Potočić
| Potočić Pisac: Petar Kočić |
Potočić
Potočić je davno zasto
I ne kreće mlinskog kola,
Što u ledu tužno ćuti,
Kao izraz teškog bola.
Preko šljunka talasići
Sa zanosom pjesmu više,
Raznosiše slatke zvuke,
Pa se bono zalediše.
Ne čuje se pjesma tiha,
Na valima da zabruji -
Potočić je davno zasto,
Kroz šumarke viš' ne huji.
Oh, da mu je da zašumi
Kroz mirisne, cvjetne ravni,
Što ih sada obavija
Magloviti veo tavni.
Ali led je grudi stego
I srebrne vale zbio -
Povrh njih se kristal-v'jenac
Vječne tuge uhvatio.
Ne tugujmo, potočiću!
Život nam je slatka nada,
Što nas kr'jepi i uzdiže
Iz ponora gorkih jada.
Kad s' osmjehnu majski dani
Pričaćemo bole svoje -
Kad mlinarka mlada dođe
Potočiću - srce moje!
Napomene[uredi]
Pjesma je napisana u Beču 1900, kako stoji ispod teksta a objavljena u Bosanskoj vili, XVI/1901, br. 8.
Izvori[uredi]
- Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.
|