da bez sjeni
ljetnje sunce kruto peče,
ter te putnik nadaleče
strašnu inijem kaže i meni! 775

LjUBMIR:

   Već kletvam svrhu daj, već nam zla ne zovi,
jaoh, milos ku imaj na tužni puk ovi.
             Božice, smili se
          zemlji, u kôj rodi se.
   Nu što oči me vide, što li će bit novo: 780
koja vil izide iz rijeke sad ovo?


SKAZANjE PETO

ARETUZA RIJEKA, ČERERE, LOVORKO I SKUP PASTIRA

* * *


ARETUZA:
 
   O rodice slavna i sveta
žitna klasja razlikoga,
bez uzroka i razloga
zemlja od tebe ova 'e kleta. 785
   Ako iska i ne nađe
još u n'jednoj svijeta strani
oni pogled drag sunčani
koga ništor nejma slađe:
   ako porod tvoj jedini 790
ne znaš gdi je, kćerca tvoja,
nemoj sudit zemlju, koja
nije za to u krivini.

ČERERE:

   Kako to, o vilo, rijeka li jesi ti,
n'je li ona nemilo zgriješila na sviti? 795
   Znaj, od nje da poraz izhodi vas meni:
ona mi skri danas moj porod ljuveni.
  
ARETUZA:
 
  O božice, zla usilos,
s kom se rvat jaka ne bi,
čini skrit joj kćercu tebi: 800
tijem imaj joj koju milos!
   Vrat' nesrećnoj u nevolji,
da, ko sprva, plodna bude:
na ukradu tve razblude
otvori se suproć volji. 805

ČERERE:

   Tko bi jak toliko, čuđu se riječi tvôm,
nje bitje veliko provali da silom?
   Ona bi, vaj, koja usili nje silu,
tijem pravo 'e stavih ja pod kletvu nemilu.

ARETUZA:

   Veliko je zemlje bitje, 810
da nu vlas ćeš rijeti mnogu
veću od onijeh koji mogu
na njih posluh usilit je.
   Tijem pedepši njih kriposti,
koji htješe da obore 815
nje kamene teške gore,
a nevoljnoj njojzi prosti.
   Ja ne molim za nju te odi
usiljena od ljubavi,
ku svak ima po naravi 820
suproć mjestu, gdi se rodi;
   ere sam se ja rodila
u poljijeh od Grečije,
Aretuza ime mi je,
sada rijeka, njekad vila: 825
   nu ti od pravde i od istine
pridobita spomenujem
da nî pravo, kako čujem,
da za tuđ grijeh pravi izgine:
   er kad budeš ti uzeti 830
zemlji ovoj svoje dike,
za druzijeh zlobe prike
platu će ona zlu podnijeti.
   Ah, pogledaj vrh zeleni,
tere budi još joj blaga, 835
ne cić rodna mjesta draga,
ni za koje dobro meni,
   negli, kako rijeh odzgora,
ere mi se tvrdo haje,
da pravednijem pedepsa je 840
cijeć inijeh huda tvora.

ČERERE:

   Kako to ti reče, da od mjesta nijesi odi,
ako sve obtječe tvojojzi u vodi?
    
ARETUZA:
 
   Tuđinka sam, opet pravim ,
i tuđinkom svak me zovi, 845
zasve da otok ljubim ovi
pored s mojijem rodnijem krajim.
   Veselija kad bi bila
i htjela me čuti sada,
rekla bih ti, kako i kada 850
u rijeku sam se obratila,
   tere kojijem dođoh puti
u strane ove, pune slave:
nu je dosta, zemlje prave
da sad razlog budeš čuti. 855
   Tijem prid tobom, kâ si s nebi,
ako nađoh milos istu,
ti ćeš tvomu rodnom mistu
dat vesel'je, a ja tebi.

SKUP:

   O božice mnoge vlasti, 860
na tvu zemlju još pogleda',
da pogine tere ne da'
narod, kî te slavi i časti.

ČERERE:
 
   Vesel'je, ko'e tomu uvik se rijet može,
kô u bitju tužnomu svrhu imat ne može? 865
   Nu što hoć', kaži ti, slišam te strpljeno,
jeda 'e gdi na sviti me dobro ljubljeno.
             Ere to bi samo bilo
          čijem bi se razvedrilo
          svijem žalosno moje stan'je, 870
          ah, skončano svako ufan'je.
    
LOVORKO:

   Gubit se, vajmeh, još toliko ti nemoj,
ufati dobro mož' , naći drag porod tvoj.

ARETUZA:

   Znaj, da bistre ove vode,
o Čerere vazda slavna, 875
izdno mora ke odavna
posred polja sijeh izhode,
   ne počinju ni izviru
u državi ovoj plodnoj,
negli u mojoj strani rodnoj 880
pizanskomu blizu miru.
   Tuj proždire zemlja mene,
tuj me krije i provodi,
ljudcki stupaj kud ne hodi
proz dubine proz pakljene. 885
   Tuda, čime vale moje
sa mnom nosim skrovnijem putom,
vidim vazda s mukom ljutom
svijeh, u paklu koji stoje.
   Viđu sve ono, što se čini 890
i pripravlja i odlučuje
doli, gdi se tužni čuje
plač od onijeh, kî su u tmini.
   Tuj sam kćercu tvu vidila,
nu gospođom vječne tmasti, 895
ke zapovijed čudne vlasti
vrh pakljenijeh svijeh je sila.
   Kraljica je tuj poznana
u koruni pozlatjeni,
božica je ona od sjeni, 900
Plutonova ljubi izbrana.
   Zato veće ne srdi se
suproć zemlji, kâ je prava:
razbluda je tvâ gizdava,
gdi noć vječna nahodi se. 905
   Pače svijem se ti čestita
sad spovijedaj , er si mati
kćerce, kâ će kraljevati
trećijem dijelom svega svita.
   Tijem ostani u pokoju 910
ter tve bitje već ne smeta':
a ti, vodo moja, opeta
Aretuzu primi tvoju.


SKAZANjE ŠESTO

ČERERE, RADMIO I SKUP PASTIRA

* * *


ČERERE:
 
   Što da veće ištem slijepa?
Ke me ufan'je jadnu ustavlja? 915
Da li 'e u vlasti moja lijepa
pakljenoga strašna kralja?
Da li moja, jaoh, sva hvala
u paklu je sad ostala?
   Tužna kćerce, kamo sama 920
bez nesrećne majke pođe
sred onijeh tmastijeh jama,
u ke svjetlos vik ne dođe?
Ah, koja te 'e, brače, sila
tvojoj majci ugrabila? 925
   O, vi svi, jaoh, kî vidite
s hude sreće žalos moju,
na me suze proplačite,
imajte mi milos koju:
vaj, jedihnu kćercu izgubih, 930
nad životom koju ljubih.

RADMIO:

   Je li kî duh na sem sviti
sad toliko bez milosti,
jaoh, da misleć sej žalosti
ne uzbude prosuziti? 935
Gluhe gore, pusti luzi,
proplačite k našoj tuzi!
 
SKUP:

   Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 940
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?

ČERERE:

   Da li, kćerce, lijepi Apolo
tvoj drag ures zaman dvori, 945
ki svjetlostim svôm okolo
svemu svijetu dan otvori,
a u pjesnih hvalu ima
nad bogovim svim inima?
   Da li Marte još hrabreni, 950
kî vojuje vrijedno u slavi,
dobit pokoj svoj žuđeni
nije mogô s tve ljubavi:
zasve da 'e on bog oholi,
ponižen te većkrat moli? 955
   Neka ljepos tvoju bude
uživati, jaoh, po sili
zlobni silnik sjeni hude
u strašivoj svojoj spili,
jaoh, i majka tvâ žalosna 960
otet mu te n'je kreposna!

RADMIO:

   Svijetlo sunce plačuć hodi
od nebesa po vedrini,
pače skri zrak, da se u tmini
sve za žalos sad nahodi; 965
potamni i ti, o mjeseče,
za njim zvijezda, kâ isteče .

SKUP:

   Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 970
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?

ČERERE:
 
   Da li za zlo moje svako,
neka tužim sve me vrime, 975
razgori se još i pakô
milim plamom ljuvenime?
Ljubavi ako plam je koji,
gdi omraza vječna stoji!
   Da sve dike budu ostati 980
tužne ove nesrećnice,
svijetle oči, prami zlati,
slatki pogled, rajsko lice,
bez svakoga razgovora
pakljenoga sred ponora? 985
   Jaoh, mâ kćerce, tvôj liposti
koju milos možeš steći
prid rasrdnom nemilosti,
gospoduje kâ u smeći,
negli ovu samo, brače, 990
da se u tvojoj krvi oplače?

RADMIO:

   Romonome muklijem, vode,
tec'te od plača zamućene;
u pjesni nam poj tužbene,
gorski slavic, sej nezgode; 995
blazi vjetri, kî letite,
vlažnijem ćuhom prosuzite.

SKUP:
 
   Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 1000
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?

ČERERE:

   Ah, sad poznam, kô li istino
odgovori meni odi, 1005
kad te pitah, o planino,
gdi se porod moj nahodi,
gdje je rados mâ jedina,
gdje je moja Prozerpina.
   Nahodi se, ti mi reče, 1010
doli, vajmeh, tvoja mila,
gdje dan bijeli ne istječe,
neg su mjesta potamnila;
nu ja mišljah, kô to moći
me će sunce stat u noći? 1015
   Ali prem tu, gdje ti kaza,
nahodi se, pusta goro,
cijeć majčina zla poraza,
da ju i ona slijedi uskoro,
jaoh, da i ja sam usiljena 1020
sred crnijeh je iskat sjena.

RADMIO:

   Planina se bez zeleni,
a bez listja kaž' dubrava,
u poljijeh sahni trava,
na livadah cvijetje veni, 1025
jaoh, na žalos primalitje
svoje u zimno promijen' bitje.
    
SKUP:

   Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 1030
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?

ČERERE:

   Sveđ se čini tužnoj meni
čut mu dragu, gdi mi pravi: 1035
"Majko, u ovoj plačnoj sjeni
i ti li me, jaoh, ostavi?"
Dušo, kćerce, nijesam ni ću.
Jaoh, nu kuda, kamo li ću?
   Žitni vijenče, u dni mile 1040
koji vlase moje resi,
čim na tužne idem cvile,
ti ostani pod nebesi.
Klas tvoj život zlamenuje,
ja gdi poć ću, smrt kraljuje. 1045
   Zbogom, polja, zbogom, luzi,
s Bogom, nebo svijetlo moje:
pođoh tužna k vječnoj tuzi,
osuđeni u kôj stoje,
ako nać se veća koja 1050
može tuga, neg je moja.


SKAZANjE SEDMO

RADMIO, LjUBMIR, LOVORKO I SKUP PASTIRA

* * *


RADMIO:

   O vi, gore kamenite,
kijem po vrsijeh vjetri plasi
ledenima čine mrazi
zle studeni vjekovite, 1055
na žalosti ovolike
ljeva'te nam suzâ rike.
    
SKUP:

   Ko je srcem tvrdi kami,
da ne cvili,
da ne plače odi s nami 1060
uzrok nemili,
s koga tuži sad bez mjere
božica Čerere?

LjUBMIR:
 
   K paklu se uputi tužna ova, viđu ja:
božice, ne sluti da je tu kći tvoja; 1065
   er ako tuj stani ona se, imaš znat,
moć ju ćeš zamani na svjetlos dovik zvat.
   U pakô 'e lasno sit; iz njega opet van
mučno se povratit na ovi bijeli dan.
  
LOVORKO:
 
   Da li mi sad odi sami ćemo ostati, 1070
za čudo kegodi jošte, jaoh, gledati?
   Ter straha n'je u nas ostalo, zasve da
strašne stvari od danas svaki ču i gleda?
   Ah, družbo, cijeć Boga, k selima našijemi
s mjesta se ovoga dijelimo veće mi. 1075
   Pogibno 'e saviše odi nam stat veće,
gdi se, jaoh, zgodiše tolike nesreće.
   Čovjeka, velim vam, žaliti n'je milo,
kî po svôj volji sam nastupa na sve zlo.



Reference


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivan Gundulić, umro 1638, pre 386 godina.