Ponor (1899)
Ponoć huji, mrak i tama,
Vihor trese šume gole;
Pred dverima starog hrama
Grešnici se Bogu mole;
Kandioca plamen zračni
Pokazuje lik im mračni.
Jedan veli: "Vječni, prosti,
Ne ubijaj kaznom strogom!
Praotaca svete kosti
Zgazio sam drskom nogom;
Ja sam svoga brata klao -
Za kolajne rod sam dao".
Drugi veli: "Vječni, prosti,
Robljem držah svoje sluge,
Ja ih nikad u žalosti
Nit' u bolu njihne tuge
Ne utješih blagim gledom -
Ja ih... ja ih... vješah redom".
Treći veli: "Vječni, prosti!
Majka mi je dobra bila,
Gledeć' sina, od radosti,
Nebeske je suze lila;
Al' ja prezreh ljubav neba -
Skapa majka žudna hljeba"...
I četvrti veli: " Prosti!
Ja sam pusto blago krio,
Dođe patnik pun žalosti,
A ja?... Ja sam st'jena bio:
Gledao sam, kostur goli
kako s gladi pada doli".
I zaćuta grešna grupa,
Ruke dižu pa se krste;
Al' pričesti zlatna kupa
Na trapezi časnoj pršte,
Pršte kupa, kletvu zbori,
Pred njima se ponor stvori.
Kroz kubeta tamna gori
Glas duboki jekom bije:
"Prokletstvo vam nebo zbori
A milosti za vas nije!
Ko se jednom paklu preda,
Tome nebo milost ne da!"
I nevidna sveta ruka
U mračnu ih bezdan jurnu,
A k'o tresak gromnog zvuka
Glas odjeknu kroz noć burnu:
"Ko se jednom paklu preda,
Tome nebo milost ne da!"
I minuše ljeta mnoga,
K'o proljetna magla tija,
A još i sad, k'o smrt stroga,
Taj duboki ponor zija,
I sin vjerni praotaca
U nj s prokletstvom kamen baca.
A kad sova kroz noć prhne
Kad duboke magle brode,
Kad aveti, sjenke crne,
Na sastanku kolo vode:
Iz ponora jauk dođe -
To grešnika grešnik glođe...