Poslanica Dragi Teodoroviću Triješćaninu

Izvor: Викизворник
Poslanica Dragi Teodoroviću Triješćaninu
Pisac: Pavle Solarić




Čitaćete, kad me od vas, dol i gora d’jele,
    Ovaj Pavla, mili Drago, listak knjige b’jele,
Čitaćete, neka znadu roda vašeg udi,
    Da za njima i u dalji moje gore grudi:
Da se srce sve spominje kako mu je bilo, 5
    Prikrivenu pod golubnje doma vašeg krilo.
Slatki spomen! Sad najpače dvoumiju mome:
    Kakova je sudba opet nisposlana po me?
Idem, što ću? (sovjest trpi), i više sam puta
    Izgnan moro prah otresti s mojije oputa: 10
Ići, kuda nova sreća prstom sl’jepo kaže,
    Ostaviti što m’ je tada stalo da pomaže.
Nisu mogli pristanište udobnoda nađu,
    Gdi da spasu bezopasno doma našeg lađu,
Grebenska m’ je otuždila, radi svoje suše, 15
    Bistra Sava raspalila žeđu moje duše;
Prvo mjesto stranstvovanja blažili Križovci,
    Jazvili me pet godina, treće su Karlovci,
Dunav nije napojio, nije Fruška smjela,
    Ni za Zagreb paki sreća nije me pripela; 20
Nisu mogli udržati dvojestruki v’jenci,
    Pisaničke i venetske ljubve mi prvenci.
Primorije, slatka željo od moji dnej juni,
    I iz tebe mora nešto da mene uzbuni!
Da vkusiti duhu dademom tvoje prelesti, 25
    Pak za kratku sladost da se sad ljuće odmesti!
U Trijestu vjekovati, šta bi draže bilo,
    Razvje Drago, kog se ime dikom preuzvilo.
Vjerujte mi ( ja znam da su vami gnusne laži),
    Vrsnika vam među Serblji, dangubi, ko traži. 30
Za opkladu, ni u sv’jetlo serbski cara vreme,
    Gdi se strasti blagorodne rvenijem streme,
Od vašega veledušn’je nije srce tuklo,
    Ni za opštu većma polzu grlo je promuklo.
Nebo vam je vsepodobnu (javni dar promisla), 35
    Pridružilo i suprugu, dobrotom bez čisla;
Udalo s’ je, i to jošte na izlišak blaga,
    Da je u nje sva imena, koje nosi, snaga:
Sofija je vaša mudrost, što vam domom vlada,
    O dostojnom vospitanju rači vaši čada. 40
I tast, i svast, i punica, i svak su te vreže,
    I kolko vas rod sa četom slavujevom spreže.;
Braća vaša ko i snahe, južiki ostali,
    Svi su meni na vov’jeki pamtiti se dali.
Nek’ Adrija već ne vidi, zaboravi R’jeka, 45
    Nit’ me čuje već Istrija, Liburnije seka;
Kranjsku valja ostaviti, krajnje serbske neve,
    Bodre pjesnom ispod Istra zasnubiti djeve;
Nek’ se čujem od Bulgara dokle teče Drina,
    Od Bjelgrada do bogati Rodope visina. 50
Znaće Bosna i Velebit, i ob-on-pol skupa,
    Panonija koju Serbin iz nužde ustupa,
Znaće gdi je moja najpre propjevala musa,
    I njoj blizo ubježište želiti bez trusa:
Imenu će pjesan’ moji razići se glasi, 55
    Čitaću se od množajih neg’ na glavi vlasi.
Ovako se nebog tješim, kad se sreća mi’enja,
    Ko kad zima na nji stupi, bezlisna korenja:
Kad odlazim s mjesta koga, i strah mi se ježi,
    Jeda l’ bolje drugdi naći, kamo noga teži; 60
Što premda mi srce trza, nemir daje ljuti,
    Vedrije mi nebo biva, nego oblak sluti.
U otčiznu! i može li što više bit blago?
    Ja polazim u otčiznu, ne već ime nago.
Sinovi smo, mati zove, ljupke su nje r’ječi, 65
    Pridigla se da dom stroji, kog’ boli da l’ječi.
Svaki otčić to je dužan, ko se na nju nada,
    Pročno želi da se spase i već ne postrada.
Ovako se negda vraćo pust iz Vavilona,
    U pradjednja pozn’ Izrailj hanaanska lona; 70
Radovo se Spasitelju, no svom prašto trudu,
    I sve čeko s neba samo, pak mu sve zaludu.
No u nas je drugo zname, novi mira zavjet,
    Na vraždebnog krvoloka hristijanski navjet;
Gdi otčiznu, čim ko može, procvjetati traži, 75
    Što je podlo il’ svirjepo, goni ka’ i laži.
Slab je zanat, no veseo, pletenje pjesana,
    Slavan Bogu, slavan carom, a bez žulja dlana;
Ljubak svakom, a najpače mladom i junakom,
    Meni skazan samouke muze prsta znakom: 80
S ovom ću ja, jer joj žetve u Serbiji zjelo,
    Tisjaščukrat obnoviti svakojako pjelo;
Ljubov pjeti, ka’ i do sad nevinost pastira,
    Seoskoga slavoslovit zadovoljstvo pira;
Vospariti da veliča zasluge muževa, 85
    Čananije moje vispar da vitezom s’jeva.
No svegda će (vjeru dajem), kad me ćud namane,
    Moj pomisal u te vaše doletati strane:
Vas grliti nevidimo, i četu ostalu,
    Suštu ljupkost stiha moga, pjesan moji hvalu, 90
Da, dok bude pamet vaša, u rodu serbskome,
    Konca nije nju pratećem ni pjeniju mome,
Idem dalje, ovoliko sad s puta mog čujte,
    I, gdi sam god, vozljubljeni, vi mi tu zdravstvujte!
 



Izvor[uredi]

  • Solarić Pavle: Gozba (sabrane pjesme), priredio Zdravko Krstanović, Srpsko kulturno društvo „Zora“, Beograd, 1999, str 92-94


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Pavle Solarić, umro 1821, pre 203 godine.