Politička prošlost Hrvata 29

Hrvatski narod u početku dvadesetog veka

U dvadeseti vek ulaze Hrvati sa izmenjenom društvenom strukturom i sa drugim pogledima na život i budućnost svoje zemlje no što su ih imali početkom XIX veka. Plemstvo je izgubilo svaki politički i privredni uticaj. Potisnuti u pozadinu, osiromašeni, oni se u drugoj polovini XIX veka povlače u svoje stare kurije, da žive životom priča Đalskoga ili Krležine porodice Glembajevi.

U Hrvatskoj je izvršena demokratizacija javnog života. Mlada inteligencija sa građanstvom preuzima voćstvo naroda. Novi naraštaji i politički činioci u Hrvatskoj uneli su nove programe i političke metode u politički život Hrvata. Ideje francuske revolucije: sloboda čoveka, sloboda naroda, još od 1848 glavne su parole svih političkih pokreta u Hrvatskoj. Iz osnova se menja i stav prema Pešti i Beču. Posle stogodišnje borbe Hrvata da se odbrane od mađarske hegemonije, u njihovoj duši prekinuta je vekovna veza Ugarske i Hrvatske. Svi novi naraštaji su uvereni da je nemoguć kompromis između njih i Mađara. Ni Beču se više ne veruje. Njegovo držanje od 1848 i 1868 pokazalo je da dinastija nema smisla ni osećanja za probleme na Slovenskom Jugu. Zato je cvet hrvatske inteligencije u početku XX veka bio isto toliko antiaustriski, koliko i antimađarski.

Već smo istakli da se u toku XIX veka izgrađuju kod Hrvata dva politička shvatanja, dve političke koncepcije, jugoslovenska i hrvatska. Kuenov režim u Hrvatskoj, Kalajev u Bosni i antijugoslovenski kurs, uopšte, koji se zavodi na Slovenskom Jugu posle 1878 delovali su otrežnjavajući i na najokorelije austrofile među Hrvatima. Ideja srpsko-hrvatske solidarnosti ponovo dobija maha u Hrvatskoj. Ona će dovesti do riječke i zadarske rezolucije, do stvaranja srpsko-hrvatske koalicije i do jugoslovenskog omladinskog pokreta pred velike događaje u Evropi i kod nas 1908—1918.

U isto vreme, pod otvorenim pokroviteljstvom Beča i Pešte radi se i dalje na trovanju odnosa između Srba i Hrvata. Desno krilo Starčevićeve stranke prava odvojilo se još devedesetih godina prošloga veka pod voćstvom dr. Josifa Franka i sve do 1918 vodiće neumoljivu borbu protiv hrvatsko-srpske saradnje, protiv Srba uopšte. Frankova stranka pobijala je da postoji ikakva srodnost Srba i Hrvata i tvrdila da je nemoguće izmiriti srpsku i hrvatsku državnu ideju. Ona je prva u hrvatske mase unela strah od Velike Srbije, ona je od velikosrpske propagande napravila strašilo ne samo u Zagrebu, nego i u Pešti i Beču. Umetno pojačavajući suprotnosti koje su se stvorile između Srba i Hrvata pod uticajem verske razlike. Frankova stranka pretstavljala je kod Hrvata poseban tip čoveka, uskog shvatanja, netrpeljivog i nepoverljivog i uvek spremnog da pokazuje svoju preteranu lojalnost prema dinastiji. U njenom programu malo je šta ostalo od nekadašnjeg Starčevićevog revolucionarnog nacionalizma. Ona živi od potpirivanja mržnje protiv Srba, prividno se drži daleko od Pešte, ali tim vernije služi Beču. Denuncirajući Srbe kod vojske i dinastije da rade na razbijanju Monarhije, ukazujući na težnje Mađara za što većom samostalnošću, frankovci su se trudili da dokažu da su Hrvati najverniji narod na Jugu; stoga dinastija ima na njih da se osloni. Ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine u jednu upravnu jedinicu bilo bi najbolje jemstvo za nju da očuva ove pokrajine od veliko-srpske propagande. Trijalistički program imao je u Hrvatskoj u Frankovoj stranci prava svoga najboljeg zagovornika.

U početku XX veka ceo javni život Hrvata biće u znaku sukoba ova dva shvatanja, jugoslovenskog i frankovačkog. Do ovog vremena hrvatsko seljaštvo bilo je najvećim delom pasivni posmatrač razvitka političkih događaja u hrvatskim zemljama. Zaostalo, dobrim delom nepismeno, još pod teretom feudalnih obaveza, kao u Bosni i Hercegovini i nekim krajevima Dalmacije, oskudno u zemlji, kao u Zagorju, ili još nepriviklo na život slobodnog seljaka, kao u nekadašnjoj Vojnoj Granici, u krizi zbog uvođenja novčane privrede, ono nije imalo vremena ni mogućnosti da se bavi javnim poslovima. Bez zemlje i posla kod kuće, seljaštvo desetinama hiljada odlazi svake godine u Ameriku na rad. Mnogi će tamo propasti, mnogi i ostati, ali oni koji se vrate, doneće sobom bolje znanje u poslovanju, širenju slobodarskih shvatanja velike demokratske republike s one strane Atlanskog Okeana. U ovo doba, 1905, braća Radići, Antun i Stjepan, osnovaće hrvatsku seljačku stranku. Ovaj prvi socijalno-politički pokret među hrvatskim seljacima neće doći do izraza za vreme Austro-Ugarske Monarhije. Visok cenzus izbornog zakona u Hrvatskoj i Slavoniji oduzimaće sve do njene propasti pravo glasa ogromnom delu hrvatskog seljaštva. Tek svetski rat sa svojim socijalno-političkim potresima i stvaranje naše države sa opštim i tajnim pravom glasa, pružiće mogućnost hrvatskom seljaštvu da iskoristi svoju brojčanu premoć i stvori najjaču hrvatsku stranku.

U ovo doba pokušava i katolička crkva da među Hrvatima stvori svoj politički pokret. U Bosni i Hercegovini sarajevski nadbiskup Štadler, obilno pomagan od okupacionih vlasti, vodi svoju prozelitističku politiku prema pravoslavnim i muslimanima, a kod katolika propoveda lojalnost prema dinastiji i nepomirljivu mržnju prema Srbima. On je tamo po tom pitanju igrao istu ulogu koju dr. Frank u Hrvatskoj i Slavoniji. Njegov rad na buđenju nacionalne svesti kod bosanskih Hrvata bio je dvosmislen, jer je to osvešćavanje stavljao pod nadzor katoličke hijerarhije. U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji klerikalizam nije imao objektivnih uslova za uspeh. I suviše je dugo katolička crkva u tim zemljama bila identifikovana sa tuđom vlašću i suviše je bila vezana sa starim feudalnim društvom da bi mogla da očuva ili stekne novi politički uticaj na narodne mase. To tim pre, što je za Hrvate problem odnosa sa drugim verama, pravoslavnom i muslimanskom, bio od prvoklasne važnosti. Međutim, katolička crkva nikad nije bila spremna da u tim pitanjima pravi kompromise. Tako je ona, htela ne htela, i kod Hrvata postala protagonista svega što je konzervativno, usko nacionalno i protivnik svih širih koncepcija u rešavanju hrvatskog pitanja, a posebice jugoslovenske.

Neki od najboljih duhova katoličke crkve među Hrvatima kao Maksimilijan Vrhovac, Josip Juraj Štrosmajer, Franjo Rački itd., dizali su se iznad usko verskih shvatanja svojih staleških krugova i težili da preko verskih prepreka izgrade veliku jugoslovensku zajednicu. Štrosmajer je išao i dalje, pa je pokušao naći neki kompromis izmeću istoka i zapada, pravoslavlja n katoličanstva, verujući da je ideja slovenske solidarnosti toliko jaka da može poslužiti kao most za spajanje Vizanta i Rima. U početku XIX veka sve je manje među katoličkim sveštenicima ljudi vrste Maksimilijana Vrhovca i Štrosmajera, odgojenih na humanitarnim idejama racionalizma XVIII veka. Univerzalističke tendencije katoličke crkve pojačavaju se u ovo doba i posebice se obraća pažnja na odgajanje sveštenstva u tom duhu. U hrvatskim zemljama to je pojačano i s tim što je ona po svaku cenu htela da očuva Austriju kao najjaču katoličku veliku silu. Zato svugde, pa i tamo, istupa kao protivnik ideje narodnosti, propoveda lojalnost prema dinastiji i opravdanost opstanka Austro-Ugarske Monarhije za sve katoličke narode u njoj.

U ovo doba Zagreb je glavno kulturno i političko središte svih Hrvata. Iz njega dolaze ideje i pokreti za ceo hrvatski narod. Kao veza izmeću njega i bosanskih Hrvata služe mnogobrojni školovani ljudi koji su iz Hrvatske i Slavonije otišli posle 1878 kao činovnici u Bosnu i Hercegovinu. Zato i tamo, kao i Dalmaciji, stranke i politički pokreti samo su odraz partisko-političke podele u Hrvatskoj i Slavoniji. Ima razlike u toliko, što je u Dalmaciji pod uticajem mora i lakih veza sa stranim svetom bilo više širine, ljudi su manje uski i sa širim političkim vidicima. Primorje će dati Hrvatima u XX veku ljude najširih političkih koncepcija. U Bosni, gde se još živelo u senci sukoba vera, pod uticajem okupatorskih vlasti i crkve, politika će se razvijati u više usko verskom, usko hrvatskom okviru. Istina, franjevci će se truditi da ublaže, koliko mogu, versku oštricu, što ju je kovao Štadler sa svojom okolinom iz sarajevskog „Hrvatskog dnevnika“.

Videli smo da je etnička izmešanost Srba i Hrvata još u samom početku buđenja nacionalne svesti kod Hrvata nagonila njihove preporoditelje da uvek pri rešavanju nekog kulturnog i nacionalnog problema u Hrvatskoj moraju voditi brigu o toj činjenici. Pripajanjem Vojne Granice 1881, većim delom naseljene Srbima, još više je podignut značaj Srba za unutrašnju politiku Hrvatske i Slavonije. Videli smo da se Kuen dobrim delom na njih naslanjao vladajući Hrvatskom 20 godina. U početku XX veka onaj veliki nacionalni zamah, koji počinje meću Srbima dolaskom kralja Petra na presto Srbije, prisiliće i Hrvate da zauzmu stav prema težnjama Srba, da na ruševinama Turske i Austrije izgrade svoju državu.