Politička prošlost Hrvata 16

Izvor: Викизворник

Oslobođenje od Turske, stvaranje Habzburške monarhije[uredi]

Tursko osvajanje hrvatskih zemalja produžilo se sve do početka XVII veka. Izgradnjom Karlovca 1579 i padom Bihaća 1593 obranbena linija Hrvatske prema Turskoj uzmakla je od Une na Kupu. Pokušaj bosanskog Hasan-paše Predojevića 1593 da osvoji Sisak i prodre u Hrvatsko Zagorje, doveo je do njegovog poraza i smrti pod bedemom toga grada. To je izazvalo novi austro-turski rat, koji će trajati do mira u Žitvi 1606. U tom ratu austriske vojske prvi put su uspešno odolevale turskim napadima, a čitav niz ustanaka u našim zemljama protiv Turske dao mu je značaj pravog nacionalnog pokreta kod Južnih Slovena.

Posle mira u Žitvi Austrija je bila zauzeta tridesetogodišnjim ratom u Nemačkoj, a, Turska ratovima na drugoj strani, tako da se borba obnavlja tek 1664. U tom vremenu izmenili su se odnosi snaga. U koliko je Austrija za vreme tridesetogodišnjeg rata usavršila svoju vojnu organizaciju stvaranjem bolje, plaćeničke vojske, pozivnog oficirskog kora, boljim naoružanjem itd., u toliko je više popustila turska vojna organizacija. To će se najbolje videti u novom ratu od 1683—1699 g.

Veliki austro-turski rat počeo je Kara Mustafinom opsadom Beča 1683. Poražena pod austriskom prestonicom, turska vojska povlačila se niz Dunav, a protiv Turskog Carstva sklopljen je savez Austrije, Poljske, Venecije i Rusije. Na svima evropskim granicama Otomanske Imperije od Jadranskog pa do Azovskog Mora plamteo je rat. Vesti o turskim porazima prodrle su brzo i u naše zemlje i sa neopisanim oduševljenjem krenule su čete iz Hrvatske i Vojne Granice da oslobode Liku i Slavoniju. Pohod hrvatske vojske bio je praćen bunama i ustancima našeg naroda pod Turskom. Virovitica je oslobođena 1684 g. Dubica 1685 g. Kostajnica, Osijek, Đakovo, Vukovar 1687. Ilok, Brod na Savi 1688, a Lika i Krbava 1689. U isto vreme kotarski i primorski uskoci pomagani mletačkom vojskom prodrli su u Dalmatinsko Zagorje i oslobodili Imotski, Sinj, Cetinu, Benkovac i Knin. Za to vreme carske vojske posle pobeda kod Haršanja i Mohača prodiru Beogradu 1689, zauzimaju ga i provaljuju duboko na Balkan sve tamo do Skoplja. Kad je austriska vojska zbog rata sa Francuskom morala dobrim delom da ide na Rajnu, Turci su ponovo prešli u napad i potisli Austrijance preko Save i Dunava. Pobedom kod Slankamena 1691 i kod Sente 1697 Austrija je ostala gospodar Panonske Nizije. Mirom u Karlovcima, 1699 ona je dobila od Turske celu Ugarsku osim Banata, Liku, Baniju, Slavoniju i Srem osim njegovog jugoistočnog dela. Venecija je dobila jedan deo Dalmatinskog Zagorja i tako se staro ime Dalmacija, u srednjem veku ograničeno samo na primorske gradove i ostrva, počinje ponovo da širi u unutrašnjost Balkanskog Poluostrva.

Novim ratom 1716 do 1718 g. Austrija je mirom u Požarevcu dobila pored Srbije, ostatak Srema n uskim pojasom prešla Savu zahvatajući jedan deo Bosanske Posavine. Venecija pomiče granice Dalmacije na grebene Dinare, tako su predratne Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija dobile granice koje će zadržati uglavnom sve do propasti Habzburške Monarhije 1918.

Pobedama austriskih vojski u ratovima sa Turskom koncem XVII i početkom XVIII veka i oslobođenjem Ugarske, Hrvatske i Slavonije od Turaka izgradila se u srednjem Podunavlju sve do Save Habzburška Monarhija, Stvoriće se tako jedna nova velika sila, koja će igrati odlučnu ulogu u životu hrvatskog naroda sve do njene propasti 1918.

Veliki zanos što ga hrvatski narod proživljava tih godina oslobođavajući veliki deo svojih zemalja od turskog jarma, potisnuo je u pozadinu težnje hrvatskih velikaša iz vremena zrinjsko-frankopanske zavere. Nema ni govora više o otcepljenju Ugarske i Hrvatske. Na požunskom Državnom saboru 1687 svečano je dato Habzburškoj dinastiji pravo nasleđa po muškoj lozi i po primogenturi u Ugarskoj i Hrvatskoj; dokinut je i 31 član zlatne bule iz 1222, iz koga je plemstvo izvodilo svoje pravo da se može buniti braneći ustav. Otsada nove habzburške kraljeve na ugarskom i hrvatskom prestolu ne bira Sabor nego dolaze po zakonu o nasledstvu. Carska vojska svojim pobedama i izbacivanjem Turaka iz Ugarske i Hrvatske iz temelja je izmenila odnos snaga u tim zemljama. Ugarski i hrvatski velikaši privikavaju se postepeno da slušaju gospodara iz Beča. Njihovi sabori sve manje imaju samostalnosti, a banovi n palatini sve više postaju ovisni od centralne vlasti sa malo inicijative, a mnogo poslušnosti.

Posebice se trudio Leopold I da organizuje novoosvojene d«love Ugarske n Hrvatske po svojoj volji i prema svojim shvatanjima. Vojna Granica proširena je niz Savu i Dunav, a ostale oslobođene zemlje Slavonija, Srem, Lika i Krbava stavljene su pod neposrednu upravu Dvorske komore u Beču. U Ugarskoj ova politika bečkog dvora izazvala je ustanak Franje Rakocija. Hrvatski sabor zadovoljio se protestima n ponovnim traženjem da se rasturi Vojna Granica ili podvrgne neposrednoj banovoj vlasti. Od svega toga nije bilo ništa. Beč je nastavio svoju politiku jačanja svoga uticaja u hrvatskim zemljama. U osvojenim pokrajinama Leopold I je davao svojim ljubimcima ogromne posede stvarajući tako u Hrvatskoj i u Ugarskoj, slično Češkoj za vreme tridesetogodišnjeg rata, sebi odano i verno plemstvo. Ovo novo plemstvo bilo je raznog porekla, većinom stranog. Za njih su Hrvatska i Slavonija bilo samo pokrajine Monarhije. Vez ikakve duhovne veze sa zemljom i narodom ono će biti odlično oružje u rukama Habzburgovaca kad u Ugarskoj i Hrvatskoj budu sprovodili svoje centralističke planove. U to vreme stvara se veliko Odeskalkijevo imanje u Sremu, grofa Kordone u Virovitici, baruna Prandaua u Petrijevcu, grofa Odijera u Našicama, grofa Elca u Vukovaru ntd. Njima su se pridružili neki domaći plemići; tako da se u Hrvatskoj i Slavoniji formira u XVIII veku novo plemstvo, potpuno drukčije i po mentalitetu i po shvatanjima od nekadašnjih Zrinjskih i Frankopana.