Prevareni kadija
Bila dva brata, jedan pametan, a drugi subudalast. Iza oca im nije ništa ostalo, do jedno pseto. To pseto voljeli su više no išta drugo. Ele, jedan put pseto se razboli pa krepa. Braća ga odnesu u greblje, pa zakopaju. Kad pop dođe na greblje, vidi jedan greb nov, a on nije znao odakle, jer ga nije on sahranjivao. Počne raspitivati, ko je zakopan i dozna da su dva nesretnika pseto zakopali. Odmah ih tuži kadiji. Kadija ih pozove, pa stane ispitivati: veli — kako ste vi smjeli nekršteno tijelo među krštene zakopati? — onda reče onaj subudalasti: — Dragi kadija, ono nije bilo pseto, već baš ko iksan ; znao je naš Zeljo i govoriti ko iksan. Pa znaš jednom oteo od vuka ovcu, pa smo mi to narekli, da je njegova. Od te ovce namložila se poslije čitava stoka i to je, biva, njegov mal. Pa znaš kadija, kad šćede umrijeti, zapovijedi, da sav njegov mal damo kadiji, pa već izdišući reče: „ju ... ju ... biva i ono njegovo june da ti doćeramo.“ — Tada kadija reče popu: — „Jes, ćitaba mi, sad se sjetih, njihov je Zeljo znao govoriti, pa biva nije đunah, što su ga u greblje zakopali, jer je kao i čojek.“ — Pop slegne ramenima, pa ode, a kadija zapita braću: — „Kad ćete mi biva, to mala donijeti?“ — „Hoćemo kadija u petak odmah.“ — i braća odu. Kad prođe petak, braća ne dogone kadiji mala, a, drugi, treći petak, njih nema nikako. Tada kadija pošalje po njih i oni dođu. „Kamo moj mal, pasja vjero, što slagaste?“ Onda reče onaj pametni brat: „a zbilja kadija, mi tebe prije ne pitasmo, šta je tebi naš Zeljo bio svoje, te ti uzimaš njegov mal?“ — „Sikter pasja vjero! napolje i s vašijem Zeljom i malom!“ Braća to jedva dočekaju, pa odu radosni, što su prevarili kadiju.
Izvor[uredi]
Bosanska vila, godina I, broj 2, Sarajevo, 1. januar 1886, str. 29.