Priviđenja
| Priviđenja Pisac: Mileta Jakšić |
Kô mutan prizrak gigantskoga zida
Jesenja magla vidik mi zaklanja,
Pogled mi prekida:
Jedva nazirem senke crna granja,
Tamna obličja džbunja, golog pruća —
A gde je selo? Ni crkve, ni kuća!
Sve grezne, tone u magli, tišini.
Ljudi se kreću kô bezglasne seni
U tom povodnju; — tako mi se čini
Da se u carstvu tajanstvenog dima
Ti ljudi samo priviđaju meni —
Da, oni meni, a ja opet njima.
Izvor
[uredi]- Petrović, B. 1971. Srpska književnost u sto knjiga, knjiga 57: Pesnici 1. Novi Sad: Matica srpska, Srpska književna zadruga. str. 111.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mileta Jakšić, umro 1935, pre 89 godina.
|