Pravila Drugog vaseljenskog sabora

Izvor: Викизворник


PRAVILA DRUGOG VASELjENSKOG SABORA


1. pravilo: Sveti Oci, sabrani u Konstantinopolju ustanoviše da se ne sme ukidati, nego da mora ostati u punoj snazi Simvol vere koji izložiše 318 Otaca, koji se sabraše u Nikeji Vitinskoj, i da mora biti predata anatemi svaka jeres, a poimenice: jeres evnomijevaca, anomejevaca, arijanaca ili evdoksijana, poluarijanaca ili duhoboraca, savelijanaca, markelijanaca, fotinijevaca i apolinarijevaca.


2. pravilo: Episkopi neka ne šire svoju vlast preko granica svojih oblasti, tj. na tuđe crkve i da ne ometaju život drugih crkvi. Zato, po pravilima, episkop Aleksandrije neka upravlja crkvama koje su u Egiptu. Istočni episkopi neka se staraju o crkvama na istoku, uz očuvanje povlastica koje su pravilima iz Nikeje priznate crkvi u Antiohiji. Episkopi azijskih oblasti neka se staraju o crkvama u Aziji. Episkopi crkvi u Pontu neka se staraju o tamošnjim crkvama. Isto neka čine i oni u Trakiji. Ako nisu pozvani, episkopi neka ne prelaze granice svojih oblasti radi rukopolaganja ili nekog drugog posla koji se tiče upravljanja crkvom. Kada se u potpunosti očuva izloženo pravilo o crkvenim oblastima, jasno je da će, kao što je i ustanovljeno u Nikeji, svim poslovima svake pojedine eparhije upravljati dotični eparhijski sabor. Crkve koje su među varvarskim narodima, treba da se upravljaju po običajima Otaca koji su se do sada sačuvali.


3. pravilo: Episkop Konstantinopolja neka ima prvenstvo časti posle episkopa Rima zbog toga što je Konstantinopolj - Novi Rim.


4. pravilo: O Maksimu (Ciniku) i o neredima koje je on izazvao u Konstantinopolju, određujemo: Maksim niti je bio, niti jeste episkop, a isto tako nisu zakoniti rukopoloženi ni oni koje je on postavio u razne stepene klira. Sve što se u vezi sa njim i od njega učinjeno, ništavno je.


5. pravilo: Što se tiče zapadnih svitaka (spisa) i mi primamo one iz Antiohije koji ispovedaju jedno Božanstvo Oca i Sina i Duha Svetoga.


6. pravilo: Pošto mnogi, u nameri da pomute i naruše red u Crkvi, zlobno i klevetnički smišljaju razne optužbe protiv pravoslavnih episkopa raznih oblasti, a sve u želji da se time okalja dobar glas o njima i da se uznemiri narod, zbog toga je sabor episkopa okupljenih u Konstantinopolju odredio da se bez podrobnog razmatranja ne primaju optužitelji te, dakle, ne treba ni svima dozvoliti, kao što ne treba svima zabraniti da se podnose optužbe protiv onih koji upravljaju Crkvom. Ako neko podnese optužbu protiv episkopa, bilo zbog povrede imovine ili zbog bilo koje druge učinjene nepravde od strane episkopa, pri ovakvim optužbama ne treba uzimati u obzir ni ličnost tužitelja, niti njegovu veru. Ukoliko je prestup, za koji se okrivljuje episkop, crkveni prestup, tada je potrebno ispitati ko je onaj koji optužuje. I pre svega je potrebno zabraniti jereticima da podnose optužbe protiv pravoslavnih episkopa po pitanju crkvenih dela. Mi smatramo za jeretike one koji su odavno izopšteni iz Crkve, kao i one koje smo mi anatemisali. Osim tih, ovo treba da bude zabranjeno i onima koji tobož ispovedaju pravu veru, a u praksi su prešli u raskol ili sklapaju zavere protiv naših, kanonski postavljenih episkopa. Osim toga, ako su neki zarad nekih optužbi bili osuđeni od strane Crkve, i bili isključeni ili odlučeni, bilo da su iz klira ili iz laika, ni takvima ne može biti dopušteno da podnose tužbe protiv episkopa, dok najpre sami ne budu slobodni od svoga prestupa. Isto tako, ni od onih koji se sami nalaze pod nekom optužbom ne treba primati tužbe na episkopa ili na druge klirike, sve dotle dok ne dokažu da su oni sami slobodni od prestupa za koje su okrivljeni. Ali ako neki, koji nisu ni jeretici, niti su bili odlučeni, niti osuđeni, niti optuženi za neke prestupe, smatraju da imaju razlog da optuže episkopa zbog crkvenih dela, sveti sabor određuje da takvi najpre iznesu optužbu pred episkopima određene oblasti, i pred njima dokažu prestup zbog koga optužuju određenog episkopa. Ukoliko episkopi te oblasti ne mogu izreći presudu o navedenoj optužbi, tada će tužitelj ili tužioci pristupiti većem saboru episkopa određene oblasti, okupljenih upravo povodom te ili tih optužbi. Optužbu pred tim saborom episkopa neće moći da podignu ukoliko pre toga pismeno ne izjave da će podleći jednakoj kazni ako im se, posle rasprave dokaže da su oni samo klevetali na optuženog episkopa. Oni, koji i posle ovoga što smo odredili, preziru rečeno i usuđuju se da dosađuju caru ili sudovima svetovne vlasti ili uznemiravaju vaseljenski Sabor, od takvih ne treba primati tužbe jer povređuju pravila i narušavaju crkveni poredak.


7. pravilo: Koji se iz jeresi obraćaju u Pravoslavlje, i k broju onih koji se od jeretika spasavaju: arijance, makedonijevce, savatijance i novatijevce (koji sebe nazivaju katari), takođe i tetradite i apolinarijavce primamo tek pošto lično i u pisanoj formi podnesu da anatemišu svaku jeres koja uči drugačije od svete, saborne i apostolske Crkve. Njih primamo po sledećem obredu i običaju: pomazuje im se svetim mirom prvo čelo, pa oči, pa nozdrve, pa usta i uši. I dok ih znamenujemo, govorimo: „Pečat dara Duha Svetoga“. Evnomijevce (koji su kršteni jednokratnim pogružavanjem), montaniste (koje nazivaju frigi), savelijance i sve ostale jeretike (a ima ih mnogo u ovim krajevima; naročito onih koji su došli iz Galatije), sve njih, kada žele da pređu u Pravoslavlje, primamo kao Jeline (neznabošce): prvoga dana ih činimo hrišćanima, drugoga dana činimo ih oglašenima, trećega dana zaklinjemo ih trokratnim duvanjem u lice i u uši, i tada, pošto ih dovoljno poučimo istinama vere, i nastojimo da duže vreme budu na bogosluženjima i slušaju Sveto Pismo, tek tada ih krštavamo.

Izvori[uredi]

  • Knjiga pravila, Zbornik kanona Pravoslavne crkve; Šibenik, 2003.
  • Ovaj članak ili jedan njegov deo je preuzet sa sajta svetosavlje.org. Dozvola se može videti ovde.