Pusta bolest u svjet udarila,
Mori pusta i staro n mlado
A rastavlja i milo i drago,
U bijele serdareve dvore
Najprije se serdar razbollo, 5
Razbolio pa i prebolio.
Dva su mu se sina razboljela,
Dvije mu se šćeri razboljele,
Dvije mu se snahe razbolješe,
Umriješe dva serdarevića 10
I dvije šćeri staroga serdara
I dvije snahe staroga serdara;
U danu je sve to preminulo,
Starijeg mu sina nznesoše
I drugog mu sina nznesoše 15
I pred njima konje izvedoše
Da ne muče konji u podrumu,
Da ih puste pa telala daju;
Kad stariju snahu iznesoše,
Pred njom nose bešu od merdžana 20
U bešidi prem nejako čedo,
Ah, da čedo na dojilju dadu;
Kad mu mlađu snahu iznesoše,
Pred njom nose kutiju prstena,
Da nh puste pa telala daju; 25
Kad stariju, ćercu iznesoše,
Pred njom nose sorguć od bisera,
Da ga pusta na nizilju daju;
Kad mu mlađu šćercu izniješe,
Pred njom nose đerđev od medžana, 30
Na đerđevu vida[1] suho zlato,
Da je pustu na vezilju daju,
Da ne tamni u njedrima zlato.
Za njima je serdar izlazio
O dva štapa na avlinska vrata: 35
„Aoh, sine grdne rane moje,
Moji sinci dogovori moji,
Snahe moje razgovorn moji,
Šćeri moje poslušnice moje,
Jadan ti sam iza vas ostao! —“ 40
To izreče, a dušicu pusti.
Iz ovoga mi je bira zapalo šest pjesama kod zagrebačkoga književnika g. Nikole Kokotovića i sedma (odulja) Madžarka djevojka; a još i četiri izvorne slike nz kadiluka stolačkoga!!!
