Pošetala Alibegovica
Po zelenoj Alibega bašči,
Nahodila na struk kalopera,
Pa je tiho mlada govorila:
„Kalopere, nevaljalo cviće, 5
Niti captiš, ni šjemena davaš,
K’o ni mlada Alibegovica!“
Mlidijaše niko ne čujaše,
To je čuo đever Muhamede,
Pa govori Alibegovici: 10
„Je l’ istina, Alibegovice?“
— Istina je, đever Muhamede!“
Onda veli đever Muhamede:
„Čuješ li me, Alibegovice,
Ti obuci dibu i kadifu, 15
A ti pripni biser i dukate,
I pokuhaj gospocku večeru,
Da zovemo bega na večeru!“
Kad začula Alibegovica,
Pa uz ruke zagrnu rukave, 20
Ona skuha gospodsku večeru;
A obuče dibu i kadifu.
Dok eto ti bega Ali bega;
Tu su oni večer večerali —
Dok su oni bega opojili. 25
Kad je tamo po jacijam bilo,
Onda s’ diže dite Muhamede,
Pa on ode na rosnu lvadu,
Te pod čador bega Ali bega,
I on leže na mehke dušeke. 30
Kad je vrime malo postajalo,
Žugor stade žutije dukata,
Šuška stade dibe i kadife,
Škripa stade sedefli nalula,
A sve viče grlom bijeljem: 35
„Srce, dušo, beže Ali beže!
Jesi l’ meni mjesto načinio?“
—„Srce, dušo, Omerbega Nazo!
Ja sam tebi mjesto načinio
Na dušeku i na desnoj ruci.“ 40
Kad to čula Nazija đevojka,
Odmah se je jadu osjetila,
Šđadijaše pobjeć uz livadu;
Al' pristiže dite Muhamede,
Ufati je za bijelu ruku, 45
Pa joj snimi biser i dukate,
I snimi joj dibu i kadifu,
I sa noga sedefli nalule,
I snimi joj sihir hamajliju,
Pa eto ga svom dvoru bijelu; 50
Pa dozivlje svoju milu snahu:
„Na ja tebi sihir hamajliju,
Pa je udri na grlo bijelo!“
Kada granu i obasja sunce,
Probudi se beže Ali beže, 55
Pa on pita brata Muhameda:
„Čija j’ ono vjerenica ljuba?“
A veli mu dite Muhamede:
„Zar ne poznaš vjerenice ljube?!“
Onda ode u novu čaršiju, 60
Pa je vjenča za vjerenu ljubu.[1]
