Predgovor (Krasić)
Kome je poznato kako se srpska knjiga razvijala dok je postala ovaka, kakva je danas, taj će znati i cijenu srpskih narod nih umotvorina. Dok se srpska knjiga nije pisala narodnim jezikom, dotle je svima nižim slojevima narodnim svaka nauka bi la po sve nepristušna; a od kako se počeo izučavati narodni jezik i narodne umotvorine; od kako se srpskom narodu počelo govoriti i pisati njegovim jezikom — od to doba je on i življim mahom u prosvjeti koraknuo u napredak, te mu se i uspješnije polaže temelj za srećniju budućnost njegovu.
Poznato je da je u nas prvi počeo ku piti narodne umotvorine slavni Vuk St. Karadžić; on je najvjernije skupio narod ni biser, što su ga burni talasi života narodnog u borbi s nesrećnim prilikama izbacili na mirnu obalu porodičnog živo ta — i najvjernije ga je svijetu predao. Taj biser rasvijetlio je u duševnoj noći onima, koji se udališe od svog naroda i jezika; postade jedrim sjemenom književnosti narodne, iz njega poniče današnja narod na književnost.
„I narodnim umotvorima vidiš kako srce narodu kuca, kuda mu misli polijeću,
pa učiš, šta mu valja besjediti, ako hoćeš da te sluša.“[1] Iz toga izlazi, da na rodne umotvorine treba neprestano skupljati i izučavati. Pa kad narod vidi, koliko „učeni ljudi“ poštuju i vole ono, što je njemu tako i milo i drago, i on radije slu ša, što mu ovi kazuju. A kako li uživa narod, kad mu se, u knjizi sabrano, vraća ono što je njegovo! Ja sam se o tom, skupljajući na rodne pjesme osvjedočio, jer ako bih svome pjevaču pročitao koju već štampanu pjesmu, on bi bio pun radosti i kazao bi mi za to tri-četiri, koje ja nijesam čuo. Osobito ako sam slučajno baš našao takovu, koju i on zna, onda niko radosnije oda nj.
Vuk je najviše skupio srp. narodnih pjesama. Kad su te pjesme prvi put štam pane, svijet se nije mogao dosta da nadivi krasoti njihovoj, jer se vidjelo, da one mno go vrijede i naučnicima i drugim ljudma, za to ja i ne ću ovdje mnogo govoriti u pohvalu njihovu; nego ću samo pomenuti, koliko je stran svijet srpske narodne pjesme cijenio, kad ih je Vuk prvi put izdao bio, pa da se vidi, koliko su one pomogle po dignuti srpski narod u očima stranoga svijeta. 1824. prevedena je na njemački jezik srp. narodna pjesma o Hasan-atinici, i štampao ju je slavni njemački pjesnik Gete u svome djelu Uiber Kunst und Alterthum; a Filosof Fater preveo je opet na njemački junačku pjesmu Ženidba Maksima Crnojevića[2] U 25. broju žurnala „Mnemozini“ od 1825, što je izlazio u Lembergu, izađe srp. narodna pjesma Der Tod des Kraljevits Mar ko, aus dem Serbischen von Göthe. Vrh toga obasicane su srpske narodne pjesme hvalom u mnogim drugim stranim listovima[3]. Pa mislim, da će baš vrijedno biti navesti ovdje nekoliko riječi iz dodatka k Grimo voj srpskoj gramatici; tamo se za srpski jezik i narodne pjesme veli ovo: Keine lieblichere Mundartist unter den Slavischen, als die Serbische — und ke in a n d e r e r Slavischer Stamm hat sol che Volks lie der mit allen i hren gleich králf tigen als an zi e h e n den Eigenth tim lichkeiten. — Eto toliko imadoh spomenuti o narodnim umotvorinama u opšte, a o srp. narodnim pjesmama na po se. Razumje se, da ni Vuk nije mogao pokupiti sve pjesme i druge narodne umotvorine; to ga je posla ostalo i za potonja pokoljenja. Vuk je u toj želji, da obiđe radi skuplja nja narodnih umotvorina Bosnu i Hercego vinu, i umrljo. U tim zemljama je srpski je zik najčistiji; za to je u Vukovih šest knjiga srp. narodnih pjesama najviše pokuplje nih iz ovih pokrajina. Osim srp. narod. pjesa ma što su po Bosni i Hercegovini poslije Vuka skupili Jukić i Martić, izišla je kašnje L. Marjanovićeva zbirka bosanskih narodnih pjesama; a 1873. izdalo je na svijet Srpsko učeno društvo u Biogradu K. H. Ristićevu zbirku srpskih narodnih pjesama pokupljenih po Bosni. Al' nijedna od ovih ne popunjuje tako znamenito Vukovu zbirku, kao pjesme, koje je Bogoljub Petranović skupio. Još je srp. narod. pjesama iz Bosne i Hercegovine štampano u „Matici,“ „Vili,“ „Danici“ i „Bosanskom prijatelju.“ No nek niko ne misli, da je tijem iscrpljena bogata riznica narodnoga blaga. Ima toga toliko, da se neće nikada moći sve pokupiti. Samo je sada teža stvar znati, što je već pokupljeno, a što još nije.
I ja, evo, iznosim pred lice svijeta jedan dijelak narodnoga blata — ovu svoju prvu knjigu srpskih narodnih pjesama. A evo ću sad da rečem, gdje sam ove pjesme skupio.
Kad ono pre tri godine mnoga braća Sr bi iz Bosne pobjegoše ispred turskog mača u susjedne zemlje, dobjeglo je više porodica i u ovaj kraj. Nekih 18 porodica sklonilo se je ovdje, kod Karlovca, u stari dubovački grad; a više ih se nastanilo u selu Krnjaku i okolnim selima. Ja, pre dvi je godine, namislih upotrebiti tu priliku, da od ovih naših nesrećnih gostiju skupim što više narodnih umotvorina, te se ozbiljno i prihvatih toga trudnoga posla. Svak će vjerovati, kako je to teška stvar želiti od onoga pjesama, kome nije do pjesme. No lijepim bratskim riječima i načinom, koji sam ja izabrao, moglo se ipak dosta posti ći. Samo je teže s ženskinjem; ono je stid ljivo, pa se teško dade namoliti, da čovjeku koju pjesmicu reče.
Zbog toga, što u ovoj knjizi imaju, osim srp. narod. pjesama iz Bosne, i pet pjesa ma iz Hrvatske, jedna iz Dalmacije i jed na iz Slavonije, nijesam joj mogao dati drukčijeg naslova.
Sve sam pjesme ovdje podijelio u pjesme starijeg i pjesme najnovijeg vremena. Ja bih volio bio, da sam ih mogao podijeliti po istorijskom razvijanju narodnih umotvorina, kako je to odlično srpski naučnik Stojan Novaković u predgovoru k prvoj knjizi Petranovićeve zbirke zaželio, al' ovdje tome ne mogoh zadovoljiti.
Među pjesmama, što ih ovdje iznosim, dvije sam štampao u „Javoru“ 1877, to je 22. Sava voda i 84. Ustaška straža i A ue iz Otoke. Pjesma 9. Janković Stojan i Zlatija đevojka, srodna je s pjesmom Ženidba Stojana Jankovića (Vuk III. str. 117, p. 21.), ali je drukčije izvedena i ima druk čijih i ljepših crta. Pjesma 20. Ivo i Jelica, podudara se s pjesmom Smrt Ivana i Jelene, koja je štampana u I. knjizi Vukove zbirke, str. 240, p. 342. Za tom pjesmom ima Vuk još dvije o istom događaju; no on uz te pjesme primjećuje: „Sve mi se čini, da nijedna nije tako dobra, kao što sam je prvi put čuo.“ I ja bih rekao, da je ova ovdje, ako je i manja od ma koje od onih u Vuka, ljepše spjevana; jer ima vrlo divnih komparacija, kakvih u onima nema. Pjesma 22. Sava voda i 23. Opet to, malo drukčije slične su s pjesmom Strah od Drine[4]. 23. je ovdje pjesma donekle samo druga varija cija za Savu vodu od pjesme Strah od Drine; al' od polak su sa svijem različne. Za čudo je, da ovih pjesama ima više i svaka je od polak drukčije izvedena. Ja imam još dvije pjesme o tome i svaka je opet drukčija. Pjesma 78. Molitva kad se ide spavati, vrlo li jepo popunjuje onu u Vukovoj zbirci ženskih narodnih pjesama iz Hercegovine, str. 322, p. 331. I L. Marjanović ima u svojoj zbir ci, str. 203, pjesmicu pod naslovom Žaba i rak; al' je ova ovdje, pod brojem 48., drukčije i mnogo prostranije izvedena.
Evo ću sad da kažem, od koga sam koju pjesmu čuo.
Najviše mi je povećih pjesama kazivao pjevač Jovo Mikeša, rodom iz Glinice u Bosni (krupska nahija). Mikeša je čuven pjevač u Bosni; njegov otac, Vuk, bio je 16 godina srpski hajduk — hajduk u plemenitom smislu, i veli, da je sve pjesme, koje mi je u pero kazivao, od svog oca poprimio; — ovo su te pjesme: 1. Despot Vuk i Zrinjanin ban, 3. Smiljanić Ilija, 6. Turci janjičari, 8. Jandrija Kraljević, 11. Tri pobratima, 12. Vojevanje na Beč, 18. Juriša Madžare i 33. Vjera i nevjera. Pjesme 5. Markova se preudaje ljuba. 7. Tadija i Livnjanin Al-ata. 9. Janković Stojan i Zlatija đevojka, 15. Sveti Jovan, 16. Udad bina Misirkinje Janje, pisao sam iz usta Gliše Zorića, iz Bosne; on je te pjesme čuo od nekog Ilije pjevača. Pjesme 26. Vid i Vidovica, 36. Marko Kraljević i brodar kinja vila, 37. Ali-beg i posta mu, 48. Ža ba i rak, 49. Muva i komar i 61. Miklen i kralja Jerka ospođa, kazivao mi je pjevač Stevo Grubić, prozvani Crni, iz Sjovice (pećska nahija). Pjesmu 20. Ivo Despotović i Bogdan Potulić čuo sam od Jandrije Gotića, Dalmatinca; a pjesme pod brojevima 23, 50, 51, 52, 53, 55, 56 i 57, kazivale su mi Ruža Opačićeva i Joka Pavlovićeva. Od Kate Grubićeve pribilježio sam pjesme pod brojevima 21, 58, 59, 67 i 68. Pjesme pod brojevima 29, 38, 39, 40 i 41 govori la mi je u pero stara Milica Grubićka. 24. i 44. pjesmu čuo sam od Laze Jerića. Pjesmu 17, 25, 29, 35, kazivao mi je djeda Milić. Pjesmu 10. i 28, pisao sam iz usta Nikole Trkulje; 22., pribilježio sam u Pakracu od neke starice Ane. Pitalice pod br. 54, napisao mi je moj učenik Jovo Pavlović u Krnjaku (ne znam od koga reče, da ih je pribelježio). Pjesmu 4. Marko Kraljević i Memed telal, napisao mi je N. Simić iz Bovića, a čuo ju je, veli, od svog rođaka Sime Jovanovića iz Bovića, a ovaj ju je opet naučio od nekog slijepca Grkovi ća iz Krstinje (u hrvatskoj krajini). Pjesme pod brojevima 14, 27 i 32 kazivala mi je „Loka Opačićeva, a pjesmu 30. Nikolica kneže, napisao mi je moj čestiti učenik Mane Džakula, rodom iz Rujnice (cazinska nahija), veli, da se ne sjeća od koga je čuo; on mi je mnogo pomagao pri skupljanju ovih pjesama: dovodio mi je pjevače i nagovarao žene, da mi pjesama kazuju. Pjesmu 2. Ženidba Stjepana Kneževića, pisao sam iz usta Ze kana Polovine. Pjesmu 19. Iz austrijske vojne 1866, čuo sam od Nikole Ridulovića, iz Vojnića; on je, veli, tu pjesmu primio od Pane Mrkića iz Budačkog, koji je tu pjesmu i spjevao. Pjesmu 13 Opet to,ali druk čije, kazivao mi je u pero domobranac La vao (prezimena mu se ovaj čas ne sjećam, a bilješka mi se negdje zabacila), rodom iz Like. Pjesme pod brojevima 64 i 75 pri bilježio sam od M. Paripovićeve iz Karlovca. Sve druge pomanje pjesme kazivali su mi: Marko Džakula, Anđa Ševićeva, Đuran Polovina i Jelica Ševićeva.
Pjesmu 84. Ustaška straža i Adže iz Otoke, spjevao je na Duhove 1877. kad se ovaj događaj i zbio, Luka Omićević iz Novoga, a pisao ju je Savo Crnogorac, ja sam je dobio iz ruku Ilije Trkulje, baš onako kako je Savo iz pjevačevih usta pisao. Druge pjesme najnovijeg vremena, 80. Boj na Grahovu bosanskom, 81. Boj na Sanici i Skucanom Vakupu, 82. Boj na Skucanom Va kupu i Kamen-radu, 83. Boj na Odžaku, kod Glamoča i 85. Iz ustaškom logora u Bosni, poslao mi je jedan čestit Srbin i vrlo uvažena ličnost iz Dalmacije; al' sam pri nuđen i njegovo i pjevačevo ime, dok se za pleti istočni ne razmrse, premučati; a za sad neka im je obojici kao i svima, koji mi pjesme kazivahu, ovdje izrečena lijepa HVaLa.
Najzad ću ovdje reći, da sam ove pjes me vjerno napisao, onako, kako sam koju od koga čuo. Nijesam gotovo ništa popravljao, da ne bih pokvario. Pogdjegdje bilo je pogrješnih stihova, te sam ispravio, a nađe li se ipak gdjegod koji pogrešan stih, to nek je ovdje nagoviješteno, da nijesam bolje mogao popraviti; jer inače ne bi došao prelom na svoje mjesto il' bi dobio stih jedan slog više, što bi pokvarilo desetarac. U pjesmi 2. Ženidba Stjepana Kne ževića ispravio sam jednu aritmetičku hi perbolu: mjesto „I on vodi šezdeset hilja Da“ uzeo sam „I on vodi dvanaest hiljada.
Što se tiče pravopisa, obzirao sam se na ono, što je rekao Vuk u predgovoru k Poslovicama, a St. Novaković prvoj knjizi Petranovićevih pjesama, te sam slovo h pisao svagdje, gdje mu je mjesto; samo sam ostavio vala gdje sam čuo. U pjesmi 47. Fala materina, ostavio sam fala. St. Novaković veli, da je to „po bosanskom varoškom maženju,“ pa sam ovdje i uzeo tako. Čudim se, da sam od više njih slušao telar mjesto telal. Vuk ima u svom Rječniku telal, pa sam i ja tako uzeo. I Vuk i Petranović imaju „čosi vedeničkoj,“ a ja sam slušao venedičkoj, pa je i ostalo kako sam slušao. Mjesto ogari ima ovdje obari.
Sad mi je samo još od srca poželjeti, da srpski i ostali svijet, kome su srpske narodne pjesme omiljele, ovu zbirku srpskih narodnih pjesama primi s onakom voljom i ljubavlju, s kakvom sam ih ja skupljao. Pa ako ova prva knjiga bude u narodu primljena kako se ja nadam, onda ću naskoro, ako ja ki Bog da zdravlja, iznijeti na vidjelo i drugu knjigu, srpske rarodne pjesme iz Baranje.
U Karlovcu, na Vavedenje 1878.
Vladimir Krasić.
}}
Reference[uredi]
- ↑ Đ. Daničić, „Rat za srpski jezik i pravopis“, str. 61
- ↑ Letopis za god. 1825, knj. II
- ↑ Göttingische gelehrte Anzeigen; Litterarisches Conver sationsblatt, Allgemeine Litteratur Zeitung.
- ↑ M. Topalović, „Tamburaši ilirski ili ti prva kitica na rodnih ilirskih pjesama i t. d.“ sv. I. U Osieku 1842.
Izvor[uredi]
Krasić Vladimir, Srpske narodne pjesme starijeg i novijeg vremena, knjiga prva, Braća Jovanović, Pančevo, 1880., str. III-XII.