Politička prošlost Hrvata 18

Josif II, buđenje mađarskog nacionalizma

Josif II važi obično, iako u osnovi to nije tačno, kao onaj veliki reformator koji je stvorio modernu Austriju. Glavne reforme izvršene su još za života njegove majke. On sam, odgojen u idejama prosvećenosti XVIII veka, prelazeći preko svih prepreka, koje su nastajale iz etničke, kulturne i istoriske raznolikosti njegovih zemalja, hteo je da iz njih slije jednu kulturno i politički ujednačenu državnu celinu. On se nije obzirao na nacionalnu osetljivost pojedinih svojih naroda i nemilosrdno je sprovodio centralizaciju. Posle dolaska na presto 1780 Josip II nije se krunisao za ugarsko-hrvatskog kralja no je dao preneti krunu sv. Stevana u Beč, u muzeum. Hteo je s tim da pokaže Hrvatima i Mađarima koliko malo ceni i poštuje istoriska prava zemalja ove krune. Stvarajući centralizam, car je morao imati činovnički aparat za sprovođenje svoje volje kroz sve svoje zemlje, morao je imati i jedan državni jezik. Josip II uzima nemački i zavodeći ga kao službeni jezik u svima svojim zemljama, prisiljava sve druge narode u svojoj državi da ga moraju učiti, da ga moraju znati. Ništa tako kao ova careva germanizatorska politika nije izazivalo otpor kod naroda njegove države. Ne sazivajući sabore, ukidajući vekovne povlastice i autonomije, zavodeći kruti apsolutizam i nasilno germanizovanje Josip II je izazvao protiv sebe i Ugarsku i Hrvatsku. Uzalud se on iskreno trudio da svoju moć i svoj novi državni aparat iskoristi za dobro svojih podanika. Zatvarajući manastire i otvarajući škole, on je izazvao protiv sebe crkvu a nije pridobio kulturno zaostale široke narodne slojeve. Proglašujući 1781 versku ravnopravnost car je stekao simpatije pravoslavnih i protestanata svoje države, ali je pooštrio netrpeljivost okorelih katolika. Istina, mali broj tadašnjih intelektualaca slično našem Dositeju Obradoviću, gledali su u Josifu II velikog reformatora; oni će ga najviše i proslaviti u XIX veku, ali otpor starog društva bio je i suviše veliki da bi ga car mogao slomiti.

Iz godine u godinu njegove reforme nailazile su na sve veći otpor u Hrvatskoj i Ugarskoj. Njegov poverenik na banskom položaju, grof Franjo Balaša, upravljao je Hrvatskom od 1785—1790 bez pripita Sabora; ni županiske skupštine se ne sazivaju a carski organi mešaju se kao nikad dotle i u poslove tih starih ugarsko-hrvatskih samoupravnih ustanova. Najvažnija njegova reforma je bila oslobođenje seljaštva 1785. Kmet je dobio svoju ličnu slobodu, pravo kretanja, biranja poziva, pravo raspolaganja pokretnom imovinom i nepokretljivost sa kmetskog selišta. Tim je udaren temelj slobodnom seljaštvu u Hrvatskoj. Ovo je bila najveća socijalna reforma izvršena u Hrvatskoj pre 1848.

Nailazeći na sve veći otpor u svome radu, bez pomoći svoje vlastite okoline, bez oslonca na neku društvenu klasu, Josif II i sam po sebi reformator, više po dobroj volji, nego po umešnosti, smišljenosti i upornosti izvođenja svojih planova, morao je popuštati pod kraj svoje vlade. Neuspeli rat sa Turskom u savezu sa Rusijom od 1787 do 1791, iako je izveo na granicu skoro 300.000 vojnika i 900 topova, poljuljao je njegov ugled, pa i uspeh njegovih reforama. Nezadovoljno ugarsko i hrvatsko plemstvo energično je zahtevalo preko svojih županiskih skupština da car povuče svoje glavne patente, koji su vređali istoriska prava zemalja krune sv. Stevana, da se vrati stari ustav, sazovu sabori i opozovu sve reforme. Josif II umoran, razočaran i bolestan na smrt, popusti na celoj liniji. Koncem 1789 on povrati u Ugarskoj stanje pre svoga dolaska na presto, obeća da će sazvati krunidbeni sabor i vrati krunu sv. Stevana iz Beča u Budim. Ogromno oduševljenje obuhvati sve hrvatske staleže, kad je došla vest o promeni kursa u Beču. Demonstracije u Zagrebu prisiliše Franju Balašu da beži iz zemlje. S njim je otišlo i mnogobrojno strano činovništvo, dovedeno za vreme Josifovih reforama da zavedu novu upravu. Za vreme toga preokreta, 2 februara 1790, umro je Josif II.

Smrću Josifa II sa habzburškog prestola otišao je jedini vladalac iz te dinastije savremenijeg shvatanja o državi i njenim zadacima. Njegova želja da iz mešavine naroda i zemalja svoje monarhije slije jednu jaku državu, bila je shvatljiva, ali neostvarljiva. Njegov pokušaj da putem nemačke kulture i nemačkog jezika dade toj zajednici naroda jednu kulturnu osnovu, naišao je na takav otpor drugih naroda da će se iz toga roditi nacionalni pokreti među njima; oni neće sve dotle stati dok ne rasture njegovu državu. Mađarsko plemstvo će prvo kao nosilac tradicija krune sv. Stevana i glavni pretstavnici nekadanje mađarske slave, pa i moći, istaknuti protiv austriske državne ideje tradiciju stare ugarske države, a protiv Josifove germanizacije načelo da je Ugarska delo mađarskog naroda. Prema tome, on je pretstavnik i nosilac njene ideje, državni narod, zato njegov jezik, a ne nemački, mora da bude službeni jezik u svima ugarskim zemljama. Težnja Nemaca da preko dinastije i težnja Mađara da preko stare ugarske državne tradicije udare svoj pečat i kulturno-političkom životu Hrvatske izazvaće i kod Hrvata otpor. On će dovesti do buđenja nacionalne svesti i do pokreta, koji će kroz borbe XIX veka odvesti 1918 otcepljenju Hrvatske i Slavonije od vekovne veze s Ugarskom. Iz svih ovih razloga smrt Josifa II uzima se kao prekretnica u istoriji hrvatskog naroda. Od 1790 počinje njeno najnovije doba, doba nacionalnog i kulturnog preporoda i borbe za samostalnost.