Poslije groba
Ja znadem, da mi sudba još kratko vrijeme piše
I skoro da će stići mog žića zadnji čas;
I znadem – skoro, da te ja neću gledat više
I čuti riječi tvojih zanosno meki glas.
Al' kada dođe vrijeme, da zvona s crkve jave
Mladosti moje rane završen zadnji dan, –
Hoćeš li k nebu tada podići oči plave
I molit’ Boga za me, – za laki vječni san?
A kad na humci mojoj ponikne gusta trava,
Da skrije mladost moju, kô izraz tužni njen,
Da li ćeš doći kadgod i reći: Ovdje spava
Poznanik jedan daljni!? I da l' ćeš bar jedan tren
U srcu pojmit’ tihi jad?
– I strancu jednom da l' ćeš tad
Oprostit' zanos, što mu ljepota tvoja uli –
I duše silne želje i srca silni plam
I šapat, riječi tihe, koje su samo čuli
Plavo bokeško more, ti, zvijezde i Gospod sam!
I da l' ćeš kad
Pojmiti dušu moju i u njoj ljubav onu
I sveti oganj moj?... A ja u trenu tom
Možda ću blažen biti u vječnom svome sklonu
– U tavnom grobu svom!
Herceg-Novi
