Posljednji pozdrav Momiru Bulatoviću
| Posljednji pozdrav Momiru Bulatoviću Pisac: Slavko Perošević |
Posljednji pozdrav Momiru Bulatoviću
Đe s’ visokih gora svjetlost sija jarka,
I đe’ zv’jezde noću bliješte ko’ luče,
U plemenu slavnog Miljanova Marka,
Viteško ti’ srce prestade da tuče.
Ti’ koji si bio od naroda voljen,
A mražen’ od zlijeh ljudi i od hulja,
Pozlaćenom stazom, u nebesko carstvo,
Otišo’ si jutros iz zemaljskog mulja.
Zbog toga te’ danas iskreno u duši,
Žali Crna Gora i svo’ javno mnenje,
Jer si bio čovjek, kome od sveg drugog
Bješe preči obraz i ljudsko poštenje.
Bio si onakav ko’ što su u davnim
Zemanima bili Crnogorci stari.
I svoijem djelom opovrgo’ sve’ što
Kažu da vlast ljude, mijenja i kvari.
Živio si smjerno i ko što se veli
„Prut nijesi s’ tuđeg polomio plota”
I u rodno selo, u vrletne Kuče,
Vratio se tiho u suton života.
Đe’ slomljene sablje iz busenja vire,
Đe’ orlovi suri lete u oblaku,
Išao si često da posjetiš sina,
I da pustiš suzu, nad njegovu raku.
Otud si se vraćo smrknutoga čela,
Natušten ko’ oblak što oluju sprema.
I skršena srca i spaljenih nada,
Plakao za Boškom, ispred kućnog trema.
Tuga za jedincem, godinama dugim,
Snagu ti je srpski istrošila lave.
Bog te posla tamo, đe te srce vuklo,
Al’ epske će pjesme, ime da ti slave.
U vremena smutna, kada đeca naša,
Nečastivih sila postadoše mete,
Na branik si staj’o Nemanjinog roda,
I bio si Srbin od glave do pete.
I kad na tvom grobu izblijedi natpis,
I kada ti kosti zub vremena smelje,
Narod će te pamtit’ ko’ srpskog tribuna,
Koji nije dušu, prodo’ ’rad fotelje.
Da bi sebi zido’ dvorove zemaljske
Ti nijesi kožu sa naroda skino’,
Al’ zbog toga danas, s’ Miljanovim Markom,
Na nebeski Medun, piješ rujno vino.
(juli 2019.)