Poremećen plan/2
| ◄ I ПОЈАВА | II POJAVA | III ПОЈАВА ► |
II POJAVA
(STEVIĆKA, MILIĆKA, SREĆKO)
STEVIĆKA (dolazi u razgovoru sa Milićkom): Tako je to, moja prijo, potpuno tako... Ja ne razumijem, zašto momci neće da se žene.
MILIĆKA: Bogme ne razumijem ni ja, ali to nije lijepo od njih...
STEVIĆKA: Dabogme da nije lizjepo.
SREĆKO (upada): E, a molim vas, ko to kaže da momci neće da se žene?
STEVIĆKA (okrene mu se): To sam rekla ja.
MILIĆKA' (u isti mah): Rekla sam i ja.
SREĆKO: A ja kažem da to nije tako... Eto, na priliku, da rečemo: Zar ja nisam momak?
OBJE: Momak, momak, dakako...
SREĆKO: Osim toga, ja sam i lijep momak...
OBJE (podsmijevajući se): Vrlo, vrlo lijep.
SREĆKO (veselo): He, he, pa vidite: ja ću se ženiti.
STEVIĆKA (kao prije): Ženiti?!
MILIĆKA (isto): Je li moguće?!
SREĆKO (kao prije): Dabogme da je moguće... I velim vam: oženiću se skoro.
MILIĆKA: Vidiš, to je lijepo i pametno od tebe.
STEVIĆKA: Vrlo pametno...
SREĆKO: Dabogme da je pametno. Što god ja radim, to je sve pametno!
MILIĆKA (podsmijevajući se): Ja sam davno opazila da si ti i pametan momak...
SREĆKO (veseo, za se): Aha, sad sam i pametan! Dosta je ženama reći da ćeš se ženiti, pa si odmah pametan. He, he, he... (Smije se).
STEVIĆKA: A što se smiješ?
MILIĆKA: Zar smo smiješne?
SREĆKO: Nije, nije, ali,.. znate ima jedna novost! Obje. Novost?
SREĆKO: Dabogme. Vi znate, da je stari sudac umro... Obje (približuju mu se). To znamo. . .
SREĆKO: Pa je na njegovo mjesto došao novi...
MILIĆKA: Novi?
STEVIĆKA (u isti mah): A kad?
SREĆKO: Došao je sinoć... Pa će taj novi doći, da kod nas gleda stan...
OBJE (pljesnu rukama): Stan?
SREĆKO: Dabogme, dabogme... Treba čovjeku stan... Ne može noćivati napolju...
MILIĆKA (brzo): A je li mlad?
STEVIĆKA (isto): Je li lijep?
MILIĆKA: Kako se nosi?
STEVIĆKA: Kako se češlja?
MILIĆKA: Ima li bradu?
STEVIĆKA: Nosi li naočari? (Obje govore brzo i gotovo u jedan mah).
SREĆKO (zbunjen): A ko bi vam na sve to odgovorio!... On je, na priliku... ta on je mlad i lijep i to vam je sve... (Pobjegne od njih).
|