Pusta bolest u sv’jet udarila,
Mori pusta i staro i mlado
A rastavlja i milo i drago:
U bijele serdareve dvore.
Najprije se serdar razbolio, 5
Razbolio, pa i prebolio.
Dva su mu se sina razboljela,
Dvije mu se šćeri razboljele,
Dvije mu se snahe razbolješe.
Umriješe dva serdarevića, 10
I dv’je šćeri staroga serdara,
I dv’je snahe staroga serdara.
U danu[1] je sve to izginulo.
Starijeg mu sina iznesoše,
I drugog mu sina iznesoše, 15
I pred njima konje izvedoše,
Da ne muče[2] konji u podrumu,
Da ih puste na telala daju[3].
Kad stariju snahu iznesoše,
Pred njom nose bešu od merdžana[4]20
U bešici prem nejako čedo,
Ah, da čedo na dojilju dadu.
Kad mu mlađu snahu iznesoše,
Pred njom nose kutiju prstenja,
Da ih puste na telala daju! 25
Kad stariju ćercu iznesoše,
Pred njom nose sorguč[5] od bisera,
Da ga pusta na nizilju daju.
Kad mu mlađu šćercu izniješe,
Pred njom nose đerđef od merdžana, 30
Na đerđefu rida[6] suho zlato,
Da je pustu na vezilju daju,
Da ne tamni u njedrima zlato.
Za njima je serdar izlazio
O dva štapa na avlinska vrata: 35
Aoh, sinci, grdne rane moje!
Moji sinci, dogovori moji,
Snahe moje, razgovori moji,
Šćeri moje, poslušnice moje,
Jadan ti sam iza vas ostao!" 40
To izreče, a dušicu pusti.
