Prigodom dvadesetpetogodišnjice oslobođenja Bara
Četvrt vjeka navršuješ, Baru,
Od novoga tvoga preporoda;
Od kad ti je sinula sloboda,
Od kad dobi Gospodara svog!
Trista ljeta dvorio si caru,
Trpeć' muke bjesnih janičara,
Dok ti sudba dade Gospodara,
Da te spase iz očaja tvog.
Tvoji sinci zvali su se raja,
Klanjali se begovima smjerno,
Podnoseći muka neizmjerno,
Od svuda ih bio crni mrak.
Čekali su, da se liše vaja,
Čekali su, da im zora svane,
Slobodice sunce da im grane;
Da im s neba sine sveti zrak.
Bog se smili na uzdahe njine,
Te im posla srpska vladaoca
I reče im: „evo vašeg oca,
On će da vam stiša gorki plač;
On će ropske rasturiti tmine
I oprostit ne snosivih muka;
Njegova je osvetnica ruka,
U njoj blista Obilićev mač.
On će natać' na tvoj bedem gordi
Srpski barjak, da se vije slavno,
Pod Dušanom gde se vijo davno,
Istom slavom da se vije sad.
Harni vječno osvetnici ćordi,
Viteškoga knjaza Gospodara,
Sa molitvom srčanoga žara
Jednoglasno kliknimo u sklad:
Bože sveti! dugovječno živi
Knjaz Nikolu, našeg vladaoca,
Koga si nam podao za oca,
Za koga smo spravni život dat!
A ti, Baru, uzgajaj i živi
Dične sinke svome milom rodu,
Da čuvaju vjeru i slobodu,
Tu najljepšu Božju blagodat.
|
Bar, 1903., Milo Jovović, „Golub“, broj 16., u Somboru, 15. oktobra 1903., str. 250.